Ivan Zrinušić (Osijek, 1981.) višestruki je finalist različitih natječaja za poeziju i prozu, uključujući i dva prethodna finala Nagrade Sedmice & Kritične mase. Za nezavisnu izdavačku kuću Slušaj najglasnije! / Bratstvo duša objavio je 'Netko nešto ništa' (2010.), 'Bilirubin' (2011.), 'Vidiš kako je lijepo' (2012.), 'Tri mrava' (2013.), 'Najbolje je da se ne javljaš' (2014.), a iz rukopisa u pripremi donosimo devet crtica.
1. JOYCE
Od prijatelja sam za rođendan dobio Joyceove »Dublince«. Svojedobno sam radio korekturu upravo tog izdanja pa imam knjigu; naravno, prijatelj to nije znao. Na prvih pedesetak stranica četiri su greške: na tri mjesta nedostaje po slovo, a jedna je točka višak. Dalo bi se govoriti i o rastavljanju riječi.
»To nije nikakav odgovor, baš nikakav.«
»U SAD-u kolega mi je išao u vojnu školu.«
»Jer kad tako idete preko ceste, može se dogoditi da vas auto ne vidi.«
Gornje su rečenice 6. studenog 2014. godine izgovorili prolaznici na osječkim ulicama. Dana 10. veljače 2016. godine na projekciji filma »Šaulov sin« u kinu Urania bilo je petero ljudi, a oko 21 h noćni čuvar na glavnoj tržnici u svojoj je kućici igrao tetris. Sve navedeno može na izvjestan način biti povezano, a i ne mora. Ne treba zaboraviti da je Suncu svejedno.
2. PIZDA
Uzaludno je pokušavati razumno se ophoditi s nerazumnim čovjekom, ponavljam stvari koje bi i djetetu bile jasne bez tumačenja, kao da nemam zabavnijeg ili makar pametnijeg posla. Ne znam što to govori o meni. Prekidam kad počnem osjećati bubnjanje u sljepoočnicama – ponedjeljak je i rano je za bijes. Ohol i siguran u sebe, on ne gubi.
*
Razgovor je uporno vraćao na sebe, slično holivudskim glumcima kad ističu kako su i oni zapravo normalni; za većinu svojih promašaja krivio je razvodnjeni svijet, a drugima je pronalazio mane kao što rasni ptičar pronalazi pogođene ptice. Vikao je: »Ugasite to više, to nije glazba!« i svaka je pjesma koju je dotad pustio bila ista (dobro smo je upoznali). Pizdu je bilo teško shvaćati ozbiljno, a u cijeloj zgradi nije bilo življeg stvora od njega.
3. VARIVO OD PORILUKA
Recimo, varivo od poriluka kupljena u trgovačkom centru neće se moći mjeriti s varivom od poriluka kupljena na tržnici, a o crvenom luku (u trgovačkim centrima mahom uvezenu iz Španjolske) da i ne govorimo, bez obzira na način i oblik primjene.
S druge strane, prodavači na tržnici ne prezaju od toga da jeftini kineski češnjak iz trgovačkih centara preprodaju kao svoj domaći, po višoj cijeni (jedan gospodin iz Osijeka radi domaćeg češnjaka poteže motorom sve do Pitomače), a isto vrijedi i za grah trešnjevac. Osim toga, o Uskrsu cijena rotkvice i mladog luka na tržnici zna biti i trostruko viša nego u trgovačkim centrima, premda je kvaliteta tog povrća posvuda podjednaka.
Do prije deset-petnaest godina, što i nije tako davno, posjedovanje mobilnog telefona za pankere je uglavnom predstavljalo uvjerljiv simbol malograđanštine, samim tim i jedan od najočitijih predmeta poruge, a usred Zagreba još si mogao dobiti lijepe batine ako si na nogama imao crvene Conversice. U međuvremenu je serviran facebook, a modne kuće posisale su pankersku 'antimodu' pa su ulice danas pune tih istih Conversica, preuskih i prekratkih poderanih hlača, stilski prilagođenih irokeza i tsl.
Stvari se mijenjaju i svijet ide onim putom kojim želi ići, no ista ostaju lica političarâ, tog grozda šuljeva na nikad opranu čmaru civilizacije.
4. IZBJEGLICE
Najrazvijenija bića na Zemlji, u pravilu smatramo da je pismeni predložak daleko bolji od ekranizacije; čitajući knjigu sami snimamo film, a malo čija mašta dorasla je našoj vlastitoj.
Zato će čovjek u razgovoru rijetko pogriješiti ako se izrazi povoljno o knjizi a nepovoljno o filmu. Pokretne slike nisu dostojna zamjena za život, no pristajemo i na gore laži (kao kad kažemo: razumijem te).
*
Iza ograde pod lijenom kišom gasi se Slavonija, pretili dravski plivač davno je svukao kupaće gaće. Malokalibarski humanitarci brzo potežu osjećaje, i često im se čini da su prevareni, da su zakinuti.
5. TKO MU JE KRIV
Pljeskavica dostavljena u prijesnoj lepinji, vrata gradskog autobusa zatvorena pred nosom – tetovirana pankerica koja uporno vraća premalo kusura unatoč ostavljenom bakšišu, mladi alternativci kojih nema da puste posjetitelje na vlastitu izložbu.
Sitne aljkavosti i sitne podvale, valjda je i za to kriva visoka politika. Ono malo čestitosti izvrgnuto ruglu – tko mu je kriv što se nije snašao – a osuđeni smo jedni na druge.
Oči boje meda, oči boje govna, koje deblje šminkaju dušu? Ambicija surogat uma, »ironijski odmak« i srce nikad načeto, nikad upotrijebljeno.
6. PRESJEDANJE
Krenuli su vlakom iz Osijeka, presjeli u Belom Manastiru, i sad sjede na drvenoj klupi blizu željezničkog kolodvora u Pečuhu, čekajući vlak za Budimpeštu. Slažu se da imaju dovoljno vremena do polaska vlaka pa se ipak premještaju u obližnji lokal. Sjedaju na terasu i naručuju kavu, rano je jutro i oboje je neispavano. Kratko vrijeme čuje se urlanje pijanih glasova, da bi ubrzo dvojica nogometnih navijača izbrijanih glava sjela za stol do njih. Jedan od njih visok je oko 165 centimetara, dok je drugi nešto niži od dva metra; prvi je snažniji, drugom majica bez rukava otkriva tetovirano rame.
Ona se ne osjeća ugodno, on osjeća trnce u vrhovima prstiju. Isprva joj pokušava skrenuti misli s te dvojice govoreći o nečem vezanom s brojevima, a onda upravlja pogled u tetoviranog: kraće vrijeme zure jedan u drugog pa se navijač vraća urlanju koje ovog puta po svoj prilici predstavlja pokušaj dozivanja konobara (njih dvoje ne zna ni riječi mađarskog). »Ma ničeg tu nema«, govori joj.
Nakon petnaestak minuta poziva konobara – plaća račun, ustaju, uzimaju prtljagu (dvije veće naprtnjače i jedna manja) pa kreću prema peronu. U izvjesnoj mjeri ide mu na živce to što mu se ona privija uz ruku. Ne sklopivši oči, vidi se kako s povezom na ustima čuči pokraj zelena kontejnera za smeće; vidi se kako sa suvozačkog mjesta promatra bijela slova na stražnjem staklu automobila ispred:
Mačka nadišla predodžbu
Kao igla zrno
Bez truda
A ti još kevćeš na povijest
Pa ukrug za repom
7. COSLOW
U glavnoj pošti žene za šalterima broje novac, bliži se kraj radnog vremena. Jedna djevojka u uskim trapericama plaća račune, poluduga žućkasta kosa nepomično joj okružuje glavu. Okupljaju li se još filatelisti u ovom gradu? Ima li ih dovoljno za prosječan razred? Hrvatska pošta u Osijeku ima deset poslovnica. »Obično«, kažem ženi na šalteru. Traperice na djevojci izblijedjele su i poderane, danas se proizvode takve.
Kiši dovoljno snažno da poništi volju za tumaranjem, a ja sam čovjek s mnogo pitanja i daleko manje odgovora. Kupujem jaja, špagete i paradajz u tetrapaku, smrdim po znoju i ne radujem se čitanju; takve bi dane bilo najbolje prespavati (na to smo spali).
*
Pred gitaristom je stajalo dvanaest pedala, a mi hodamo bezuspješno tražeći piće – uvjeravam se da ništa od toga ne smije značiti ništa; tužne štikle koje se bore s kamenim ulicama Tvrđe, zgužvani bureci koji se razgrađuju u ružičastim mladim želucima; volio bih da imam više razumijevanja.
Kad ne znaš kako bi se riješio ljudi oko sebe, a ti reci istinu: one koji ostanu odvedeš na američki hamburger 100 % junetina BBQ umak coslow (!) salatica mayo chips slanina.
8. SESTRA I BOG
Medicinska sestra rekla je: »Ne možete vi voljeti svojeg oca koliko ja volim Boga.« Ne sjećam se više kako je točno došlo do tog zaključka, ali samu rečenicu pamtim kao svojevrstan vrhunac dana; u čovjeku koji se probija logičkim hodnicima zdravstvenog sustava pronaći ćemo uglavnom apsurd i tupost.
Vjerujem da bi se cijela priča dala upuhati u kakvu poemu obloženu konjakom, udicama i bombama, no nisam raspoložen za to – ili mi jednostavno nedostaje talenta.
Bilo kako bilo, bolnice su obnoć krotka stratišta, a Boga smo ionako skloni prepuštati religiji (ponekad nam se ukaže u leći mobilnog telefona dok ga držimo iznad glave: profilna iz prve).
9. TEREZA
Tereza se znala žaliti na svoj genom: pokunjeno bi (nekad gotovo ljutito) isticala kako bi silno voljela imati šire bokove i snažnije noge. »Nikako se ne mogu udebljati.« Nije imala običaj osvrtati se na veličinu svojih grudi, premda je to područje obujmom bilo u skladu s ostatkom tijela. »Nikako se ne mogu udebljati.«
Onda bi neka njezina prijateljica rekla kako bi dala sve da ima njezinu tjelesnu građu i težinu. »Tera, žene idu po tri puta tjedno u teretanu da bi izgledale tako.« I Tereza bi se počela smiješiti.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.