proza

Paola Soriga: Doba koje će doći

Paola Soriga rođena je 1979. godine u Uti, u regiji Cagliari. Studirala je književnost u Paviji, Barceloni i Rimu, gdje danas živi i radi. Nakon debija s romanom Dove finisce Roma (Einaudi Stile Libero, 2012.) koji je imao brojne prijevode, sudjelovala je u pisanju antologije Sei per la Sardegna (Einaudi 2014, koautori: Francesco Abate, Alessandro De Roma, Marcello Fois, Salvatore Mannuzzu i Michela Murgia) čijom se prodajom pomagalo stradalnicima od poplave na Sardiniji. Njezin posljednji roman La stagione che verrà izašao je 2015. godine (Einaudi Stile Libero).
Paola Soriga čitala je na programima Lit link festivala 2016 u Puli (9. 12.), Rijeci (10. 12.) i Zagrebu (11. 12. 2016.).
Ako ste propustili, pročitajte. I sretna cabudanni – nova godina na sardinskom.



Paola Soriga: Doba koje će doći (uvodno poglavlje romana)

Prijevod: Jasna Rešić

 

1.

 

Ja sam sve osobe koje sam upoznala. Sve priče koje sam slušala, kuće i gradovi u kojima sam živjela. Poput Alghera, grada svjetlosti i bedema koji promatram odozgora dok pušim na balkonu, a čuje se stalan šum mora. Poput moje majke: i ona na balkonu, prije dvadeset ili trideset godina, zatiljak joj gol i osunčan, tanka koraljna ogrlica oko vrata. Moje majke, prisjeća se Dora koja je pušila i gledala na ulicu, moje majke sposobne za divlje ljutnje i čarobne osmijehe koji su u meni topili svaki trun tuge ili straha. Moje majke jednog lipanjskog poslijepodneva kad mi je obećala da će me odvesti probušiti uši prije plesnog nastupa, iako se moj otac protivio, a ja sam počela skakati i plesati, a ona se počela smijati i govoriti «prestani, srušit će se balkon».

Radila je na plaži od svibnja do listopada, a bila je preplanula i zimi, na njezinim se tamnim leđima cijele godine zadržavao trag majica bez rukava koje je nosila na suncu. Dorini su majka i otac, dok je ona bila malena, iznajmljivali suncobrane i ležaljke usputnim turistima i stanovnicima Alghera poput njih, samo bogatijima, koji su ih držali cijelo ljeto. Od još hladnih ožujskih dana, svaki trenutak nakon škole, nakon zadaća i pokojeg crtića bio je dobar da uzme bicikl i ode na plažu. Tamo: igra, trk, odbojkaški udarci, kupanje u ledenoj vodi, morske alge. Imali su manje od trideset godina i činili su mi se prekrasnima. Sklapali su prijateljstva s Nijemcima i Englezima koji su dolazili gotovo prozirne kože, a za nekoliko bi sati poprimili boju kozica koje bi ponekad nedjeljom kuhao njezin otac, imali su sandale, ruksake i djecu koja su se kupala i nakon jela. Ja sam se zaljubljivala u sve. Bila sam dovoljno stara za ljubav koja nije bila ništa drugo nego ljubav, očaranost i divljenje. Bez uskomešanosti tijela. Imala sam šest, sedam, osam godina i dvanaest dečki. Malog Francuza, i onog Švicarca sina iseljenika, onog iz zgrade do, i sina onih iz kafića, neke prijatelje svog oca, Marcella, Giuliana, Andreu, Erosa Ramazzottija, «a koliko ti dečki imaš?». Claudia, moja prijateljica iz klupe, pogledala me i instinktivno se udaljila te odgovorila «jednog, samo jednog treba imati». Ja sam mislila pa dobro možda poslije, u dalekoj pretpostavci neke budućnosti u kojoj ćemo biti odrasli, a kao odrasli bit ćemo vjenčani, ali sada ne, u ovim godinama ljubavi iz snova, ali nisam joj to govorila. U osam sati prošao bi Adriano iz zgrade do, s torbom preko ramena, i sve bi nas pozdravio, „adéu Michele, adéu Giulia, adéu moj flor”, a njegov sam cvijet bila ja. Plaža je ostajala prazna i bez boja ležaljki, more bi se uvečer uvijek smirilo, tada je disalo.

Vraćali smo se kući na bučnim biciklima, kad je sunce počelo zalaziti i kad je Capo Caccia poprimao boju neba, a moj mi je otac govorio “gledaj Isidora, ki muško koje spi”, rekao mi je to tisuću puta, kao izliku da se zaustavi i promotri ga.

S balkona vidi prozore kuća preko puta, više ne zna tko u njima stanuje, na prvom katu glava plave žene koja gleda u strop dok joj frizer pere kosu. Sve trgovine u ulici u kojoj je njezina kuća su nove, sve su oko starog kafića gospodina Antonija koji se pak nikad nije promijenio. Desno, u dnu ulice, trokut mora i brodski jarboli. Zrak prvog dana rujna hladan je i vjetrovit, miriše po soli i mokrom asfaltu, algama i ručnicima za plažu raširenim da se suše. Alghero obojan u sivo i kao napušten, budi se tih i trom, kit koji se nasukao. Dora se probudila uznemirena zbog udaranja grilja, pristavila je kavu i dok je čekala, gledala je uokolo: svijetli namještaj i zidovi već su umrljani od vlage nakon što je njezina majka nekoliko godina prije provela praznike u bacanju i poklanjanju i dokupljivanju i dobivanju namještaja i slika, ogledala i lustera; tako je sada ostalo malo od stvari koje su ispunjavale kuću kad je bila dijete i poslije djevojčica, sve one stvari koje su bile njezin život prije nego su napustili otok, prije nego su otišli u Španjolsku. Iziđe na balkon pušiti, a zatim počne slagati odjeću, stavljati je u kovčeg, sakupljati knjige papire novine. Za to vrijeme razmišlja o svom ni tužnom ni veselom raspoloženju, stanju mehaničkog spokoja koje se pokrene kad se sprema živjeti u nekom gradu koji ne poznaje, instinkt preživljavanja koji je kroz godine rastao, oklop koji ju štiti od presnažnih osjećaj, od straha od samoće koje će zasigurno biti mnogo i u kojoj će uživati i neće je prezirati. Cagliari je blizu, ali o njemu ne zna ništa, već ima posao i kuću, ali ni jednog prijatelja, tek pokojeg znanca. Uz to na neki način Cagliari znači povratak, kako bi se ohrabrila mora si ponavljati da to ne mora biti zauvijek. Obukla je tanku majicu i po prvi put nakon mnogo mjeseci cipele, sve do prethodne noći bilo je dugo i toplo ljeto s golim stopalima u sandalama.

Noć prije otišla je na večeru kod svoje bake i razgovarale su o poslu, o vrtu i o ljubavi, a ona je promatrala tu veliku kuću u kojoj se, od pamtivijeka, ništa nije mijenjalo ili bacalo, gdje se u listopadu uvijek jedu mogranji, a u studenom kolačići mrtvih. Na povratku ulica je bila tiha i pusta pod svjetlom posljednjeg ljetnog punog mjeseca. Napravila je dugačak krug, a onda još jedan, skrenula je na cestu za Argentieru i vratila se natrag.

Vozila sam polako i činilo mi se da sam na sporednim cestama Sardinije, noću, ljeti samo ja. Ja i pun mjesec i nebo, nepregledna pusta tiha polja, miris mirte i smreke. Sporednim cestama Sardinije, noću, ljeti, planine i visoravni, silasci do mora. Zečevi i ježevi, kukuvije i žabe. U daljini, jeleni i divlje svinje, ribe i galebovi.

Toliko puta sam ih htjela prijeći s tobom, pokazati ti svako drvo, svaki odsjaj svjetla. Gledati te iz profila, u automobilu, otvorenih prozora, dok razgovaramo o našim roditeljima, o našim horoskopskim znakovima, o ljetima našeg djetinjstva. Slušati te kako tiho govoriš, kao da pjevaš.

Nasmijala sam se i odvratila misli od tebe, dok sam prolazila ispred neke osamljene kuće, osvjetljene, i zamišljala život unutra, i onda sam bila Javier jedne noći dok mi je govorio kako je lijepo i važno znati se smijati samo zato što mi svjetlost lune obasjava lice, samo zato. S Javierom je živjela skoro godinu dana, u stanu u Barrio Gotico, u Barceloni, i dok je ona studirala za svoj master iz traducción y mediación intercultural, on je izrađivao ogrlice od bobica açai i sjemenki huayruro za prodaju na koncertima i plaži. Naučio ju je riječi koje se upotrebljavaju u Latinskoj Americi, da trebaš biti ponosan na ono što znaš raditi, kako se jede avokado. Ona je njega naučila motati špagete na vilicu, nabavila mu je povoljno koralje za njegov nakit, gola je dubila na glavi kako bi ga nasmijala.

Dora zatvori francuski prozor, zaključa, dva puta prijeđe stepenice kako bi snijela stvari. Uslika praznu i gotovo mračnu kuću te je potom zatvori. Napuni automobil koji je prethodno dala oprati, neoprezno se uključi u promet zbog čega prometnica zaurla, krene uz misao kako počinje rujan, a ona nema odakle ponovno krenuti, može ostati i gledati turiste kako nestaju s ulica, s plaža i s terasa kafića. Kao u ljetima iz djetinjstva, beskrajnim i izvjesnim poput mora uokolo. Prisjeća se kad je rujan bio kraj, odlasci, praznine o koje se spoticala; kad je bio početak nečega što je bilo jednako prethodnoj godini. Misli kako je ovaj rujan zaista cabudanni – nova godina kako se kaže na sardinskom, početak godine koja je nepoznata, a ujedno bliska, slatka, pomalo zastrašujuća.

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg