Poet, journalist and a winner of the most prestigious poetry award 'Goranov vijenac', Gordana Benić was born in Split in 1950. She studied Croatian literature and philosophy in Zadar, completing her postgraduate studies in literature in Zagreb. For years she worked in Slobodna Dalmacija, the local paper, concentrating on historical monuments. In 2000 she received the Vicko Andrić conservation award for her articles on national historical monuments. Her poetry can be regarded as part of a significant movement in Croatian literature, that of the prose poem, which continues to resist fashionable trends and the commercial demands of a national literary marketplace made up as it goes along. Benić is indisputably one of the most important figures in that movement.
Stairway
The city stopped at the point of my pen. And power multiplied like steps on a smooth dancefloor. And the evening’s necklace, like eyes strung on the track of the dark, began to rustle.
Meshed summers behind the doors of houses and inhabitants from quiet shadows sensed this prismatic joy in the bready warmth of the sun and deaf peace of the rain.
It happened at a troubled hour when all that is red pales, when all that yellow quietens, when every shadow rests on the oars and sails, and when a darkened track hovers over all, for no clear reason.
And I recognised at once that condensation of violet. Of course I did: in place of the edge of the sky a city had stopped at the point of my pen.
And I watch it, and I watch myself, standing here at the edge of the table, and my gaze is a border of lights and of angles, intricate and lazy, because it belongs to me; while roofs and towers come down the darkened corridor, islands and seas come, sounds and city-squares come. While the I go by.
Eldorado
Vulcan’s black lizard of Jabuka Island, volcanic Avalon, shapeshifts into a malignant reptile’s mobile body, a long-legged bird, membrane of a butterfly and snail. Carved in a dark hour from crooked craters overgrown with greyed grass. As the worm bores into the apple.
Perhaps it alone, eroded from a long seed, knows the answer. The river is wide, formed by bewilderment, a symbol of history suspended. How do you continue a story you do not know? There are no woods here to make new land by rooting down, that is sure. The scars are mirrors, black masses of stone and fire, fingers of flame and tireless legs voyaging.
Deep into the rock we enter, into great eyes, full of memory yet more of images. Around us and within us there multiply mute groups of creeping things, lizards, sable reptiles. They seem so close that we might touch them. Like everlasting sand sifted along the boats, withdrawn into shells, chased into fishing nets.
I think: I know them well, they wander along the same path. And yet I don’t know how true the memories are, and what it is that I remember.
Isolation
Nothing in this room is mine.
When I close my eyes the walls move apart, slant
into thin surfaces; so quickly do they change.
Ants pull the woodwork apart, the distance between
things lessens. In the garden, the tiny tract of an
imaginary country is getting smaller. Stems transport dark sounds.
At night the paths vanish behind glazed doors;
slide over unknown horizons; the balcony, the pavement
and the street. Cocoons of plucked leaves collect in heaps
beneath the shadows. An echo cracks in the marble, flows along the corridor.
The sky wheeled through separated roofs, clouds hurried.
I see: the lawn is changing; ever weightier pillars come nearer,
within reach. Between them green or blue fabric
sinks into water. Deserted places die quickly.
Marijana M. asks: Coffee or tea? Violet raisins
shine pictured on an empty saucer.
Mistletoe grows upward in her steps, dwindling the stones.
On the stairs, ceramic flowers. Portraits of ancestors
darken in their gilt while in Venetian glass
the twilight ebbs. Cupids like orchids, their wings
spread among the shelves.
As the clouds shift I feel a blueness: the space in the
birch bark is measureless.
Crystalline leaves in the grass like a grain of rice, the wind
blows away fine fragments of wet flowers that journey about the earth.
At the picture’s height cities wide open, raised benches,
glazed parks, greenery of the river.
Birds are sleeping, concealed behind the clouds.
We sit beneath what was a family tree
pictured long ago. The past rises between us with words:
Like a house, the isolation of an extinct tongue.
Port Sounds
Sometimes ships are greater than houses,
brighter than streets. Cracks in the walls draw them together
to the city’s innermost, disperse them to the beach.
Palm shadows bleach there slowly, yellow grains
of sand crumble.
Like a shoal of red fish whose fever the seas
washed away, sunshades float at the shore's edge.
An inscription sunken in the shallows, Marinero,
hip-hop beats from the port café’s juke-box
muffle the long waves.
Torn posters on the pavement. Stairs mouldered by wet
near a white boundary wall. Fishbones everywhere,
and signboards below eaves of canvas,
their message long bleached out.
The port swells to infinity with the play of sun and clouds
and dwindles, pressed close along the sea-wall.
Stars like seeds drop from the stone-pines.
Between the benches where the sea chipped away evergreen
steps crease. Strollers and sailors meet and pass by
exchanging voiceless messages.
I imagine their muted conversations, questions or answers,
in a dialect of Tuscany. Among strangers they have the scent
of African sands, exotic isles and chill seaweeds.
Spilled puddles share out a cubist image of the
port. Hawsers from the ships measure out the remnant of dry
land. Granite squares like pieces of black glass
on the dockside. Dull echoes under blocks of
stone. Boats sway by the breakwater like plants
braided with wet rope. Condensed damp gurgles
behind the drawbridges. Smoke or dew evaporates
from empty decks. Between the lighthouse and
the harbour master’s office ships pass without
sound, in a blurred mirror.
They drown in a haze scented with
menthol and salty dregs.
Translated by: Kim Burton
Read more of Gordana Benić's poems here.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.