It was the port city of Rijeka that led the way when it came to Croatia’s relationship with the electric guitar, and it is Rijeka that preserves most in terms of rock and roll heritage today. Label boss Goran Lisica Fox famously described Rijeka as a ‘musical Galapagos’, a self-contained city that always stood apart from the main landmass of popular culture. Indeed the city’s position in Croatia can be compared to that of Manchester in the UK: a place whose mixture of provincial isolation and self-reliance paradoxically puts it at the centre of national creativity.
Long-time journalist and chronicler of the Rijeka music scene Velid Đekić was keen to take me to Dežmanova ulica, a typical street of grey-brown apartment blocs just below Rijeka’s Gubernatorial Palace. It is here that a discreet plaque marks the former site of Husar (1957-1964), Croatia’s first ever rock and roll club, and arguably the first such club in the whole of communist-controlled Europe. Husar didn’t initially host any live acts, but it did offer a chance to hear the latest vinyl records, brought into the city by visiting sailors. “After communist Yugoslavia’s 1948 split with Stalin’s USSR”, Đekić explains, “the port of Rijeka was open to all kinds of western ships; rock and roll came as the cultural baggage.”
The culture of rock and roll, punk and indie music is so ingrained in Croatian history that it has almost become part of the country’s identity. It’s a narrative that is usually presented as a story centred on the capital Zagreb. However it was the gritty port city of Rijeka that led the way when it came to Croatia’s relationship with the electric guitar, and it is arguably Rijeka that preserves most in terms of rebel heritage today.
It was certainly Rijeka that gave birth to Croatia’s first ever rock and roll band in 1960; an outfit named Uragani (“The Hurricanes”). According to Đekić, who has chronicled the Rijeka scene in books 91 Decibel and Red! River! Rock!, “Uragani leader Dario Ottaviani was the first Croatian to write a rock and roll song. Ottaviani’s schoolmate Ante Škrobonja was the first real rock photographer in Eastern Europe.”
Đekić goes on to reveal that Rijeka hosted some of the first ever gigs by British bands to tour in communist Europe. Colin Hicks and the Cabin Boys - a band that would have disappeared into anonymity were it not for the fact that Hicks was the brother of Tommy Steele - played at Rijeka’s historical Teatro Fenice (then known as Kino Partizan) in 1960. Appearing at the same venue six years later were British beat group The Rockin’ Vickers, a band that featured legend-in-the-making Ian Lemmy Kilmister on guitar.
Although the Husar disappeared long ago (the basement in question is now occupied by a table-tennis club), there is at least one Rijeka rock club that played a pivotal role in musical history and which still exists today. Hidden away in the graffiti-covered Kružna ulica just beyond the main Korzo, OKC Palach is one of the oldest continually-running rock clubs anywhere in Europe. Affectionately dubbed “Croatia’s answer to CBGBs” by Đekić, it was opened in 1966 as a student canteen, before being taken over by medical students with ambitions of holding dance evenings.
As co-founder Ivan Saftić once told local newspaper Novi List, the club didn’t own any proper DJ equipment in the early days, and disco entertainment was provided by repeatedly throwing coins into a jukebox. Palach quickly developed into a highly successful live-music club, however, attracting the biggest local names and generating enough money to retain a state of semi-independence from the student-union structures from which it first sprung.
Initially named Index, the club was re-christened Palach in 1969 in honour of Jan Palach, the Czech student who set himself alight in the centre of Prague in January 1969 in protest at his country’s occupation by forces of the Warsaw Pact. A group of civil engineering students from Rijeka had been on an excursion to Czechoslovakia at the time, and came up with the idea of changing the club’s name. It was a controversial move that underlined an aspect of Rijeka that was to grow in importance in the years that followed – a taste for the provocative gesture. Although Yugoslavia had been sharply critical of the Soviet invasion of Czechoslovakia, the question of Yugoslav-Soviet relations was far too sensitive an area to be left to a bunch of students. It’s probably thanks to Rijeka’s provincial position that the name was allowed to stick – it’s doubtful whether a club called Palach would have been allowed in Zagreb or Belgrade.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.