proza

Flavio Soriga: Prošlost je blaga samo u popodnevnom snu turista (iz romana "Metropolis")

Flavio Soriga rođen je u Uti 1975. godine. Živi u Rimu. U izdanju Bompianija objavio je romane "Neropioggia" (nagrada Grazia Deledda), "Sardinia Blues" - koji je preveden na hrvatski i s kojim je osvojio nagradu Mondiello - te "L'amore a Londra e in altri luoghi" (nagrada Piero Chiara), "Il cuore dei briganti" i "Metropolis" iz kojeg donosimo ulomak. Umjetnički je direktor književnog festivala “Sulla terra leggeri” koji se odražava na Sardiniji.
Flavio Soriga čitao je na programima Lit link festivala 2016 u Puli, Rijeci i Zagrebu. Uz hrvatske autore, sudjelovali su i talijanski gosti: pisci, urednici, književni agenti i prevoditelji.

Ako ste propustili, pročitajte!



 

Flavio Soriga: Metropolis

(ulomak iz romana)

S talijanskog prevela: Antonija Radić

 

A ponekad, kad bi se probudio vrlo rano ujutro, tako rano da je mogao čuti posljednje momke koji su se vraćali iz izlaska, kad bi se probudio tako rano da su ribari, dolje u luci, isplovili barkama tek koji sat prije, a starci u njegovoj četvrti kuhali prvu jutarnju kavu, kad bi mu se dogodilo da otvori oči prerano da bi napravio bilo što osim ostao pod pokrivačem i pokušao izmamiti jutru još malo odmora, u tom su mu se polusnu vraćala sjećanja, bistra, pogotovo na praznike s Annom Sofijom, na najljepše trenutke što su ih zajedno proveli. Na onaj put kad su iznajmili kuću u Algheru, sto metara od tržnice voća i ribarnice, stan s balkončićem s kojeg se vidjela luka, tamo nasuprot starog bara koji je prkosio groznici modernizacije većine kafića tog tvrdoglavo, nepopravljivo turističko-kupališnog grada. Prisjećao se kako su izašli na onaj balkon, i Anna Sofia mu je rekla: “Sve je prekrasno ”i sljedećega jutra je otišao na tržnicu i izabrao zubaca od tri kilograma, i bilo ga je dovoljno i za ručak i za večeru, pečena u pećnici i punjena sušenim rajčicama i ribanim tikvicama, i tu mu je večer Anna Sofia rekla, grleći ga: “Sutra nemoj ići u kupnju, obići ćemo restorane, kao gospoda”. I isprobali su mjesta koja su preporučili vodiči, poput engleskih turista što se uzdaju u međunarodni sustav propisa za turiste, i uzdali su se u upozorenja i savjete mladog barmena,i Crissanti se zaista osjećao turistom i gospodinom, kao što mu se uvijek događalo kad bi hodao pokraj te žene, što se i vidjelo izvana, osmjesi Anne Sofije, njezina smirenost, način na koji je naslanjala glavu na njegova leđa, i svakog se dana, tih praznika, pitao kako bi bilo imati dijete s tom ženom – čiji bi on otac mogao biti, ili postati – svakog se dana to pitao, a da nije uspio pronaći odgovor.

 

Tu i tamo netko bi mu rekao da nalikuje Beniciju del Toru. Crissanti. Nije u to vjerovao, ali bilo mu je drago što mu to govore. Znao je da nikad nije bio lijep, već, ako se može tako reći, lik. Dok je putovao Italijom kako bi završio studij, odslušao koji tečaj stručnog osposobljavanja i sudjelovao u prvim istragama ubojstva, svi su ga uvijek zvali “Sardinac”. Ponekad, “Barbađanin”. Ali to nije bilo točno, ne više, ne potpuno:osjećao se ponajprije gradskim čovjekom, koji se počne dosađivati nakon pola sata na selu, kojemu je od luksuznog seoskog turizma draža makar i skromna hotelska soba, ali u centru. Pogotovo kad je putovao zbog posla. Kad ga je Anna Sofia željela povesti da “otkriju Sardiniju”, kako mu je govorila, bilo mu je ugodno u tim izgubljenim mjestima koje je pronalazila, pansiončićima po seocima, onom hotelu u mjestu Santa Teresa Gallura u kojem su goste smještali u drvene kuće usred šume. Kad je bio s Annom Sofijom sviđalo mu se što nema telefonskog signala, što ujutro nema kioska u blizini, što nekoliko dana nisu mogli pročitati novine. Naposljetku, nije ga bilo briga ni za otkrivanje Sardinije, ona je bila ta koju je želio otkriti. Gledati je s jastuka dok čita u krevetu, za popodneva, iznenada joj poljubiti trbuh. VIdjeti kako se smije dok on govori besmislice. Slušati kako mu govori da je budala. Čitati joj Salinasove pjesme, slušati je kako čita Carverove pripovijetke. Kad je otkrivao Annu Sofiju pitao se, uvijek, kako bi bilo s tom ženom imati dijete.

I pitao se što je to točno, u toj pomisli, što ga toliko plaši. Odgovor je možda najviše bio ovaj: strah da će ona iščeznuti, jednoga dana, kao što se dogodilo toliko puta prije. Pomisao da je ona previše za njega. I kad je razmišljao o tome, određenim noćima, u svom krevetu, dok je bezuspješno tražio san, nestajalo mu je daha, dolazilo mu je da zaurla. Osobito se knjigama, romanima u kojima su se muškarci i žene neprestano susretali, sviđali se jedni drugima, voljeli se i zauvijek ostavljali, osobito se čitanjem knjiga hranio taj strah. I govorio si je da je budala, jer u svojoj dobi još uvijek nije naučio da nema što naučiti, a time ni čega se bojati, u izmišljenim pričama.

“Slavne su obitelji ovog otoka, prijatelju moj, bile slavne najviše po dvjema stvarima: servilnosti prema španjolskom kralju, i nametanju poreza svojim podanicima, ili vlastelinima. Otimali su se generacijama za kraljevu naklonost, Madrid je bio tako daleko i tako slabo zainteresiran za nas, osim kad se spremao rat i trebalo je sredstava da ga se plati. Španjolska je bila je toliko daleka da bi Sardinac kad bi odlazio na studij, tražiti sreću ili služiti vojsku u domovini, prije nego što bi se ukrcao na brod napisao bi oporuku, toliko je vjerojatno bilo da će umrijeti na brodu, da će ga ubiti razbojnici ili nemirno more prije nego što stigne do Barcelone ili Toleda. Kako je samo siromašna bila naša zemlja, prijatelju moj. Bijeda posvuda. I nasilje koje uvijek izvire iz gladi, i nikakve građanske institucije koja bi mogla štititi od vlastelinskih mučenja. Osvete, krađe, ubojstva, deseci njih, u svakom selu, u gradovima također. A naše plemenite stare obitelji u međusobnoj borbi da udovolje dalekom vladaru. I stupanj plemstva rastao je kako je raslo pokoravanje. Moj prijatelju karabinjeru, kad prelazimo preko svog otoka, tako lijepog i velikog, lako je misliti o prošlosti kao o boljem vremenu. Sanjamo prošlost po mjeri ljepote koju imamo pred sobom, ljepote koju vidimo mi, koji živimo u komotnim vremenima i možemo misliti o prirodi kao blagoj i skladnoj, dok je u minulim stoljećima bila samo okrutna i neukrotiva, izdajnica i nezahvalna. Sijao bi polja u vječnom znoju, a onda bi smrzlo, palo previše ili premalo kiše, došli bi skakavci ili tuča, i sve bi bilo izgubljeno: za jelo samo žirovi i gušterice. Ali to je prošlost, i ne sjećamo je se, a tako je lako, dok gledamo sela iz naših klimatiziranih automobila, dok slušamo pjesmu tenora u pratnji launeddasa na nekom festivalu usred ljeta, tako je lako sa sjetom razmišljati o prošlosti. Tko zna koliko je ljepote bilo na selima u prošlim stoljećima, tko zna u kolikom je izobilju bilo divljači, i koliko su plodna bila polja dok nisu bila zagađena nikakvom vražjom kemijom, a riječne vode čiste i pune riba. Tko zna kako su mirni bili stanovnici sela, kako je lijepo bilo uživati u proslavama promjene godišnjih doba, grupnim plesovima, pjesmama što su ih intonirali najvještiji pastiri-pjesnici. To misle turisti kad na pola dana napuste svoje turističko naselje i odlaze na izlet u Barbagiju i ručaju s pastirima Orgosola, konačno u srcu prave Sardinije. Jedu prase ispečeno pod hrastom, ili galursku juhu u elegantno uređenoj štali i pucaju od zavisti na stare Sardince, blagoslovljene tolikom ljepotom. Tko zna koliko je bilo lijepo živjeti u vrijeme kad se markiz od San Raimonda nadmetao s onim od Castelvija i onim od Villamarine za najboljeg kraljevog slugu. Gledaju čisto nebo, turisti iz sjeverne Europe, i oplakuju što nisu rođeni u slavnoj prošlosti kad je Sardinija bila rajski vrt, a u seoskim crkvicama pjevale su se crkvene pjesme barbarske snage, primitivne ljepote. Samo: ta prošlost nikada nije postojala, prijatelju moj. Ovaj otok nikada nije bilo raj, prošlost je blaga samo u popodnevnom snu turista, i u pokojem romanu izuzetno dobro napisanom, ili inspiriranom, odnosno izuzetno lažljivom. Povijesna je stvarnost drugačija. Žrtve ubojstava, okrutni panduri, nezamislivo okrutni. Neko bi se selo pobunilo protiv tlačenja feudalaca, protiv gladi – protiv crne gladi, nestalo je i žirova koji bi se mogli skuhati, i divljih pasa koji bi se mogli ispeći ̶ i feudalčevi siledžije upali bi u selo, urlali kako su oni zakon, stali bi pucati, hapsiti, ubijati, kako bi im došlo. Da si ti, prijatelju moj, rođen u vrijeme vladavine Don Hernandeza od San Raimonda upao bi u selo s pedeset naoružanih ljudi ̶ to je zakon, ili samovolja, pravo izvršeno u ime feudalca, moćnika, Kraljeva sluge ̶ izabrao bi u svakoj obitelji odraslog muškarca, dao bi pripremiti vješala na trgu i odrubiti im glavu, a njihova bi tijela danima ostala trunuti. Nije bilo ni istraga ni procesa u prošlosti, nisu se dijelile godine zatvora, osumnjičenog se ubijalo a njegovo tijelo nije imalo pravo na pokop. Umiralo se od malarije, posvuda, čitave godine, neprestano. A ako postoji otac domovine kojem Sardinija mora odati počast imenima ulica i trgova, državnim praznikom i beskrajnim žrtvama ljevanicama u njegovo ime, to je gospodin Rockefeller, američki bogataš, i njegova zaklada koja je iskorijenila malariju DDT-em, a ne španjolski potkraljevi i pijemonteški ministri i piskarala utješnih poema, Rockefellerovu zakladu moramo ovjenčati slavom u svakom našem selu, te strance koji su iskorijenili najveće zlo koje je ikad zadesilo otok, otkako je svijeta i vijeka, od njegova postanka. Ali nismo to učinili, i nećemo jer štovati Amerikanca je tako neautentično, tako nedomoljubno, a možda ni zato: možda samo zbog rastresenosti, jer nam je draže zaboraviti onog tko nas je oslobodio od bolesti kako bi zaboravili bolest samu, zaboravili siromaštvo, kako bi se izbavili zasvagda tereta bijede naših predaka, i osjetili pravo da o prošlosti razmišljamo kao o prekrasnom vremenu, da koristimo nostalgiju, tu senilnu degeneraciju sjećanja, ali tako slatku, kao da te ljulja čileansko vino, blagoslovljena njegova moć, moj prijatelju karabinjeru, i prokleto bilo buđenje što nas čeka sutra. Odlazi svojoj kući, sada, jer star sam i moram spavati, i oprosti mi ako nisam bio od pomoći u tvojoj istrazi, zaista: ali ti si se školovao i vrlo dobro znaš, jer barem sam te to morao naučiti, vrlo dobro znaš da je zapravo beskorisno poznavati povijest, beskorisno je, potpuno. Laku noć, prijatelju moj.”

 

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg