proza

Wolfgang Bauer: Preko mora

"Fotograf Stanislav Krupar i ja priključili smo se sirijskim izbjeglicama koje se pokušavaju prebaciti iz Egipta u Italiju, preko mora. Povjerili smo svoje sudbine u ruke krijumčara ljudima koji ne znaju da smo novinari." To je ono što je uradio Wolfgang Bauer. Njegovu izvanrednu dokumentarnu knjigu "Über das Meer: Mit Syrern auf der Flucht nach Europa" (2014) objavio je Suhrkamp, a hrvatski prijevod Nenada Popovića objavio je Sandorf. Lako je moguće da nakon uvodnih poglavlja - koja možete pročitati ovdje - potražite tu knjigu. Pa da znate kako to ide.
A ne ide brzo. Traje.



Prvi dio

 

Plaža I.

„Trkom!“ dere se iza mojih leđa visoki glas mladića, još je napola dijete. „Trčite!“ i ja počinjem trčati, a puno toga niti razumijem niti u sumraku dobro vidim, trčim nizbrdo uskim puteljkom, zajedno s drugima, kao jedan u dugoj koloni. Trčim koliko najbrže mogu, gledam u svoja stopala, jednom nagaze zemlju, potom neki kamen, preskačem rupe u tlu, odvaljene komade zida, spotičem se, nastavljam juriti dalje. „Kurvini sinovi!“ dere se jedan od dječaka koji su nas upravo istjerali iz minibusova i sad trče uz nas, tukući nas kao goniči stoke da stado održi pravac. Mlati nas štapom po leđima, po nogama. Mene hvata za ruku, poteže naprijed i psuje. Ima nas pedeset i devet, muškaraca, žena s djecom, čitavih obitelji, s naprtnjačama na leđima, kovčezima u ruci, mi trčimo duž dugog tvorničkog zida, negdje na rubu jedne od industrijskih zona Aleksandrije u Egiptu.

Preda mnom se dižu i spuštaju Hussanova leđa, on ima dvadeset godina, masivan je to dečko, pogled je upro u tlo, dašće, ubrzo i posrće, usporava me jer više ne može, jer u jednom trenutku ne može dalje, pa ga ja odostrag guram, guram svom snagom, sve dok ponovno ne počinje trčati. Goničeva batina udara nas odozgor. Negdje ispred Hussana trinaestogodišnja Bissan plače od straha. Trčeći grli naprtnjaču sa svojim lijekovima za dijabetes. „Smeće jedno!“ viče naš gonič. Iza mene je Amar, pedesetogodišnjak, obučen u nadaleko vidljivu jaknu od goretexa, kupio si ju je posebno za ovaj dan, kći je smatrala da je boja izrazito šik. I on postaje sve sporiji, boli ga koljeno, bole ga leđa, ali, kazao je ranije, uspjet će unatoč tome. Mora. Iz Sirije je, kao i većina njih ovdje, Egipat mu je tek prolazna stanica. Zid sad najednom zakreće ulijevo i mi odjednom vidimo, ni pedeset metara od nas, ono čemu smo se nadali, ono čega smo se bojali već danima. More. Ukazuje nam se zažareno, u zadnjoj večernjoj svjetlosti.

Fotograf Stanislav Krupar i ja priključili smo se sirijskim izbjeglicama koje se pokušavaju prebaciti iz Egipta u Italiju, preko mora. Povjerili smo svoje sudbine u ruke krijumčara ljudima koji ne znaju da smo novinari. Stoga i nas gone naprijed udarcima, jer sve mora ići brzo kako velika grupa ljudi ne bi nekome zapela za oko. Kao novinare oni nas ne bi poveli, iz straha da ih ne izdamo službama sigurnosti. To je i ono najopasnije na ovom putovanju: da nas krijumčari ne razotkriju. U to tko smo, upućeni su samo Amar i njegova obitelj. On je moj stari prijatelj kojeg sam upoznao izvještavajući o sirijskom građanskom ratu. Na ovaj put prisilio ga je očaj, Amar sanja o tome da živi u Njemačkoj. On će nam tokom putovanja prevoditi. Pustili smo da nam narastu duge brade i pribavili si nove identitete. Na putovanju mi smo Varj i Servat, učitelji engleskog, dvojica izbjeglica iz neke kavkaske republike.

A sad smo dio velikog egzodusa. Dvije stotine sedam tisuća ljudi bježalo je 2014. preko Sredozemnog mora u Europu, većina njih iz Libije, kažu podaci organizacije za pomoć izbjeglicama Ujedinjenih naroda (UNHCR). Godinu dana ranije bilo ih je samo šezdeset tisuća. Oni dolaze iz zemalja gdje vlada rat, primjerice iz Sirije ili Somalije, iz diktatura poput Eritreje, ili sebi žele život u boljim gospodarskim uvjetima.

Politički poredak Bliskog istoka urušava se sam od sebe. Tokom desetljeća podjarmljivanja nagomilale su se enormne društvene napetosti. Sad su okidač golemih potresa. Padaju diktature, demokratski izabrane vlade koje su ih naslijedile također. Na kairskim ulicama izmjenjuju se krvave demonstracije. Jemen tone u kaos, Irak također. Libija se raspada na pokrajine s milicijama koje među sobom ratuju. No, nijedna zemlja nije razmrvljena tako bez ostatka kao Sirija. Od vremena Vijetnamskog rata i Čečenije svijet još nije vidio razaranja takvih razmjera. Gradovi: mjesečevi krajolici. Sela: mahom sasvim napuštena. Već tri godine Bashar al-Assad vodi rat do uništenja i koristi sve oružje s kojim raspolaže. Uključujući kemijska borbena sredstva. Alaviti se bore protiv Sunita, a ni jedna strana ne može ostvariti premoć. Pored toga, u tom kaosu ugnijezdili su se vjerski ekstremisti i propovijedaju vjeru u mržnju.

Strava u Siriji više se ne može izraziti statistikama. Početkom 2014. Ujedinjeni narodi prestali su brojiti mrtve.

I pokušaji bijega od pogibelji postaju sve opasniji. Tri tisuće četiristo i devetnaest ljudi tokom 2014. udavilo se bježeći u Italiju i Grčku. Vjerojatno ih je mnogo više jer se leševi nikad ne pronađu. Krijumčari odabiru sve rizičnije rute, budući da kontinent sve hermetičnije zatvara svoje granice. Njih nadzire vojska od četiristo tisuća policajaca. Europa je sagradila šest metara visoke žičane ograde, na primjer u španjolskim eksklavama Melilli i Ceuti. Bugarska i Grčka također su podigle građevine za obranu od bjegunaca. Gibraltarski tjesnac Europa je opremila skupim sustavima radara i kamera. Ona kontrolira i Atlantski ocean između Kanara i zapadne Afrike. U obrambenu bitku šalje policiju, vojnike i elitne jedinice raznih država. Upotrebljava helikoptere, dronove i pravu flotu ratnih brodova. To je mobilizacija trupa i sredstava kao da se želi spriječiti neko vojno iskrcavanje.

Time granice Europe ponovno postaju pojasevi smrti. Na DDR-ovom Berlinskom zidu je između 1961. i 1989. ubijeno stotinu dvadeset i pet prebjega. Zbog toga je u cijelom slobodnom svijetu taj zid kritiziran kao simbol neljudskosti. Pod zidinama kojima se Europa okružila nakon okončanja Hladnog rata, do proljeća 2014. poginulo je tek malo manje od dvadeset tisuća izbjeglica. Ni jedna pomorska granica na svijetu ne košta više ljudskih života.

Sredozemno more je kolijevka Europe, a u međuvremenu je postalo mjesto gdje je zatajila kao nigdje.

Novinari se nisu još nikad odvažili na putovanje brodom iz Egipta i te smo opasnosti nas dvojica svjesni. I jedan i drugi nosimo sa sobom satelitske telefone da u slučaju nužde možemo obavijestiti talijansku Obalnu stražu. Odlučili smo da ne krenemo iz Libije ili Tunisa. Udaljenost do Italije je doduše kraća, ali su čamci potpuno truli. Egipatski krijumčari moraju prevaliti duži put pa se stoga služe boljim brodovima. To nam je rečeno prije našeg putovanja, tome smo se nadali.

Bili smo naivni. Mislili smo da na putovanju najveću opasnost predstavlja more. A ono je samo jedna od njih.

 

Rastanak I.

Tjedan dana prije predvečerja kad će nas udarcima batina goniti prema plaži, Omar Abaid, koji se u stvarnosti zove drugačije, neodlučno je stajao u svom kairskom stanu.1 Utorak je, 8. travnja, posljednji dan koji provodi sa svojom obitelji. Njegova sedamnaestogodišnja kći Reynala sjedi na rubu kreveta u roditeljskoj spavaćoj sebi i gleda u oca. „Što da ponesem sa sobom?“ pita on pred otvorenim ormarom s odjećom, podbočivši se rukama o bokove. Ne smije biti puno toga. Amar je čuo da krijumčari toleriraju samo ručnu prtljagu, nikakve teške kovčege. „Tople gaće zbog vjetra na moru“, kaže njegova kći. „Dobru košulju“, kaže Amar. „Ne želim u Italiji izgledati kao neka protuha.“ „Izgledat ćeš ionako“, kaže ona, „narast će ti duga sijeda brada.“ „Prsluk za spašavanje“, kaže on, izvlači ga iz pakovanja, navlači ga, namjerno obrnuto. Kći se smije, smije se i on, zapleše malo cupkajući oko svoje osi. Stanom se ori zajednički smijeh oca i kćeri.

Dvjesto i osamdeset četvornih metara, primaći salon u baroknom stilu s tapetama u zlatotisku i zamašnim sofama. Obitelj je dobrostojeća, rodom je iz sirijskog Homsa, već generacijama pripada sloju trgovaca i veleposjednika. Ali nakon izbijanja revolucije 2011. godine Amar je sa ženom i tri kćeri pobjegao u Egipat. Kao i mnogi iz njegova klana, rano se priključio otporu protiv Assada. Da je ostao, riskirao bi život, i svoj i svoje obitelji. Ponio je sa sobom u Kairo ušteđevinu i osnovao malo uvozno poduzeće, uvozio je namještaj s Balija i iz Indije. Otvorio je prodavaonicu, zapošljavao do osam namještenika, mnogo putovao. No, tada se Egipat zapleo u revoluciju pa u kontrarevoluciju, vojska je svrgnula izabranog predsjednika Muhameda Mursija. U samo nekoliko mjeseci raspoloženje prema sirijskim izbjeglicama se preokrenulo. Hunta je za njih uvela obavezne vize, Amar više nije mogao na poslovna putovanja plašeći se da više neće dobiti ulaznu vizu. U zemlji na Nilu širi se mržnja prema strancima. Televizijski voditelji drže huškačke propovijedi protiv Sirijaca. A oni sve teže dobivaju posao. Egipćani pozivaju da se više ne kupuje kod sirijskih trgovaca, da se više ne kupuje od Amara. Mnogi Egipćani Sirijce smatraju teroristima koji u zemlju unose nesigurnost, parazitima koji zauzimaju njihova radna mjesta.

Egipat se ispostavlja kao zamka u koju je ova obitelj u bijegu upala. Povratak u Siriju im je zapriječen, budućnost u Egiptu onemogućena.

Raspravljali su dugo. Nakon toga su se kao obitelj odlučili da krenu dalje. U Njemačku. Legalni put za to ne postoji. Amar, odlučuju, ide sam kao prethodnica. Čim dobije azil, namjerava dovesti obitelj. Tako glasi plan o kojem su odlučivali ovdje na tapeciranim jastucima. Plan je optimističan, ali ne i nemoguć. Znaju – uprkos opasnostima, većina čamaca stigne na odredište. A jednom na Siciliji, postoje stvarni izgledi da se neotkriveno dopre do Njemačke. Tamo bi mu, nada se Amar, najvjerojatnije bio priznat status tražioca azila, kao mnogim Sirijcima prije njega. Sve što dijeli obitelj od bolje budućnosti tek je more.

„Koliko dugo će trajati vožnja brodom?“ pita Rolanda, njegova žena. „Ne znam točno“, odgovara Amar te njihove posljednje večeri. Možda će brod putovati pet dana, a možda i tri tjedna. Čuo je toliko različitih priča o prelaženju.

Do dugo u noć Rolanda uvlači dim e-cigarete. Amarova supruga nosi pripijene crne hlače od lateksa. Malo pomalo, članovi obitelji okupljaju se oko Amara. Njegova najmlađa kći, petogodišnjakinja, pri jelu je položila glavu u pregib majčine ruke. Izbjegava oca instinktivno, okreće se od njega, uvrijeđena je što odlazi, makar ne razumije koliko je opasan njegov put. Druga po uzrastu, trinaestogodišnjakinja, sa zubnim aparatićem, s glasom koji joj puca od prehlade, ne bi željela napustiti Kairo. Jedina u obitelji želi ostati u Egiptu, tu ima prijateljice, svoje omiljene kafiće – u Njemačkoj pak nema ništa. „Heaven – Germany!“ najstarija kći međutim stavlja kao status na svoj facebook profil. U Njemačkoj namjerava studirati psihologiju. Molila je oca da joj dozvoli da krene s njim, no on je to odbio jer ona još nema osamnaest godina. „Ona će prva doći za mnom“, kaže Amar o njoj. Obje djevojke upisao je u jednu međunarodnu školu; na školarinu odlazi polovica obiteljskog budžeta.

Svekrva se za stolom pojavljuje u pratnji svoje služavke, tu po posljednji put zajedno večeraju. Ona, grande dame u obitelji, također izbjegla iz Homsa, pije čaj s ispruženim malim prstom. Odviše ponižavajuće, veli svekrva o putovanju morem, odviše rizično. On time na kocku stavlja budućnost cijele obitelji. „Što će biti s mojom kćeri, tvojom ženom, ako ostaneš u moru?“ pita. Svekrva se cijelu večer bori da održi prisutnost duha. Služavka u kuhinji priprema jelo, pomaže Amarovoj ženi, a i ona se protivi bijegu morskim putom. U očima su joj suze. Za stolom sjedi i bratić, trgovac dijamantima iz Homsa koji će također uskoro napustiti Egipat – u pravcu Homsa. „Ja se nemam zbog čega bojati sirijske vlade. U Egiptu već pola godine bezuspješno pokušavam dobiti licencu za trgovanje. Namjerava još jednom iskušati sreću u Siriji, tamo je boom trgovine dijamantima. Kao ulaganje u vrijednosti oni su za građanski rat kao stvoreni, majušni kamenčići u koje stanu ogromna bogatstva, neupadljivi i laki za skrivanje."

Obitelj jede zajedno po posljednji put, žene su dugo stajale u kuhinji. Muškarci pokušavaju zbijati šale, no većinu vremena za stolom provode oborene glave.

„Kome si sad prodao dućan?“ pita bratić.

„Mome računovođi“, veli Amar.

„Za četvrtinu cijene. Obećao mi je da će zadržati oba moja namještenika.“

„Nadam se da donosiš pravilnu odluku“, kaže bratić. Amar spušta pogled.

Danas je plaćao i naplaćivao posljednje račune. Sad će se odlazeći morati riješiti svega, uloge oca obitelji, poduzetnika koji probleme rješava telefonom. Sve što će narednih mjeseci biti je: bit će u bijegu. Njegov život kao da se vratio na nulu.

Rolanda ga ujutro grli na kućnim vratima, plače, stišće ga uza se. „Oh, moj Bože“, kaže. „Već sad mi nedostaješ.“ On se od nje odvaja, brzo, skoro grubo, da se slučajno u zadnji čas ne predomisli, žuri kroz kućna vrata ne osvrćući se. Neće plakati, zakleo se sam sebi. Želi obitelji pokazati da vlada vlastitom sudbinom. Sve je u redu, ponavlja stalno, imamo plan. Kći, ona najstarija, nosi do kola za njim njegovu naprtnjaču. On je kratko grli, gleda joj u oči i smiješi se, ti snažna moja, ti lijepa moja, ona plače premda je čvrsto odlučila da to ne čini, on zalupi vratima, izvlači automobil s parkirališnog mjesta. Drhte mu ruke.

U najboljem slučaju, Amar suprugu i djecu neće vidjeti mjesecima, u gorem slučaju godinama. U najgorem slučaju: više nikad.

 

U bijegu

U pogledu strukture, trgovina ljudima u Egiptu ne razlikuje se mnogo od turističke djelatnosti. Po cijeloj zemlji raspoređena su prodajna mjesta s takozvanim agentima. Oni klijente nagovaraju da rade s najboljim krijumčarima, a zapravo imaju kontakte samo s nekolicinom. Prebacivanje stoji otprilike tri tisuće dolara, postoje jeftinije ponude, kao i one skuplje, no koji god da se razred uplati, svi završe na istom brodu. Prodajni agent dobiva proviziju u iznosu od tristotinjak dolara. Novac se prvo polaže kod nekog posrednika i agentu se isplaćuje tek nakon dolaska u Italiju. Prodajni agenti – ili barem većina njih – paze na svoj dobar glas. Žive od preporuka onih kojima su posredovali pri uspješnom prelasku mora.

Amarov posrednik zove se Nuri, on je njegov stari znanac, mišićav, dubokog promuklog glasa, također uvoznik namještaja. Imamo isti humor, veli Amar, i njega to smiruje. Uza sve neizvjesnosti vezane uz putovanje, Amar zna kako može nasmijati Nurija. Nuri je čovjek koji se mnogo smije. Taj gromoglasni smijeh, koji do nas dopire kroz Amarov smartphone, od sada će nas stalno pratiti.

Na brzoj cesti koja bi trebala Amara odvesti u bolju budućnost prometni je čep, jedva napredujemo, branik je na braniku u svih pet traka, to je uobičajeni promet u Kairu. Amar psuje, udara po upravljaču, trubi. Telefonira Nuriju da mu kaže da ćemo na mjesto sastanka doći prekasno, do podružnice Kentucky-Fried-Chickena u „Gradu 6. listopada“, industrijskoj metropoli trideset kilometara od Kaira. „Trebao sam uzeti tabletu za smirenje“, ljuti se Amar. Sa sobom ima dvije vrste tableta, seroxat, dvadeset miligrama, njih uzima protiv depresije i paničnih napada, i xanax, 0,25 miligrama, za stanja straha. Već godinu dana pati od difuznih strahova. Rat u Siriji i kriza u Egiptu na Amaru nisu prošli bez tragova. Strah od bakterija, strah od zračenja, strah od gomile. Konačno stiže do sastajališta, restorana brze prehrane, ispred njega sjedi Nurijev suradnik, mlad momak koji puši nadvijen nad smartphone. Nosi rep i kozju bradicu, kima nam, objašnjava da vozač uskoro stiže. Taj bi nas trebao pokupiti mini-busom i odvesti u Aleksandriju, grad na obali, polazište većine izbjegličkih brodova za Italiju.

„Kako si?“ pita Rolanda preko telefona. „Sve je u redu“, kaže on. „Jesi li spakirao toplu jaknu?“ pita ona.

Čovjek s konjskim repom puši i smješka se. U čekanju prolaze sati i sati, Amar pokušava doznati pojedinosti o putovanju koje mu predstoji, no ovaj drugi o tome šuti. Trojica putnika pojavljuju se pred KFC-om, dva brata iz Damaska, Alaa i Hussan, kako kasnije doznajemo da se zovu, i Bashar, njihov prijatelj. Nose nove sportske naprtnjače, kao iz dućana, i crne vunene kape. Njih trojica su nepovjerljivi, sjedaju malo podalje u drugu kavanu. Već se mrači kad konačno stiže minibus, uzbuđeno utovarujemo stvari, naprtnjače, kovčege. Vozač ne kaže ni riječ, ne pozdravlja, jedva zamjetno pokreće glavu. U kolima već sjedi Jihadi, konobar iz Hama, podšišane kose, staklastih očiju. Kola se pokreću, skreću na glavnu cestu. „Sranje“, naglo prekida vozač šutnju.

„Samo sedmorica! Gdje su ostali?“

Koči, parkira uz rub ceste, živčan je, jer kola imaju aleksandrijske registarske tablice, to će ovdje biti upadljivo ako predugo stoji. Ali onda stižu i oni, zakašnjeli putnici, skupa sa svojim agentom koji se zove Mohamed, diler je i dandy koji nosi bijelu šiltericu i bijelu košulju. Njega ćemo narednih dana češće sretati. „Žao mi je“, ispričava se podignutih ruku. Vozač se dere na njega. „To je vrlo neprofesionalno“, tuži se i Amar, poduzetnik. Dvojica putnika opraštaju se od svog strica koji ih je dopratio do kola. Naše prinove zovu se Rabea i Asus, Sirijci su, bratići koji se ne bi mogli više razlikovati jedan od drugoga. Rabea je debeo i šutljiv, Asus mršav i blagoglagoljiv. S njima je naša grupa kompletirana. Koliko god da smo na početku međusobno nepovjerljivi, pod dojmom narednih dana postat ćemo prijatelji, stvoriti zajednicu. Ona će nam biti jedina zaštita tokom putovanja.

„Dobro je da smo se našli“, reći će Alaa u mraku jedne od narednih večeri. „Ja se ne bojim ničega dokle god se kao grupa držimo skupa.“

Kola nastavljaju vožnju. Putnici s prtljagom u krilu šute, gledaju kroz prozore. Sirijci ukočeno promatraju svijet koji tako dobro poznaju, a odjednom im je tako stran. Sad prvi put vide što vidi samo onaj tko putuje bez papira: stvarnost u negativu. Bijelo za nas postaje crno, a crno bijelo. Od sada, otkad sjedimo u tom minibusu, moramo izbjegavati policijske kontrole. Putnici su putne dokumente ostavili kod prijatelja u Kairu, jer u Italiji ne smiju navesti svoja prava imena. Svi oni žele dalje, u Švedsku i u Njemačku. Ako ih u Italiji registriraju, prisiljeni su tamo zatražiti azil.

„Dublin II“ zove se europska uredba koja ih prisiljava na tu igru skrivača. Posebno je Njemačka inzistirala da se uvede to pravilo. Ono propisuje da izbjeglice moraju zatražiti azil u prvoj zemlji EU-a u koju su ušli. Ne učine li to, probiju li se na primjer do Njemačke, dobivaju izgon u zemlju u kojoj su kročili na europsko tlo. Smještena usred Europe, Njemačka je okružena gotovo isključivo zemljama EU-a. Za potencijalne tražioce azila ne postoji mogućnost da direktno stignu u Njemačku – ukoliko ne uzmu avion. Svi u ovom minibusu žele u Italiju, ali ostati u Italiji ne žele. Zato putuju bez papira. Tako se europska birokracija pobrinula da već tu u Egiptu postaju vrlo ranjivi.

Svi oni znaju za rizike putovanja preko mora. Čuli su o brodovima čiji motori zakazuju na pučini, o brodovima koji su potonuli, a Italija je bila još daleko. Poznaju izbjeglice koje je posljednjih mjeseci odmah uhitila egipatska Obalna straža ili su ih krijumčari orobili već na plažama, one koji su se ozlijedili, odnosno čuli za one koji su pri tome izgubili život. Ali znaju i o tolikima koji su uspjeli, koji su izdržali te dane straha, i potom se u Europi više nikad nisu morali bojati.

U međuvremenu je pala noć. Krijumčar za upravljačem minibusa zaobilazi kontrolna mjesta policije na državnoj cesti, silazi s autoceste prema Aleksandriji, po mraku vozi uskim sporednim cestama. Vozač je često nesiguran, raspituje se na svakom križanju koje je skretanje najmanje opasno. Ovaj kraj u kojem policija rijetko patrolira poznat je po razbojničkim prepadima i otmicama. „Je li ova cesta u redu?“ pita na jednom križanju beduina. „Ne“, kaže ovaj bezizražajno, „to je upravo ona nesigurna.“ Malo kasnije put blokira kamion, stoji poprečno preko ceste. Vozač postaje nervozan, gura glavu kroz prozor. „Prepad?“ pita Alaa dok se kamion kasnije ipak miče s ceste.

Kroz špalir plamenova visokih poput tornjeva konačno ulazimo u Aleksandriju, industrijski pakao s ogromnim rafinerijama. Drugi grad po veličini u Egiptu u kome živi šest milijuna ljudi na uskom kopnenom jezičcu između mora i lagune. Budući da nema površine na kojoj bi ga se moglo dalje graditi, on se gradi u visinu. Blizu mora betonski tornjevi postaju ogromni. Čitav grad je kao neki lukobran. Taj nastanjeni obrambeni zid ovdje se uzdiže na trideset katova. Stanovi poput saća. Većina je u mraku. Među divovima preostale su samo uske uličice, poput napuknuća u kamenu.

Minibus napreduje sve dublje u pukotine grada.

 

1 Ukoliko se ne radi o osobama iz javnog života, imena sudionika su izmijenjena. Malo su izmijenjene i pojedinosti iz njihovih biografija.

proza

Marko Gregur: Dan za izlazak

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u mnogim domaćim časopisima i novinama, kao i u inozemnim časopisima.Dobitnik je nagrade Ulaznica i Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti iz Republike Hrvatske. Objavio je zbirku poezije Lirska grafomanija (Naklada Ceres, 2011.), zbirke priča Peglica u prosincu (DHK, 2012.) i Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, 2014.) te roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com, 2017.) Uvršten je u antologiju mladih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.).

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Josip Razum: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Josip Razum (1991., Zagreb) apsolvent je psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u "Fantomu slobode", osvojio nagradu na KSET-ovom natječaju za kratku priču, član je i suosnivač Književne grupe 90+.


proza

Marta Glowatzky Novosel: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

U širi izbor ušla je i Marta Glowatzky Novosel (Čakovec, 1983.), profesorica flaute, prevoditelj i sudski tumač za njemački jezik.
Glowatzky je uz glazbenu akademiju u Münchenu završila i poslijediplomski interdisciplinarni studij konferencijskog prevođenja u sklopu Sveučilišta grada Zagreba. Objavljivala je u nekoliko zbornika i portala.

proza

Zoran Hercigonja: Kolotečina: Testiranje stvarnosti

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Zoran Hercigonja (1990.) rođen je u Varaždinu gdje je diplomirao na Fakultetu organizacije i informatike. Radi kao profesor i objavljuje na portalu Poezija Online. Bavi se i likovnom umjetnošću.

proza

Stephanie Stelko: Ružica putuje u Maroko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Stephanie Stelko (1992., Rijeka) svježe je ime na sceni s obzirom da se pisanju vratila nakon što je prije dvije godine diplomirala medicinsku antropologiju i sociologiju u Amsterdamu. Teme koje obrađuje u antropološko-sociološkom i novinarskom radu tiču se marginaliziranih skupina, nejednakosti, feminizma, seksualnosti, tijela i zdravlja.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Dunja Matić: Večera

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dunja Matić (1988., Rijeka) je magistra kulturologije, urednica, recenzentica i književna kritičarka. Prozu, poeziju i osvrte objavljuje na stranicama Gradske knjižnice Rijeka i Književnosti uživo, dio čijeg je uredništva od 2013. godine. Roman „Troslojne posteljine“ izlazi u izdanju Studia TiM ove godine, a u pripremi je zbirka kratkih priča „Kozmofilije“.

proza

Sara Kopeczky: Atomi različitih zvijezda

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sara Kopeczky (1992., Zagreb) diplomirala je anglistiku i talijanistiku, prozu i poeziju objavljivala je u časopisima, zbornicima i na portalima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Pobijedila je na natječaju knjižnice Daruvar za najljepše ljubavno pismo. Članica je Novog Književnog Vala, književne skupine nastale iz škole kreativnog pisanja pod vodstvom Irene Delonge Nešić. Urednica je Split Minda, časopisa za književnost i kulturu studenata Filozofskog fakulteta u Splitu.

proza

Alen Brlek: Mjehur

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Alen Brlek (1988., Zagreb) dobitnik je nagrade Na vrh jezika 2013. godine za zbirku poezije Metakmorfoze. Objavljivan je između ostalog i u e-časopisu Književnost uživo, Zarezu, Fantomu slobode, zborniku Tko čita?, internet portalu Strane. Sudionik je nekoliko regionalnih i međunarodnih književnih festivala, a priprema i drugu zbirku poezije 'Pratišina'.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg