proza

Stephanie Stelko: Ružica putuje u Maroko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Stephanie Stelko (1992., Rijeka) svježe je ime na sceni s obzirom da se pisanju vratila nakon što je prije dvije godine diplomirala medicinsku antropologiju i sociologiju u Amsterdamu. Teme koje obrađuje u antropološko-sociološkom i novinarskom radu tiču se marginaliziranih skupina, nejednakosti, feminizma, seksualnosti, tijela i zdravlja.

RUŽICA PUTUJE U MAROKO

Šofer je bacio pogled na sat i opušak na pod, zgazivši ga. Bilo je vrijeme polaska. Rose je ušla u autobus na peronu 302 zagrebačkog kolodvora, po tko zna koji put u životu. I prvi put nakon dugih devet godina. Očekivani déjà vu nije ju baš pogađao, možda zato što se Zagreb promijenio više nego što je očekivala. Bila je raspoložena osjećati se melankolično, pa je vozeći se i gledajući kroz prozor izvlačila uspomene iz sjećanja, kad joj već nisu spontano navirale.

Prisjetila se ushićenja koje je običavala osjećati sjedeći u tom autobusu, ne mogavši dočekati da se baci u Petrov zagrljaj. Veselje koje ju je obuzimalo znajući da će uskoro piti kavu sa sestrom Marijom i mamom na terasi. Očaja i ogorčenosti koji su ih kasnije zamijenili.

Bila je jesen. Promatrala je smećkaste, trule nijanse koje su prekrile prirodu. Mogla je zamisliti miris vlage koji se širio jesenskim zrakom, iako je osjećala samo prašinu iz sjedala autobusa. Za Rose, svako je godišnje doba donosilo poseban meni – od sezonskih namirnica –  i posebnu playlistu. Postojale su pjesme, ili čak cijeli albumi, cijele diskografije, koje su ju uvijek podsjećale na određeno godišnje doba. Slušati Smithse po ljeti bilo joj je isto kao i jesti mandarine ili sarmu usred kolovoza – nezamislivo. Playliste su se slagale polako, negdje od njene trinaeste ili četrnaeste, i nadograđivale se kroz godine. Ipak, uvijek joj se činilo da su one prve pjesme na koje se navukla kao tinejdžerica odredile atmosferu tih playlisti i u tome je vidjela nekakav kontinuitet svoga postojanja, od Ružice pa sve do Rose.

Iako nije bila umjetnička duša – nikako, zapravo, jer voljela je egzaktnost – glazba je na neki način istovremeno osiguravala red i omogućavala bunt u njenom životu. Opsesivno je pamtila koja je pjesma svirala u nekom važnom trenutku njenoga života. Svaki bi se put, primjerice, zacrvenila kada bi čula Black or White Michaela Jacksona, kao da je baš svatko tko je u tom trenutku bio kraj nje znao da se prvi put seksala uz tu pjesmu. Bilo je to u Petrovom autu, jedne proljetne večeri 2001. godine, a trajalo je otprilike jednako dugo kao i Jacksonova pjesma.

U Selu su voljeli nju i Petra kao par. Stijena i ruža, govorili su aludirajući na njihova imena, snaga i nježnost – idealna kombinacija. Kao i neke književne junakinje cvjetnih imena, i Rose se identificirala s ružom, ali njena prva asocijacija na ružu nije bila mekoća latica i dražestan miris, već nešto što je ružu činilo drukčijom od ostalog cvijeća – trnje. Baš kao i ruža, Rose je znala obraniti samu sebe. Zato je, kada je u Engleskoj uzimala novo ime, i izabrala Rose, a ne doslovan prijevod svoga imena, Rosie. Nije željela biti mala i nježna. Rose je bila borac. A ni Petar nije bio pretjerano snažan, mislila je. Bilo je toliko toga što on nije mogao podnijeti.

Njezinu ljubav prema molekulama, na primjer. Ona je bila potpuno opčinjena tim sitnim jedinicama koje su tvorile sve što oko nas možemo percipirati svim našim osjetilima, koje su određivale toliko toga. Petar bi pak prijezirno frknuo kada bi mu pokušala objasniti da je suludo nadati se da će mu sin biti visok na njega, jer će djetetova fenotipska ekspresija ovisiti o nizu gena koji utječu na visinu, kako njegovih tako i majčinih, zatim o njihovim recesivno-dominantnim odnosima, o procesu zvanom crossingover, te o nizu okolišnih faktora prisutnih kako tokom trudnoće tako i nakon djetetova rođenja. „Nemoj se toliko zamarati tim stvarima“, rekao bi joj i poljubio ju u čelo.

„E moj Petre, ova tvoja Ružica je opasna, pazi da te ne prevesla“, govorili su u Selu smješkajući se, pogotovo nakon što je ona otišla u Zagreb na studij. Petar se smješkao nazad ne govoreći ništa. Ružici se činilo da je svo to smješkanje nadvijeno nekakvim tmurnim oblakom. Osjećala se loše, jer joj se činilo da se Petar osjeća loše. Ponekad bi se pokušala iskupiti, što se uglavnom odvijalo u njegovom autu. Zamolila bi ga da ju nauči pokrenuti auto na uzbrdici – jer on zna kako se to radi, a ona ne – ili bi ga oralno zadovoljila.

Bila je u njega izbezumljeno zaljubljena, zaljubljena svakim svojim atomom, kako je ponosno voljela reći. Bio je duhovit, iskren, hrabar, radišan. I zgodan, vraški zgodan. U šest godina odnosa nije ga se uspjela zasititi.

Sada je stajao na autobusnoj stanici u Selu, odmah je prepoznala siluetu kroz prozor autobusa. Kraj njega je, prekriženih ruku, stajala Marija, no njezina je silueta nalikovala više na maminu nego na Mariju kakve se sjećala. Autobus se zaustavio uz cestu i ona je jedina izašla na toj stanici. Preuzela je kofer i okrenula se prema bračnom paru. Osjećala je neobičnu mješavinu prijezira, boli, dragosti i pomirbe. Stajala je pred njima u svom dugom Whistles kaputu i kožnim čizmama na petu i, osjećajući se kao iz paralelnog svemira, nije znala što da kaže ili učini. Marija se smješkala suznih očiju, ruku i dalje čvrsto prekriženih pod grudima, te joj konačno prišla i zagrlila ju. „Dobrodošla kući“, rekla joj je na uho drhtavim glasom. S Petrom se pozdravila samo kratko, ovlaš ga zagrlivši i progutavši knedlu u grlu. Bio je još zgodniji nego zadnji put kada ga je vidjela, imao je bradu i čeljust mu je postala nekako robusnija. Sjeli u auto i Petar ih je odveo do kuće. Putem nisu mnogo razgovarali. Rose je pitala kako je baka. Marija je uzdahnula. „Dobro je da si došla sada“, bilo je sve što je rekla.

Kada je prije deset dana zazvonio telefon, Rose i Roger su taman završili s večerom, namjestili se na kauču u svom dnevnom boravku u West Bromptonu i listali Science. Rose se iznenadila čuvši glas svoga oca. „Ružice, vrijeme je da dođeš kući. Baka je loše, čini se da neće još dugo. Trebala bi ju doći vidjeti“. Usprkos svoj boli koju je osjećala pri pomisli na povratak u Selo, Rose se nije mogla oduprijeti zovu krvne dužnosti. Treba biti tu za svoje rođake. Treba stisnuti zube i otići se pozdraviti s bakom. Upalila je laptop i odmah kupila avionsku kartu. Rogeru je rekla da nema potrebe da dolazi s njom, a pogotovo budući da ga je očekivala važna konferencija.

I tako se sada našla ovdje, u kući koju je nekada zvala domom, u kojoj su sada odrastala Petrova i Marijina djeca – osmogodišnja Katarina, petogodišnja Maja i dvogodišnji Luka. Izgrlila se s ocem i upoznala s nećakinjama i nećakom, kojima je podijelila poklone. Zatim je otišla na kat, u sobu u kojoj je ležala baka. Bila je mršava i nekako zelenkasta, ali poklonila joj je jedan široki krezubi osmjeh. Moja Ružica, ponavljala je dok su se grlile i plakale.

„Jako si lijepa“, rekla joj je baka nakon što su se smirile, a Rose se smjestila na stolici pokraj bakinog kreveta. „Vidim godi ti taj engleski zrak. Ne bih ja mogla tamo, previše ima onoga... smoga. Nego tko bi rekao da ćeš ti tako lijepa biti stara cura, moja Ružice. Previše si se tih knjiga lovila, uvijek sam materi tvojoj govorila da to nije dobro. Ali nije me nikada htjela slušati. Neka mala uči, govorila je. A eto sada“.

„Pa nisam ja baš stara cura bako, imam Rogera, znaš to“, rekla je Rose blago.

„Ništa od toga, dijete moje. Jel' te odveo taj tvoj profesor do oltara? Jel' ti podario djecu? Nije. Tebi je trideset i jedna godina, ne možeš čekati vječno. Koliko je njemu ono godina, može li on još uopće...?“, usprotivila se baka.

„Bako!“, Rose se zacrvenila, „Kakva su to pitanja...Ima četrdeset i tri, nije baš tako star.“

Rose i Roger bili su zajedno četiri godine, a prije tri godine ona se uselila u njegov luksuzni dvoetažni stan u londonskom West Bromptonu. On je bio proćelavi cijenjeni znanstvenik i profesor plemićkog porijekla. Dijelio je s Rose ljubav prema molekulama – možda ih je čak volio i više nego ona, a vjerojatno ih je volio i više nego što je volio nju. Njoj je to bilo sasvim u redu, jer su ju njegova inteligencija, entuzijazam i status uzbuđivali intelektualno i fizički. Svakim ju je danom poticao da bude još bolja, da postigne više, da cilja na više. Upoznavao ju je s ljudima, ljudima od kojih je učila, ljudima koji su željeli financirati njena istraživanja, ljudima koji su ju cijenili. Mnogi su govorili Rogeru da bi ona mogla lako postići sva njegova odlikovanja čak i u mlađoj dobi od njega.

Roger je imao desetogodišnju kćer Dawn s uspješnom stručnjakinjom za odnose s javnošću osebujnog karaktera. Njihov je brak završio razbijenim pokućstvom i uz mnogo galame, kratko prije nego što su se Roger i Rose upoznali. Dawn je s njima provodila svaki drugi vikend, no činilo se kako ona i Roger nemaju mnogo strpljenja jedno za drugo. Rose se ponekad osjećala kao animatorica, iako najčešće nije uopće znala što radi. Smatrala je da nema previše takta s ljudima. Nikako joj nije bilo jasno kako bića sagrađena od tako razumljivih i predvidivih molekula mogu u praksi biti toliko nepredvidiva. Nekako se ipak snalazila. Rogerova ju je bivša supruga mrzila, što je značilo da je draga Rogeru i Dawn.

„Voljela bih dočekati da i od tebe unuče dobijem“, rekla je baka suznih očiju.

Rose je sjedila kraj bakinog kreveta sve dok baka nije utonula u san. Ta joj je soba ulijevala sigurnost. Sjedeći ovdje, šanse da će sresti nekoga koga nije željela sresti bile su manje. Biti u Petrovoj blizini toga dana bilo joj je jako teško. On je izbjegavao njezin pogled, a on svoj nije mogla skinuti s njega, iako se trudila to prikriti. Osjećala se baš kao i kada je imala četrnaest godina, kada mu se krišom divila, kada je potajice priželjkivala njegovu blizinu. Nije mogla ne zamišljati kakav su život mogli imati njih dvoje, da su se stvari odvile onako kako je trebalo, a te su slike uzrokovale bol njenom srcu i njenom egu. Na posljetku se povukla u sobu koju su pripremili za nju, poslala Rogeru e-mail da se ne brine, te legla, utonuvši u vrtlog razmišljanja, a kasnije i u san.

Ujutro je otišla provjeriti baku, a zatim se spustila u blagovaonu. Marija je na stolu već rasprostrla doručak i stajala za štednjakom kuhajući kavu.

„Dobro jutro! Hoćeš i ti kavu?“, pozdravila ju je Marija. Rose je potvrdno kimnula i sjela za bogato rasprostrt stol. Gledala je sestru koja je stajala za štednjakom. Kosa joj je bila kratko ošišana i nije više imala onu punoću i sjaj kojom se nekada tako dičila. Kao i prethodnoga dana, bila je obučena u trenerku, ispod koje se naziralo bujno tijelo odrasle žene, a ne mlade djevojke koje se Rose sjećala. 

Marija joj se ubrzo pridružila, donoseći dvije šalice vrele turske kave. Rose je srknula malo – nije ovaj okus osjetila otkada je otišla u Englesku.

„Donijela sam ti nešto“, rekla je Mariji, vadeći iz torbice Givenchy parfem i pružajući ga sestri. Marija je desnom rukom prihvatila poklon, a lijevu stavila na prsa, otvorivši usta.

„Nisi trebala, stvarno. Toliko već činiš za nas...“, počela je.

Prije deset godina, mama se razboljela. Bila je jesen, baš kao i sada, a Ružica je provodila dane učeći u svojoj sobi u studentskom domu u Zagrebu. Kada je za vikend otišla kući u posjet, svi su bili smrknuti i tužni. Mama je otišla na rutinski pregled, a rezultati su ih sve šokirali. Bila je bolesna.

Mama je bila snažna žena koja je cijelu obitelj nosila na leđima. Hranila ih je, doslovno i metaforički. Kada se tata vratio iz rata osakaćen i omamljen, mama je morala naći posao. Zaposlila se u lokalnom pogonu i predano radila. Kada bi oko 17 sati došla kući s posla, pripremala je večeru i ručak za sutra koji bi Marija i Ružica onda podgrijale. Navečer se družila sa svojom obitelji i brinula da nikome ništa ne nedostaje. Brinula se za kuću, za vrt, za susjede. Vjerovala je u Ružicu i podržavala njenu želju da postane znanstvenica. Zatim se, u manje od godinu dana, ugasila.

Bila je to strašno teška, emotivna, bolna godina. Ružica je na svoju jesensku playlistu dodala Metallicu i borila se s pisanjem diplomskog rada. Bilo joj je teško koncentrirati se, ali čvrsto je naumila diplomirati u što kraćem roku. Željela je to za mamu.  Mama je dočekala dan kada je obranila diplomski rad, ali iz administrativnih razloga nije stigla njenu diplomu primiti u ruke.

Otac je nakon toga još više potonuo, a Marijini pokušaji da pronađe posao propadali su jedan za drugim. Htjela se zaposliti u istom pogonu u kojem ja radila mama, ali uskoro se i on ugasio. Kada je Ružici jedna profesorica s fakulteta javila za vrlo dobro plaćenu priliku za rad u  farmaceutskoj firmi u Engleskoj, Ružica je bez razmišljanja pristala. Mama bi učinila istu stvar, na njenome mjestu.

Najgori joj je bio rastanak od Petra. Odnos na relaciji Selo-Zagreb bio je podnošljiv, viđali su se gotovo svakoga vikenda. London je bio nešto drugo. London je bio negdje drugdje, mnogo dalje. Petar je rekao da će već nešto smisliti, da će dovesti njihove sudbine u red. „Za sada samo misli na svoju obitelj“, rekao joj je u suzama i ona je, slomljenoga srca, odletjela na drugi kraj kontinenta, kako bi svakoga mjeseca uplaćivala nekoliko tisuća kuna na Marijin bankovni račun. Uplaćivala ih je i dalje, usprkos onome što se u međuvremenu dogodilo.        

„Marija, u redu je. Željela sam ti nešto donijeti“, rekla je Rose sestri, stišćući toplu šalicu kave objema rukama.

Marijine usne razvukle su se u nakrivljeni smiješak.

„Ne znam kada sam zadnji put stavila parfem“, rekla je. „Ne znam ni kada sam se našminkala zadnji put. Valjda za Lukino krštenje“, nasmijala se. „Tako ti je to kada se udaš, kada postaneš majka. Skuhaj ovdje, počisti tamo, operi djecu, odvedi Katarinu u školu. Vidi kako je tata, vidi kako je baka, vodi ih kod doktora. Nikada naći malo vremena za sebe. Pogledam se u ogledalo i vidim mamu, a ne sebe“, rekla je, na što su se obje sestre nostalgično nasmijale. „Nakon tri poroda, ne može ti tijelo više biti isto kao prije. Kile se samo lijepe“, dodala je, oborivši pogled. „Ti lijepo izgledaš“, rekla je sestri, „čak i bolje nego...prije“.

„Oh, hvala, idem u teretanu tri puta tjedno“, rekla je Rose. „A i prešli smo Roger i ja na paleolitsku dijetu prije par mjeseci, trudimo se paziti na sebe.“

„Joj, a ja sam nakuhala već svega i svačega...hoćeš da ti nešto posebno spremim?“, zabrinula se Marija.

„Ma ne, ne brini, zapravo se dosta veselim domaćoj hrani“, priznala je Rose.

Marija se smješkala kimajući glavom. „Vas dvoje ste dobro?“, upitala je.

Po prvi put, Rose je osjetila potrebu požaliti se na njen i Rogerov odnos. Do tada, kada god je s nekim razgovarala o Rogeru, pokazivala je koliko je neizmjerno zahvalna na njegovoj ljubavi i pažnji. Ipak je to bio Roger, zvijezda na svjetskoj sceni genetike i molekularne biologije. Njen znanstveni uzor i znanstveni uzor mnogih. Bilo joj je lijepo s njim, zaista jeste. Ali sada kada je sjedila ovdje sa svojom sestrom uz šalicu kave, osjetila je da se može u potpunosti otvoriti, da može govoriti i onome o čemu nije samoj sebi dopustila ni razmišljati. Kada su se tek upoznali, činilo joj se da Roger vjeruje u nju, da ju smatra velikim potencijalom. Mislila je da je to ono što ga je privuklo na njoj. Sada joj se činilo da joj svakom svojom riječju, svakom svojom gestom Roger želi pokazati da je inferiorna. Da ne zna onoliko koliko on zna. Da ima manje iskustva od njega. Da ima manje izdanih knjiga od njega. Ubijala se od posla kako bi mu dokazala da može bolje, da može više. Sve nagrade, sva priznanja, sva napredovanja bila su nuspojava njene želje za njegovim priznanjem, za njegovom pohvalom. No ona je stizala u vrlo ograničenom obliku i količini. Moglo je to još bolje, činilo joj se da joj poručuje.  

Odlučila je ipak se ne otvoriti Mariji. Njen je odnos s Petrom bio idealan, razmišljala je, i to joj je već bilo dovoljno bolno. Nije se mogla dodatno ponižavati jadanjem na svojeg partnera. Stoga je razvukla lice u osmjeh i rekla „da, jako se dobro slažemo. Roger je jedna izvanredna osoba“. Marija se činila zadovoljna odgovorom.

„Planirate li imati djece uskoro?“, upitala je.

Dok je bila mlađa, to joj se pitanje činilo kao odraz brige. Čim bi netko u Selu ušao u bračne vode, svi su ih pitali „I, kada možemo očekivati prinovu?“ U Londonu bi takvo pitanje smatrali – kao i ona sama – vrlo netaktičnim. Čak i nepristojnim. Ali znala je da Marija ne misli ništa loše, da ne smatra da tim pitanjem zadire u njenu privatnost.

„Ovo je jako važan period i za moju i za Rogerovu karijeru. On radi na jednom vrlo značajnom projektu koji bi mogao označiti revoluciju u razumijevanju genetski prenosivih bolesti, a ja bih uskoro trebala objaviti knjigu. Vidjet ćemo onda, kada se stvari smire“, odgovorila je, iako je bila uvjerena da Roger ne želi imati više djece. Jako je volio Dawn, ali naprosto nije znao kako joj posvetiti pažnju i bio je toga svjestan. A nije ni bila sigurna bi li mogla zamisliti sebe u ulozi majke u bližoj budućnosti.

U tom je trenutku u kuhinju ušla Katarina, noseći pod rukom bilježnicu i knjigu. Rose je gledala tu djevojčicu, rođenu prebrzo nakon njenog i Petrovog prekida.

Šest mjeseci nakon njenog odlaska u London, Petar ju i dalje nije posjetio. Morao je raditi, a nije si ni mogao priuštiti avionsku kartu. Ružici je nedostajao svake sekunde u tom velikom stranom gradu. Uživala je u svome poslu i u činjenici da privređuje za svoju obitelj, ali živjela je za trenutak kada će ponovno zagrliti Petra. A onda ju je jedne večeri nazvao i rekao da moraju razgovarati. Bilo mu je jako teško, srce mu se paralo. Otkad je Ružica otišla, osjećao se usamljeno, napušteno. Mariji je isto bilo jako teško zadnjih mjeseci. Pokušavali su biti tu jedno za drugo i na kraju se zaljubili. Nije bilo namjerno, oboje su je jako voljeli. Onda ju je nazvala Marija i histerično plakala na telefon. „Oprostit ćeš mi, Ružice, jel' da da ćeš mi oprostiti?“, zapomagala je, manično ponavljajući da srce ne bira. Zatim je Ružica nazvala tatu i histerično plakala na telefon. „Smiri se, Ružice, stisni zube. Život svašta donosi. Što sam ja sve vidio u ratu i evo vratio se kao bogalj...“, započeo je svoj već uvježbani monolog. I on ju je odlučio žrtvovati. Osjećala se kao da ju je probolo njeno vlastito trnje. Sedam mjeseci kasnije rodila se Katarina. Ružica se nikada više nije vratila u Hrvatsku. Postala je Rose. Uspješna znanstvenica bez okova.

Katarina je na stolu rasprostrla bilježnicu i udžbenik iz matematike i prionula rješavanju zadataka.

„Nisi li već napisala zadaću iz matematike?“ pitala ju je Marija.

„Rješavam za one koji žele znati više“, rekla je djevojčica ne dižući pogled s bilježnice.

Marija je skrenula pogled s kćeri na sestru. „Katarina je odlikašica i jako je nadarena za matematiku“, objasnila je. Napravila je kratku stanku, za vrijeme koje su joj se usne razvukle u osmijeh, a oči žalosno uvinule. „Pametna je na tetu“, rekla je.

Rose se osjetila počašćeno, pa je preskočila prokomentirati kako je, genetički gledano, taj komentar sulud.

Dan je prošao brzo. Marija je ispekla nekoliko vrsta mesa, složenac od krumpira i povrća, domaći kruh i tri vrste kolača – pitu od bundeve, pitu od jabuke i kesten kocke, Ružičine jesenske kolače. Susjeda – njena prijateljica iz djetinjstva – došla je u posjet i donijela domaće rakije i vina. Baku su premjestili na kauč u dnevnom boravku kako bi mogla cijeli dan provesti u društvu. Rose joj je pričala o Londonu, o svojim putovanjima, o čudnoj hrani koju je jela na Baliju. Objašnjavala je Katarini što su geni i kako se prenose i uživala u sjaju u njezinim očima dok je upijala svaku tetinu riječ.

Petar je došao kući tek predvečer, kada su baku već vratili u njenu sobu, a Rose sjedila uz njen krevet. Baka je lagano drijemala kada je Marija došla donijeti im čaja i kolača.

„On uvijek tako kasno dolazi kući ili je to samo danas tako zbog mene?“, odvažila se Rose upitati sestru, trudeći se da ne zvuči razočarano i povrijeđeno kao što se osjećala. Tokom toga dana dvije su se sestre dotakle mnogih tema. Petar je ostao zatvoreno poglavlje.

„Puno radi, znaš, gnjave ga na poslu, a ovdje isto uvijek ludnica, troje djece, nikad mira...Stane na pivo tamo u Drugom Selu nakon posla. Treba mu malo vremena za sebe“, opravdavala ga je Marija.

„A što je s tvojim vremenom za sebe? Jesi li mu ikada rekla da i tebi nedostaje tvog vremena? I što je s vašim vremenom? Kada vas dvoje provodite vrijeme zajedno?“, u Rose se iznenada probudio dodatan gnjev prema Petru.

Iz Marijinih očiju iznenada potekoše suze i ona ih brzo obriše rubom rukava.

„Marija...što je, što se događa?“ prošaptala je Rose prilazeći sestri.

„Rekla sam ti, moje se tijelo promijenilo. Tri poroda...tu rintam po kući cijele dane. Ne osjećam se privlačno više. A Petar... on je zgodan muškarac, mlad još uvijek. Ne znam, ali... ne bi me čudilo da... tih popodneva...“, Marija je tiho grcala u sestrinu naručju.

Idućeg je dana nakon doručka Rose provela još sat vremena s bakom, a zatim spakirala svoj kofer i pozdravila se s tatom i djecom. Autobus je trebao na stanicu u Selu stići u 11 sati, pa je trebala imati više nego dovoljno vremena da stigne na avion za London. Petar je odveo Rose i Mariju do stanice, gdje su autobus čekali sjedeći u autu jer je vani vjetar luđački puhao. U 11:30 autobusa i dalje nije bilo, pa je Marija nazvala prijevoznika da provjeri što se događa. Zbog naleta vjetra, promet je bio zatvoren za autobuse i kamione, rečeno joj je.

„Ali ja moram stići na taj let za London“, uspaničila se Rose. Roger je idućeg dana izlagao kao key note na jednoj važnoj konferenciji u Cambridgeu – morala se vratiti na vrijeme.

„Odvest ću te ja u Zagreb“, rekao je Petar zureći u volan.

„Ovo ti je jedini slobodan dan u tjednu Petre, ne želim te gnjaviti...“, oklijevala je Rose, iz pristojnosti. Nije marila za njegov slobodan dan, oklijevala je iz drugih razloga.

„Nije problem, cesta me opušta. A i nisam dugo bio u Zagrebu“, rekao je Petar.

„Stvarno bi to učinio?“, upitala je Marija oduševljeno.

Rose je ponudila Mariji da i ona ide s njima, no svi su bili svjesni toga da ne može ostaviti baku i djecu same cijeli dan. Zato su odveli Mariju natrag kući, a Rose je izašla iz auta kako bi još jednom zagrlila sestru.

„Marija, želim sudjelovati u Katarininom obrazovanju. Ima jako dobrih ljetnih škola za djecu kojima se u njima budi istraživački duh, što često nedostaje nadarenoj djeci u školama. Ili ako bude htjela ići u srednju školu u Zagreb, na primjer... računaj na mene.“

Iako nije bilo vjerojatno da je njezin genom imao izravnog utjecaja na fenotipsku ekspresiju inteligencije njene nećakinje, to nije značilo da ne postoji način da ona u tu ekspresiju uplete svoje prste. Ulagati u Katarinino obrazovanje i pružati joj podršku moglo bi imati gotovo jednaku važnost za njen uspjeh kao i njen urođeni genetski potencijal, pokazala su istraživanja.

„Hvala ti“, rekla je Marija držeći sestrine ruke i gledajući je u oči.

Rose se vratila u automobil, ovoga se puta smjestivši na suvozačko sjedalo, pokraj Petra.       

Vozili su se sami, po otvorenoj cesti, kao nekada. Neobično se osjećala, s jedne je strane imala potrebu napokon početi s njim otvoreno pričati, s druge strane nije znala što bi mu rekla. S jedne se strane htjela stopiti s njim, osjetiti njegovu kožu na svojoj, njegov dah na svom uhu; s druge ga je strane htjela udariti svom snagom šakom u prsa, da osjeti što je bol, da od nje ne može nje do zraka.

„Čujem da si bila na Baliju, u Meksiku... svugdje negdje?“, iznenada je izustio Petar, probivši tišinu. Na radiju su tiho, ali neobjašnjivo upadljivo duet pjevali Grašo i Doris, i Rose je znala da će ju od sada ta pjesma zauvijek podsjećati na ovu mučnu vožnju.

„Jesam, da...“, tiho je odgovorila.

Petar se nasmiješio, pomalo ironično. „Ružica-putnica“, rekao je, „Sjećaš se?“

„Da, tako su govorili u Selu zato što sam bila tri dana na studentskoj konferenciji, pazi – čak u Klagenfurtu“, odgovorila je blago iziritirano.

„Bilo je još nekih putovanja, ne?“

„Ne“, osorno je odvratila, pomalo uvrijeđena njegovim slabim pamćenjem. „Imala sam priliku ići u Barcelonu, ali si ti bio preuznemiren zbog svih tih Katalonaca s kojima bih se susrela tamo, pa sam odustala.“

„Nisi valjda zbog mene odustala?“, upitao je.

„Naravno da sam zbog tebe odustala“, prošaptala je. Nije to bilo zbog Katalonaca, znala je sada. Ono što je Petru smetalo bila je činjenica da bi ona iskusila nešto novo, nešto fascinantno – bez njega.

„Nije to bilo zbog Katalonaca“, rekao je Petar, „Nego više zbog onog... kako se ono zvao... onaj koji se uvijek vrtio oko tebe, Matej?“, dodao je smijuljeći se.

„Ajme Matej!“, uskliknula je Rose, „Tko zna gdje je on, ne znam ništa o njemu već godinama!“

Najednom su oboje prasnuli u smijeh. Matej je bio predmet njihovih brojnih internih šala, koje kao da su najednom izronile popunivši prazninu između njih. Riječi su najednom samo krenule i ona mu je pričala o svom životu u Londonu, o putovanjima koja su ga toliko zanimala, o poslu, doktoratu, o knjizi na kojoj je radila. Rogera nije spominjala. On je njoj pričao o svom automehaničarskom poslu, o dogodovštinama u Selu, o sudbinama prijatelja iz djetinjstva.

Negdje oko Karlovca stali su na pauzu. Razdvojili su se kako bi otišli u zahod, a potom je Rose otišla po kavu za van u trgovinu na benzinskoj pumpi. Kada se vratila do auta, Petar je već sjedio na vozačkom mjestu. Sjela je do njega, osjećajući se izrazito dobro raspoloženo.

„Idemo?“, upitala je.

Umjesto da pokrene auto, Petar se okrenuo prema njoj.

„Ružice, oprosti mi“, rekao je tužnih očiju, a ona nije mogla prestati razmišljati o tome koliko je zgodan, „Napravio sam grešku“. Položio je svoj topao dlan na njeno bedro i ona je osjetila kako joj se toplina širi među bedrima.

„Petre...“, rekla je tiho, fiksirajući ga pogledom. „Vozi.“

Trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati što je rekla, pa se sav smeo, spustio pogled i upalio auto. Rose se osjećala kao da je dobila pljusku. Kao da je odjednom progledala.

Odlučila je ne vraćati se na razgovor koji se odvio na parkiralištu benzinske pumpe i nastavila pričati. Ovoga puta o Rogeru. O Rogeru u njegovom najboljem, najsjajnijem izdanju. Petar je i dalje bio smeten.

„Ja sam zapravo uzela tjedan dana godišnjeg, htjela sam možda ostati duže u Hrvatskoj ili još negdje otputovati, stvarno bi mi dobro došao odmor, ali Roger predaje na jednoj važnoj konferenciji sutra pa želi da se vratim u Englesku“, čula se kako govori.

Jednom je pročitala kako žene privlače visoki muškarci širokih pleća jer izgledaju snažno – kao da mogu nju i njihove potomke braniti i opskrbljivati hranom. To im je bilo važno u prošlosti, ali je privlačnost ostala kao ostavština evolucije. No kako su s vremenom hranu i obranu počeli osiguravati moć i bogatstvo, i muškarci s tim osobinama postali su privlačni ženama.

Razmislila je o svojim partnerima i pitala se je li moguće da su njeni odabiri zaista bili pod utjecajem evolucije, je li zaista birala partnere koji su je, na ovaj ili onaj način, mogli zaštititi? U praksi joj se činilo da su se obojica, svaki na svoj način, više oslanjali na nju nego ona na njih.

Kada se, uljudno i distancirano, pozdravila s Petrom i krenula sa svojim koferom na aerodrom, osjetila je neizmjerno olakšanje. Uputila se prema šalteru za podizanje karata i stala u red. Za samo nekoliko sati, sve će biti po starom. Sjest će na avion, zatim će uzeti taksi koji će je odvesti do stana u kojem se Roger priprema za sutrašnje izlaganje.

Osjetila se kao u osnovnoj školi, kada je zajedno s prijateljima iz razreda čekala u redu za cijepljenje. Ne želim!!!, htjela je vrisnuti poput djeteta. Imala je potrebu učiniti nešto ludo, suprotno svačijim očekivanjima.

Učinila je ono što u osnovnoj školi nikada nije i izašla iz reda u kojem je stajala te se uputila u drugome smjeru, na šalter za prodaju karata.

„Dobar dan“, rekla je šalterskoj službenici obučenoj u boje aviokompanije. „Imate li let za Kanarske otoke?“ Kanarski otoci zvučali su joj kao sloboda.

„Kada biste putovali?“, uljudno ju je upitala službenica.

„Što prije“, odgovorila je Rose.

„Hmm... najraniji let imamo za četiri dana, preko Frankfurta“, obznanila je službenica.

„A gdje mogu putovati danas? Negdje egzotično recimo.“

Nakon kratkog pregledavanja, službenica je pronašla prijedlog.

„Što kažete na Maroko?“

Maroko joj nije baš zvučao kao priželjkivani simbol slobode.

„Može Maroko“, rekla je.

Trebao joj je odmor – svakoj molekuli njenog tijela. Trebao joj je odmak. Neka sitna ludost.

Hodajući aerodromom, čula je samo zvuk svojih čizama i tihu vrevu. Do njenih ušiju nije dopirala nikakva glazba.