proza

Francesca Borri: Rat iznutra (ulomci iz Alepa)

Francesca Borri rođena je 1980. godine i završila studij međunarodnih odnosa. Nakon prvog radnog iskustva na Balkanu, radila je na Bliskom Istoku, posebice u Izraelu i u Palestini, kao stručnjakinja za ljudska prava. U veljači 2012. odlučila je ispričati priču o ratu u Siriji kao freelance reporterka, krećući se daleko od sigurnih područja. Njezini su članci prevedeni na jedanaest jezika. U Italiji piše za novine Il Fatto Quotidiano. Autorica je triju dokumentarno-reportažnih knjiga. Njezinu knjigu "Syrian Dust" objavio je njujorški izdavač Seven Stories Press.
Francesca Borri čitala je na programima Lit link festivala u Puli (9. 12. 2016., klub P14), Rijeci (10. 12., Astronomski centar) i Zagrebu (11. 12., klub Močvara).
Ako ste je propustili čuti, pročitajte - prvi put u hrvatskom prijevodu - kako je bilo tamo gdje, srećom, niste bili.



 Francesca Borri: Rat iznutra

S talijanskoga prevela: Petra Pugar

 

Jesen 2013.

 

U redu na izlazu za Antiohiju, u istanbulskoj zračnoj luci, ispred mene stoje dvojica s bradama, Kuranima i britanskim putovnicama. Jedan nema ruku. Drugome nedostaje uho.

Nisam jedina koja se vraća u Alep.

No sad su ostali samo džihadisti. U Antiohiji više nema nikoga.

Televizijske kuće, BBC, Sky, i dalje ondje drže urede, svu opremu, ali nema više nikoga, tek pokoji član lokalnog osoblja.

(…)

Nema više ni nas freelancera.

“Nemamo o čemu izvještavati,” odmah mi kaže Španjolac koji je došao po svoj neprobojni prsluk, “nema smisla. Na istom su mjestu kao i prije godinu dana.”

(…)

Ostali su samo džihadisti i mladi iz nevladinih udruga, kojih kao da ni nema, s obzirom na to kakvi su. Velika većina tih mladih ljudi kao da živi negdje drugdje, na mjestu identičnom u cijelome svijetu, sa svojim kolačima od banane i večerima samo za strance, i nema zabune, svi su slično odjeveni, druže se samo međusobno, opijaju se u zemljama gdje je alkohol zabranjen i slično. Primjerice, na Silvestrovo 2009., tko bi to zaboravio, Danci su u Ramali organizirali tulum na terasi dok je Gaza bila pakao.

Bilo je to za vrijeme operacije “Lijevano olovo”: gotovo 1400 poginulih, cijela Ramala u mraku u znak solidarnosti, cijela Ramala u tišini, samo ta slavljenički osvijetljena terasa i, tko bi to zaboravio, glazba do daske.

(…)

 

Od desetaka nevladinih udruga koje nepomično stoje na granici, samo su Liječnici bez granica, nakon višemjesečnih pregovora i ustrajnosti, postavili bolnice. Jedna od njih bila je ambulanta u kojoj su mi liječili koljeno, sam bog zna koliko su bili hrabri i plemeniti. Jer ondje je bilo poput Al-Shife, prosječno su ih bombardirali dvaput tjedno, u tako malenom gradu da je svatko znao da je samo pitanje vremena. Pitanje ciljanja.

No glavno da su svi bili ondje.

Neki su ipak ušli. Recimo, Ljudi u nevolji, malena nevladina udruga iz Češke. Michal Przedlacki, tridesetčetverogodišnjak, čovjek od malo riječi, došao je kamo nije dolazio nitko od ostalih sa svojim diplomama, doktoratima iz humanitarnih kriza, godinama provedenim u proceduralnim testiranjima, izračunavanju ispravnog algoritma podjele pokrivača, univerzalnog algoritma. Traperice, majica kratkih rukava, šal, nebeski plave oči, vrlo svijetle. Bio je u Tajlandu na dan tsunamija, kad su svi oko njega ginuli. I umjesto da se vrati kući, svojoj agenciji za oglašavanje, otišao je u Čečeniju.

Svih ovih mjeseci, bio je jedini stranac koji živi u Alepu.

(…)

Norvežani su obično iznimka, idu posvuda.

(…)

Više nitko ne ostaje ovdje, postalo je preopasno.

Osim toga, čemu riskirati? Na kraju krajeva, možeš pisati o Siriji i iz Rima.

Preko Twittera, Facebooka, YouTube-a. Sve i ako vijesti, pa čak i slike, nisu provjerljive. Ni aktualne. Prva protagonistica arapskog proljeća, 2011. godine, bila je gay aktivistkinja iz Damaska koju je pratilo pola svijeta, Amina. Sve dok u Guardianu nisu saznali da se zapravo zove Tom MacMaster i da piše iz Edinburgha. Ili slika koja se nekidan svih dojmila: dijete koje spava među grobovima svojih roditelja. Samo što je nastala u Saudijskoj Arabiji, u sklopu umjetničkog performansa.

No svi uporno ponavljaju: “Što radiš ondje? Zašto ne odeš u Kairo?”

“Pročitajte ovu analizu s fronte!” jučer je uzbuđeno tvitalo američko Državno tajništvo. Autor je dotični Aymenn al-Tamimi, kojeg su Washington Post i The Economist već navodili kao stručnjaka za islamističke militantne skupine, s naglaskom na džihad u Siriji.

Zatim ga je jedna novinarka pozvala na intervju. Ima dvadeset jednu godinu i studira književnost na Oxfordu. Nikada nije bio u Siriji.

Već se ustalilo pravilo da ako nešto postoji, nalazi se na Internetu. I obrnuto: ako nečeg nema na Internetu, ne postoji.

“Vrati se kući.”

“Opasno je.”

(…)

Svaki novinar zna da u jednom trenutku mora otići, pogotovo kad je postao takozvani stručnjak i svi ga traže. Mora otići jer se dotad previše približio, ili mu se mnogo toga čini normalnim. Postalo mu je nevidljivo.

Jer počinje govoriti: “Nemam o čemu izvještavati.”

Svi novinari znaju da su informacije jedno, a novinarstvo nešto drugo, ono se gradi na temelju informacija.

No čini se da smo ovdje to svi zaboravili.

Kad smo prije godinu dana na ulicama Alepa naišli na prve žrtve koje su pobunjenici mučili i vukli za kosu, okupane krvlju, sjećam se da ih je Giulio htio fotografirati, a pobunjenici su ga, naravno, držali podalje.

“Što se dogodilo?” upitala sam.

“Pao je niz stepenice.”

Kao na hitnoj službi, kad dođe supruga, djevojka.

Pao je niz stepenice.

Uvijek se postavlja isto pitanje: “Što ćeš u Antiohiji? Sve je online, zašto si još uvijek ondje? Sve je na YouTube-u. Nazovi pobunjenike, neka ti oni ispričaju. Znaš da sad šalju i fotografije?”

Svaki dan, po trideset puta: “Zašto si, zaboga, još uvijek ondje?”

Bez obzira na to što je Sirija daleko, čak i kad si u Siriji.

Kao što je i Alep daleko od Alepa. Kad si na fronti, svake večeri moraš nazvati Rim da bi ti netko pročitao izvještaje novinskih agencija i sažeo što se za to vrijeme dogodilo oko tebe. Jer ti znaš samo što se dogodilo u tvojem kutku starog grada, skupa s mačkom i par snajperista.

(…)

Ipak, točno je da su Sirijci gdje i prije godinu dana. U pravu su. Samo što se pobunjenici rasipaju. Samo što se sve mijenja. Iako su gdje i prije godinu dana.

U početku su to bili tek mladići koji brane svoje četvrti, svoje dvorište. Tako je počelo…

(…)

Zapravo, svaki put kad se vratiš ovamo shvatiš da su bivši bad guys sada good guys, jer se pojavio netko još ekstremniji. Kao što nas je Ahrar al-Sham, koji nas je prije godinu dana terorizirao, počeo štititi od Džabhat al-Nusre, skupine koja je uvela samoubilačke atentate, tako nas danas Džabhat al-Nusra štiti od ISIL-a, Islamske države Iraka i Levanta, ogranka Al-Kaide osnovanog 2004. u Iraku kako bi istrijebio ne samo Amerikance, nego i šijite, i koji ne namjerava zbaciti Assada s vlasti, već zauzeti dijelove Sirije da bi obnovio kalifat. Svi su oni stranci, a broj im je narastao u srpnju, u napadu na zatvor Abu Ghraib, u kojem su ih bile zatvorene stotine, i spremno su se usmjerili ovamo. Potaknulo ih je i svrgnuće Mursija u Egiptu, protumačeno kao dokaz da je uzaludno osvojiti vlast putem izbora. Jer u tom će slučaju Sjedinjene Države ionako organizirati puč. Džihad je jedini put.

Bliski Istok ponekad nije kompliciran.

Dakle, ovih su dana pobunjenici ujedinjeni u ratu protiv ISIL-a, koji zasad prevladava i kontrolira granične prijelaze, a time i ključne opskrbne rute iz Turske. Svi izvještaji s kontrolnih točki govore isto: pogubljuju svakoga koga se smatra nevjernikom. Povrh toga, sad kruže prva imena. Prve se priče govore u pola glasa, o dezerterima koji su odlučili ponovno izdati. Koji su odlučili vratiti se Assadu.

Točno je: na istom su mjestu gdje i prije godinu dana, ovdje.

Samo što više nisu oni isti, samo što se sve promijenilo.

A ipak, svi će reći: “Nemamo o čemu izvještavati.”

Ostao je samo Narciso Contreras. Dobio je Pulitzerovu nagradu za fotografije, a ipak je i dalje ovdje. Alep je postao nedostižan, previše je Al-Kaidinih kontrolnih točaka. No on je i dalje ovdje, ide kamo je god moguće ići u Siriji.

Sinoć se vratio: “Teško je, novine nisu zainteresirane.”

(…)

Nitko ne zove, nikad. S one strane, prijatelji u Italiji na izmaku su snaga, izmučeni krizom. Svi su nezaposleni ili pred istekom ugovora, ili rade na crno, tolike diplome, a bez posla, bez prava, bez budućnosti. Obeshrabreni.

Raspršeni na sve strane, odgovaraju mi: “Oprosti, ali ne razgovara mi se. Osjećam se kao izgubljen slučaj.” Zdvojni i svladani.

“Oprosti,” kažu, “ali Sirija je zadnje što mi večeras treba. Samo još i svjetski problemi.” I u pravu su, imaš gotovo četrdeset godina, doktorat, a ne možeš si priuštiti zubara. Anna ima malenog sina, supruga koji u utorak neće dobiti produženje ugovora, plaća kasni pet mjeseci, dok se šef vozika u porscheu, i kaže da je kriza, da se svi moraju žrtvovati. A ja sa svojom Sirijom, sa svojim ratovima, što da očekujem? I oni su u ratu.

Poraženi.

(…)

“Nemoj napisati da nitko ne napreduje,” upozorio me liječnik u Al-Shifi, s krvavim komadićima gipsa u rukama. “Broj mrtvih napreduje.” Nesmotreno sam mu ponudila da bacim gips umjesto njega. Bili su to komadići lubanje.

(…)

“Bez brige,” Ahmed mi kaže, dok prelazimo posljednju kontrolnu točku i ulazimo u grad, a zrak zadrhti od udara minobacača. “Sad kad si u Alepu, na sigurnom si.”

I sagne se da izbjegne snajperista.

Kad sam prvi put bila ovdje, prije malo više od godinu dana, nisam nosila čak ni veo pod kacigom. Nakon vela, jednog su mi dana rekli da navučem dugačku vestu. Nakon dugačke veste, haljinu do gležnja. A sad čak i vjenčani prsten, “zato što uvijek moraš hodati uz muškarca, muškarca kojem pripadaš.” Zato što sada kad su islamisti preuzeli vlast i mnogima prioritet nije Assad već šerijatsko pravo, sada kad su zločini pobunjenika dodani zločinima režima, novinarima je zabranjen ulazak, trenutačno nas je osamnaestero netragom nestalih. Zato je danas moja kaciga veo. Moj je neprobojni prsluk nidžab. Zato što je jedini način da uđem u Alep tako da prođem kao Sirijka. Prerušena. Bez pitanja na ulici, čak i bez bilježnice, olovke. “Zapravo nije stvar u velu,” rekla mi je jedna žena koja me odmah prepoznala po koži, po rukama. “Kako bi danas izgledala poput Sirijke, moraš biti prljava, ispijena i očajna.”

(…)

Oko milijun Sirijaca i dalje živi ovdje u Alepu, pod kontrolom Slobodne sirijske vojske, oni koji nisu imali 150 dolara da plate automobil do turske granice. Deseci djece, bose, odrpane i unakažene ožiljcima lišmanijaze, hodaju za mršavim majkama, također bosima i izgladnjelima, u crnom, potpuno pokrivenima, svi drže zdjelice i traže džamiju u kojoj se dijeli kruh. Kao u Somaliji ili u izgubljenoj Etiopiji, žuti su od tifusa. Njihove te oči probodu kad vam se putovi sretnu, poput očiju sve prave djece rata, a to nisu ona koju vam pokažemo u novinama ili na televiziji, ona koja se zahvalno nasmiješe kad im pružiš kolačić.

(…)

Izgleda poput glavne ulice, no ustvari je prizor iz romana Stephena Kinga, kontroliraju je snajperisti s tri minareta džamije. Na ulazu, na znaku piše: “Zabranjen prijevoz hrane i lijekova.” Isprva je režim okruživao i izgladnjivao polovicu grada u rukama pobunjenika, a sad pak pobunjenici, nakon što su zauzeli sve ceste koje vode u Alep, okružuju i izgladnjuju polovicu grada koja pripada režimu.

(…)

Svako toliko začuje se iznenadan pucanj, netko umre. I na pola sata, sat, ulica se isprazni, truplo ostane ležati na suncu, mačka ga onjuši. Zatim prva osoba plašljivo izađe iz bočne ulice, na trenutak oklijeva – prepoznajem da je dječak – i brzo prijeđe cestu. Drugi, pa treći, i ulica je opet puna, a truplo je i dalje ondje. Snajperisti, u svojim minaretima, samouvjereno čekaju.

(…)

Kevin Carter bio je moje dobi. Trideset tri godine. U Sudanu je fotografirao dijete na tlu i strvinara iza njegovih leđa. Za vrijeme gladi. Fotografirao ih je i otišao, jer su mu rekli neka ne dira djecu, neka ne dira nikoga zato što bi mu mogli prenijeti bolesti. Zbog toga je samo fotografirao i otišao. Nitko više nije čuo ništa o tom djetetu. Pokušali su doći do njega, no nitko nije uspio.

Kevin Carter dobio je Pulitzerovu nagradu za tu fotografiju. Nakon tri mjeseca počinio je samoubojstvo.

Mislim na njega, večerima, dok je Amsterdam tako lijep, tako uvredljiv, dok Alep umire.

Dok pišem knjigu, mislim da ga razumijem. Dok uvečer gledam svjetla u domovima drugih ljudi, sve te tako normalne živote kakav moj nekim čudom više nikada neće biti.

Kažu ti: “preveli su te na devet jezika, sad i knjiga, dvije izvanredne godine.”

A ti ih pitaš: “Tko je Assad? A pobunjenici, tko su oni? Što žele?” I nitko ništa ne zna.

“Znaš li da je u Alepu?”

“U Alepu? Ali nije li Gaddafi ubijen? Mislio sam da je rat gotov.”

“Ne, ne, to je u Libiji. Ona je u Siriji. S talibanima.”

Dvije godine. I nitko ništa ne zna.

Ja ne znam čak ni što se događa na drugoj polovici Alepa.

A u međuvremenu, svi Sirijci o kojima pripovijedam u ovoj knjizi umrli su.

 

***

 

Proljeće 2014.

 

“I dalje s tom pričom? Pa na istom su mjestu gdje i prije godinu dana!” Lorenzo mi je kao naručen rekao iz Kijeva. “Neka sami ispričaju svoju priču! To je njihov rat, što dovraga želiš od Sirije?”

Opet sam na granici. Otkad sam posljednji put bila ovdje, više nitko nije ušao u Alep, točnije, nitko se nije vratio. U tri godine, ubijeno je šezdeset dvoje novinara. A ja ovdje čekam zeleno svjetlo od saudijskog zapovjednika. Problem je izbjeći kontrolnu točku režima pod kontrolom Iranaca, no sve je sređeno.

(…)

Alep djeluje napušteno, međutim stotine, tisuće premorenih još su uvijek ovdje.

Osamdeset tisuća, prema procjenama. Žvaču karton da utaže glad, izmoždenih, utučenih pogleda, u dronjcima stoje uz cestu, gledaju prema nebu, jer prije je avion dolazio i bombardirao ih dva-tri puta tjedno, bombardirao bi i nestao, a sad (…)

Tako žive, usred tijela koja nikada nitko nije izvukao, misleći kako je možda manje vjerojatno da će opet pogoditi već pogođenu kuću.

(…)

“Slobodna vojska napreduje, napreduje, čini se da će svaki čas pobijediti, zatim iznenada oružje prestaje pristizati. Pa režim krene u protunapad. Napreduje, napreduje, čini se da će svaki čas pobijediti pa Slobodnoj vojsci iznenada dođe novo oružje.”

(…)

“Za vas smo samo broj,” buni se mladić u Sayf al-Dawli i inzistira da mi izdiktira popis žrtava posljednjeg bombardiranja. Ime po ime. Međutim, od siječnja, UN je prestao bilježiti broj poginulih; preteško ga je ažurirati jer su izvori, kako su objasnili, nepouzdani, dakle, umjesto da zaustave rat, prestali su pratiti broj poginulih. Mladić se buni, ustraje u namjeri da mi ispriča njihove priče, jednu po jednu. Ne zna da, za nas, mrtvi u Siriji više nisu čak ni broj.

(…)

Sirijci više ne raspravljaju oko politike. Čini se da ih rat, koji sad u suštini vode stranci – džihadisti s jedne strane, a Hezbollah, Iranci, i plaćenici raspršeni s druge – više ne zanima. Više ne govore o “oslobođenim područjima.” Sad su to samo Istočni Alep i Zapadni Alep.

(…)

No u Alepu je teško razgovarati, postavljati pitanja, razumjeti. Ne samo zato što su novinari i dalje na meti Al-Kaide, i dalje prisiljeni kretati se u tajnosti, nevidljivi koliko god je moguće: trenutno se ne zna gdje se nalazi više od nas dvadesetero.. Teško je razgovarati jer Sirijci pokušaju odgovoriti, muškarci, žene, mladi, stari, bilo tko: započnu rečenicu, rečenicu i pol pa ti se u očaju sruše na rame, i plaču. Plaču pa oni postavljaju pitanje – Zašto? Zašto? – pitaju te, i ne mogu ništa više izgovoriti, očajavaju. Zagrle te i jecaju.

(…)

Ostale su samo dvije bolnice. Zapravo, jedna – drugu su naciljali dok sam ovo pisala. “Čak i kad te izliječe, vraćaš se pod helikoptere,” kaže mi djevojčica. Lijeva joj je ruka puna šrapnela i ožiljaka. Prije nego što mi uspije pokazati desnu ruku, minobacač ispali niz ulicu i ona otrči.

(…)

… kao ova žena. Nalazimo se u Soukkariju gdje čujemo vriskove dvojice njezinih unuka starih sedamnaest i osamnaest godina, i rodbine koja je zadržava, a ona se pokušava otrgnuti, pada, diže se, viče saa'idni! saaa'idni!, i to je najokrutniji trenutak. Braća, očevi, prijatelji, svi ih zadržavaju dok se oni pokušavaju osloboditi, u očaju se bacaju na kamenje tako goloruki, i odmah ubrzo dolazi drugi helikopter, točno na vrijeme, sadistički nadlijeće dok svi trče, ponovno, a sada više nitko ne zna kamo, svi se izmiču, padaju, dižu se, usred vriskova, lepeta elisa, prašine, krvi, eksplozije.

Zato što u Alepu umreš. Ništa više.

(…)

Ne boriš se; umreš i to je sve. Nasumično. Jer ovdje bombardiraju, bombardiraju i bombardiraju. Ništa više.

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg