proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.



 

MEDVJEĐA USLUGA

 

Išli su na hokej, a Karlo ne voli hokej. Karlo misli da nema puno stvari koje ne voli, ali nekako mu se čini da samo takve stvari radi u zadnje vrijeme. Ne voli ni zvati ljude iz čistog koristoljublja, a ne pamti kad je zadnji put zvao nekoga iz potrebe za društvom. I Zeca je zvao samo jer mu treba, odnosno jer mu treba usluga njegove bolje polovice. Nije ga čuo više od dvije godine, ali sjetio se da mu je Zecova cura rekla da joj se može javiti ako nekad bude tražio posao. I javio se Zecu, ali nije odmah rekao što treba, nego je planirao do toga doći kada se vide, uz razgovor. No čim su se dogovorili da će se vidjeti, Zec ga je, kao iz pakosti, pozvao na hokej.

Zec na neki način duguje Karlu jer mu je nekad pomagao da se vrati u normalu. Karla su njegovi roditelji zvali kad je Zec izašao iz komune i trudio se početi s novim životom. Rekli su da mu je on jedini prijatelj koji je imao normalno odrastanje, koji se nikad nije drogirao i da bi se Zec trebao družiti baš s njim jer se baš s njim družio davno prije nego ga je, kako su oni to rekli „otela ulica“. Karlo je prihvatio ulogu spasitelja. Družeći se s Karlom Zec je čak prestao piti, a prestao se i petljati sa starim društvom. Počeo je plesati folklor, baviti se sportom, zaposlio se, povremeno je znao otići i u crkvu. Našao je i curu: ne baš lijepu, ali normalnu i obrazovanu. Karlo misli da se zove Ida i nada se da će ga preporučiti u firmi u kojoj radi. Karlo je nezaposleni sociolog i hungarolog.

Dugo su se dogovarali za susret. Zec radi kao vozač kombija i zauzet je svaki radni dan. Odgađao je Karla za vikend, vikendima za drugi vikend, a Karlo se nije bunio. Čekao je vikend, pa drugi vikend, sve dok ga jednom nije nazvao i rekao „Ajmo ovaj vikend jer ne znam kad ću poslije moć!“

„S malom sam cijeli vikend, ali može. Nećeš ti nama smetati!“, odgovorio mu je Zec.

Karlo je odglumio da se nećka ne ističući da se zapravo veseli što će sa Zecom biti i mala jer će iz prve ruke doznati sve što ga zanima.

„Idemo  na Medvešćakovu tekmu u nedjelju, možeš s nama!“

Karlo je tiho negodovao, ali pristao je.

U nedjelju je ispred dvorane čekao Zeca i malu više od pola sata. Usput je pojeo kobasicu i popio kuhano vino. Kad su došli, šokirao se. Mala nije Zecova cura Ida, mala je zaista mala. Karlo je potpuno zaboravio da Zec ima kćer i da se s njom očito druži preko vikenda. Zec ju je začeo netom prije nego je otišao na odvikavanje i sad ima oko šest godina. Karlo nije mogao vjerovati da je takvo što zaboravio, pa mu je bilo neugodno išta kazati, neugodno mu je bilo čak i pitati kako se mala zove.

Najgore je bilo što mu se stvarno nije provodilo vrijeme na utakmici koja ga ne zanima, tim više što se na vikend-druženju oca i kćeri osjećao kao uljez. Najradije bi se okrenuo i otišao, no pomislio je da će možda ipak tijekom utakmice porazgovarati sa Zecom, da će ga Zec pitati kako posao, da će on reći da je odnedavno nezaposlen i da će onda Zec reći da je Ida sad promovirana u nekakvu šeficu i pitati zašto se nije njoj javio. A Karlo će odglumiti iznenađenje i ne previše oduševljeno reći da bi mogao s njom o tome popričati, i tako će dogovoriti kavu s Idom za koji dan, a sve ostalo ići će samo od sebe.

Ipak, nije baš tako išlo. Zec je bio izrazito mrzovoljan, a Karlo je tupo piljio u bijelu površinu kojom vrluda gumena pločica za čije praćenje nema ni volje ni koncentracije. Zecova mala ekstatično je navijala za svoj omiljeni tim vrišteći „Medvjedi! Medvjedi!“ i pjevajući jeftine navijačke pjesmice potpuno aritmično, čak i u okviru svoje dobi. Zec Karla nije gotovo ništa pitao, niti mu je pričao o sebi. Uglavnom se njihov razgovor sveo na kritiziranje zagrebačke hokejske euforije i budala što svaki vikend dolaze gledati hrpu stranaca u našim dresovima koji jedva znaju u kojoj državi igraju. Kaže da on dovodi kćer jer to nju veseli, ali da inače ne bi ni mrtav ušao u dvoranu. Ipak, u pauzama od razgovora s Karlom, ubacio bi se u navijanje, zagrlio malu, zaurlao, zamahnuo šalom, opsovao, uhvatio se za glavu. Čisto da ispuni svoju očinsku dužnost.

Onda se opet vraćao Karlu i iznosio mu sociološku analizu hokejaškog fenomena, izuzev sebe ne štedeći nikoga, od navijača do uprave.

„Ekipa ne zna šta bi sa sobom! Kruha i igara, to ti je ta spika! Pa pogledaj te face! Kakve veze oni imaju sa sportom? Nikakve! Dolaze tu, a nemaju pojma šta gledaju uopće! Šta misliš kol'ko je njih pratilo hokej prije, šta misliš? Gle te starkelje, onda ove nedojebane ženske koje su se tu došle udat, a tek ove debele ove frajere koji su došli žderat hot-dogove i kokice, u životu nisu loptu pipnuli! Pa daj nađi mi nekog normalnog među tom ekipom, nema nikog!“

Karla je rastužila Zecova neugodna neuroza i na trenutak ju je protumačio kao svoj neuspjeh iz prošlosti. Iskoristio je priliku da ga pri jednoj od transformacija iz veselog oca u ogorčenog mrzitelja hokejaške publike upita „Šta ti je, Zec, šta si nadrkan tako?“, na što mu je Zec sav u strahu samo prišapnuo na uho „Nemoj me pred malom zvati Zec“ i brzo nastavio:

„A čuj te njihove pjesme, jel' ima išta jadnije? Pa jel' ima jadnijih navijača od ovih? Ne znaju šta bi i onda uzmu neku stranu pjesmicu, promijene ime i navijaju! Prave se da su navijači, a zapravo ne znaju kud bi sa sobom u životu, jad jadova!“. I nakon toga je, naravno, opet prigrlio svoju kćer i zapjevao s njom iste te pjesmice.

Povremeno bi izlazio van zapaliti cigaretu, a Karlo bi ostajao sam s njegovom kćeri. Djevojčica bi tada smirila navijačke strasti, kao da to bez Zeca nema smisla. Radije se družila s Karlom, iz nekog razloga bio joj je simpatičan pa mu je govorila o crtićima, igračkama, prijateljicama i tetama u vrtiću, a objašnjavala mu je i sportske sposobnosti hokejaša koje upravo prate. No Karlo je tada jedva čekao da se Zec vrati i shvatio da baš i ne voli djecu, da su dosadna i da mu je naporno pretvarati se kako je sve što kažu jako začudno i zanimljivo.

„Vidiš onu maskotu, onog smeđeg medvjeda?“ iznenadio je Zec Karla kad se vratio s cigarete u prvoj pauzi, „Da znaš kakva pička glumi tog medvjeda! Čudo jedno!“

„Ma da?“ odvratio je Karlo kao da i dalje priča sa šestogodišnjom djevojčicom, „'Ko bi rekao!“

„Da, da! Pička i pol, ja kad sam je vidio nisam mog'o vjerovat! Ne znam koji je kurac tim organizatorima! Gle kakvi gabori su im plesačice, a takva pička im nosi krzno! Debili obični!“

Utakmica je bila izuzetno dosadna, pogodak je pao tek krajem druge trećine. Zec je u tom trenutku snažno zgrabio kćer i urlajući je podigao iznad svih, a mala je, kao i dobar dio publike, gotovo proplakala od sreće. Karlo je isto ustao, čak je pljeskao i kimao glavom pretvarajući se da razumije taktičke okolnosti koje su dovele do pogotka. Manje iskusnog promatrača možda bi i prevario. Zec je nakon te očinske eksplozije umaknuo van zapaliti još koju cigaretu i Karlo je opet ostao sam s njegovom kćeri.

„Ja bi trebala piškiti“, rekla mu je kada je počela pauza. Karlo nije bio siguran treba li je pustiti da sama potraži WC, pa je zbunjen odlučio nazvati Zeca. Međutim Zec se nije javljao, a mala je već počela cendrati da joj je baš jako hitno i da je Karlo mora otpratiti. Kada ju je odveo, inzistirala je da ju uvede u ženski WC i čeka ispred kabine, na što je Karlo još jednom posegnuo za mobitelom, ali bez uspjeha. Mislio je da bi ju mogao odvesti u muški, ali zaključio da bi to bilo još neukusnije, a osim toga dovoljno je velika da zna razliku između muškog i ženskog.

Nije mu bilo druge nego ući u ženski WC i dežurati ispred kabine čekajući kćer čudaka čiji je nadimak veći tabu od svih psovki i gluposti koje mu izlaze iz usta. Preznojavao se imajući osjećaj da ga sve žene koje prolaze gledaju čudno i kuju teorije o tome tko je on i zašto prati na WC djevojčicu koja mu nije ništa u rodu jer, eto, mislio je da se to što nisu u rodu nekako osjeća u zraku. Samo da ne sretne neku onu svoju bivšu koja sad hoda s nekim hokejašem, mislio je, pa da ga pita čije je to dijete i otkud on ovdje. Bivše se uvijek sretne na najglupljem mjestu, a od ženskog WC-a na hokejskoj utakmici teško da može postojati gluplje mjesto. Vrijeme koje je djevojčica provela u kabini doimalo mu se jako dugačkim, a u tom se periodu sjetio i da bi trebao pitati Zeca kako je Ida, jer tu je ipak zbog usluge, a ne zbog druženja. Onda je odnekud banuo Zec.

„Jel' se popišala?“, upitao ga je i prasnuo u smijeh. „Uvijek ide pišat nakon druge trećine, to su moji geni!“

Djevojčica je taman izašla iz kabine, oprala ruke i njih troje krenuli su natrag prema gledalištu. Karlo je baš htio pitati kako je Ida, ali Zec nije zatvarao usta blateći ovaj put prodavače sjemenki i kokica, astronomske cijene koje nabijaju i glupe ljude koji su spremni odvojiti po 30 kuna za jebene kokice, najobičniji kukuruz. A pivo, tek pivo je ovdje posebno loše, razrijeđeno i ishlapjelo, a budale ga svejedno piju, kao da u životu nisu pili pivo i kao da mi nismo jedna pivska kultura koja inače po tom pitanju ima vrlo visoke kriterije. Nakon te govorancije kupio je kćeri kokice, ali male, što je smatrao svojim izrazom bunta.

Do kraja su pala još dva pogotka sa svake strane. Karlo je naročito strepio zadnjih pet minuta strahujući od produžetaka, što bi mu bilo stvarno previše. No ovako je istrpio, barem tih posljednjih trenutaka okusivši slatko-gorak okus sportske napetosti. Na kraju je zajedno sa Zecom i njegovom kćeri zapljeskao i ponio se kao pravi navijač, čak je posudio šal od Zeca i zamahnuo njime.

„Kako je Ida?“ konačno ga je uspio upitati kad su išli prema izlazu.

„'Ko?“

„Tvoja cura, ne zove se Ida?“, pitao je nervozno.

„Nismo mi više, znaš, ima pola godine. I nije Ida, nego Vida.“

Pred malom ga Karlo nije ništa htio pitati, pa je samo kazao „Šteta!“, na što mu je Zec uzvratio „Pa i nije šteta. 'Ko ju jebe!“.

„Dobro kad tako kažeš“, uzvratio je Karlo znajući da se, kad se tako nešto izgovori, obično misli upravo obratno.

 „Hoćemo sjest na piće?“

„Ne mogu, vozim noćnu!“

„Dobro, al' javi se koji put!“, rekao je iako je znao da će se sljedeći put vidjeti tek kad će netko od njih dvojice nešto trebati. I nije mu to previše smetalo.

Karlo stvarno ne voli hokej, a upravo je proveo dva sata na hokejskoj utakmici. Karlo ne voli kada mu stvari ne idu po planu, kada se iz neprijatnih druženja ne izrodi ništa, kada prazni razgovori ostanu prazni razgovori. Koračao je brzo i nervozno mozgajući koga će sljedećeg nazvati radi usluge, gdje će ga taj netko odvesti i hoće li to biti gore od hokeja. Možda to bude Ida, odnosno Vida, možda bi je mogao potražiti i pozvati je na kavu, ako bi to bilo korektno prema Zecu.

Išao je sve brže i brže, ne razlučujući što je nervoza a što možebitni adrenalin kojim se nesvjesno napunio na utakmici. Jer ima nešto olakšavajuće u utakmicama i sportu, masama i stadionima, pa i u ulogama koje se tamo preuzimaju. Ima nešto u borbama i takmičenjima, makar ih stvorili na silu. I javi mu se ideja da nastavi povremeno svraćati na utakmicu, piti razrijeđeno pivo, psovati suce, strastveno navijati, postati medvjed. Možda počne i hodati četveronoške.

 

    

proza

Marko Gregur: Dan za izlazak

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u mnogim domaćim časopisima i novinama, kao i u inozemnim časopisima.Dobitnik je nagrade Ulaznica i Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti iz Republike Hrvatske. Objavio je zbirku poezije Lirska grafomanija (Naklada Ceres, 2011.), zbirke priča Peglica u prosincu (DHK, 2012.) i Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, 2014.) te roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com, 2017.) Uvršten je u antologiju mladih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.).

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Josip Razum: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Josip Razum (1991., Zagreb) apsolvent je psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u "Fantomu slobode", osvojio nagradu na KSET-ovom natječaju za kratku priču, član je i suosnivač Književne grupe 90+.


proza

Marta Glowatzky Novosel: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

U širi izbor ušla je i Marta Glowatzky Novosel (Čakovec, 1983.), profesorica flaute, prevoditelj i sudski tumač za njemački jezik.
Glowatzky je uz glazbenu akademiju u Münchenu završila i poslijediplomski interdisciplinarni studij konferencijskog prevođenja u sklopu Sveučilišta grada Zagreba. Objavljivala je u nekoliko zbornika i portala.

proza

Zoran Hercigonja: Kolotečina: Testiranje stvarnosti

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Zoran Hercigonja (1990.) rođen je u Varaždinu gdje je diplomirao na Fakultetu organizacije i informatike. Radi kao profesor i objavljuje na portalu Poezija Online. Bavi se i likovnom umjetnošću.

proza

Stephanie Stelko: Ružica putuje u Maroko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Stephanie Stelko (1992., Rijeka) svježe je ime na sceni s obzirom da se pisanju vratila nakon što je prije dvije godine diplomirala medicinsku antropologiju i sociologiju u Amsterdamu. Teme koje obrađuje u antropološko-sociološkom i novinarskom radu tiču se marginaliziranih skupina, nejednakosti, feminizma, seksualnosti, tijela i zdravlja.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Dunja Matić: Večera

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dunja Matić (1988., Rijeka) je magistra kulturologije, urednica, recenzentica i književna kritičarka. Prozu, poeziju i osvrte objavljuje na stranicama Gradske knjižnice Rijeka i Književnosti uživo, dio čijeg je uredništva od 2013. godine. Roman „Troslojne posteljine“ izlazi u izdanju Studia TiM ove godine, a u pripremi je zbirka kratkih priča „Kozmofilije“.

proza

Sara Kopeczky: Atomi različitih zvijezda

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sara Kopeczky (1992., Zagreb) diplomirala je anglistiku i talijanistiku, prozu i poeziju objavljivala je u časopisima, zbornicima i na portalima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Pobijedila je na natječaju knjižnice Daruvar za najljepše ljubavno pismo. Članica je Novog Književnog Vala, književne skupine nastale iz škole kreativnog pisanja pod vodstvom Irene Delonge Nešić. Urednica je Split Minda, časopisa za književnost i kulturu studenata Filozofskog fakulteta u Splitu.

proza

Alen Brlek: Mjehur

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Alen Brlek (1988., Zagreb) dobitnik je nagrade Na vrh jezika 2013. godine za zbirku poezije Metakmorfoze. Objavljivan je između ostalog i u e-časopisu Književnost uživo, Zarezu, Fantomu slobode, zborniku Tko čita?, internet portalu Strane. Sudionik je nekoliko regionalnih i međunarodnih književnih festivala, a priprema i drugu zbirku poezije 'Pratišina'.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg