proza

Paola Soriga: Doba koje će doći

Paola Soriga rođena je 1979. godine u Uti, u regiji Cagliari. Studirala je književnost u Paviji, Barceloni i Rimu, gdje danas živi i radi. Nakon debija s romanom Dove finisce Roma (Einaudi Stile Libero, 2012.) koji je imao brojne prijevode, sudjelovala je u pisanju antologije Sei per la Sardegna (Einaudi 2014, koautori: Francesco Abate, Alessandro De Roma, Marcello Fois, Salvatore Mannuzzu i Michela Murgia) čijom se prodajom pomagalo stradalnicima od poplave na Sardiniji. Njezin posljednji roman La stagione che verrà izašao je 2015. godine (Einaudi Stile Libero).
Paola Soriga čitala je na programima Lit link festivala 2016 u Puli (9. 12.), Rijeci (10. 12.) i Zagrebu (11. 12. 2016.).
Ako ste propustili, pročitajte. I sretna cabudanni – nova godina na sardinskom.



Paola Soriga: Doba koje će doći (uvodno poglavlje romana)

Prijevod: Jasna Rešić

 

1.

 

Ja sam sve osobe koje sam upoznala. Sve priče koje sam slušala, kuće i gradovi u kojima sam živjela. Poput Alghera, grada svjetlosti i bedema koji promatram odozgora dok pušim na balkonu, a čuje se stalan šum mora. Poput moje majke: i ona na balkonu, prije dvadeset ili trideset godina, zatiljak joj gol i osunčan, tanka koraljna ogrlica oko vrata. Moje majke, prisjeća se Dora koja je pušila i gledala na ulicu, moje majke sposobne za divlje ljutnje i čarobne osmijehe koji su u meni topili svaki trun tuge ili straha. Moje majke jednog lipanjskog poslijepodneva kad mi je obećala da će me odvesti probušiti uši prije plesnog nastupa, iako se moj otac protivio, a ja sam počela skakati i plesati, a ona se počela smijati i govoriti «prestani, srušit će se balkon».

Radila je na plaži od svibnja do listopada, a bila je preplanula i zimi, na njezinim se tamnim leđima cijele godine zadržavao trag majica bez rukava koje je nosila na suncu. Dorini su majka i otac, dok je ona bila malena, iznajmljivali suncobrane i ležaljke usputnim turistima i stanovnicima Alghera poput njih, samo bogatijima, koji su ih držali cijelo ljeto. Od još hladnih ožujskih dana, svaki trenutak nakon škole, nakon zadaća i pokojeg crtića bio je dobar da uzme bicikl i ode na plažu. Tamo: igra, trk, odbojkaški udarci, kupanje u ledenoj vodi, morske alge. Imali su manje od trideset godina i činili su mi se prekrasnima. Sklapali su prijateljstva s Nijemcima i Englezima koji su dolazili gotovo prozirne kože, a za nekoliko bi sati poprimili boju kozica koje bi ponekad nedjeljom kuhao njezin otac, imali su sandale, ruksake i djecu koja su se kupala i nakon jela. Ja sam se zaljubljivala u sve. Bila sam dovoljno stara za ljubav koja nije bila ništa drugo nego ljubav, očaranost i divljenje. Bez uskomešanosti tijela. Imala sam šest, sedam, osam godina i dvanaest dečki. Malog Francuza, i onog Švicarca sina iseljenika, onog iz zgrade do, i sina onih iz kafića, neke prijatelje svog oca, Marcella, Giuliana, Andreu, Erosa Ramazzottija, «a koliko ti dečki imaš?». Claudia, moja prijateljica iz klupe, pogledala me i instinktivno se udaljila te odgovorila «jednog, samo jednog treba imati». Ja sam mislila pa dobro možda poslije, u dalekoj pretpostavci neke budućnosti u kojoj ćemo biti odrasli, a kao odrasli bit ćemo vjenčani, ali sada ne, u ovim godinama ljubavi iz snova, ali nisam joj to govorila. U osam sati prošao bi Adriano iz zgrade do, s torbom preko ramena, i sve bi nas pozdravio, „adéu Michele, adéu Giulia, adéu moj flor”, a njegov sam cvijet bila ja. Plaža je ostajala prazna i bez boja ležaljki, more bi se uvečer uvijek smirilo, tada je disalo.

Vraćali smo se kući na bučnim biciklima, kad je sunce počelo zalaziti i kad je Capo Caccia poprimao boju neba, a moj mi je otac govorio “gledaj Isidora, ki muško koje spi”, rekao mi je to tisuću puta, kao izliku da se zaustavi i promotri ga.

S balkona vidi prozore kuća preko puta, više ne zna tko u njima stanuje, na prvom katu glava plave žene koja gleda u strop dok joj frizer pere kosu. Sve trgovine u ulici u kojoj je njezina kuća su nove, sve su oko starog kafića gospodina Antonija koji se pak nikad nije promijenio. Desno, u dnu ulice, trokut mora i brodski jarboli. Zrak prvog dana rujna hladan je i vjetrovit, miriše po soli i mokrom asfaltu, algama i ručnicima za plažu raširenim da se suše. Alghero obojan u sivo i kao napušten, budi se tih i trom, kit koji se nasukao. Dora se probudila uznemirena zbog udaranja grilja, pristavila je kavu i dok je čekala, gledala je uokolo: svijetli namještaj i zidovi već su umrljani od vlage nakon što je njezina majka nekoliko godina prije provela praznike u bacanju i poklanjanju i dokupljivanju i dobivanju namještaja i slika, ogledala i lustera; tako je sada ostalo malo od stvari koje su ispunjavale kuću kad je bila dijete i poslije djevojčica, sve one stvari koje su bile njezin život prije nego su napustili otok, prije nego su otišli u Španjolsku. Iziđe na balkon pušiti, a zatim počne slagati odjeću, stavljati je u kovčeg, sakupljati knjige papire novine. Za to vrijeme razmišlja o svom ni tužnom ni veselom raspoloženju, stanju mehaničkog spokoja koje se pokrene kad se sprema živjeti u nekom gradu koji ne poznaje, instinkt preživljavanja koji je kroz godine rastao, oklop koji ju štiti od presnažnih osjećaj, od straha od samoće koje će zasigurno biti mnogo i u kojoj će uživati i neće je prezirati. Cagliari je blizu, ali o njemu ne zna ništa, već ima posao i kuću, ali ni jednog prijatelja, tek pokojeg znanca. Uz to na neki način Cagliari znači povratak, kako bi se ohrabrila mora si ponavljati da to ne mora biti zauvijek. Obukla je tanku majicu i po prvi put nakon mnogo mjeseci cipele, sve do prethodne noći bilo je dugo i toplo ljeto s golim stopalima u sandalama.

Noć prije otišla je na večeru kod svoje bake i razgovarale su o poslu, o vrtu i o ljubavi, a ona je promatrala tu veliku kuću u kojoj se, od pamtivijeka, ništa nije mijenjalo ili bacalo, gdje se u listopadu uvijek jedu mogranji, a u studenom kolačići mrtvih. Na povratku ulica je bila tiha i pusta pod svjetlom posljednjeg ljetnog punog mjeseca. Napravila je dugačak krug, a onda još jedan, skrenula je na cestu za Argentieru i vratila se natrag.

Vozila sam polako i činilo mi se da sam na sporednim cestama Sardinije, noću, ljeti samo ja. Ja i pun mjesec i nebo, nepregledna pusta tiha polja, miris mirte i smreke. Sporednim cestama Sardinije, noću, ljeti, planine i visoravni, silasci do mora. Zečevi i ježevi, kukuvije i žabe. U daljini, jeleni i divlje svinje, ribe i galebovi.

Toliko puta sam ih htjela prijeći s tobom, pokazati ti svako drvo, svaki odsjaj svjetla. Gledati te iz profila, u automobilu, otvorenih prozora, dok razgovaramo o našim roditeljima, o našim horoskopskim znakovima, o ljetima našeg djetinjstva. Slušati te kako tiho govoriš, kao da pjevaš.

Nasmijala sam se i odvratila misli od tebe, dok sam prolazila ispred neke osamljene kuće, osvjetljene, i zamišljala život unutra, i onda sam bila Javier jedne noći dok mi je govorio kako je lijepo i važno znati se smijati samo zato što mi svjetlost lune obasjava lice, samo zato. S Javierom je živjela skoro godinu dana, u stanu u Barrio Gotico, u Barceloni, i dok je ona studirala za svoj master iz traducción y mediación intercultural, on je izrađivao ogrlice od bobica açai i sjemenki huayruro za prodaju na koncertima i plaži. Naučio ju je riječi koje se upotrebljavaju u Latinskoj Americi, da trebaš biti ponosan na ono što znaš raditi, kako se jede avokado. Ona je njega naučila motati špagete na vilicu, nabavila mu je povoljno koralje za njegov nakit, gola je dubila na glavi kako bi ga nasmijala.

Dora zatvori francuski prozor, zaključa, dva puta prijeđe stepenice kako bi snijela stvari. Uslika praznu i gotovo mračnu kuću te je potom zatvori. Napuni automobil koji je prethodno dala oprati, neoprezno se uključi u promet zbog čega prometnica zaurla, krene uz misao kako počinje rujan, a ona nema odakle ponovno krenuti, može ostati i gledati turiste kako nestaju s ulica, s plaža i s terasa kafića. Kao u ljetima iz djetinjstva, beskrajnim i izvjesnim poput mora uokolo. Prisjeća se kad je rujan bio kraj, odlasci, praznine o koje se spoticala; kad je bio početak nečega što je bilo jednako prethodnoj godini. Misli kako je ovaj rujan zaista cabudanni – nova godina kako se kaže na sardinskom, početak godine koja je nepoznata, a ujedno bliska, slatka, pomalo zastrašujuća.

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg