proza

Denis Vlašiček: Svijeća + Plamen | Tama

Denis Vlašiček (1993., Bjelovar) student je završne godine psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i jedan od polaznika Ferićeve radionice kreativnog pisanja (generacija 2016.) koji je dosad objavio dvije kratke priče u časopisu Fantom slobode i na portalu Booksa.



 

SVIJEĆA + PLAMEN | TAMA

 

U svaku je šumu urezana neka staza.

Sve oko nje obraslo je travom, ispleteno paučinom, posuto polomljenim granjem, suhim ili trulim. Drveće kao da se razmiče ondje gdje se ona prostire kako bi Sunce obasjalo put onima koji se na njoj zateknu. Zateknu je možda pogrešan izraz, implicira da se ljudi ondje nađu igrom slučaja. Da voze auto ili bicikl ili hodaju, i nakon jednog pogrešnog skretanja završe na stazi za koju ne znaju kamo vodi i s koje nema povratka, kao da se put za njima gubi, rasplinje, zapada u prošlost i u njoj nestaje, da bi ga se tisućljećima kasnije pronašlo kao artefakt, kao jedini dokaz postojanja neke davno izumrle civilizacije u nekom davno izgubljenom vremenu. Budući da postoje staze kojima ljudi prolaze s namjerom -- većina njih i spada u tu kategoriju jer staze nastaju iz potrebe za kretanjem određenim putanjama, a kako bi se ispunila potreba, nastaje namjera; dakle u slučaju staza, potreba za kretanjem od točke A do točke B manifestira se kao namjerno kretanje određenim dijelovima Zemlje -- možda bi bilo ispravnije reći da se čini kao da se drveće razmiče kako bi Sunce moglo pasti na put onih koji tom stazom hodaju, možda i pužu, u svakom slučaju, nekako putuju.

Ipak, prethodnim smo pasusom previše otišli u smjeru ciljeva i svrsishodnosti kretanja. Treba razmotriti i one slučajeve u kojima točka B nije definirana istovremeno s točkom A, odnosno, u kojima za određeni A ne postoji određeni B, već samo neki B. Takva kretanja možemo nazvati lutanjima. Ona mogu imati neku općenitu lokaciju -- može se lutati gradom, kvartom, školom, knjižnicom (ako je dovoljno velika) -- no točka B u svakom trenu mora biti promjenjiva i nepoznata. Jednom kad spoznamo točku B, lutanje postaje putovanje.

Lutati se može i šumom. Čak i kad čovjek prati neku stazu, naizgled urezanu u kaos drveća, mahovina i gljiva. Pritom su važne dvije stvari: (1) odredište, mjesto gdje staza završava, naravno, ne smije biti poznato, niti smije postojati ikakva ideja o tome gdje bi staza mogla završiti i (2) na stazi ne smije biti drugih ljudi, neovisno o tome je li lutalacsvjestan njihovog postojanja ili ne. Prisutnost drugih ljudi ukazuje na postojanje točno definirane točke B. Naime, dok je tlocrt grada mreža ulica koje se spajaju, sijeku i razdvajaju -- zbog čega bilo koja od tih točaka može biti konačna, odnosno može biti B, što znači da ona ni u jednom trenu, zapravo, nije poznata -- šumska staza može biti linija omeđena samo dvjema točkama, što lutanje čini nemogućim, jer je krajnja točka poznata. Prisustvo ljudi implicira da je putem već hodano, što znači da su njegove međe poznate. S druge strane, ako drugih ljudi nema, možemo pričati o pravoj šumskoj stazi, nastaloj od šume, bez uplitanja ljudi, a ona može završavati bilo gdje, što omogućava lutanje.

Možemo, recimo, zamisliti neku osobu -- možda mušku, u kasnim sedamdesetim godinama života -- kako hoda šumom.

Sumrak je.

Muškarac je proćelav, ono malo kose što ima, naravno, sivo. Glatko je obrijan -- izuzev nekoliko dlaka na desnom uglu čeljusti -- u odjeći neprimjerenoj lutanju šumom, možda u nekom starom odijelu -- hlače + košulja + sako -- u kojem je nekoć odlazio na važne sastanke. Čudi se da i dalje stane u njega.

Odijelo nema nijednu rupu.

Na leđima nosi ruksak, najjeftiniji koji je uspio naći u nekoliko trgovina koje je obišao. Malen je u odnosu na čovjekovu veličinu. No on je visok -- čak i pogrbljen -- metar osamdesetpet. Dok luta šumom, dok hoda šumskom stazom, među pobacanim granama, kroz koprive, dok bere čičke i udiše lišće, on sakuplja suhe grančice, sprema ih u ruksak. Ne uzima bilo koju. Traži one ravne, prevelike za torbu lomi i potom sprema, sve kako bi ih prikupio što više.

Kreće se polako, uzima si vremena.

Povremeno zastane, okrene se prema zapadu -- 180° -- i škilji u potrazi za horizontom, ali sve što vidi je svjetlo tonućeg Sunca koje se raspršuje u krošnjama i atmosferi.

Dana je sve manje, rub šume sve je dalji, centar sve bliži. Udiše polagano, izdiše još sporije. Sagiba se da pokupi još jednu granu, i počinje osjećati godine u kostima, onaj stari prijelom, onu duboku ranu. A možda zapravo ne osjeća ništa, i ja sam u krivu.

Kreće se među gljivama --lisičarkama, ako ondje rastu -- i zaboravlja da pripadaju nekom skroz trećem carstvu.

Nevažno.

Dok je bio dječak, djed ga je vodio gledati krijes. Selo, noć, seljaci. Žetvene svečanosti prije više stotina godina, danas običan dernek. Vjerojatno bolje. Ne poziva na žrtvu, ne prepušta sudbini.

Na nebu su zvijezde ocrtavale krakove galaksije, i u očima koje su gutale njihovu svjetlost.

Stajali su u tami, njih pedesetak, prije puno godina. Njihove su se oči privikavale na mrak dok je najstariji među njima pričao. Nitko osim njega nije progovorio ni riječi, tek su tu i tamo neki ispustili pokoji zvuk koji implicira odobravanje, slaganje, prisjećanje. Čitava prošla godina -- od krijesa do krijesa -- razvezivala se iz njegovih usta.

Djeca su čula samo zrikavce, ćukove, šuškanje u krošnjama.

Netko je upalio baklju, i sve su se zjenice stisnule. Baklja je upalila krijes, zaslijepila okupljene u vedroj noći, okupljene u mraku, a sad zapaljene u svjetlosti.

Dječak je stajao, zapanjen, dok se plamen u iskrama osipao u nebo.

Ta ga je noć žigosala.

Nebitno.2

Napunio je ruksak. Vrhovi četrdeset i sedam grančica/grana naziru se iz njegova otvora.

Odsad samo hoda.

Dublje i dublje, po stazi koju zamišlja, po stazi koja prolazi hiljadama točaka.

Dugo.

Pada mrak, gušći od onog na visoravnima.

Ni nakon dvije tisuće petsto sedamdeset i šest otkucaja srca ne raspoznaje više od slabašnih silueta stabala. Od mrlja na mrljama. Vršcima prstiju opipava crnilo, opipava praznine. Ne zna kako pronaći kraj. Ali hodat će još malo.

Hodat će još malo.

Stapa se s dubokim plavetnilom noći, zalazi u njene najtamnije predjele. Staračkim koracima ocrtava labirint kojem ne zna pronaći kraj. Njegovi se hodnici spajaju, zavijaju, nameću jedni na druge zamatajući se u klupko, u gordijski čvor, u beskonačnu priču ili prastari ep kojem se početak i kraj ne mogu jasno odvojiti, koji u sebi sakriva četiri istine omotane u stotine laži.

Možda iz njega nikada neće izaći. Možda će izlaz stvoriti kao što je stvorio i labirint.

Možda je odlučio stati.

Miruje i osluškuje i ne čuje ništa jer su njegove uši nagluhe, a životinje tihe, i lišće šapće. A možda ih nema - ni lisica ni vjetra - i on stoji u zrakopraznom svemiru, izgubljen, zalutao.

Spušta ruksak na pod i vadi grane - kao što ih je i spremao - jednu po jednu, prvu pa drugu pa treću pa četvrtu. Slaže ih jednu na drugu, pravi šator, grbav od sljepoće.

Četrdesetpet, četrdesetšest, i staje nakon četrdeset i sedam. Poseže u ruksak predzadnji put kako bi izvadio svijeću - stavlja je na vrh šatora, na postolje koje je stvorio. Poseže u ruksak posljednj put kako bi izvadio šibice - uzima dvije i kreše ih o kutiju koju stavlja u podnožje šatora, pali zrak, pali svijeću.

Prepoznaje svjetlo koje ga okružuje, prepoznaje se kao jedinu točku koja gori. Sve drugo mu je strano, i zna da se izgubio, i ne zna hoće li se pronaći.

Sjeda pred lomaču koju je napravio.

Spušta se teško, kao zahrđali kolos, kao posljednji čovjek dok kleče pred grob pretposljednjega.

Drhte zajedno, svijeća i on. Starac od umora, a svijeća od vjetra kojeg ipak ima. Vidi kraj svog života na dnu svijeće, i plamen kako jede ono što je od njega preostalo.

Kraj koji vidi je ovakav:

zaspat će prije nego svijeća dogori
neće osjetiti plamen koji će puzati granama, od jedne do druge, i napokon do njega
neće osjetiti vatru koja će gristi njegove cipele, njegove hlače, kožu, kosu, usne, dah
neće čuti drveće kako se lomi u požaru koji se širi
neće gledati svijet dok se mijenja i onda nestaje
neće vidjeti spaljena tijela vatrogasaca razvučena na televizorima
neće moći pobjeći jer je prekasno
Možda se ništa od toga neće dogoditi.

Zaspao je. 3


__________________________________________________________        

1 kojeg je možda potrebno razlikovati od lutalice, pri čemu lutalica označava određenu razinu predanosti i ustrajnosti u lutanju, dok je lutalac osoba koja se time bavi tek povremeno i privremeno.

2  ?

Lutanje je čin kojem je najbolje ne tražiti kraj. Pronalaženje kraja lutanju znači pronalaženje odredišta, a to podrazumijeva obavezanost, obavezanost podrazumijeva pokorenost, a nju svatko i pod svaku cijenu - pod cijenu rata i gladi i smrti - želi izbjeći, što je jedino prirodno. Čin lutanja je čin slobode, nešto što si u velikim količinama mogu priuštiti samo oni koji su napustili svoje ciljeve, ili oni čiji su ciljevi na silu ostavljeni. Ali ne mora biti čin izgubljenosti. Gubiti se znači ne znati tko si - izgubljen čovjek traži ciljeve, no to mu nikako ne uspijeva. Lutalica te ciljeve odbacuje i posvećuje se putovanju - ili kao jedinom načinu postojanja, ili kao jedinom načinu nošenja sa slobodom s kojom nema što započeti.

poezija

Lara Mitraković: Lov na ptice pjevice

Lara Mitraković (Split, 1992.) studira kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, poezija joj je objavljena u više časopisa, zbornika i portala, a 2016. pobijedila je na natječaju za književnu nagradu Grada Karlovca "Zdravko Pucak" rukopisom "Brojanje pogrešaka". Članica je književne grupe 90+.

proza

Sven Popović: Ulomak iz romana 'Uvjerljivo drugi'

Nekada se čini: sve se obrnulo. Klinci odrastaju brže, ali sporije postaju odrasli. Svijet je vruć krumpir, tridesete su nove osamnaeste, a velike priče o odgovornosti predane su sve samo ne odgovorno – i treba plesati što dulje –ili tako barem u jednom novozagrebačkom naselju izgleda Emiru, Iliji i Fricu, a najviše onome oko koga se sve vrti, Mladome Piscu, bezimenom junaku novog romana Svena Popovića.
Nakon Neba u kaljuži (Meandar, 2015.), Popović je ove godine objavio i 'Uvjerljivo drugi' roman (Fraktura) iz kojeg donosimo dio uvodnog poglavlja.

poezija

Vigor Vukotić: Geometrija kolodvora

Vigor Vukotić (1991., Zagreb) diplomirao je antropologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađivan je na Goranovom proljeću u kategoriji srednje škole, a pjesme i kratke priče objavljivao je u Vijencu, Republici i UBIQ-u. Član je Književne grupe 90+.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

poezija

Maša Seničić: Nametljive oaze

Maša Seničić (1990., Beograd) je scenaristkinja, pjesnikinja i esejistkinja. Završila je master studije Teorije dramskih umjetnosti i medija, a trenutno pohađa doktorske znanstvene studije na istom. Surađivala je na različitim domaćim i međunarodnim projektima, kao autor i suradnik na filmu, a zatim u kazalištu, na radiju i brojnim festivalima. Jedan je od izbornika programa Hrabri Balkan u okviru Festivala autorskog filma, kao i jedna od osnivača i koordinatorica edukativnih programa Filmkulture. 2015. objavljena joj je zbirka poezije “Okean” (Mladi Dis). Radi kao urednica i razvija nekoliko autorskih projekata koji uporište nalaze u teoriji kulture, studijama sjećanja i promišljanju različitih aspekata internet umjetnosti.

poezija

Josip Vdović: Zračna struja

Josip Vdović rođen je 1992. u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest. Dosad svoju poeziju nigdje nije objavljivao.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg