proza

Flavio Soriga: Prošlost je blaga samo u popodnevnom snu turista (iz romana "Metropolis")

Flavio Soriga rođen je u Uti 1975. godine. Živi u Rimu. U izdanju Bompianija objavio je romane "Neropioggia" (nagrada Grazia Deledda), "Sardinia Blues" - koji je preveden na hrvatski i s kojim je osvojio nagradu Mondiello - te "L'amore a Londra e in altri luoghi" (nagrada Piero Chiara), "Il cuore dei briganti" i "Metropolis" iz kojeg donosimo ulomak. Umjetnički je direktor književnog festivala “Sulla terra leggeri” koji se odražava na Sardiniji.
Flavio Soriga čitao je na programima Lit link festivala 2016 u Puli, Rijeci i Zagrebu. Uz hrvatske autore, sudjelovali su i talijanski gosti: pisci, urednici, književni agenti i prevoditelji.

Ako ste propustili, pročitajte!



 

Flavio Soriga: Metropolis

(ulomak iz romana)

S talijanskog prevela: Antonija Radić

 

A ponekad, kad bi se probudio vrlo rano ujutro, tako rano da je mogao čuti posljednje momke koji su se vraćali iz izlaska, kad bi se probudio tako rano da su ribari, dolje u luci, isplovili barkama tek koji sat prije, a starci u njegovoj četvrti kuhali prvu jutarnju kavu, kad bi mu se dogodilo da otvori oči prerano da bi napravio bilo što osim ostao pod pokrivačem i pokušao izmamiti jutru još malo odmora, u tom su mu se polusnu vraćala sjećanja, bistra, pogotovo na praznike s Annom Sofijom, na najljepše trenutke što su ih zajedno proveli. Na onaj put kad su iznajmili kuću u Algheru, sto metara od tržnice voća i ribarnice, stan s balkončićem s kojeg se vidjela luka, tamo nasuprot starog bara koji je prkosio groznici modernizacije većine kafića tog tvrdoglavo, nepopravljivo turističko-kupališnog grada. Prisjećao se kako su izašli na onaj balkon, i Anna Sofia mu je rekla: “Sve je prekrasno ”i sljedećega jutra je otišao na tržnicu i izabrao zubaca od tri kilograma, i bilo ga je dovoljno i za ručak i za večeru, pečena u pećnici i punjena sušenim rajčicama i ribanim tikvicama, i tu mu je večer Anna Sofia rekla, grleći ga: “Sutra nemoj ići u kupnju, obići ćemo restorane, kao gospoda”. I isprobali su mjesta koja su preporučili vodiči, poput engleskih turista što se uzdaju u međunarodni sustav propisa za turiste, i uzdali su se u upozorenja i savjete mladog barmena,i Crissanti se zaista osjećao turistom i gospodinom, kao što mu se uvijek događalo kad bi hodao pokraj te žene, što se i vidjelo izvana, osmjesi Anne Sofije, njezina smirenost, način na koji je naslanjala glavu na njegova leđa, i svakog se dana, tih praznika, pitao kako bi bilo imati dijete s tom ženom – čiji bi on otac mogao biti, ili postati – svakog se dana to pitao, a da nije uspio pronaći odgovor.

 

Tu i tamo netko bi mu rekao da nalikuje Beniciju del Toru. Crissanti. Nije u to vjerovao, ali bilo mu je drago što mu to govore. Znao je da nikad nije bio lijep, već, ako se može tako reći, lik. Dok je putovao Italijom kako bi završio studij, odslušao koji tečaj stručnog osposobljavanja i sudjelovao u prvim istragama ubojstva, svi su ga uvijek zvali “Sardinac”. Ponekad, “Barbađanin”. Ali to nije bilo točno, ne više, ne potpuno:osjećao se ponajprije gradskim čovjekom, koji se počne dosađivati nakon pola sata na selu, kojemu je od luksuznog seoskog turizma draža makar i skromna hotelska soba, ali u centru. Pogotovo kad je putovao zbog posla. Kad ga je Anna Sofia željela povesti da “otkriju Sardiniju”, kako mu je govorila, bilo mu je ugodno u tim izgubljenim mjestima koje je pronalazila, pansiončićima po seocima, onom hotelu u mjestu Santa Teresa Gallura u kojem su goste smještali u drvene kuće usred šume. Kad je bio s Annom Sofijom sviđalo mu se što nema telefonskog signala, što ujutro nema kioska u blizini, što nekoliko dana nisu mogli pročitati novine. Naposljetku, nije ga bilo briga ni za otkrivanje Sardinije, ona je bila ta koju je želio otkriti. Gledati je s jastuka dok čita u krevetu, za popodneva, iznenada joj poljubiti trbuh. VIdjeti kako se smije dok on govori besmislice. Slušati kako mu govori da je budala. Čitati joj Salinasove pjesme, slušati je kako čita Carverove pripovijetke. Kad je otkrivao Annu Sofiju pitao se, uvijek, kako bi bilo s tom ženom imati dijete.

I pitao se što je to točno, u toj pomisli, što ga toliko plaši. Odgovor je možda najviše bio ovaj: strah da će ona iščeznuti, jednoga dana, kao što se dogodilo toliko puta prije. Pomisao da je ona previše za njega. I kad je razmišljao o tome, određenim noćima, u svom krevetu, dok je bezuspješno tražio san, nestajalo mu je daha, dolazilo mu je da zaurla. Osobito se knjigama, romanima u kojima su se muškarci i žene neprestano susretali, sviđali se jedni drugima, voljeli se i zauvijek ostavljali, osobito se čitanjem knjiga hranio taj strah. I govorio si je da je budala, jer u svojoj dobi još uvijek nije naučio da nema što naučiti, a time ni čega se bojati, u izmišljenim pričama.

“Slavne su obitelji ovog otoka, prijatelju moj, bile slavne najviše po dvjema stvarima: servilnosti prema španjolskom kralju, i nametanju poreza svojim podanicima, ili vlastelinima. Otimali su se generacijama za kraljevu naklonost, Madrid je bio tako daleko i tako slabo zainteresiran za nas, osim kad se spremao rat i trebalo je sredstava da ga se plati. Španjolska je bila je toliko daleka da bi Sardinac kad bi odlazio na studij, tražiti sreću ili služiti vojsku u domovini, prije nego što bi se ukrcao na brod napisao bi oporuku, toliko je vjerojatno bilo da će umrijeti na brodu, da će ga ubiti razbojnici ili nemirno more prije nego što stigne do Barcelone ili Toleda. Kako je samo siromašna bila naša zemlja, prijatelju moj. Bijeda posvuda. I nasilje koje uvijek izvire iz gladi, i nikakve građanske institucije koja bi mogla štititi od vlastelinskih mučenja. Osvete, krađe, ubojstva, deseci njih, u svakom selu, u gradovima također. A naše plemenite stare obitelji u međusobnoj borbi da udovolje dalekom vladaru. I stupanj plemstva rastao je kako je raslo pokoravanje. Moj prijatelju karabinjeru, kad prelazimo preko svog otoka, tako lijepog i velikog, lako je misliti o prošlosti kao o boljem vremenu. Sanjamo prošlost po mjeri ljepote koju imamo pred sobom, ljepote koju vidimo mi, koji živimo u komotnim vremenima i možemo misliti o prirodi kao blagoj i skladnoj, dok je u minulim stoljećima bila samo okrutna i neukrotiva, izdajnica i nezahvalna. Sijao bi polja u vječnom znoju, a onda bi smrzlo, palo previše ili premalo kiše, došli bi skakavci ili tuča, i sve bi bilo izgubljeno: za jelo samo žirovi i gušterice. Ali to je prošlost, i ne sjećamo je se, a tako je lako, dok gledamo sela iz naših klimatiziranih automobila, dok slušamo pjesmu tenora u pratnji launeddasa na nekom festivalu usred ljeta, tako je lako sa sjetom razmišljati o prošlosti. Tko zna koliko je ljepote bilo na selima u prošlim stoljećima, tko zna u kolikom je izobilju bilo divljači, i koliko su plodna bila polja dok nisu bila zagađena nikakvom vražjom kemijom, a riječne vode čiste i pune riba. Tko zna kako su mirni bili stanovnici sela, kako je lijepo bilo uživati u proslavama promjene godišnjih doba, grupnim plesovima, pjesmama što su ih intonirali najvještiji pastiri-pjesnici. To misle turisti kad na pola dana napuste svoje turističko naselje i odlaze na izlet u Barbagiju i ručaju s pastirima Orgosola, konačno u srcu prave Sardinije. Jedu prase ispečeno pod hrastom, ili galursku juhu u elegantno uređenoj štali i pucaju od zavisti na stare Sardince, blagoslovljene tolikom ljepotom. Tko zna koliko je bilo lijepo živjeti u vrijeme kad se markiz od San Raimonda nadmetao s onim od Castelvija i onim od Villamarine za najboljeg kraljevog slugu. Gledaju čisto nebo, turisti iz sjeverne Europe, i oplakuju što nisu rođeni u slavnoj prošlosti kad je Sardinija bila rajski vrt, a u seoskim crkvicama pjevale su se crkvene pjesme barbarske snage, primitivne ljepote. Samo: ta prošlost nikada nije postojala, prijatelju moj. Ovaj otok nikada nije bilo raj, prošlost je blaga samo u popodnevnom snu turista, i u pokojem romanu izuzetno dobro napisanom, ili inspiriranom, odnosno izuzetno lažljivom. Povijesna je stvarnost drugačija. Žrtve ubojstava, okrutni panduri, nezamislivo okrutni. Neko bi se selo pobunilo protiv tlačenja feudalaca, protiv gladi – protiv crne gladi, nestalo je i žirova koji bi se mogli skuhati, i divljih pasa koji bi se mogli ispeći ̶ i feudalčevi siledžije upali bi u selo, urlali kako su oni zakon, stali bi pucati, hapsiti, ubijati, kako bi im došlo. Da si ti, prijatelju moj, rođen u vrijeme vladavine Don Hernandeza od San Raimonda upao bi u selo s pedeset naoružanih ljudi ̶ to je zakon, ili samovolja, pravo izvršeno u ime feudalca, moćnika, Kraljeva sluge ̶ izabrao bi u svakoj obitelji odraslog muškarca, dao bi pripremiti vješala na trgu i odrubiti im glavu, a njihova bi tijela danima ostala trunuti. Nije bilo ni istraga ni procesa u prošlosti, nisu se dijelile godine zatvora, osumnjičenog se ubijalo a njegovo tijelo nije imalo pravo na pokop. Umiralo se od malarije, posvuda, čitave godine, neprestano. A ako postoji otac domovine kojem Sardinija mora odati počast imenima ulica i trgova, državnim praznikom i beskrajnim žrtvama ljevanicama u njegovo ime, to je gospodin Rockefeller, američki bogataš, i njegova zaklada koja je iskorijenila malariju DDT-em, a ne španjolski potkraljevi i pijemonteški ministri i piskarala utješnih poema, Rockefellerovu zakladu moramo ovjenčati slavom u svakom našem selu, te strance koji su iskorijenili najveće zlo koje je ikad zadesilo otok, otkako je svijeta i vijeka, od njegova postanka. Ali nismo to učinili, i nećemo jer štovati Amerikanca je tako neautentično, tako nedomoljubno, a možda ni zato: možda samo zbog rastresenosti, jer nam je draže zaboraviti onog tko nas je oslobodio od bolesti kako bi zaboravili bolest samu, zaboravili siromaštvo, kako bi se izbavili zasvagda tereta bijede naših predaka, i osjetili pravo da o prošlosti razmišljamo kao o prekrasnom vremenu, da koristimo nostalgiju, tu senilnu degeneraciju sjećanja, ali tako slatku, kao da te ljulja čileansko vino, blagoslovljena njegova moć, moj prijatelju karabinjeru, i prokleto bilo buđenje što nas čeka sutra. Odlazi svojoj kući, sada, jer star sam i moram spavati, i oprosti mi ako nisam bio od pomoći u tvojoj istrazi, zaista: ali ti si se školovao i vrlo dobro znaš, jer barem sam te to morao naučiti, vrlo dobro znaš da je zapravo beskorisno poznavati povijest, beskorisno je, potpuno. Laku noć, prijatelju moj.”

 

o nama

Nagradu Sedmica i Kritična masa za mlade pisce dobila je Marina Gudelj

Pobjednica ovogodišnje Nagrade Sedmica i Kritična masa za mlade autore je Marina Gudelj (1988.) iz Splita.
Marina Gudelj nagrađena je za priču "Lee".
U užem izboru Nagrade za 2017. bili su: Alen Brlek, Katja Grcić, Marko Gregur, Marina Gudelj, Mira Petrović, Iva Sopka i Ana Rajković.
Ovo je treća godina Nagrade koju sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Marina Gudelj: Mi smo generacija koja je dobila ostatke neke ranije i uljuljala se u pasivnost

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica&Kritična masa

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

proza

Elena Ferrante: Genijalna prijateljica

Romani Elene Ferrante s razlogom su postali svjetske uspješnice i jedan od književnih fenomena ovog desetljeća, kako po odazivu publike u različitim zemljama, tako i po sudu kritike.
"Genijalna prijateljica" – prvi je dio romaneskne tetralogije o Eleni i Lili, pronicljivim i inteligentnim djevojkama iz Napulja koje žele stvoriti život u okrilju zagušujuće, nasilne kulture.
Ovdje donosimo uvodna poglavlja romana, a knjigu u cjelini - što preporučujemo - možete pročitati u izdanju "Profila".
Roman je s talijanskog prevela Ana Badurina.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

poezija

Ognjen Obradović: Oticanja

Ognjen Obradović (1992., Užice, Srbija) diplomirao je dramaturgiju na FDU u Beogradu, a trenutno je na poslijediplomskom studiju Teorije dramskih umjetnosti, medija i kulture na istom fakultetu. Izvedene su mu drame i radio drame: Nedelja: juče, danas, sutra (2013., BDP), Put u Lisabon (2015., Radio Beograd), Da mi je da spustim ovu suzu (2016., Radio Beograd).
Donosimo nekoliko pjesama iz zbirke poezije Oticanja (2016.), za koju je Obradović dobio nagradu Mladi Dis.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg