proza

Denis Vlašiček: Svijeća + Plamen | Tama

Denis Vlašiček (1993., Bjelovar) student je završne godine psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i jedan od polaznika Ferićeve radionice kreativnog pisanja (generacija 2016.) koji je dosad objavio dvije kratke priče u časopisu Fantom slobode i na portalu Booksa.



 

SVIJEĆA + PLAMEN | TAMA

 

U svaku je šumu urezana neka staza.

Sve oko nje obraslo je travom, ispleteno paučinom, posuto polomljenim granjem, suhim ili trulim. Drveće kao da se razmiče ondje gdje se ona prostire kako bi Sunce obasjalo put onima koji se na njoj zateknu. Zateknu je možda pogrešan izraz, implicira da se ljudi ondje nađu igrom slučaja. Da voze auto ili bicikl ili hodaju, i nakon jednog pogrešnog skretanja završe na stazi za koju ne znaju kamo vodi i s koje nema povratka, kao da se put za njima gubi, rasplinje, zapada u prošlost i u njoj nestaje, da bi ga se tisućljećima kasnije pronašlo kao artefakt, kao jedini dokaz postojanja neke davno izumrle civilizacije u nekom davno izgubljenom vremenu. Budući da postoje staze kojima ljudi prolaze s namjerom -- većina njih i spada u tu kategoriju jer staze nastaju iz potrebe za kretanjem određenim putanjama, a kako bi se ispunila potreba, nastaje namjera; dakle u slučaju staza, potreba za kretanjem od točke A do točke B manifestira se kao namjerno kretanje određenim dijelovima Zemlje -- možda bi bilo ispravnije reći da se čini kao da se drveće razmiče kako bi Sunce moglo pasti na put onih koji tom stazom hodaju, možda i pužu, u svakom slučaju, nekako putuju.

Ipak, prethodnim smo pasusom previše otišli u smjeru ciljeva i svrsishodnosti kretanja. Treba razmotriti i one slučajeve u kojima točka B nije definirana istovremeno s točkom A, odnosno, u kojima za određeni A ne postoji određeni B, već samo neki B. Takva kretanja možemo nazvati lutanjima. Ona mogu imati neku općenitu lokaciju -- može se lutati gradom, kvartom, školom, knjižnicom (ako je dovoljno velika) -- no točka B u svakom trenu mora biti promjenjiva i nepoznata. Jednom kad spoznamo točku B, lutanje postaje putovanje.

Lutati se može i šumom. Čak i kad čovjek prati neku stazu, naizgled urezanu u kaos drveća, mahovina i gljiva. Pritom su važne dvije stvari: (1) odredište, mjesto gdje staza završava, naravno, ne smije biti poznato, niti smije postojati ikakva ideja o tome gdje bi staza mogla završiti i (2) na stazi ne smije biti drugih ljudi, neovisno o tome je li lutalacsvjestan njihovog postojanja ili ne. Prisutnost drugih ljudi ukazuje na postojanje točno definirane točke B. Naime, dok je tlocrt grada mreža ulica koje se spajaju, sijeku i razdvajaju -- zbog čega bilo koja od tih točaka može biti konačna, odnosno može biti B, što znači da ona ni u jednom trenu, zapravo, nije poznata -- šumska staza može biti linija omeđena samo dvjema točkama, što lutanje čini nemogućim, jer je krajnja točka poznata. Prisustvo ljudi implicira da je putem već hodano, što znači da su njegove međe poznate. S druge strane, ako drugih ljudi nema, možemo pričati o pravoj šumskoj stazi, nastaloj od šume, bez uplitanja ljudi, a ona može završavati bilo gdje, što omogućava lutanje.

Možemo, recimo, zamisliti neku osobu -- možda mušku, u kasnim sedamdesetim godinama života -- kako hoda šumom.

Sumrak je.

Muškarac je proćelav, ono malo kose što ima, naravno, sivo. Glatko je obrijan -- izuzev nekoliko dlaka na desnom uglu čeljusti -- u odjeći neprimjerenoj lutanju šumom, možda u nekom starom odijelu -- hlače + košulja + sako -- u kojem je nekoć odlazio na važne sastanke. Čudi se da i dalje stane u njega.

Odijelo nema nijednu rupu.

Na leđima nosi ruksak, najjeftiniji koji je uspio naći u nekoliko trgovina koje je obišao. Malen je u odnosu na čovjekovu veličinu. No on je visok -- čak i pogrbljen -- metar osamdesetpet. Dok luta šumom, dok hoda šumskom stazom, među pobacanim granama, kroz koprive, dok bere čičke i udiše lišće, on sakuplja suhe grančice, sprema ih u ruksak. Ne uzima bilo koju. Traži one ravne, prevelike za torbu lomi i potom sprema, sve kako bi ih prikupio što više.

Kreće se polako, uzima si vremena.

Povremeno zastane, okrene se prema zapadu -- 180° -- i škilji u potrazi za horizontom, ali sve što vidi je svjetlo tonućeg Sunca koje se raspršuje u krošnjama i atmosferi.

Dana je sve manje, rub šume sve je dalji, centar sve bliži. Udiše polagano, izdiše još sporije. Sagiba se da pokupi još jednu granu, i počinje osjećati godine u kostima, onaj stari prijelom, onu duboku ranu. A možda zapravo ne osjeća ništa, i ja sam u krivu.

Kreće se među gljivama --lisičarkama, ako ondje rastu -- i zaboravlja da pripadaju nekom skroz trećem carstvu.

Nevažno.

Dok je bio dječak, djed ga je vodio gledati krijes. Selo, noć, seljaci. Žetvene svečanosti prije više stotina godina, danas običan dernek. Vjerojatno bolje. Ne poziva na žrtvu, ne prepušta sudbini.

Na nebu su zvijezde ocrtavale krakove galaksije, i u očima koje su gutale njihovu svjetlost.

Stajali su u tami, njih pedesetak, prije puno godina. Njihove su se oči privikavale na mrak dok je najstariji među njima pričao. Nitko osim njega nije progovorio ni riječi, tek su tu i tamo neki ispustili pokoji zvuk koji implicira odobravanje, slaganje, prisjećanje. Čitava prošla godina -- od krijesa do krijesa -- razvezivala se iz njegovih usta.

Djeca su čula samo zrikavce, ćukove, šuškanje u krošnjama.

Netko je upalio baklju, i sve su se zjenice stisnule. Baklja je upalila krijes, zaslijepila okupljene u vedroj noći, okupljene u mraku, a sad zapaljene u svjetlosti.

Dječak je stajao, zapanjen, dok se plamen u iskrama osipao u nebo.

Ta ga je noć žigosala.

Nebitno.2

Napunio je ruksak. Vrhovi četrdeset i sedam grančica/grana naziru se iz njegova otvora.

Odsad samo hoda.

Dublje i dublje, po stazi koju zamišlja, po stazi koja prolazi hiljadama točaka.

Dugo.

Pada mrak, gušći od onog na visoravnima.

Ni nakon dvije tisuće petsto sedamdeset i šest otkucaja srca ne raspoznaje više od slabašnih silueta stabala. Od mrlja na mrljama. Vršcima prstiju opipava crnilo, opipava praznine. Ne zna kako pronaći kraj. Ali hodat će još malo.

Hodat će još malo.

Stapa se s dubokim plavetnilom noći, zalazi u njene najtamnije predjele. Staračkim koracima ocrtava labirint kojem ne zna pronaći kraj. Njegovi se hodnici spajaju, zavijaju, nameću jedni na druge zamatajući se u klupko, u gordijski čvor, u beskonačnu priču ili prastari ep kojem se početak i kraj ne mogu jasno odvojiti, koji u sebi sakriva četiri istine omotane u stotine laži.

Možda iz njega nikada neće izaći. Možda će izlaz stvoriti kao što je stvorio i labirint.

Možda je odlučio stati.

Miruje i osluškuje i ne čuje ništa jer su njegove uši nagluhe, a životinje tihe, i lišće šapće. A možda ih nema - ni lisica ni vjetra - i on stoji u zrakopraznom svemiru, izgubljen, zalutao.

Spušta ruksak na pod i vadi grane - kao što ih je i spremao - jednu po jednu, prvu pa drugu pa treću pa četvrtu. Slaže ih jednu na drugu, pravi šator, grbav od sljepoće.

Četrdesetpet, četrdesetšest, i staje nakon četrdeset i sedam. Poseže u ruksak predzadnji put kako bi izvadio svijeću - stavlja je na vrh šatora, na postolje koje je stvorio. Poseže u ruksak posljednj put kako bi izvadio šibice - uzima dvije i kreše ih o kutiju koju stavlja u podnožje šatora, pali zrak, pali svijeću.

Prepoznaje svjetlo koje ga okružuje, prepoznaje se kao jedinu točku koja gori. Sve drugo mu je strano, i zna da se izgubio, i ne zna hoće li se pronaći.

Sjeda pred lomaču koju je napravio.

Spušta se teško, kao zahrđali kolos, kao posljednji čovjek dok kleče pred grob pretposljednjega.

Drhte zajedno, svijeća i on. Starac od umora, a svijeća od vjetra kojeg ipak ima. Vidi kraj svog života na dnu svijeće, i plamen kako jede ono što je od njega preostalo.

Kraj koji vidi je ovakav:

zaspat će prije nego svijeća dogori
neće osjetiti plamen koji će puzati granama, od jedne do druge, i napokon do njega
neće osjetiti vatru koja će gristi njegove cipele, njegove hlače, kožu, kosu, usne, dah
neće čuti drveće kako se lomi u požaru koji se širi
neće gledati svijet dok se mijenja i onda nestaje
neće vidjeti spaljena tijela vatrogasaca razvučena na televizorima
neće moći pobjeći jer je prekasno
Možda se ništa od toga neće dogoditi.

Zaspao je. 3


__________________________________________________________        

1 kojeg je možda potrebno razlikovati od lutalice, pri čemu lutalica označava određenu razinu predanosti i ustrajnosti u lutanju, dok je lutalac osoba koja se time bavi tek povremeno i privremeno.

2  ?

Lutanje je čin kojem je najbolje ne tražiti kraj. Pronalaženje kraja lutanju znači pronalaženje odredišta, a to podrazumijeva obavezanost, obavezanost podrazumijeva pokorenost, a nju svatko i pod svaku cijenu - pod cijenu rata i gladi i smrti - želi izbjeći, što je jedino prirodno. Čin lutanja je čin slobode, nešto što si u velikim količinama mogu priuštiti samo oni koji su napustili svoje ciljeve, ili oni čiji su ciljevi na silu ostavljeni. Ali ne mora biti čin izgubljenosti. Gubiti se znači ne znati tko si - izgubljen čovjek traži ciljeve, no to mu nikako ne uspijeva. Lutalica te ciljeve odbacuje i posvećuje se putovanju - ili kao jedinom načinu postojanja, ili kao jedinom načinu nošenja sa slobodom s kojom nema što započeti.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg