proza

Paola Soriga: Doba koje će doći

Paola Soriga rođena je 1979. godine u Uti, u regiji Cagliari. Studirala je književnost u Paviji, Barceloni i Rimu, gdje danas živi i radi. Nakon debija s romanom Dove finisce Roma (Einaudi Stile Libero, 2012.) koji je imao brojne prijevode, sudjelovala je u pisanju antologije Sei per la Sardegna (Einaudi 2014, koautori: Francesco Abate, Alessandro De Roma, Marcello Fois, Salvatore Mannuzzu i Michela Murgia) čijom se prodajom pomagalo stradalnicima od poplave na Sardiniji. Njezin posljednji roman La stagione che verrà izašao je 2015. godine (Einaudi Stile Libero).
Paola Soriga čitala je na programima Lit link festivala 2016 u Puli (9. 12.), Rijeci (10. 12.) i Zagrebu (11. 12. 2016.).
Ako ste propustili, pročitajte. I sretna cabudanni – nova godina na sardinskom.



Paola Soriga: Doba koje će doći (uvodno poglavlje romana)

Prijevod: Jasna Rešić

 

1.

 

Ja sam sve osobe koje sam upoznala. Sve priče koje sam slušala, kuće i gradovi u kojima sam živjela. Poput Alghera, grada svjetlosti i bedema koji promatram odozgora dok pušim na balkonu, a čuje se stalan šum mora. Poput moje majke: i ona na balkonu, prije dvadeset ili trideset godina, zatiljak joj gol i osunčan, tanka koraljna ogrlica oko vrata. Moje majke, prisjeća se Dora koja je pušila i gledala na ulicu, moje majke sposobne za divlje ljutnje i čarobne osmijehe koji su u meni topili svaki trun tuge ili straha. Moje majke jednog lipanjskog poslijepodneva kad mi je obećala da će me odvesti probušiti uši prije plesnog nastupa, iako se moj otac protivio, a ja sam počela skakati i plesati, a ona se počela smijati i govoriti «prestani, srušit će se balkon».

Radila je na plaži od svibnja do listopada, a bila je preplanula i zimi, na njezinim se tamnim leđima cijele godine zadržavao trag majica bez rukava koje je nosila na suncu. Dorini su majka i otac, dok je ona bila malena, iznajmljivali suncobrane i ležaljke usputnim turistima i stanovnicima Alghera poput njih, samo bogatijima, koji su ih držali cijelo ljeto. Od još hladnih ožujskih dana, svaki trenutak nakon škole, nakon zadaća i pokojeg crtića bio je dobar da uzme bicikl i ode na plažu. Tamo: igra, trk, odbojkaški udarci, kupanje u ledenoj vodi, morske alge. Imali su manje od trideset godina i činili su mi se prekrasnima. Sklapali su prijateljstva s Nijemcima i Englezima koji su dolazili gotovo prozirne kože, a za nekoliko bi sati poprimili boju kozica koje bi ponekad nedjeljom kuhao njezin otac, imali su sandale, ruksake i djecu koja su se kupala i nakon jela. Ja sam se zaljubljivala u sve. Bila sam dovoljno stara za ljubav koja nije bila ništa drugo nego ljubav, očaranost i divljenje. Bez uskomešanosti tijela. Imala sam šest, sedam, osam godina i dvanaest dečki. Malog Francuza, i onog Švicarca sina iseljenika, onog iz zgrade do, i sina onih iz kafića, neke prijatelje svog oca, Marcella, Giuliana, Andreu, Erosa Ramazzottija, «a koliko ti dečki imaš?». Claudia, moja prijateljica iz klupe, pogledala me i instinktivno se udaljila te odgovorila «jednog, samo jednog treba imati». Ja sam mislila pa dobro možda poslije, u dalekoj pretpostavci neke budućnosti u kojoj ćemo biti odrasli, a kao odrasli bit ćemo vjenčani, ali sada ne, u ovim godinama ljubavi iz snova, ali nisam joj to govorila. U osam sati prošao bi Adriano iz zgrade do, s torbom preko ramena, i sve bi nas pozdravio, „adéu Michele, adéu Giulia, adéu moj flor”, a njegov sam cvijet bila ja. Plaža je ostajala prazna i bez boja ležaljki, more bi se uvečer uvijek smirilo, tada je disalo.

Vraćali smo se kući na bučnim biciklima, kad je sunce počelo zalaziti i kad je Capo Caccia poprimao boju neba, a moj mi je otac govorio “gledaj Isidora, ki muško koje spi”, rekao mi je to tisuću puta, kao izliku da se zaustavi i promotri ga.

S balkona vidi prozore kuća preko puta, više ne zna tko u njima stanuje, na prvom katu glava plave žene koja gleda u strop dok joj frizer pere kosu. Sve trgovine u ulici u kojoj je njezina kuća su nove, sve su oko starog kafića gospodina Antonija koji se pak nikad nije promijenio. Desno, u dnu ulice, trokut mora i brodski jarboli. Zrak prvog dana rujna hladan je i vjetrovit, miriše po soli i mokrom asfaltu, algama i ručnicima za plažu raširenim da se suše. Alghero obojan u sivo i kao napušten, budi se tih i trom, kit koji se nasukao. Dora se probudila uznemirena zbog udaranja grilja, pristavila je kavu i dok je čekala, gledala je uokolo: svijetli namještaj i zidovi već su umrljani od vlage nakon što je njezina majka nekoliko godina prije provela praznike u bacanju i poklanjanju i dokupljivanju i dobivanju namještaja i slika, ogledala i lustera; tako je sada ostalo malo od stvari koje su ispunjavale kuću kad je bila dijete i poslije djevojčica, sve one stvari koje su bile njezin život prije nego su napustili otok, prije nego su otišli u Španjolsku. Iziđe na balkon pušiti, a zatim počne slagati odjeću, stavljati je u kovčeg, sakupljati knjige papire novine. Za to vrijeme razmišlja o svom ni tužnom ni veselom raspoloženju, stanju mehaničkog spokoja koje se pokrene kad se sprema živjeti u nekom gradu koji ne poznaje, instinkt preživljavanja koji je kroz godine rastao, oklop koji ju štiti od presnažnih osjećaj, od straha od samoće koje će zasigurno biti mnogo i u kojoj će uživati i neće je prezirati. Cagliari je blizu, ali o njemu ne zna ništa, već ima posao i kuću, ali ni jednog prijatelja, tek pokojeg znanca. Uz to na neki način Cagliari znači povratak, kako bi se ohrabrila mora si ponavljati da to ne mora biti zauvijek. Obukla je tanku majicu i po prvi put nakon mnogo mjeseci cipele, sve do prethodne noći bilo je dugo i toplo ljeto s golim stopalima u sandalama.

Noć prije otišla je na večeru kod svoje bake i razgovarale su o poslu, o vrtu i o ljubavi, a ona je promatrala tu veliku kuću u kojoj se, od pamtivijeka, ništa nije mijenjalo ili bacalo, gdje se u listopadu uvijek jedu mogranji, a u studenom kolačići mrtvih. Na povratku ulica je bila tiha i pusta pod svjetlom posljednjeg ljetnog punog mjeseca. Napravila je dugačak krug, a onda još jedan, skrenula je na cestu za Argentieru i vratila se natrag.

Vozila sam polako i činilo mi se da sam na sporednim cestama Sardinije, noću, ljeti samo ja. Ja i pun mjesec i nebo, nepregledna pusta tiha polja, miris mirte i smreke. Sporednim cestama Sardinije, noću, ljeti, planine i visoravni, silasci do mora. Zečevi i ježevi, kukuvije i žabe. U daljini, jeleni i divlje svinje, ribe i galebovi.

Toliko puta sam ih htjela prijeći s tobom, pokazati ti svako drvo, svaki odsjaj svjetla. Gledati te iz profila, u automobilu, otvorenih prozora, dok razgovaramo o našim roditeljima, o našim horoskopskim znakovima, o ljetima našeg djetinjstva. Slušati te kako tiho govoriš, kao da pjevaš.

Nasmijala sam se i odvratila misli od tebe, dok sam prolazila ispred neke osamljene kuće, osvjetljene, i zamišljala život unutra, i onda sam bila Javier jedne noći dok mi je govorio kako je lijepo i važno znati se smijati samo zato što mi svjetlost lune obasjava lice, samo zato. S Javierom je živjela skoro godinu dana, u stanu u Barrio Gotico, u Barceloni, i dok je ona studirala za svoj master iz traducción y mediación intercultural, on je izrađivao ogrlice od bobica açai i sjemenki huayruro za prodaju na koncertima i plaži. Naučio ju je riječi koje se upotrebljavaju u Latinskoj Americi, da trebaš biti ponosan na ono što znaš raditi, kako se jede avokado. Ona je njega naučila motati špagete na vilicu, nabavila mu je povoljno koralje za njegov nakit, gola je dubila na glavi kako bi ga nasmijala.

Dora zatvori francuski prozor, zaključa, dva puta prijeđe stepenice kako bi snijela stvari. Uslika praznu i gotovo mračnu kuću te je potom zatvori. Napuni automobil koji je prethodno dala oprati, neoprezno se uključi u promet zbog čega prometnica zaurla, krene uz misao kako počinje rujan, a ona nema odakle ponovno krenuti, može ostati i gledati turiste kako nestaju s ulica, s plaža i s terasa kafića. Kao u ljetima iz djetinjstva, beskrajnim i izvjesnim poput mora uokolo. Prisjeća se kad je rujan bio kraj, odlasci, praznine o koje se spoticala; kad je bio početak nečega što je bilo jednako prethodnoj godini. Misli kako je ovaj rujan zaista cabudanni – nova godina kako se kaže na sardinskom, početak godine koja je nepoznata, a ujedno bliska, slatka, pomalo zastrašujuća.

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg