proza

Ivan Zrinušić: Devet crtica

Ivan Zrinušić (Osijek, 1981.) višestruki je finalist različitih natječaja za poeziju i prozu, uključujući i dva prethodna finala Nagrade Sedmice & Kritične mase. Za nezavisnu izdavačku kuću Slušaj najglasnije! / Bratstvo duša objavio je 'Netko nešto ništa' (2010.), 'Bilirubin' (2011.), 'Vidiš kako je lijepo' (2012.), 'Tri mrava' (2013.), 'Najbolje je da se ne javljaš' (2014.), a iz rukopisa u pripremi donosimo devet crtica.



 

1. JOYCE

 

Od prijatelja sam za rođendan dobio Joyceove »Dublince«. Svojedobno sam radio korekturu upravo tog izdanja pa imam knjigu; naravno, prijatelj to nije znao. Na prvih pedesetak stranica četiri su greške: na tri mjesta nedostaje po slovo, a jedna je točka višak. Dalo bi se govoriti i o rastavljanju riječi.

»To nije nikakav odgovor, baš nikakav.«

»U SAD-u kolega mi je išao u vojnu školu.«

»Jer kad tako idete preko ceste, može se dogoditi da vas auto ne vidi.«

Gornje su rečenice 6. studenog 2014. godine izgovorili prolaznici na osječkim ulicama. Dana 10. veljače 2016. godine na projekciji filma »Šaulov sin« u kinu Urania bilo je petero ljudi, a oko 21 h noćni čuvar na glavnoj tržnici u svojoj je kućici igrao tetris. Sve navedeno može na izvjestan način biti povezano, a i ne mora. Ne treba zaboraviti da je Suncu svejedno. 

 

 

2. PIZDA

 

Uzaludno je pokušavati razumno se ophoditi s nerazumnim čovjekom, ponavljam stvari koje bi i djetetu bile jasne bez tumačenja, kao da nemam zabavnijeg ili makar pametnijeg posla. Ne znam što to govori o meni. Prekidam kad počnem osjećati bubnjanje u sljepoočnicama – ponedjeljak je i rano je za bijes. Ohol i siguran u sebe, on ne gubi.

*

Razgovor je uporno vraćao na sebe, slično holivudskim glumcima kad ističu kako su i oni zapravo normalni; za većinu svojih promašaja krivio je razvodnjeni svijet, a drugima je pronalazio mane kao što rasni ptičar pronalazi pogođene ptice. Vikao je: »Ugasite to više, to nije glazba!« i svaka je pjesma koju je dotad pustio bila ista (dobro smo je upoznali). Pizdu je bilo teško shvaćati ozbiljno, a u cijeloj zgradi nije bilo življeg stvora od njega.

 

 

3. VARIVO OD PORILUKA

 

Recimo, varivo od poriluka kupljena u trgovačkom centru neće se moći mjeriti s varivom od poriluka kupljena na tržnici, a o crvenom luku (u trgovačkim centrima mahom uvezenu iz Španjolske) da i ne govorimo, bez obzira na način i oblik primjene.

S druge strane, prodavači na tržnici ne prezaju od toga da jeftini kineski češnjak iz trgovačkih centara preprodaju kao svoj domaći, po višoj cijeni (jedan gospodin iz Osijeka radi domaćeg češnjaka poteže motorom sve do Pitomače), a isto vrijedi i za grah trešnjevac. Osim toga, o Uskrsu cijena rotkvice i mladog luka na tržnici zna biti i trostruko viša nego u trgovačkim centrima, premda je kvaliteta tog povrća posvuda podjednaka.

Do prije deset-petnaest godina, što i nije tako davno, posjedovanje mobilnog telefona za pankere je uglavnom predstavljalo uvjerljiv simbol malograđanštine, samim tim i jedan od najočitijih predmeta poruge, a usred Zagreba još si mogao dobiti lijepe batine ako si na nogama imao crvene Conversice. U međuvremenu je serviran facebook, a modne kuće posisale su pankersku 'antimodu' pa su ulice danas pune tih istih Conversica, preuskih i prekratkih poderanih hlača, stilski prilagođenih irokeza i tsl.

Stvari se mijenjaju i svijet ide onim putom kojim želi ići, no ista ostaju lica političarâ, tog grozda šuljeva na nikad opranu čmaru civilizacije.

 

 

4. IZBJEGLICE

 

Najrazvijenija bića na Zemlji, u pravilu smatramo da je pismeni predložak daleko bolji od ekranizacije; čitajući knjigu sami snimamo film, a malo čija mašta dorasla je našoj vlastitoj.

Zato će čovjek u razgovoru rijetko pogriješiti ako se izrazi povoljno o knjizi a nepovoljno o filmu. Pokretne slike nisu dostojna zamjena za život, no pristajemo i na gore laži (kao kad kažemo: razumijem te).

*

Iza ograde pod lijenom kišom gasi se Slavonija, pretili dravski plivač davno je svukao kupaće gaće. Malokalibarski humanitarci brzo potežu osjećaje, i često im se čini da su prevareni, da su zakinuti.

 

 

5. TKO MU JE KRIV

 

Pljeskavica dostavljena u prijesnoj lepinji, vrata gradskog autobusa zatvorena pred nosom – tetovirana pankerica koja uporno vraća premalo kusura unatoč ostavljenom bakšišu, mladi alternativci kojih nema da puste posjetitelje na vlastitu izložbu.

Sitne aljkavosti i sitne podvale, valjda je i za to kriva visoka politika. Ono malo čestitosti izvrgnuto ruglu – tko mu je kriv što se nije snašao – a osuđeni smo jedni na druge. 

Oči boje meda, oči boje govna, koje deblje šminkaju dušu? Ambicija surogat uma, »ironijski odmak« i srce nikad načeto, nikad upotrijebljeno.

 

 

6. PRESJEDANJE

 

Krenuli su vlakom iz Osijeka, presjeli u Belom Manastiru, i sad sjede na drvenoj klupi blizu željezničkog kolodvora u Pečuhu, čekajući vlak za Budimpeštu. Slažu se da imaju dovoljno vremena do polaska vlaka pa se ipak premještaju u obližnji lokal. Sjedaju na terasu i naručuju kavu, rano je jutro i oboje je neispavano. Kratko vrijeme čuje se urlanje pijanih glasova, da bi ubrzo dvojica nogometnih navijača izbrijanih glava sjela za stol do njih. Jedan od njih visok je oko 165 centimetara, dok je drugi nešto niži od dva metra; prvi je snažniji, drugom majica bez rukava otkriva tetovirano rame.

Ona se ne osjeća ugodno, on osjeća trnce u vrhovima prstiju. Isprva joj pokušava skrenuti misli s te dvojice govoreći o nečem vezanom s brojevima, a onda upravlja pogled u tetoviranog: kraće vrijeme zure jedan u drugog pa se navijač vraća urlanju koje ovog puta po svoj prilici predstavlja pokušaj dozivanja konobara (njih dvoje ne zna ni riječi mađarskog). »Ma ničeg tu nema«, govori joj.

Nakon petnaestak minuta poziva konobara – plaća račun, ustaju, uzimaju prtljagu (dvije veće naprtnjače i jedna manja) pa kreću prema peronu. U izvjesnoj mjeri ide mu na živce to što mu se ona privija uz ruku. Ne sklopivši oči, vidi se kako s povezom na ustima čuči pokraj zelena kontejnera za smeće; vidi se kako sa suvozačkog mjesta promatra bijela slova na stražnjem staklu automobila ispred:

Mačka nadišla predodžbu

Kao igla zrno

Bez truda

A ti još kevćeš na povijest

Pa ukrug za repom

 

 

 

7. COSLOW 

 

U glavnoj pošti žene za šalterima broje novac, bliži se kraj radnog vremena. Jedna djevojka u uskim trapericama plaća račune, poluduga žućkasta kosa nepomično joj okružuje glavu. Okupljaju li se još filatelisti u ovom gradu? Ima li ih dovoljno za prosječan razred? Hrvatska pošta u Osijeku ima deset poslovnica. »Obično«, kažem ženi na šalteru. Traperice na djevojci izblijedjele su i poderane, danas se proizvode takve. 

Kiši dovoljno snažno da poništi volju za tumaranjem, a ja sam čovjek s mnogo pitanja i daleko manje odgovora. Kupujem jaja, špagete i paradajz u tetrapaku, smrdim po znoju i ne radujem se čitanju; takve bi dane bilo najbolje prespavati (na to smo spali). 

*

Pred gitaristom je stajalo dvanaest pedala, a mi hodamo bezuspješno tražeći piće – uvjeravam se da ništa od toga ne smije značiti ništa; tužne štikle koje se bore s kamenim ulicama Tvrđe, zgužvani bureci koji se razgrađuju u ružičastim mladim želucima; volio bih da imam više razumijevanja.

Kad ne znaš kako bi se riješio ljudi oko sebe, a ti reci istinu: one koji ostanu odvedeš na američki hamburger 100 % junetina BBQ umak coslow (!) salatica mayo chips slanina.     

 

 

8. SESTRA I BOG

 

Medicinska sestra rekla je: »Ne možete vi voljeti svojeg oca koliko ja volim Boga.« Ne sjećam se više kako je točno došlo do tog zaključka, ali samu rečenicu pamtim kao svojevrstan vrhunac dana; u čovjeku koji se probija logičkim hodnicima zdravstvenog sustava pronaći ćemo uglavnom apsurd i tupost.

Vjerujem da bi se cijela priča dala upuhati u kakvu poemu obloženu konjakom, udicama i bombama, no nisam raspoložen za to – ili mi jednostavno nedostaje talenta.

Bilo kako bilo, bolnice su obnoć krotka stratišta, a Boga smo ionako skloni prepuštati religiji (ponekad nam se ukaže u leći mobilnog telefona dok ga držimo iznad glave: profilna iz prve).

 

 

9. TEREZA

 

Tereza se znala žaliti na svoj genom: pokunjeno bi (nekad gotovo ljutito) isticala kako bi silno voljela imati šire bokove i snažnije noge. »Nikako se ne mogu udebljati.« Nije imala običaj osvrtati se na veličinu svojih grudi, premda je to područje obujmom bilo u skladu s ostatkom tijela. »Nikako se ne mogu udebljati.«

Onda bi neka njezina prijateljica rekla kako bi dala sve da ima njezinu tjelesnu građu i težinu. »Tera, žene idu po tri puta tjedno u teretanu da bi izgledale tako.« I Tereza bi se počela smiješiti.

 


     

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg