poezija

Marija Dejanović: Moji sinovi konji

Marija Dejanović rođena je 1992. godine u Prijedoru. Živi u Sisku i Zagrebu. Objavljivala je pjesme u raznim časopisima i zbornicima. 2015. je godine bila među pohvaljenima na natječaju za nagradu „Goran“. Novije pjesme objavljuje na svom blogu. Studira komparativnu književnost i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Moji sinovi konji

1.

Mojim se sinovima konjima

uvijek pokvare zubi

na prvoj godini fakulteta.

Tako je uvijek bilo,

čak i u vremenu prije institucija

i prije konja.

U primisli je tako od pamtivijeka,

zapisano u tijelima temelja koji trunu

ispod velikih štala,

našeg obitavališta.

2.

Stariji se sin danas vratio.

Dostojanstven, obrazovan konj

vitkih nogu i mišićavog vrata.

Kad bi kralježnicu podvio pod ekvator,

mogao bi leđima držati Zemlju

kao zrno graška u kolijevci.

Tu sposobnost skriva u oku,

odmahuje repom i ne govori mnogo.

Kad se smije, zabacuje glavu

kao što je to činio sunovrat.

Iz otvora, umjesto peludi,

provire četiri praznine

i još toliko crnih polja.

3.

Mlađem se danas pojavila stigma.

Krdo se strčalo niz obronke i brda,

preko jezera i rijeka

da ga vidi.

Kad su pristigli,

sjedio je u drvenom stolcu

sa sva četiri kopita ispružena.

Oslobođen, zub je sam kružio

i brusio jednu od nogu

prijestolja u koje je posađen.

4.

Nakon što je preciznim pokretom repa

pomeo savjete zabrinutih

rekli smo da je bogohulan

i odrekli se.

Nije više otvarao usta

čak ni da bi jeo i pjevao. Zatvorio se

u sobu čiji su zidovi

netaknut plačan snijeg.

Kao da se nije sjećao ničeg,

samo razlomljenog stakla.

Nekad se čini da ga čujemo noću

kako u krhotinama njišti.

5.

Moji sinovi konji previše puše.

Čekali smo cijelu jesen da dođu k sebi,

promole glave iz oblaka koje stvaraju.

Umjesto toga, nabiru još usahle trave

i motaju u debele snopove,

ognjene krjesove

koje zatim udišu, pušu u smrtnu trublju

i gle, gdje koja vlat ispadne

nastane pašnjak

za sljedeće generacije.

Dok im se glave ritmično njišu

u nečujnom praporcu čađe

od njihovih poroka nastaju

oblaci, kiše i grmljavine.

6.

Na tanjuru su zrnca zobi poslagana

u uredne hrpe. Slamnate kuće

bez krovova.

Njegova je površina prazna.

Zato se može dogoditi

da me ozrcali. Tu mogućnost obilno koristi,

spaja moj lik sa krezubim kućama.

Kad uzme sebi nešto moje,

u udarcu se raspadne. Postane kost.

Sad su oba tanjura prazna.

U potrazi smo za novim kućama,

ali nigdje,

nitko ih nema.

7.

Začula se migrena u tlu

kad je postavio posljednji zub.

Naša se kula vidi iz svemira.

Prestrašeni naši su neprijatelji.

Nećemo znati što se dogodilo

ili kad, ali Stariji će povesti

konje u vatru.

Bez magije uz nas

i bez specifičnog znamenja,

imamo samo smeđu otpornost

njegova ogrubjela vrata.

8.

Znamo da potkove donose sreću.

Skinula sam dvije sa zida i gledala kroz njih

da vas čuvam kao daleka majka.

9.

Osvanulo je:

sunce zemlju uzima k sebi.

Krdo konja proganjano

četrdeset dana

okuplja se oko svojih tragova.

Kad zaobiđu velebno kamenje

zaškripi ono malo

i zaplače.

Tako je nastala pustinjska rijeka,

tako se skupilo krdo

oko izbora manjeg zla.

10.

Ponudili su mu nož. Izvoli, odreži

mjesecu dno

da njegova plodnost istekne ženi na leđa.

U svjetlosti, postat će devom.

Devi ćemo dati da proguta nož

pa će iz trbuha izrasti rog.

Taj je način odbio kopitom.

Ponudili su mu nož i rekli evo,

odreži si urasli nokat

što ti priječi da šakom združenih prstiju

uzimaš svjetlosno žito

sebi za žezlo.

Taj je razlog odbio vratom.

Ipak su ga uzeli, opremili oklopom,

obložili ga vatrenim taljenjem žlica.

Tako je. Sada si mjesečev nož.

Prereži dakle svoj vrat

i daj nam da pijemo.

11.

Iz tla izrastaju ježevi:

procvjetalo grumenje suše. Pazi gdje staješ,

u skrovitosti žive mu mnoge

što iskoče da bježe ili bodu.

Prve se zovu kobilice.

Mudre su im glave klesane

da nalikuju našima

kad ostare.

Druge su nimfe.

Vanjštinom mladolike,

skrivaju stoljetni žalac

što su onomad ukrale obadu

kad se u njih zaljubio.

12.

Kad je zubljonoša proždirao

sela i gradove, rijeke,

ostale stvari što imaju granice

u strahu su drhtale kostima.

Jedino je mlađi rekao

okote, dođi

i daj mi da pogledam gnoj iz tvog zuba.

I doista, zubljonoša se pomami za njegovom mladošću

i razmaže istek po zidovima.

Mlađi se razjari,

ustukne

jer ono što je vidio bilo je krdo

stasalo u krvi njegova brata.

13.

Konjska će smrt uvijek dostići konje

jer plovi u vodi koju su slijedili.

Odakle je nesreća potekla

i čiji joj zubi omeđuju trajanje

nije zapisano. To je naslikano

na stjenkama špilje

ali u njoj je mrak.

Čak i da nije,

da su tisuće zvijezda šupljine na krovu

ne bi mogao reći.

Jer su mu žvale nataknuli na riječ

i svezali konopom sva putovanja.

14.

Krdo se skupilo na najveći kamen

i izraslo iz njega kao trublja.

Stariji je stajao na samom vrhu

dok su plamteći jezici prijetili suncu:

slični smo ti po svojstvima,

suviše smo ti blizu,

u čađi nam se sjaje činele

koje iskašljavamo

kada god poželimo.

Dio je konja postao

balkon koji ga uzdiže

pa se učini da je govornik

torzo, da nema vlastite noge

i da nikamo ne ide.

15.

Poželjela sam svući vlastitu kožu

da nam načinim nepropustan krov.

Majčice, nemoj,

rekao je mlađi

meso će ti ogoljeno postati grubost.

Kad nas umorno i gladno

posjeti vrijeme,

ti ćeš biti previše kruta

da te skuhamo za gozbu.

16.

Kad je buzdovan savladao otpor

njegove štale

zatekli smo ga kako sjedi,

bezub,

u središtu oslikane kapele.

Oblaci, ptice, crvena mora,

sve je nastalo trajanjem

njegovih zuba.

Svezali smo mu kopita

i ostavili ga da leži na podu

kao kontinent.

Neće se više nijedan moj sin

okušati u stvaranju svijeta.