proza

Denis Vlašiček: Svijeća + Plamen | Tama

Denis Vlašiček (1993., Bjelovar) student je završne godine psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i jedan od polaznika Ferićeve radionice kreativnog pisanja (generacija 2016.) koji je dosad objavio dvije kratke priče u časopisu Fantom slobode i na portalu Booksa.

SVIJEĆA + PLAMEN | TAMA

U svaku je šumu urezana neka staza.

Sve oko nje obraslo je travom, ispleteno paučinom, posuto polomljenim granjem, suhim ili trulim. Drveće kao da se razmiče ondje gdje se ona prostire kako bi Sunce obasjalo put onima koji se na njoj zateknu. Zateknu je možda pogrešan izraz, implicira da se ljudi ondje nađu igrom slučaja. Da voze auto ili bicikl ili hodaju, i nakon jednog pogrešnog skretanja završe na stazi za koju ne znaju kamo vodi i s koje nema povratka, kao da se put za njima gubi, rasplinje, zapada u prošlost i u njoj nestaje, da bi ga se tisućljećima kasnije pronašlo kao artefakt, kao jedini dokaz postojanja neke davno izumrle civilizacije u nekom davno izgubljenom vremenu. Budući da postoje staze kojima ljudi prolaze s namjerom -- većina njih i spada u tu kategoriju jer staze nastaju iz potrebe za kretanjem određenim putanjama, a kako bi se ispunila potreba, nastaje namjera; dakle u slučaju staza, potreba za kretanjem od točke A do točke B manifestira se kao namjerno kretanje određenim dijelovima Zemlje -- možda bi bilo ispravnije reći da se čini kao da se drveće razmiče kako bi Sunce moglo pasti na put onih koji tom stazom hodaju, možda i pužu, u svakom slučaju, nekako putuju.

Ipak, prethodnim smo pasusom previše otišli u smjeru ciljeva i svrsishodnosti kretanja. Treba razmotriti i one slučajeve u kojima točka B nije definirana istovremeno s točkom A, odnosno, u kojima za određeni A ne postoji određeni B, već samo neki B. Takva kretanja možemo nazvati lutanjima. Ona mogu imati neku općenitu lokaciju -- može se lutati gradom, kvartom, školom, knjižnicom (ako je dovoljno velika) -- no točka B u svakom trenu mora biti promjenjiva i nepoznata. Jednom kad spoznamo točku B, lutanje postaje putovanje.

Lutati se može i šumom. Čak i kad čovjek prati neku stazu, naizgled urezanu u kaos drveća, mahovina i gljiva. Pritom su važne dvije stvari: (1) odredište, mjesto gdje staza završava, naravno, ne smije biti poznato, niti smije postojati ikakva ideja o tome gdje bi staza mogla završiti i (2) na stazi ne smije biti drugih ljudi, neovisno o tome je li lutalac¹ svjestan njihovog postojanja ili ne. Prisutnost drugih ljudi ukazuje na postojanje točno definirane točke B. Naime, dok je tlocrt grada mreža ulica koje se spajaju, sijeku i razdvajaju -- zbog čega bilo koja od tih točaka može biti konačna, odnosno može biti B, što znači da ona ni u jednom trenu, zapravo, nije poznata -- šumska staza može biti linija omeđena samo dvjema točkama, što lutanje čini nemogućim, jer je krajnja točka poznata. Prisustvo ljudi implicira da je putem već hodano, što znači da su njegove međe poznate. S druge strane, ako drugih ljudi nema, možemo pričati o pravoj šumskoj stazi, nastaloj od šume, bez uplitanja ljudi, a ona može završavati bilo gdje, što omogućava lutanje.

Možemo, recimo, zamisliti neku osobu -- možda mušku, u kasnim sedamdesetim godinama života -- kako hoda šumom.

Sumrak je.

Muškarac je proćelav, ono malo kose što ima, naravno, sivo. Glatko je obrijan -- izuzev nekoliko dlaka na desnom uglu čeljusti -- u odjeći neprimjerenoj lutanju šumom, možda u nekom starom odijelu -- hlače + košulja + sako -- u kojem je nekoć odlazio na važne sastanke. Čudi se da i dalje stane u njega.

Odijelo nema nijednu rupu.

Na leđima nosi ruksak, najjeftiniji koji je uspio naći u nekoliko trgovina koje je obišao. Malen je u odnosu na čovjekovu veličinu. No on je visok -- čak i pogrbljen -- metar osamdesetpet. Dok luta šumom, dok hoda šumskom stazom, među pobacanim granama, kroz koprive, dok bere čičke i udiše lišće, on sakuplja suhe grančice, sprema ih u ruksak. Ne uzima bilo koju. Traži one ravne, prevelike za torbu lomi i potom sprema, sve kako bi ih prikupio što više.

Kreće se polako, uzima si vremena.

Povremeno zastane, okrene se prema zapadu -- 180° -- i škilji u potrazi za horizontom, ali sve što vidi je svjetlo tonućeg Sunca koje se raspršuje u krošnjama i atmosferi.

Dana je sve manje, rub šume sve je dalji, centar sve bliži. Udiše polagano, izdiše još sporije. Sagiba se da pokupi još jednu granu, i počinje osjećati godine u kostima, onaj stari prijelom, onu duboku ranu. A možda zapravo ne osjeća ništa, i ja sam u krivu.

Kreće se među gljivama --lisičarkama, ako ondje rastu -- i zaboravlja da pripadaju nekom skroz trećem carstvu.

Nevažno.

Dok je bio dječak, djed ga je vodio gledati krijes. Selo, noć, seljaci. Žetvene svečanosti prije više stotina godina, danas običan dernek. Vjerojatno bolje. Ne poziva na žrtvu, ne prepušta sudbini.

Na nebu su zvijezde ocrtavale krakove galaksije, i u očima koje su gutale njihovu svjetlost.

Stajali su u tami, njih pedesetak, prije puno godina. Njihove su se oči privikavale na mrak dok je najstariji među njima pričao. Nitko osim njega nije progovorio ni riječi, tek su tu i tamo neki ispustili pokoji zvuk koji implicira odobravanje, slaganje, prisjećanje. Čitava prošla godina -- od krijesa do krijesa -- razvezivala se iz njegovih usta.

Djeca su čula samo zrikavce, ćukove, šuškanje u krošnjama.

Netko je upalio baklju, i sve su se zjenice stisnule. Baklja je upalila krijes, zaslijepila okupljene u vedroj noći, okupljene u mraku, a sad zapaljene u svjetlosti.

Dječak je stajao, zapanjen, dok se plamen u iskrama osipao u nebo.

Ta ga je noć žigosala.

Nebitno.²

Napunio je ruksak. Vrhovi četrdeset i sedam grančica/grana naziru se iz njegova otvora.

Odsad samo hoda.

Dublje i dublje, po stazi koju zamišlja, po stazi koja prolazi hiljadama točaka.

Dugo.

Pada mrak, gušći od onog na visoravnima.

Ni nakon dvije tisuće petsto sedamdeset i šest otkucaja srca ne raspoznaje više od slabašnih silueta stabala. Od mrlja na mrljama. Vršcima prstiju opipava crnilo, opipava praznine. Ne zna kako pronaći kraj. Ali hodat će još malo.

Hodat će još malo.

Stapa se s dubokim plavetnilom noći, zalazi u njene najtamnije predjele. Staračkim koracima ocrtava labirint kojem ne zna pronaći kraj. Njegovi se hodnici spajaju, zavijaju, nameću jedni na druge zamatajući se u klupko, u gordijski čvor, u beskonačnu priču ili prastari ep kojem se početak i kraj ne mogu jasno odvojiti, koji u sebi sakriva četiri istine omotane u stotine laži.

Možda iz njega nikada neće izaći. Možda će izlaz stvoriti kao što je stvorio i labirint.

Možda je odlučio stati.

Miruje i osluškuje i ne čuje ništa jer su njegove uši nagluhe, a životinje tihe, i lišće šapće. A možda ih nema - ni lisica ni vjetra - i on stoji u zrakopraznom svemiru, izgubljen, zalutao.

Spušta ruksak na pod i vadi grane - kao što ih je i spremao - jednu po jednu, prvu pa drugu pa treću pa četvrtu. Slaže ih jednu na drugu, pravi šator, grbav od sljepoće.

Četrdesetpet, četrdesetšest, i staje nakon četrdeset i sedam. Poseže u ruksak predzadnji put kako bi izvadio svijeću - stavlja je na vrh šatora, na postolje koje je stvorio. Poseže u ruksak posljednj put kako bi izvadio šibice - uzima dvije i kreše ih o kutiju koju stavlja u podnožje šatora, pali zrak, pali svijeću.

Prepoznaje svjetlo koje ga okružuje, prepoznaje se kao jedinu točku koja gori. Sve drugo mu je strano, i zna da se izgubio, i ne zna hoće li se pronaći.

Sjeda pred lomaču koju je napravio.

Spušta se teško, kao zahrđali kolos, kao posljednji čovjek dok kleče pred grob pretposljednjega.

Drhte zajedno, svijeća i on. Starac od umora, a svijeća od vjetra kojeg ipak ima. Vidi kraj svog života na dnu svijeće, i plamen kako jede ono što je od njega preostalo.

Kraj koji vidi je ovakav:

zaspat će prije nego svijeća dogori
neće osjetiti plamen koji će puzati granama, od jedne do druge, i napokon do njega
neće osjetiti vatru koja će gristi njegove cipele, njegove hlače, kožu, kosu, usne, dah
neće čuti drveće kako se lomi u požaru koji se širi
neće gledati svijet dok se mijenja i onda nestaje
neće vidjeti spaljena tijela vatrogasaca razvučena na televizorima
neće moći pobjeći jer je prekasno
Možda se ništa od toga neće dogoditi.

Zaspao je. ³