proza

Elena Ferrante: Genijalna prijateljica

Genijalna prijateljica – prvi dio tetralogije o Eleni i Lili, pronicljivim i inteligentnim djevojkama iz Napulja koje žele stvoriti život u okrilju zagušujuće, nasilne kulture – misterioznoj Eleni Ferrante donio je svjetsku slavu i unisono oduševljenje kritike.

S talijanskog prevela Ana Badurina.



 

 1.

Jutros me nazvao Rino, pomislila sam da želi još novaca i pripremila se odbiti ga. No nazvao me iz drugog razloga: njegova je majka nestala.

“Kada?”

“Prije dva tjedna.”

“I tek me sada zoveš?”

Moj mu je ton vjerojatno djelovao neprijateljski, premda nisam bila ni ljuta ni ogorčena, u njemu je bio samo tračak sarkazma. Pokušao mi je uzvratiti, ali učinio je to zbunjeno, s nelagodom, dijelom na dijalektu, dijelom na talijanskom. Rekao je da je bio uvjeren kako mu majka luta Napuljem kao obično.

“Zar i noću?”

“Znaš kakva je…”

“Znam, ali misliš li da je normalno da izbiva dva tjedna?”

“Da. Rijetko je viđaš, stanje joj se pogoršalo: nikad joj se ne spava, dolazi, odlazi, čini što hoće.”

No navečer se zabrinuo. Raspitao se kod svih, obišao sve bolnice, obratio se čak i policiji. Ništa, njegove majke nije bilo nigdje. Baš dobar sin: golem muškarac od četrdesetak godina, nije radio nikada u životu, švercer i raspikuća. Mogu misliti kako ju je pažljivo tražio. Nikako. Nema mozga, a stalo mu je samo do sebe.

“Da nije kod tebe?” upitao me iznenada.

Njegova majka? Ovdje u Torinu? Dobro je poznavao situaciju i govorio je samo reda radi. On je bio pravi putnik, došao je k meni barem desetak puta, nepozvan. Njegova majka, koju bih pak rado primila, nikada u životu nije napustila Napulj. Odgovorila sam mu:

“Naravno da nije kod mene.”

“Jesi li sigurna?”

“Rino, molim te, rekla sam ti da nije.”

“Pa kamo je onda otišla?”

Počeo je plakati, a ja sam ga pustila da uprizori svoj očaj, počelo je lažnim jecajima, nastavilo iskrenim. Kad je završio, rekla sam mu:

“Molim te, barem jednom učini što bi ona htjela: nemoj je tražiti.”

“Ma što to govoriš?”

“Govorim to što sam rekla. Nema smisla. Nauči se živjeti sam i nemoj više tražiti ni mene.”

Poklopila sam.

2.

Rinova majka zove se Raffaella Cerullo, ali svi su je uvijek zvali Lina. Ja ne, nikad nisam upotrebljavala ni njezino ime ni prezime. Za mene je već više od šezdeset godina Lila. Kad bih je samo tako, iznenada, nazvala Lina ili Raffaella, pomislila bi da je našem prijateljstvu došao kraj.

Već mi barem tri desetljeća govori kako želi nestati i izbrisati svaki svoj trag, a samo ja dobro znam što time misli. Na um joj nikada nije pao bijeg, promjena identiteta, san da drugdje započne novi život. A nikada nije pomislila ni na samoubojstvo s obzirom na to da se gnuša pomisli da Rino mora imati ikakve veze s njezinim tijelom i da se mora pobrinuti za njega. Ona je uvijek namjeravala nešto drugo: htjela se rasplinuti, htjela je da se rasprši svaka njezina stanica, da više nitko ne uspije pronaći ništa od nje. A budući da je dobro poznajem, ili barem mislim da je poznajem, uvjerena sam da je pronašla način da na ovome svijetu ne ostavi više ni vlas, nigdje.

3.

Prošlo je više dana. Provjeravala sam elektroničku poštu, onu običnu, ali bez nade. Ja sam njoj vrlo često pisala, ona mi gotovo nikada nije odgovarala: to joj je uvijek bila navika. Draže joj je bilo telefonirati ili čavrljati dugo u noć kad bih ja došla u Napulj.

Otvorila sam svoje ladice, metalne kutije u kojima čuvam kojekakve stvari. Njih nekolicinu. Mnogo sam toga bacila, osobito ono što se ticalo nje, i ona to zna. Otkrila sam da nemam ništa njezina, nijednu sliku, nijednu poruku, nijedan darak. I sama sam se iznenadila. Zar je moguće da mi svih ovih godina nije ostavila ništa svojega ili, još gore, da ja nisam htjela sačuvati ništa njezina? Moguće je.

Ovog sam puta ja nazvala Rina; nerado sam to učinila. Nije se javio ni na fiksni ni na mobitel. Nazvao me tijekom večeri, bez žurbe. Glasom je pokušavao izazvati sažaljenje.

“Vidio sam da si zvala. Imaš kakve vijesti?”

“Ne. A ti?”

“Nikakve.”

Govorio mi je besmislice. Htio je ići na televiziju, u onu emisiju koja se bavi nestalima, zatražiti pomoć, zamoliti svoju mamu da mu sve oprosti, preklinjati je da se vrati.

Strpljivo sam slušala, a zatim ga upitala:

“Jesi li pogledao u njezin ormar?”

“Zašto bih to učinio?”

Naravno, nije mu palo na um ono najočitije.

“Idi pogledati.”

Otišao je i shvatio da u njemu nema ničega, nikakve majčine odjeće, ni ljetne ni zimske, samo stare vješalice. Poslala sam ga da prekopa kuću. Nestale su cipele. Nestalo je ono malo knjiga. Nestale su sve fotografije. Nestali svi filmići. Nestalo je njezino računalo, čak i stare diskete koje su se nekada rabile, sve, sve što je imalo veze s njezinim iskustvom elektroničke čarobnice koja je vješto rabila računala još krajem šezdesetih, u doba perforiranih kartica. Rino je bio zapanjen. Rekla sam mu:

“Uzmi si vremena koliko želiš, ali zatim me nazovi i reci mi jesi li pronašao ijednu pribadaču koja joj pripada.”

Nazvao me narednoga dana, bio je vrlo uzbuđen.

“Nema ničega.”

“Ama baš ničega?”

“Ničega. Izrezala se sa svih fotografija na kojima smo bili zajedno, čak i s onih na kojima sam malo dijete.”

“Jesi li dobro pogledao?”

“Posvuda.”

“Čak i u podrumu?”

“Rekao sam ti, posvuda. Nestala je čak i kutija s dokumentima: što ja znam, starim rodnim listovima, ugovorima s telefonskim kompanijama, odrescima plaćenih režija. Što to znači? Netko je sve ukrao? Što traže? Što žele od moje majke i mene?”

Ohrabrila sam ga, rekla mu da se smiri. Vjerojatno nitko ne želi ništa, osobito ne od njega.

“Mogu li doći i provesti neko vrijeme kod tebe?”

“Ne možeš.”

“Molim te, ne mogu spavati.”

“Snađi se, Rino, ne znam kako bih ti pomogla.”

Poklopila sam, a kad me on ponovno nazvao, nisam se javila. Sjela sam za pisaći stol.

Lila kao i obično želi pretjerati, pomislila sam.

Preko svake mjere proširuje koncept traga. Ne želi nestati samo ona, sada, u šezdeset i šestoj godini, već i izbrisati cijeli život koji je ostavila za sobom.

Osjetila sam da sam jako ljuta.

Da vidimo tko će ovog puta dobiti, rekla sam samoj sebi. Uključila sam računalo i počela zapisivati svaki detalj naše priče, sve ono što mi je ostalo u sjećanju.

 

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg