proza

Flavio Soriga: Prošlost je blaga samo u popodnevnom snu turista (iz romana "Metropolis")

Flavio Soriga rođen je u Uti 1975. godine. Živi u Rimu. U izdanju Bompianija objavio je romane "Neropioggia" (nagrada Grazia Deledda), "Sardinia Blues" - koji je preveden na hrvatski i s kojim je osvojio nagradu Mondiello - te "L'amore a Londra e in altri luoghi" (nagrada Piero Chiara), "Il cuore dei briganti" i "Metropolis" iz kojeg donosimo ulomak. Umjetnički je direktor književnog festivala “Sulla terra leggeri” koji se odražava na Sardiniji.
Flavio Soriga čitao je na programima Lit link festivala 2016 u Puli, Rijeci i Zagrebu. Uz hrvatske autore, sudjelovali su i talijanski gosti: pisci, urednici, književni agenti i prevoditelji.

Ako ste propustili, pročitajte!



 

Flavio Soriga: Metropolis

(ulomak iz romana)

S talijanskog prevela: Antonija Radić

 

A ponekad, kad bi se probudio vrlo rano ujutro, tako rano da je mogao čuti posljednje momke koji su se vraćali iz izlaska, kad bi se probudio tako rano da su ribari, dolje u luci, isplovili barkama tek koji sat prije, a starci u njegovoj četvrti kuhali prvu jutarnju kavu, kad bi mu se dogodilo da otvori oči prerano da bi napravio bilo što osim ostao pod pokrivačem i pokušao izmamiti jutru još malo odmora, u tom su mu se polusnu vraćala sjećanja, bistra, pogotovo na praznike s Annom Sofijom, na najljepše trenutke što su ih zajedno proveli. Na onaj put kad su iznajmili kuću u Algheru, sto metara od tržnice voća i ribarnice, stan s balkončićem s kojeg se vidjela luka, tamo nasuprot starog bara koji je prkosio groznici modernizacije većine kafića tog tvrdoglavo, nepopravljivo turističko-kupališnog grada. Prisjećao se kako su izašli na onaj balkon, i Anna Sofia mu je rekla: “Sve je prekrasno ”i sljedećega jutra je otišao na tržnicu i izabrao zubaca od tri kilograma, i bilo ga je dovoljno i za ručak i za večeru, pečena u pećnici i punjena sušenim rajčicama i ribanim tikvicama, i tu mu je večer Anna Sofia rekla, grleći ga: “Sutra nemoj ići u kupnju, obići ćemo restorane, kao gospoda”. I isprobali su mjesta koja su preporučili vodiči, poput engleskih turista što se uzdaju u međunarodni sustav propisa za turiste, i uzdali su se u upozorenja i savjete mladog barmena,i Crissanti se zaista osjećao turistom i gospodinom, kao što mu se uvijek događalo kad bi hodao pokraj te žene, što se i vidjelo izvana, osmjesi Anne Sofije, njezina smirenost, način na koji je naslanjala glavu na njegova leđa, i svakog se dana, tih praznika, pitao kako bi bilo imati dijete s tom ženom – čiji bi on otac mogao biti, ili postati – svakog se dana to pitao, a da nije uspio pronaći odgovor.

 

Tu i tamo netko bi mu rekao da nalikuje Beniciju del Toru. Crissanti. Nije u to vjerovao, ali bilo mu je drago što mu to govore. Znao je da nikad nije bio lijep, već, ako se može tako reći, lik. Dok je putovao Italijom kako bi završio studij, odslušao koji tečaj stručnog osposobljavanja i sudjelovao u prvim istragama ubojstva, svi su ga uvijek zvali “Sardinac”. Ponekad, “Barbađanin”. Ali to nije bilo točno, ne više, ne potpuno:osjećao se ponajprije gradskim čovjekom, koji se počne dosađivati nakon pola sata na selu, kojemu je od luksuznog seoskog turizma draža makar i skromna hotelska soba, ali u centru. Pogotovo kad je putovao zbog posla. Kad ga je Anna Sofia željela povesti da “otkriju Sardiniju”, kako mu je govorila, bilo mu je ugodno u tim izgubljenim mjestima koje je pronalazila, pansiončićima po seocima, onom hotelu u mjestu Santa Teresa Gallura u kojem su goste smještali u drvene kuće usred šume. Kad je bio s Annom Sofijom sviđalo mu se što nema telefonskog signala, što ujutro nema kioska u blizini, što nekoliko dana nisu mogli pročitati novine. Naposljetku, nije ga bilo briga ni za otkrivanje Sardinije, ona je bila ta koju je želio otkriti. Gledati je s jastuka dok čita u krevetu, za popodneva, iznenada joj poljubiti trbuh. VIdjeti kako se smije dok on govori besmislice. Slušati kako mu govori da je budala. Čitati joj Salinasove pjesme, slušati je kako čita Carverove pripovijetke. Kad je otkrivao Annu Sofiju pitao se, uvijek, kako bi bilo s tom ženom imati dijete.

I pitao se što je to točno, u toj pomisli, što ga toliko plaši. Odgovor je možda najviše bio ovaj: strah da će ona iščeznuti, jednoga dana, kao što se dogodilo toliko puta prije. Pomisao da je ona previše za njega. I kad je razmišljao o tome, određenim noćima, u svom krevetu, dok je bezuspješno tražio san, nestajalo mu je daha, dolazilo mu je da zaurla. Osobito se knjigama, romanima u kojima su se muškarci i žene neprestano susretali, sviđali se jedni drugima, voljeli se i zauvijek ostavljali, osobito se čitanjem knjiga hranio taj strah. I govorio si je da je budala, jer u svojoj dobi još uvijek nije naučio da nema što naučiti, a time ni čega se bojati, u izmišljenim pričama.

“Slavne su obitelji ovog otoka, prijatelju moj, bile slavne najviše po dvjema stvarima: servilnosti prema španjolskom kralju, i nametanju poreza svojim podanicima, ili vlastelinima. Otimali su se generacijama za kraljevu naklonost, Madrid je bio tako daleko i tako slabo zainteresiran za nas, osim kad se spremao rat i trebalo je sredstava da ga se plati. Španjolska je bila je toliko daleka da bi Sardinac kad bi odlazio na studij, tražiti sreću ili služiti vojsku u domovini, prije nego što bi se ukrcao na brod napisao bi oporuku, toliko je vjerojatno bilo da će umrijeti na brodu, da će ga ubiti razbojnici ili nemirno more prije nego što stigne do Barcelone ili Toleda. Kako je samo siromašna bila naša zemlja, prijatelju moj. Bijeda posvuda. I nasilje koje uvijek izvire iz gladi, i nikakve građanske institucije koja bi mogla štititi od vlastelinskih mučenja. Osvete, krađe, ubojstva, deseci njih, u svakom selu, u gradovima također. A naše plemenite stare obitelji u međusobnoj borbi da udovolje dalekom vladaru. I stupanj plemstva rastao je kako je raslo pokoravanje. Moj prijatelju karabinjeru, kad prelazimo preko svog otoka, tako lijepog i velikog, lako je misliti o prošlosti kao o boljem vremenu. Sanjamo prošlost po mjeri ljepote koju imamo pred sobom, ljepote koju vidimo mi, koji živimo u komotnim vremenima i možemo misliti o prirodi kao blagoj i skladnoj, dok je u minulim stoljećima bila samo okrutna i neukrotiva, izdajnica i nezahvalna. Sijao bi polja u vječnom znoju, a onda bi smrzlo, palo previše ili premalo kiše, došli bi skakavci ili tuča, i sve bi bilo izgubljeno: za jelo samo žirovi i gušterice. Ali to je prošlost, i ne sjećamo je se, a tako je lako, dok gledamo sela iz naših klimatiziranih automobila, dok slušamo pjesmu tenora u pratnji launeddasa na nekom festivalu usred ljeta, tako je lako sa sjetom razmišljati o prošlosti. Tko zna koliko je ljepote bilo na selima u prošlim stoljećima, tko zna u kolikom je izobilju bilo divljači, i koliko su plodna bila polja dok nisu bila zagađena nikakvom vražjom kemijom, a riječne vode čiste i pune riba. Tko zna kako su mirni bili stanovnici sela, kako je lijepo bilo uživati u proslavama promjene godišnjih doba, grupnim plesovima, pjesmama što su ih intonirali najvještiji pastiri-pjesnici. To misle turisti kad na pola dana napuste svoje turističko naselje i odlaze na izlet u Barbagiju i ručaju s pastirima Orgosola, konačno u srcu prave Sardinije. Jedu prase ispečeno pod hrastom, ili galursku juhu u elegantno uređenoj štali i pucaju od zavisti na stare Sardince, blagoslovljene tolikom ljepotom. Tko zna koliko je bilo lijepo živjeti u vrijeme kad se markiz od San Raimonda nadmetao s onim od Castelvija i onim od Villamarine za najboljeg kraljevog slugu. Gledaju čisto nebo, turisti iz sjeverne Europe, i oplakuju što nisu rođeni u slavnoj prošlosti kad je Sardinija bila rajski vrt, a u seoskim crkvicama pjevale su se crkvene pjesme barbarske snage, primitivne ljepote. Samo: ta prošlost nikada nije postojala, prijatelju moj. Ovaj otok nikada nije bilo raj, prošlost je blaga samo u popodnevnom snu turista, i u pokojem romanu izuzetno dobro napisanom, ili inspiriranom, odnosno izuzetno lažljivom. Povijesna je stvarnost drugačija. Žrtve ubojstava, okrutni panduri, nezamislivo okrutni. Neko bi se selo pobunilo protiv tlačenja feudalaca, protiv gladi – protiv crne gladi, nestalo je i žirova koji bi se mogli skuhati, i divljih pasa koji bi se mogli ispeći ̶ i feudalčevi siledžije upali bi u selo, urlali kako su oni zakon, stali bi pucati, hapsiti, ubijati, kako bi im došlo. Da si ti, prijatelju moj, rođen u vrijeme vladavine Don Hernandeza od San Raimonda upao bi u selo s pedeset naoružanih ljudi ̶ to je zakon, ili samovolja, pravo izvršeno u ime feudalca, moćnika, Kraljeva sluge ̶ izabrao bi u svakoj obitelji odraslog muškarca, dao bi pripremiti vješala na trgu i odrubiti im glavu, a njihova bi tijela danima ostala trunuti. Nije bilo ni istraga ni procesa u prošlosti, nisu se dijelile godine zatvora, osumnjičenog se ubijalo a njegovo tijelo nije imalo pravo na pokop. Umiralo se od malarije, posvuda, čitave godine, neprestano. A ako postoji otac domovine kojem Sardinija mora odati počast imenima ulica i trgova, državnim praznikom i beskrajnim žrtvama ljevanicama u njegovo ime, to je gospodin Rockefeller, američki bogataš, i njegova zaklada koja je iskorijenila malariju DDT-em, a ne španjolski potkraljevi i pijemonteški ministri i piskarala utješnih poema, Rockefellerovu zakladu moramo ovjenčati slavom u svakom našem selu, te strance koji su iskorijenili najveće zlo koje je ikad zadesilo otok, otkako je svijeta i vijeka, od njegova postanka. Ali nismo to učinili, i nećemo jer štovati Amerikanca je tako neautentično, tako nedomoljubno, a možda ni zato: možda samo zbog rastresenosti, jer nam je draže zaboraviti onog tko nas je oslobodio od bolesti kako bi zaboravili bolest samu, zaboravili siromaštvo, kako bi se izbavili zasvagda tereta bijede naših predaka, i osjetili pravo da o prošlosti razmišljamo kao o prekrasnom vremenu, da koristimo nostalgiju, tu senilnu degeneraciju sjećanja, ali tako slatku, kao da te ljulja čileansko vino, blagoslovljena njegova moć, moj prijatelju karabinjeru, i prokleto bilo buđenje što nas čeka sutra. Odlazi svojoj kući, sada, jer star sam i moram spavati, i oprosti mi ako nisam bio od pomoći u tvojoj istrazi, zaista: ali ti si se školovao i vrlo dobro znaš, jer barem sam te to morao naučiti, vrlo dobro znaš da je zapravo beskorisno poznavati povijest, beskorisno je, potpuno. Laku noć, prijatelju moj.”

 

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg