proza

Paola Soriga: Doba koje će doći

Paola Soriga rođena je 1979. godine u Uti, u regiji Cagliari. Studirala je književnost u Paviji, Barceloni i Rimu, gdje danas živi i radi. Nakon debija s romanom Dove finisce Roma (Einaudi Stile Libero, 2012.) koji je imao brojne prijevode, sudjelovala je u pisanju antologije Sei per la Sardegna (Einaudi 2014, koautori: Francesco Abate, Alessandro De Roma, Marcello Fois, Salvatore Mannuzzu i Michela Murgia) čijom se prodajom pomagalo stradalnicima od poplave na Sardiniji. Njezin posljednji roman La stagione che verrà izašao je 2015. godine (Einaudi Stile Libero).
Paola Soriga čitala je na programima Lit link festivala 2016 u Puli (9. 12.), Rijeci (10. 12.) i Zagrebu (11. 12. 2016.).
Ako ste propustili, pročitajte. I sretna cabudanni – nova godina na sardinskom.



Paola Soriga: Doba koje će doći (uvodno poglavlje romana)

Prijevod: Jasna Rešić

 

1.

 

Ja sam sve osobe koje sam upoznala. Sve priče koje sam slušala, kuće i gradovi u kojima sam živjela. Poput Alghera, grada svjetlosti i bedema koji promatram odozgora dok pušim na balkonu, a čuje se stalan šum mora. Poput moje majke: i ona na balkonu, prije dvadeset ili trideset godina, zatiljak joj gol i osunčan, tanka koraljna ogrlica oko vrata. Moje majke, prisjeća se Dora koja je pušila i gledala na ulicu, moje majke sposobne za divlje ljutnje i čarobne osmijehe koji su u meni topili svaki trun tuge ili straha. Moje majke jednog lipanjskog poslijepodneva kad mi je obećala da će me odvesti probušiti uši prije plesnog nastupa, iako se moj otac protivio, a ja sam počela skakati i plesati, a ona se počela smijati i govoriti «prestani, srušit će se balkon».

Radila je na plaži od svibnja do listopada, a bila je preplanula i zimi, na njezinim se tamnim leđima cijele godine zadržavao trag majica bez rukava koje je nosila na suncu. Dorini su majka i otac, dok je ona bila malena, iznajmljivali suncobrane i ležaljke usputnim turistima i stanovnicima Alghera poput njih, samo bogatijima, koji su ih držali cijelo ljeto. Od još hladnih ožujskih dana, svaki trenutak nakon škole, nakon zadaća i pokojeg crtića bio je dobar da uzme bicikl i ode na plažu. Tamo: igra, trk, odbojkaški udarci, kupanje u ledenoj vodi, morske alge. Imali su manje od trideset godina i činili su mi se prekrasnima. Sklapali su prijateljstva s Nijemcima i Englezima koji su dolazili gotovo prozirne kože, a za nekoliko bi sati poprimili boju kozica koje bi ponekad nedjeljom kuhao njezin otac, imali su sandale, ruksake i djecu koja su se kupala i nakon jela. Ja sam se zaljubljivala u sve. Bila sam dovoljno stara za ljubav koja nije bila ništa drugo nego ljubav, očaranost i divljenje. Bez uskomešanosti tijela. Imala sam šest, sedam, osam godina i dvanaest dečki. Malog Francuza, i onog Švicarca sina iseljenika, onog iz zgrade do, i sina onih iz kafića, neke prijatelje svog oca, Marcella, Giuliana, Andreu, Erosa Ramazzottija, «a koliko ti dečki imaš?». Claudia, moja prijateljica iz klupe, pogledala me i instinktivno se udaljila te odgovorila «jednog, samo jednog treba imati». Ja sam mislila pa dobro možda poslije, u dalekoj pretpostavci neke budućnosti u kojoj ćemo biti odrasli, a kao odrasli bit ćemo vjenčani, ali sada ne, u ovim godinama ljubavi iz snova, ali nisam joj to govorila. U osam sati prošao bi Adriano iz zgrade do, s torbom preko ramena, i sve bi nas pozdravio, „adéu Michele, adéu Giulia, adéu moj flor”, a njegov sam cvijet bila ja. Plaža je ostajala prazna i bez boja ležaljki, more bi se uvečer uvijek smirilo, tada je disalo.

Vraćali smo se kući na bučnim biciklima, kad je sunce počelo zalaziti i kad je Capo Caccia poprimao boju neba, a moj mi je otac govorio “gledaj Isidora, ki muško koje spi”, rekao mi je to tisuću puta, kao izliku da se zaustavi i promotri ga.

S balkona vidi prozore kuća preko puta, više ne zna tko u njima stanuje, na prvom katu glava plave žene koja gleda u strop dok joj frizer pere kosu. Sve trgovine u ulici u kojoj je njezina kuća su nove, sve su oko starog kafića gospodina Antonija koji se pak nikad nije promijenio. Desno, u dnu ulice, trokut mora i brodski jarboli. Zrak prvog dana rujna hladan je i vjetrovit, miriše po soli i mokrom asfaltu, algama i ručnicima za plažu raširenim da se suše. Alghero obojan u sivo i kao napušten, budi se tih i trom, kit koji se nasukao. Dora se probudila uznemirena zbog udaranja grilja, pristavila je kavu i dok je čekala, gledala je uokolo: svijetli namještaj i zidovi već su umrljani od vlage nakon što je njezina majka nekoliko godina prije provela praznike u bacanju i poklanjanju i dokupljivanju i dobivanju namještaja i slika, ogledala i lustera; tako je sada ostalo malo od stvari koje su ispunjavale kuću kad je bila dijete i poslije djevojčica, sve one stvari koje su bile njezin život prije nego su napustili otok, prije nego su otišli u Španjolsku. Iziđe na balkon pušiti, a zatim počne slagati odjeću, stavljati je u kovčeg, sakupljati knjige papire novine. Za to vrijeme razmišlja o svom ni tužnom ni veselom raspoloženju, stanju mehaničkog spokoja koje se pokrene kad se sprema živjeti u nekom gradu koji ne poznaje, instinkt preživljavanja koji je kroz godine rastao, oklop koji ju štiti od presnažnih osjećaj, od straha od samoće koje će zasigurno biti mnogo i u kojoj će uživati i neće je prezirati. Cagliari je blizu, ali o njemu ne zna ništa, već ima posao i kuću, ali ni jednog prijatelja, tek pokojeg znanca. Uz to na neki način Cagliari znači povratak, kako bi se ohrabrila mora si ponavljati da to ne mora biti zauvijek. Obukla je tanku majicu i po prvi put nakon mnogo mjeseci cipele, sve do prethodne noći bilo je dugo i toplo ljeto s golim stopalima u sandalama.

Noć prije otišla je na večeru kod svoje bake i razgovarale su o poslu, o vrtu i o ljubavi, a ona je promatrala tu veliku kuću u kojoj se, od pamtivijeka, ništa nije mijenjalo ili bacalo, gdje se u listopadu uvijek jedu mogranji, a u studenom kolačići mrtvih. Na povratku ulica je bila tiha i pusta pod svjetlom posljednjeg ljetnog punog mjeseca. Napravila je dugačak krug, a onda još jedan, skrenula je na cestu za Argentieru i vratila se natrag.

Vozila sam polako i činilo mi se da sam na sporednim cestama Sardinije, noću, ljeti samo ja. Ja i pun mjesec i nebo, nepregledna pusta tiha polja, miris mirte i smreke. Sporednim cestama Sardinije, noću, ljeti, planine i visoravni, silasci do mora. Zečevi i ježevi, kukuvije i žabe. U daljini, jeleni i divlje svinje, ribe i galebovi.

Toliko puta sam ih htjela prijeći s tobom, pokazati ti svako drvo, svaki odsjaj svjetla. Gledati te iz profila, u automobilu, otvorenih prozora, dok razgovaramo o našim roditeljima, o našim horoskopskim znakovima, o ljetima našeg djetinjstva. Slušati te kako tiho govoriš, kao da pjevaš.

Nasmijala sam se i odvratila misli od tebe, dok sam prolazila ispred neke osamljene kuće, osvjetljene, i zamišljala život unutra, i onda sam bila Javier jedne noći dok mi je govorio kako je lijepo i važno znati se smijati samo zato što mi svjetlost lune obasjava lice, samo zato. S Javierom je živjela skoro godinu dana, u stanu u Barrio Gotico, u Barceloni, i dok je ona studirala za svoj master iz traducción y mediación intercultural, on je izrađivao ogrlice od bobica açai i sjemenki huayruro za prodaju na koncertima i plaži. Naučio ju je riječi koje se upotrebljavaju u Latinskoj Americi, da trebaš biti ponosan na ono što znaš raditi, kako se jede avokado. Ona je njega naučila motati špagete na vilicu, nabavila mu je povoljno koralje za njegov nakit, gola je dubila na glavi kako bi ga nasmijala.

Dora zatvori francuski prozor, zaključa, dva puta prijeđe stepenice kako bi snijela stvari. Uslika praznu i gotovo mračnu kuću te je potom zatvori. Napuni automobil koji je prethodno dala oprati, neoprezno se uključi u promet zbog čega prometnica zaurla, krene uz misao kako počinje rujan, a ona nema odakle ponovno krenuti, može ostati i gledati turiste kako nestaju s ulica, s plaža i s terasa kafića. Kao u ljetima iz djetinjstva, beskrajnim i izvjesnim poput mora uokolo. Prisjeća se kad je rujan bio kraj, odlasci, praznine o koje se spoticala; kad je bio početak nečega što je bilo jednako prethodnoj godini. Misli kako je ovaj rujan zaista cabudanni – nova godina kako se kaže na sardinskom, početak godine koja je nepoznata, a ujedno bliska, slatka, pomalo zastrašujuća.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg