proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.



 

FRANZENOVA 'SLOBODA'

 

                Mahnito prelazim koracima i očima čitavim dućanom. Hm, da sam ja test za trudnoću gdje bih se nalazila? Hrana za bebe, da, mora biti tamo, logično! Očima kao laserima prelazim preko svih onih kašica i duda na polici. Ne, fuck. Znači, to je nešto prenatalno, misli budalo! Počinjem nervozno kružiti oko svih mogućih artikala, protiv svoje volje zamišljajući abortus. Ne želim roditi niti abortirati. Moje katoličanstvo iz djetinjstva ne može podnijeti pomisao na abortus. Moj akademski život oplemenjen feminističkom literaturom jasno nadglasuje svećenika, koji tvrdi da je žena koja izgubi nevinost prije braka poput polovnog auta. Zašto si se jebala s bivšim, Tanja?!!

Moron mi šalje poruke. Jebote, tražim! Tražim!!! Počinje me boljeti trbuh, čvrsto odlučujem vjerovati da su to jajnici, moji nagovjestitelji! Iz mene će uskoro poteći krv, crvena bujica će preplaviti linoleum dućana i ja ću biti slobodna. Da, da! Krv! Sve što želim je krrrrv! I bol, dakako! Jer to je super lako rješivo. Uzmeš tabletu, sklupčaš se pod deku i pomalo cuclaš čokoladicu vičući na Hannu Horvath. To je nešto super. Onak' bolje nego na primjer biti trudna.

Pa se ti jebi, Tanja.

Pa se ti jebi… bez kondoma, bez ičega. Kao da ti je petnaest i nemaš nimalo mozga. I kao da je on princ uvjeravanja u sigurnost prekinutog snošaja. Baš si glupača! Ono, koji ti je?? Tvoja jebena autodestruktivnost, eto. Jesi li zadovoljna SAD?!

Gledam u kameru i pokazujem srednji prst. Vrlo odraslo. Vrlo zrelo. Pravi materijal za majku. Konačno uočavam duguljastu kutiju polegnutu na dnu police za zdravu hranu. Koji kurac! Zdrava hrana! Kako mi samo nije palo na pamet! Među svim tim humusima, sojama i ostalim lažnim mesom, nalazi se test za trudnoću. Jer Hrvati se ne seksaju. I poznata stvar, nikad ništa ne zajebu. Vegetarijanstvo i neodgovorno seksualno ponašanje idu ruku pod ruku.

Uzimam dvije kutije. Uskoro ih polažem na blagajničku traku. Trenutak je dug i želim umrijeti.

- Imate li našu karticu za bodove?

- Ne.

- Jeste li zainteresirani za šampone? Samo deset kuna.

- Ne.

- Još nešto?

- Ne.

- Doviđenja i ugodan dan!

- Doviđenja.

Ubacujem kutije u ceker i odlazim.

                                   ***

Moron mi otvara vrata.

- Hej, bok! Kak' si?

- Odjebi.

Odlazim u kupaonicu. Odlučna sam. Ne želim zajebati i ovaj test. Wc školjku oblažem wc papirom i sjedam, a mlaz kreće sam od sebe. Pokušavam ga zadržati. Nervozno skidam prozirnu foliju s kutijice, potom je otvaram. Derem zaštitnu foliju u kojoj je test. Skidam poklopac s testa. Jebemti babuška sistem pakiranja.

Pet sekundi, Tanja.

Nemoj opet zajebat'.

Pet sekundi. Mlaz. Ružičasto. Crtica u kontrolnom prozoru. Ako i ovo zajebeš, Tanja, ti nisi za život. Uspijevam. Ne smijem gledati. Ne smijem gledati. Otvaram slavinu. Najradije bih se čitavom glavom spustila pod nju. Perem ruke suludo dugo. Sve činim kako bi tri minute protekle najbrže na svijetu. Sjećam se našeg zadnjeg seksa. Bio je dobar. Bolji nego dok smo bili u vezi. Tako to biva. Steže me muka. Ne želim biti trudna. Zašto užitak i trudnoća idu skupa?! Kakva je to ironija? Trljam svaki prst posebno dok me zvuk vode pomalo opušta. Molim te, bože, samo da nisam trudna. Ići ću opet u crkvu. Svaku nedjelju. Ispovjedit ću se. Reći ću da sam bila užasna i da sam bludno zgriješila nebrojeno puta. Sve ću reći! Molim teee, božeee! Bit ću ona curica što je spavala pod misom! I ona curica što je kradomice gledala ministrante. Molim te, samo da nisam trudna!

Smognem snage podići pogled prema testu koji sam odložila na malu policu iznad umivaonika. Ako izgleda kao minus, onda je minus, je l' da?! Uh! Fuck. Jebote. Više sreće, nego pameti, Tanja! Izlazim iz kupaonice drhtavo držeći test u ruci.

- Nisi?!

- Nisam.

- Nisi!!!!! Toooo!!! Neću biti otaaaac!

- Napravi mi kavu.

- Naravno!

- Nismo trudni.

- Nisi trudna. Is, kako sam presretan. Znaš da sam počeo štedjeti za abortus…

- Kako da ne.

Počeo me fotografirati isprobavajući kojekakve tehnike. Sjetila sam se Stele iz romana 18% sivo. Sjetila sam se kako je ustvrdila da je objekt pred tim crnim gutačem duše. I ja sam bila objekt. Dopustila sam mu da me opredmeti, liši osobnosti dok sam ispijala kavu najspontanije što sam umila. Jer bitna je prirodnost, hvatanje najobičnijih gesta i tad prestaješ biti osoba kojoj je fotograf rekao nakon četiri mjeseca veze da nema kemije, ma, da je nikad nije ni bilo. I što učiniš? Postaneš objekt surove požude i očaja. Prepustiš se. Iscijediš posljednje ostatke kemije, otupiš i savladaš fiziku kao nepokolebljiv stup promašenog odnosa.

- Moram ići.

- Nemoj. Samo da isprobam još nešto.

Propadam pred tim stalkom s fotoaparatom. Propadam pred tvojim očima. Ne vidiš li?

- Vrati mi knjigu.

- Neću. Hoću je pročitati!

- Nećeš. I dalje čitaš prvih trideset stranica.

- Hoću je pročitati.

- Učlani se u gradsku.

- Ne mogu. Imao bih ogromnu zakasninu.

- Postani odgovoran.

- Pa jesam.

- Pa nisi. Daj mi knjigu. Da završimo s ovime.

- S čime?

- Sa svime. Dosta mi je. Zar ne vidiš da sam sjebana…

- Zbog ovog sa testom. Ne brini, nećemo se više jebat'.

- Ne želim više ništa s tobom. Mi se nikad više nećemo vidjeti.

- Realno živimo pet minuta jedno od drugog. Vidjet ćemo se.

- Nećemo. Ovo je definitivno kraj svega. Daj mi knjigu.

- Uzmi ju… Ako smiješ.

- Nemoj me zajebavat'! Samo mi daj knjigu!

- Uzmi ju.

Nakon potplitanja nogu, naguravanja, konačno sam imala knjigu u svojim rukama. Izašla sam kao furija. Osjećala sam kao da je to onaj filmski prijelomni trenutak u mom životu. Ja sam oslobođena i preporođena junakinja koja napušta melodramu. Tanja, spašena si sama od sebe. U svoj toj bistrini opičila sam guzicom o led. A u pm! Znaš ono, kad ti krene, onda ti krene. K'o podmazano. Ono, letim preko leda koliko mi dobro ide. Znaš, kao u onoj pjesmi „Ide mi, u životu ide mi… ALI…“ Ipak, najsmješnija stvar je ta da sam se najviše bojala za tu knjigu. Ima li gore stvari od te da ti je knjiga ostala kod nekog mamlaza koji ju nikada neće ni pročitati?

 

 

 

 

GODINU DANA

 

Prekinuo je sa mnom preko fejsa. Promijenio je status „u vezi s“ u „slobodan“. Maknuo je naše fotografije i lajkove s mojih slika profila. Meni je ostala knjiga koju mi je poklonio za rođendan. Nije mi napisao nikakvu posvetu. Odlučila sam ga obrisati s fejsa, a kasnije i blokirati. No, što ću kad ga ugledam u supermarketu kod artikla sa slatkišima? Sakriti se kod higijenskih potrepština? Ne razumijem. Kada je naša veza postala isključivo virtualna? Stvarali smo izvrstan privid zaljubljenog para. Otputovali smo u Ljubljanu, stavili lokot s našim imenima na most i to, naravno, slikali i stavili na sve mreže koje imamo. U vlaku smo shvatili da je on slučajno zadržao ključić od lokota u džepu jakne. Trebali smo ga baciti u rijeku. Tada sam prvi put zaplakala pred njime. Krivila sam ga zbog toga. Rekla sam mu da je to loš znak. Onda me je on natjerao da napravimo selfi. Nakon što su osmijesi opali, opet smo bili taj par koji nije uspješno izvršio misiju „lokot-most-ključić“. Nijedan selfi to nije mogao popraviti. Sljedeći vikend kada smo bili u klubu nismo se slikali ni čekirali. To je bilo kao da nismo ni izašli. Više me nije htio na slikama uza se. Radije je držao bocu piva ili cigaretu, a ne mene oko struka. Na slikama i u stvarnosti nisam više bila njegova.

Kad god smo bili na kavi, gledao je na mobitel. Važno je biti aktivan, govorio bi. Ja sam samo buljila u prazno i htjela nestati.

Moja frendica je dobila od dečka prsten s njihovim ugraviranim imenima, a druga je tetovirala inicijale svoga dečka iznad dupeta, dok je on njezino ime istetovirao na ruci i to na hebrejskom. Veze su postale barkodovi. I ako ne zvoniš na ulazu, ne možeš proći u društvo.

Jednom me je fakat obrukao u društvu. Pričao je kako je uvijek bio u vezama s pravim purgericama i da mu se sad kao zalomila Hercegovka. Neki njegov idiot od frenda me pitao kad ću u Međugorje i da mu javim ako mi se ukaže gospa.

Za rođendan mi je kupio Notebook. Trgovkinja mu je to predložila, jer sve cure vole taj film, pa će mi se sigurno i knjiga svidjeti.

Čak smo razgovarali o braku, jer je on mislio da se o tome s dvadeset godina treba razgovarati. Htio je da imamo zajednički fejs profil za početak „ozbiljnije veze“. Htio je da nosim uske haljine i da ne jedem ćevape. „Cure ne trebaju jesti takvu hranu, to je za muške. Kaj će tebi ćevapi?! Još se buš zdebljala.“

Nakon godinu dana, odlučila sam otići na ćevape.

- Bez luka?

- S brdo luka, ak' je moguće.

- Onda nema puse.

- Nema.

U svemu tome, shvatila sam da sam odavno bila prekinula sama sa sobom pokušavajući se prilagoditi drugome. Bilo mi je žao tih godinu dana bez ćevapa. Koliko sam samo mogla pojesti ćevapa… Koliko luka…

Lepinja je bila tako masna, fina, sočna. Luk je bio hrskav, osvježavajući. Ćevap po ćevap je nestajao. Obrisala sam usta salvetom i zadovoljno izašla van uspostavivši ponovo vezu sa sobom.

poezija

Lara Mitraković: Lov na ptice pjevice

Lara Mitraković (Split, 1992.) studira kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, poezija joj je objavljena u više časopisa, zbornika i portala, a 2016. pobijedila je na natječaju za književnu nagradu Grada Karlovca "Zdravko Pucak" rukopisom "Brojanje pogrešaka". Članica je književne grupe 90+.

proza

Sven Popović: Ulomak iz romana 'Uvjerljivo drugi'

Nekada se čini: sve se obrnulo. Klinci odrastaju brže, ali sporije postaju odrasli. Svijet je vruć krumpir, tridesete su nove osamnaeste, a velike priče o odgovornosti predane su sve samo ne odgovorno – i treba plesati što dulje –ili tako barem u jednom novozagrebačkom naselju izgleda Emiru, Iliji i Fricu, a najviše onome oko koga se sve vrti, Mladome Piscu, bezimenom junaku novog romana Svena Popovića.
Nakon Neba u kaljuži (Meandar, 2015.), Popović je ove godine objavio i 'Uvjerljivo drugi' roman (Fraktura) iz kojeg donosimo dio uvodnog poglavlja.

poezija

Vigor Vukotić: Geometrija kolodvora

Vigor Vukotić (1991., Zagreb) diplomirao je antropologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađivan je na Goranovom proljeću u kategoriji srednje škole, a pjesme i kratke priče objavljivao je u Vijencu, Republici i UBIQ-u. Član je Književne grupe 90+.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

poezija

Maša Seničić: Nametljive oaze

Maša Seničić (1990., Beograd) je scenaristkinja, pjesnikinja i esejistkinja. Završila je master studije Teorije dramskih umjetnosti i medija, a trenutno pohađa doktorske znanstvene studije na istom. Surađivala je na različitim domaćim i međunarodnim projektima, kao autor i suradnik na filmu, a zatim u kazalištu, na radiju i brojnim festivalima. Jedan je od izbornika programa Hrabri Balkan u okviru Festivala autorskog filma, kao i jedna od osnivača i koordinatorica edukativnih programa Filmkulture. 2015. objavljena joj je zbirka poezije “Okean” (Mladi Dis). Radi kao urednica i razvija nekoliko autorskih projekata koji uporište nalaze u teoriji kulture, studijama sjećanja i promišljanju različitih aspekata internet umjetnosti.

poezija

Josip Vdović: Zračna struja

Josip Vdović rođen je 1992. u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest. Dosad svoju poeziju nigdje nije objavljivao.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg