proza

Ivan Zrinušić: Devet crtica

Ivan Zrinušić (Osijek, 1981.) višestruki je finalist različitih natječaja za poeziju i prozu, uključujući i dva prethodna finala Nagrade Sedmice & Kritične mase. Za nezavisnu izdavačku kuću Slušaj najglasnije! / Bratstvo duša objavio je 'Netko nešto ništa' (2010.), 'Bilirubin' (2011.), 'Vidiš kako je lijepo' (2012.), 'Tri mrava' (2013.), 'Najbolje je da se ne javljaš' (2014.), a iz rukopisa u pripremi donosimo devet crtica.



 

1. JOYCE

 

Od prijatelja sam za rođendan dobio Joyceove »Dublince«. Svojedobno sam radio korekturu upravo tog izdanja pa imam knjigu; naravno, prijatelj to nije znao. Na prvih pedesetak stranica četiri su greške: na tri mjesta nedostaje po slovo, a jedna je točka višak. Dalo bi se govoriti i o rastavljanju riječi.

»To nije nikakav odgovor, baš nikakav.«

»U SAD-u kolega mi je išao u vojnu školu.«

»Jer kad tako idete preko ceste, može se dogoditi da vas auto ne vidi.«

Gornje su rečenice 6. studenog 2014. godine izgovorili prolaznici na osječkim ulicama. Dana 10. veljače 2016. godine na projekciji filma »Šaulov sin« u kinu Urania bilo je petero ljudi, a oko 21 h noćni čuvar na glavnoj tržnici u svojoj je kućici igrao tetris. Sve navedeno može na izvjestan način biti povezano, a i ne mora. Ne treba zaboraviti da je Suncu svejedno. 

 

 

2. PIZDA

 

Uzaludno je pokušavati razumno se ophoditi s nerazumnim čovjekom, ponavljam stvari koje bi i djetetu bile jasne bez tumačenja, kao da nemam zabavnijeg ili makar pametnijeg posla. Ne znam što to govori o meni. Prekidam kad počnem osjećati bubnjanje u sljepoočnicama – ponedjeljak je i rano je za bijes. Ohol i siguran u sebe, on ne gubi.

*

Razgovor je uporno vraćao na sebe, slično holivudskim glumcima kad ističu kako su i oni zapravo normalni; za većinu svojih promašaja krivio je razvodnjeni svijet, a drugima je pronalazio mane kao što rasni ptičar pronalazi pogođene ptice. Vikao je: »Ugasite to više, to nije glazba!« i svaka je pjesma koju je dotad pustio bila ista (dobro smo je upoznali). Pizdu je bilo teško shvaćati ozbiljno, a u cijeloj zgradi nije bilo življeg stvora od njega.

 

 

3. VARIVO OD PORILUKA

 

Recimo, varivo od poriluka kupljena u trgovačkom centru neće se moći mjeriti s varivom od poriluka kupljena na tržnici, a o crvenom luku (u trgovačkim centrima mahom uvezenu iz Španjolske) da i ne govorimo, bez obzira na način i oblik primjene.

S druge strane, prodavači na tržnici ne prezaju od toga da jeftini kineski češnjak iz trgovačkih centara preprodaju kao svoj domaći, po višoj cijeni (jedan gospodin iz Osijeka radi domaćeg češnjaka poteže motorom sve do Pitomače), a isto vrijedi i za grah trešnjevac. Osim toga, o Uskrsu cijena rotkvice i mladog luka na tržnici zna biti i trostruko viša nego u trgovačkim centrima, premda je kvaliteta tog povrća posvuda podjednaka.

Do prije deset-petnaest godina, što i nije tako davno, posjedovanje mobilnog telefona za pankere je uglavnom predstavljalo uvjerljiv simbol malograđanštine, samim tim i jedan od najočitijih predmeta poruge, a usred Zagreba još si mogao dobiti lijepe batine ako si na nogama imao crvene Conversice. U međuvremenu je serviran facebook, a modne kuće posisale su pankersku 'antimodu' pa su ulice danas pune tih istih Conversica, preuskih i prekratkih poderanih hlača, stilski prilagođenih irokeza i tsl.

Stvari se mijenjaju i svijet ide onim putom kojim želi ići, no ista ostaju lica političarâ, tog grozda šuljeva na nikad opranu čmaru civilizacije.

 

 

4. IZBJEGLICE

 

Najrazvijenija bića na Zemlji, u pravilu smatramo da je pismeni predložak daleko bolji od ekranizacije; čitajući knjigu sami snimamo film, a malo čija mašta dorasla je našoj vlastitoj.

Zato će čovjek u razgovoru rijetko pogriješiti ako se izrazi povoljno o knjizi a nepovoljno o filmu. Pokretne slike nisu dostojna zamjena za život, no pristajemo i na gore laži (kao kad kažemo: razumijem te).

*

Iza ograde pod lijenom kišom gasi se Slavonija, pretili dravski plivač davno je svukao kupaće gaće. Malokalibarski humanitarci brzo potežu osjećaje, i često im se čini da su prevareni, da su zakinuti.

 

 

5. TKO MU JE KRIV

 

Pljeskavica dostavljena u prijesnoj lepinji, vrata gradskog autobusa zatvorena pred nosom – tetovirana pankerica koja uporno vraća premalo kusura unatoč ostavljenom bakšišu, mladi alternativci kojih nema da puste posjetitelje na vlastitu izložbu.

Sitne aljkavosti i sitne podvale, valjda je i za to kriva visoka politika. Ono malo čestitosti izvrgnuto ruglu – tko mu je kriv što se nije snašao – a osuđeni smo jedni na druge. 

Oči boje meda, oči boje govna, koje deblje šminkaju dušu? Ambicija surogat uma, »ironijski odmak« i srce nikad načeto, nikad upotrijebljeno.

 

 

6. PRESJEDANJE

 

Krenuli su vlakom iz Osijeka, presjeli u Belom Manastiru, i sad sjede na drvenoj klupi blizu željezničkog kolodvora u Pečuhu, čekajući vlak za Budimpeštu. Slažu se da imaju dovoljno vremena do polaska vlaka pa se ipak premještaju u obližnji lokal. Sjedaju na terasu i naručuju kavu, rano je jutro i oboje je neispavano. Kratko vrijeme čuje se urlanje pijanih glasova, da bi ubrzo dvojica nogometnih navijača izbrijanih glava sjela za stol do njih. Jedan od njih visok je oko 165 centimetara, dok je drugi nešto niži od dva metra; prvi je snažniji, drugom majica bez rukava otkriva tetovirano rame.

Ona se ne osjeća ugodno, on osjeća trnce u vrhovima prstiju. Isprva joj pokušava skrenuti misli s te dvojice govoreći o nečem vezanom s brojevima, a onda upravlja pogled u tetoviranog: kraće vrijeme zure jedan u drugog pa se navijač vraća urlanju koje ovog puta po svoj prilici predstavlja pokušaj dozivanja konobara (njih dvoje ne zna ni riječi mađarskog). »Ma ničeg tu nema«, govori joj.

Nakon petnaestak minuta poziva konobara – plaća račun, ustaju, uzimaju prtljagu (dvije veće naprtnjače i jedna manja) pa kreću prema peronu. U izvjesnoj mjeri ide mu na živce to što mu se ona privija uz ruku. Ne sklopivši oči, vidi se kako s povezom na ustima čuči pokraj zelena kontejnera za smeće; vidi se kako sa suvozačkog mjesta promatra bijela slova na stražnjem staklu automobila ispred:

Mačka nadišla predodžbu

Kao igla zrno

Bez truda

A ti još kevćeš na povijest

Pa ukrug za repom

 

 

 

7. COSLOW 

 

U glavnoj pošti žene za šalterima broje novac, bliži se kraj radnog vremena. Jedna djevojka u uskim trapericama plaća račune, poluduga žućkasta kosa nepomično joj okružuje glavu. Okupljaju li se još filatelisti u ovom gradu? Ima li ih dovoljno za prosječan razred? Hrvatska pošta u Osijeku ima deset poslovnica. »Obično«, kažem ženi na šalteru. Traperice na djevojci izblijedjele su i poderane, danas se proizvode takve. 

Kiši dovoljno snažno da poništi volju za tumaranjem, a ja sam čovjek s mnogo pitanja i daleko manje odgovora. Kupujem jaja, špagete i paradajz u tetrapaku, smrdim po znoju i ne radujem se čitanju; takve bi dane bilo najbolje prespavati (na to smo spali). 

*

Pred gitaristom je stajalo dvanaest pedala, a mi hodamo bezuspješno tražeći piće – uvjeravam se da ništa od toga ne smije značiti ništa; tužne štikle koje se bore s kamenim ulicama Tvrđe, zgužvani bureci koji se razgrađuju u ružičastim mladim želucima; volio bih da imam više razumijevanja.

Kad ne znaš kako bi se riješio ljudi oko sebe, a ti reci istinu: one koji ostanu odvedeš na američki hamburger 100 % junetina BBQ umak coslow (!) salatica mayo chips slanina.     

 

 

8. SESTRA I BOG

 

Medicinska sestra rekla je: »Ne možete vi voljeti svojeg oca koliko ja volim Boga.« Ne sjećam se više kako je točno došlo do tog zaključka, ali samu rečenicu pamtim kao svojevrstan vrhunac dana; u čovjeku koji se probija logičkim hodnicima zdravstvenog sustava pronaći ćemo uglavnom apsurd i tupost.

Vjerujem da bi se cijela priča dala upuhati u kakvu poemu obloženu konjakom, udicama i bombama, no nisam raspoložen za to – ili mi jednostavno nedostaje talenta.

Bilo kako bilo, bolnice su obnoć krotka stratišta, a Boga smo ionako skloni prepuštati religiji (ponekad nam se ukaže u leći mobilnog telefona dok ga držimo iznad glave: profilna iz prve).

 

 

9. TEREZA

 

Tereza se znala žaliti na svoj genom: pokunjeno bi (nekad gotovo ljutito) isticala kako bi silno voljela imati šire bokove i snažnije noge. »Nikako se ne mogu udebljati.« Nije imala običaj osvrtati se na veličinu svojih grudi, premda je to područje obujmom bilo u skladu s ostatkom tijela. »Nikako se ne mogu udebljati.«

Onda bi neka njezina prijateljica rekla kako bi dala sve da ima njezinu tjelesnu građu i težinu. »Tera, žene idu po tri puta tjedno u teretanu da bi izgledale tako.« I Tereza bi se počela smiješiti.

 


     

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg