proza

Adrian Bravi: Zalizak

Adrián N. Bravi rođen je u Buenos Airesu 1963., trenutno živi u Recanatiju, Italija. Na talijanskom počinje objavljivati 2004. godine: debitirao je romanom Restituiscimi il cappotto (Fernandel, 2004.), nakon kojeg je za Nottetempo izdao romane La pelusa (2007.), Sud 1982 (2008.), Il riporto (2011.), te L’albero e la vacca (suizdanje Nottetempo/Feltrinelli 2013.) s kojim osvaja Premio Bergamo. Knjige su mu prevedene na francuski, engleski i španjolski.
Predstavljamo ga, prvi put na hrvatskom, ulomkom iz romana "Zalizak".
Adrian Bravi čitao je na programima Lit link festivala 2016 u Puli, Rijeci i Zagrebu.
Ako ste ga propustili čuti, pročitajte ovu suptilno odvaljenu prozu.



Adrian N. Bravi: Il riporto

S talijanskog prevela: Jasna Rešić

 

Ne znam zašto ali, s obzirom na to da su u razgovoru spomenuli vjetar, u tom sam trenutku dvojici mladića ispričao o svom vjenčanju s Terezom od prije četiri ili pet godina, te kako sam s njom i dvojicom fotografa koji su nas slijedili hodao stazom okruženom stoljetnim hrastovima koja nas je vodila do restorana gdje su nas rođaci i prijatelji očekivali pred ulazom. Bilo je pakleno vruće i nije bilo ni daška vjetra koji bi osušio čela natopljena znojem koja su, sada okrenuta prema nama, čekala naš dolazak. Ušli smo u salu restorana. Nama je bio namijenjen središnji stol kako bismo mogli vidjeti sve naše uzvanike te kako bi i oni s druge strane u svakom trenutku mogli vidjeti nas. Orkestar polukružnih stolova, a mi na pozornici dijelimo osmijehe te namigujemo udesno i ulijevo. Sve kako je bilo planirano, ali se u trenutku predjela dogodilo nešto što ja nisam predvidio i što nije bilo spomenuto tijekom pregovora s ugostiteljem. Kao da je na djelu kakva čarolija ("Ne isključujem mogućnost urote skovane protiv mene, iako nemam dovoljno indicija", pojasnio sam dvojici mladića), upalio se niz ventilatora raspoređenih tako da nitko ne bude pošteđen ono malo kisika nužnog da bi se podnijelo čekanje sljedova (osobito između predjela i glavnih jela), a koji su stizali u dugim vremenskim razmacima. Bio je to dio koji nisam naslutio prilikom organizacije svog vjenčanja. Ni moju ženu nije okrznula ideja takve nezgode, dapače, podigla je ruke da zahvali zaposlenicima što su pokrenuli tu prokletu mašineriju s jednim “napokon” nakon kojeg je uslijedio jedan neoprostivi “bilo je i vrijeme”.

Činjenicu da je od tog trenutka moj zalizak bio ozbiljno kompromitiran i da će mi to zasigurno uzrokovati mnogo neprilika, ona uopće nije smatrala problemom. U tom sam trenutku, vidjevši njezinu neodgovornost, shvatio da naš brak neće biti tako sretan kako smo očekivali (“Ako mladenka nije mogla vidjeti o kakvoj se situaciji tu radi, čak ni na dan vjenčanja, znači da je brak osuđen na propast”, rekao sam mladićima). Bio sam vrlo ogorčen. Za mene je vanjski svijet već bio stalna opasnost, nisam mogao pojmiti da se čak i moja svadba pretvara u zasjedu; stoga sam pomalo diskretno, opravdavajući svoju molbu problemima s vratom, upitao jednog od konobara bi li bio ljubazan i ugasio ventilator usmjeren u naša leđa (prema tom, u pravom smislu riječi, panoptičkom stolu s kojeg sam uspijevao zamijetiti gibanje kose na glavama uzvanika).

“Žao mi je,” rekao je konobar ne uzimajući me suviše ozbiljno, “povezani su: ako ugasim jedan, gase se svi.”

Odgovor mi se činio pomalo čudnim, ali sam ga svejedno prihvatio. Vjerujem da sam se čak ispričao zbog svoje molbe. Osim toga, bilo je jasno da je moj zahtjev dio nečega što nije u nadležnosti restorana. Uostalom, cijelog sam se života borio protiv propuha, zašto ne bih i na dan svojega vjenčanja? Pred sobom sam već imao predjelo, tanjur inćuna u zelenom umaku i sipice sa žara, ali još mi je više bilo stalo spasiti svoju frizuru od silovitog zapuha (povoljnog za znoj, ali nesretnog za ostalo). Tada sam nizom strateških pokreta, pomaka ruke, okreta glave i slično iznenađeno shvatio da zapuh i nije posve nepovoljan jer je, kao što sam rekao, dolazio straga, u zatiljak, a budući da moj zalizak nije bio bočni kao zalizak mojega oca, moja frizura nije značajno patila, dapače zrak mi je straga pomagao da održim kosu pod nadzorom (“Bitno da mi zrak nije dolazio s boka jer bi u tom slučaju zalizak poskočio u zrak”, rekao sam). I do tada je, prepričavao sam mladićima koji su sjeli pred špilju, sve išlo dosta dobro. Problem će se, međutim, pojaviti kad budem morao ustati kako bih pozdravio rođake ili, još gore, kad budem prisiljen okrenuti se prema svojoj ženi zbog fotografije ili kako bih joj jednostavno pohvalio inćune i sipice. Ukratko, sve me navodilo na zaključak da mi je bolje ostati miran na svom mjestu s glavom okrenutom prema središnjoj zoni polukruga i ne okretati, primjerice, pogled ustranu prema prijateljima koji su bili u dnu desno.

Jedini pokret glavom koji mi je ventilator dopuštao bio je uvijek kimanje; odmahivanje bi u tim uvjetima bilo fatalno. U tom sam stanju neizvjesnosti dovršio predjelo. Moja mi se žena obraćala, bila je sretna, iako po njezinim izrazima nikada nisam dobro shvaćao gdje završava radost, a počinje tuga. Kako god, odgovarao sam joj kako sam najbolje mogao, rukama ili joj nudeći obraz da je sasluša. Bilo mi je krivo što nije iz prve shvatila koliko mi je bilo nezgodno okretati se prema njoj, znala je za moju vječnu muku sa zračnim strujama, a nisam imao hrabrosti (tko zna zbog čega) objasniti joj da mi taj prokleti ventilator kvari svadbeni ručak.

Na kraju, u pauzi između hladnog i toplog predjela, dogodilo se ono čega sam se od početka bojao. U dnu sale ustao je jedan uzvanik, uobičajena budala koja nikada ne gleda svoja posla, i navijačkim je glasom, ne poštedjevši nas čak ni pljeskanja, počeo vikati: “Poljubac, poljubac, poljubac, poljubac.”

A zbor idiota se ujedinio, udarajući ritam ni manje ni više nego vilicama po čašama, i nastavio klicati: “Poljubac, poljubac, poljubac, poljubac.”

Uz smiješak i istovremeno crvenilo, ni izdaleka ne mareći za moju kosu, moja se žena okrenula prema meni i primila mi glavu rukama znojnim i masnim od sipica te je okrenula prema sebi kako bi me poljubila u usta. Bilo je neizbježno da mi ventilator podigne kosu s boka i iznenada me pretvoriti u ćelavca. Nisam se uspio obraniti. U isto vrijeme međutim, s obzirom na to da je ona još uvijek bila prilijepljena uz moja usta, nisam si je imao hrabrosti sâm spustiti. Tada je, ne znam da li u šali ili iz solidarnosti prema meni, od svoga stola ustao ženin brat, mladić koji se uvijek držao postrani, od kojeg nikada ne bih očekivao pomoć, i diskretno mi spustio čuperak, prikrivši što se dogodilo. Jedni su urlali, drugi su se smijali, neki su nastavili iz sveg glasa tražiti još poljubaca. Ženinom bratu kimnuo sam u znak zahvalnosti, a zatim se sâm pobrinuo da se uredim do kraja.

 

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg