proza

Zoran Hercigonja: Kolotečina: Testiranje stvarnosti

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Zoran Hercigonja (1990.) rođen je u Varaždinu gdje je diplomirao na Fakultetu organizacije i informatike. Radi kao profesor i objavljuje na portalu Poezija Online. Bavi se i likovnom umjetnošću.



 

 KOLOTEČINA: TESTIRANJE STVARNOSTI

DOBA BUĐENJA

 

Na daleki se spremam put,

Kao ojađena slika lutam gradom

bez ijedne intimne želje,

bez kruha,

Sam i nadahnut.

            Antropoidna erotomanija, konstrukcija Parnas brda s brdom povaljenih muza. Agnosticizam kroz strast i žudnju u lutanjima za vlastitim sobom. Uliks, Odiseja modernog vremena u kojoj agnostik traži sebe u beznađu skitanja, u pitomim i naoko toplim krajevima ravnodušno tražeći  nasladu da povali  i ispuni prazninu hračkom gnjile sperme. Prijezir i satira, ironiziranje i raspetljavanje čvora estetike laži i iluzija. Ukratko: erotika,  seksualnost kao karika u lancu sustava socijalne hijerarhije.  Prizor zastao u grliću okidanja. 

            Borio se Grabovac s takvim  mislima okružen mnoštvom  u intimnom prostoru vlastite egzilije ispijajući za šankom aperitive.  Nije znao tko mu je otac. Možda jedan od ovih „prijatelja“ !? No nije se previše s time zamarao. Učili su ga: „...uvijek treba pozitivno razmišljati...“.  Višak euforije i prenaglašeni optimizam vuku prema dolje u ponor, u propast. Pa onda njegova zaručnica; recimo da je to osoba u čijim je očima Grabovac prepoznao zjenu koja je bila sposobna prodrijeti u njegove svjetove. Iako je mnogo puta bio uvjeren da je ta zaručnica obična simentalka pitoma i zacakljena pogleda, čistih smeđih očiju koje su sjajem bisera govorile samo jedno: „napuni me!“. Svi oko njega su na taj sretan dan  buncali o sreći, ljepoti življenja o sladu rajske  jabuke. No Grabovac je duboko u sebi njegovao misao da je ta jabuka u davna vremena otkinuta sa stabla rajskog vrta, prouzrokovala paklenu žgaravicu, porođajne grčeve i teški proljev budućih generacija. Svi oko njega u tim zdepastim odijelima i šarenim toaletama, slikali su zubatim smiješkom njegovu biografiju, uljepšavajući je tisuću puta. No Grabovac je često za tim istim šankom već uzastopni broj godina pisao svoju hrabru autobiografiju  protiveći se konvencionalnom stvaralaštvu šašavih, zdepastih pingvina i kravi simentalki.

            Iz misli ga je trgnula zaručnica. Kao da je netko ponovno uključio zvuk.  Brusila je blistavu gubicu o njegovo obrijano lice i nešto mrmljala: „Dođi da te upoznam...“ i odvela ga nekim nepoznatim ljudima koji su protresli ruke zbunjenog skeptika. Sve se odvijalo brzo; jeka niz jeku: „Neka ti je ovo najsretniji dan divni moj... Poživio mi još tisuće godina... Poznajem te otkako si bio ovolicki... Poznajem tvoju majku... Volio sam tvoju majku... Imaš lijepe obraščiće kao mala beba... Tvoja mi je majka često dolazila u posjetu... Bila je to strasna tigrica... Bravo... Imaš prelijepu zaručnicu, da sam samo mlađi... Tvoja je majka bila prava tigrica u krevetu; iznova  i iznova mi se vraćala.... Dušo jesi dobro? Nekako si blijed!?“. Prolazio je kroz lavinu užasnih riječi. Nije mogao progovoriti; gutao je zadahe tih autoportreta ogoljenih od svake stvarnosti. Bio je poput prizora optimalnog građanina  zastalog u grliću okidanja, fotografija koja ne blijedi.

            Napokon se otrgne iz te gomile luđaka, smrdljive gomile mošusnog goveda. Poražen cjelojutarnjim aperitivima, pođe prema drugom dijelu dvorane u prostoriju s krevetom. Konobar pođe za Grabovcem koji umalo da ne tresne u pod i baci ga na krevet. „Gospodine Grabovac. Umorni ste, dajte da vam pomognem.“ Grabovac bunca. „Da, da! Pomoći ću ja tebi. Mogu samo zamisliti kakve sve gadosti radite vi nastrani štakori.“ Izuvajući ga, konobar se osmjehne. Grabova ga tjera da mu nešto isfilozofira. Konobar sjeda na krevet i govori. „Dobro ako baš inzistirate, reći ću vam ono što mislim o vama. Promatrate ljude kao da su kakva pokora. Svi vam izgledaju licemjerno, naduto, pokvareno. Istina ljudski je svijet baš kao štakorska stvarnost. Kad ih malo bolje pogledate vidite izoštrene štakorske fizionomije i ništa više. A štakori su skloni kanibalizmu, znaju samo gristi se, boriti oko mrvica, urinirati jedni po drugima, orgijati, lizati genitalije iz pokornosti većem štakoru i prenositi smrad i druge izopačene boleštine. Zaista otrovni glodavci u svakom pogledu. Vi ste gospodine Grabovac debeli štakor koji pliva nad svim ostalim štakorima, a oni leže ispod vas i vesele se kada ih škropite svojom mokraćom i izlučevinama. Želite ih zaklati, a dan vašeg rođenja, podsjeća vas da život nije baš onakav kakvim se čini. On je prepun izobličenja. Svake godine isto gospodine Grabovac.“ Konobar kao anđeo čuvar traži na njemu grijeh oko kojeg će moralizirati i razvlačiti ga kao hijene strvinu. „Zapeli ste u kolotečini štakorskog smrada. Budite se u istini i to vas smeta. Vi ste menstrualni iscjedak prepun nečistoća iz oljuštene stjenke maternice. Lagali su vas i odgajali u laži, jer lakše je živjeti u iluziji i lažnim argumentima nego  na pragu istine. Zaveli su vas i sad vas to ljuti, naravno. Jedan dio vas to osjeća. Sretno ste odrastali, živjeli u njezi i velikoj brizi. Život je pratio jedan normalan tijek ili bolje reći tok… No sad se budite u buntovnom, skeptičnom pokušaju savladavanja te groznice.  Svatko se nađe u koštacu s takvim trenutkom buđenja. Iskoristite ga! Pobjegnite iz ludila kolotečine!“ Grabovac pada u nesvjesticu. Poražava ga umor i iscrpljenost, alkohol u venama i  ubojite riječi  luciferskog konobara.

            Probudili su ga neobični zvuci cviljenja, jecanja i zavijanja. Ležao je na zemlji, a oko sebe osjetio je komešanje i blago dodirivanje. Bio je okružen Furijama. Jedna od njih unijela mu se u lice. Nebo se išaralo munjom; iz daljine je glasno puklo, a Furija zajecala kao ranjeno pseto. Grabovac uzdahne i  skočio na noge. Furije su od straha odlepršale kao kokoši pred dolaskom jastreba. Grabovac trči glavom bez obzira. U zraku vlada zagušljivi i vlažni manastirski zrak otrovan tmurnom melankolijom i općom letargijom. Svijet ispred Grabovčevih očiju pretvara se u golu majčicu zemlju, ogoljenu od svake travčice života. Grom se ponovno oglasi, a u njegovoj jeci, Grabovac začuje pjev manastirskih redovnika koji pjevaju „Tantum ergo sacramentum“. I doista, iz daljine se čuje pjev sve snažniji i dotjeraniji.  Grabovac ustaje i osvrne se oko sebe.  Iznad glave prolijeću  reptili i druga krilata grabežljiva bića, glasajući se kao kob: prodorno, potresno i jezivo.  Pognut od straha da mu ta neobična bića ne dotaknu tjeme, krene dalje. U tijelu je osjećao groznicu, a u duši prepast. U pognutom hodu, zamijeti lokvu mutne vode. Osjeti žeđ. Grabovac srče vodu kao žedan šumski Faun, ožednio nakon napornog cjelodnevnog poskakivanja i cjelivanja šumskih mladica. Zvuk je bio sve bliži i bliži, a s njim se pojavilo šest pari  zelenih očiju. Zelene krijesnice fosfornog sjaja ljuljale su se lijevo-desno kao bat crkvenog zvona. Grabovac sjedne, osvrne se oko sebe i sasvim ravnodušno zuri u te ljuljajuće krijesnice. Zelene, fosforne oči  iscrtavale su sve jasnije tijela koja su proizvodila manastirski šum „Tantum Erga sacramenta“. Šest pari krijesnica, pretvorilo se u divovske štakorske pojave crnih dlakavih tijela uspravljenih na dvije noge. Grabovca hvata mučnina. Štakorska čeljad prolazila je kroz njega ili  je on prolazio kroz njih.   Dlakava tijela divovskih štakora, gnječila su ga, a debele, mesnate repine udarale po licu i tijelu. Tresao se, drhtao, gutao zemlju i oblizivao dlake zalijepljene za znojni obraz. Dubok „Tantum ergo sacramentum“ u daljini je iščezavao. No zvukovi iz zamračenog stropa neba, sablasno su jecali. Iznad Grabovčeve glave čulo se klanje, proždiranje, probavljanje žrtve, krici i jecaji. Nebo je rasprostrlo bojno polje. Grom je ponovno navijestio svojim plavo-zelenim ukrasima dolazak nove napasti. Grabovčevu patnju nanjušio je antropoidni ljuskavac velik poput trinaestogodišnjeg djeteta. Njuškao je oko njega, gledao ga crvenim očima kao sa dvije zrele trešnje. Istezao se  i gmizao poput gušter po osunčanom kamenu. Grabovac se oprezno pridigne. Gleda se oči u oči s ljuskavcem. Ljuskavac okreće glavu kao pitomo štene. Grabovac osjeti podrhtavanje tla. Iz mraka s njegovog suprotnog boka iskaču još troje ljuskavaca potpuno nalik na ovog prvog. Grabovac instinktivno legne na tlo. Zatim počne trčati, ali povremeno se osvrće preko ramena. U glavi mu tutnji nekoliko riječi:

                            Kanibalizam--Infanticid--Gastronomija                                                   

Ljuskave antropoidne zvijeri, prepustile su se kanibalizmu, proždiranju vlastite vrste. Put je pod nogama bio čvrst. Tu i tamo koji ugarak ili dio smotane bodljikave žice. Grabovac se umori od trčanja. Zadihan, nasloni se o neko visoko deblo. Na prvu ne zamijeti da je deblo nekako mekano i paperjasto. Paperjasto i mekano deblo, okrene glavu za 180 stupnjeva i golemim sanjarskim očima žutih rožnica, zagleda se u njega. Bila je to golema sova krupnih očiju. Hukala je: „Zajedno smo jači.“ Grabovac se dade ponovno u bijeg. Gubi tlo pod nogama i strovaljuje se u jamu prepuno ljudskih kostiju. Cjevaste kosti odašilju ton koji pobuđuje i nadražava sluh olinjalih i izgladnjelih vukova. Grabovac osjeti toplinu na desnom dlanu. Brzim pogledom registrira ljudsku lubanju, a pored nje šugavu gubicu vuka prepunu golemih koljačkih očnjaka, nijedanput korištenih za klatež i ubojstvo, kako liže desni dlan. Dodir jezikom nije se mogao protumačiti kao kušanje glavnog jela, već kao gesta empatije.

Grabovcu se u početku ponovno oglasi ista misao:

                                  Kanibalizam--Infanticid--Gastronomija

Ali vučji je jezik migoljio s puno emocija  i skrivene zabrinutosti te se trojstvo prethodnih  misli ubrzo pretvara u nešto nježniju varijantu:

                                 Altruizam--Abiogeneza--Ezoterija

 Vukovi se počinju komešati i najveći među njima Grabovca uhvati za rukav košulje i vuče prema izlazu iz jame. Popne se zajedno s vukom do ruba jame. Grom se ponovno oglasi i na nebu zabliješte dva okrutna, stroga prijekorna oka prepuna zeleno-plavih kapilara.

Grabovac pod bljeskom groma nedaleko ispred sebe ugleda siluetu zamišljenog čovjeka koji  strogim, ukočenim pogledom zapovijeda staklenoj i mirnoj površini vode da ostane spokojna.

 

 

PURGATORIJ

Biserna suza,

pročišćena krv,

kraljevstvo mrtvih,

otpadništvo svjetova.

Silueta zamišljenog čovjeka doimala se vrlo autoritativno nad mirnom površinom vode.  Bljesak munje, otkrivao je ne bilo kakvu siluetu čovjeka već aristokratsku krv kakvu su imali imperatori, buntovni i  krvoločni  zagovaratelji  istine.  Izgledao je  kao viktorijanski aristokrat iz viših krugova društva 19. stoljeća. Štap u ruci davao mu je magičnu moć i sliku velikog čarobnjaka. Napokon, Grabovac mu se posve približi i plaho dotakne lakat. Silueta viktorijanskog aristokrata, bijesnim plavim očima munje prostrijeli svaki komadićak hrabrosti u njem. Grabovac protrne, uzmakne, a onda ispočetka u mislima čuje dvije riječi:       Harmagedon--Purgatorij

Zatim se te riječi pretvore u ozbiljan prekoravajući govor. „Gospodine Grabovac! Morate li biti toliko drski i rasparati mi ovaj predivan trenutak mira i tišine? Zar ne vidite da sam se posve udubio u gašenje boja.“

I ispruži štap prema lijevom kutu  ovog mračnog svijeta te kroz pukotinu  pokaže Grabovcu živo, tinjajuće srce kako tuče i svakim otkucajem zabliješti s nekoliko plamenih boja. Ponovno se okrene Grabovcu i progovori kroz misli. „Očekivao sam vas. Vi ste požar, jedan od plamenih jezičaka požara koji se zapalio otkako je svijeta.“ Grabovac shvati da je ovdje komunikacija jedino moguća preko misli. Snažno i sabrano se usredotoči, pročisti misli i uputi jednostavnu izjavnu rečenicu. „Nisam vas htio uvrijediti gospodine. Ali strašno sam zabrinut. Ne znam gdje sam ni što sam. Posljednje čega se sjećam je bio dan proslave mojeg rođendana i legao sam na krevet.“ Pomalo se užasavao vlastita glasa koji je ponovno čuo nakon dugog vremena. Aristokrat bulji kroz pukotinu u slikovite otkucaje srca s druge strane ove zatvorene zdjele. Okrene mračno lice i gromovite oči prema Grabovcu. „Gospodine Grabovac, ovdje ste zato jer ste to željeli. No najprije  da razjasnimo jednu stvar. Kako bi razgovarali onako kako ste navikli, morate navući nekakvu masku i tek onda se uživjeti u ulogu. Tako funkcionira  svemir.“ I aristokrat iz džepa prsluka izvlači kuglicu bijele gline. Razdvoji je na dva dijela i jednu kuglu baci Grabovcu u ruke. Grabovac nespretno dočeka kuglicu. Aristokrat je stade oblikovati i razvlačiti, stvarajući pritom proreze za oči i usta. Grabovac učini isto. Aristokrat razvlači glinu preko lica i ona se ubrzo stopi  s prazninom i dubinom plavih očiju te nastane lice ubojito oštrih, zapovjednički strogih linija i kontura. Grabovac s omanjim nepovjerenjem prilijepi glinu na lice. Aristokrat mu priđe, pruži ruku, snažnim stiskom se rukuje i konačno progovara ljudskim glasom.

ARISTOKRAT:  Gospodine Grabovac. Dobro došli na ovo mjesto!

GRABOVAC: Jesam li to ja mrtav gospodine?

Aristokratov kratak smiješak i vulgaran podsmijeh.

ARISTOKRAT: Ne gospodine! Niste.

ARISTOKRAT: Zapravo jako je to čudno. Mi jesmo i nismo mrtvi. Teško je to sa sigurnošću reći. Mi jesmo mrtvi, a da umrli nismo u mislima i sjećanjima onih koji su odavna preminuli.

GRABOVAC: Ne razumijem što se ovdje stvarno događa? Kakvo je ovo mjesto ako nisam mrtav.

ARISTOKRAT: Ovo je Čistilište ili Purgatorij gospodine Grabovac. Mjesto gdje se odlaže sav otpad svemira. Kada svemir ne zna gdje bi s ostacima poput vas i mene, onda ih odloži ovdje na smetlište. Mi smo otpad gospodine Grabovac. Čamimo ovdje gdje ne postoje uloge, samo čista esencija koja nije poprimila oblike koji bi živjeli po nekom scenariju. Zato nam trebaju ove propadljive i kratkotrajne maske da bismo bili uloge, živa lica.

GRABOVAC: Što je onda ovo: stvarnost ili san?

ARISTOKRAT: Stvarnost dakako! U stvarnosti čujete svoje misli i prije nego što progovorite. Stvarnost je okrutna, a san je sladunjav i ružičast.

GRABOVAC: A tko ste uopće vi? I što radite? Jeste li možda Sotona ili Smrt?

ARISTOKRAT: Ja sam ogorčeni skeptik, požar poput vas koji je zapalio iluziju bivanja i završio ovdje u „slobodi“.

GRABOVAC: Ali ja nisam želio doći ovdje; to je bilo protivno mojoj volji!

ARISTOKRAT: Ozbiljno gospodine Grabovac? Jeste li sigurni u to? Evo da vas podsjetim:

... Svatko se nađe u koštac s takvim trenutkom buđenja. Iskoristite ga! Pobjegnite iz ludila kolotečine!.. „

GRABOVAC: Ali... to je govorio moj konobar, a ne ja!

ARISTOKRAT: Polako gospodine Grabovac. Samo polako. Onaj konobar nije bio baš konobar.

GRABOVAC: To ste sigurno bili vi!

ARISTOKRAT: Ne gospodine Grabovac. Ne zaključujte naprečac. To nisam bio ja, već vaša podsvijest. Probudili ste se i postali toliko budni da ste čuli riječi svoje podsvijesti. Konobar je bio samo opredmećenje vaše podsvijesti.

Grabovac padne na koljena izbezumljen. Suze teku same od sebe.

GRABOVAC: Ali... kako... ja ne želim!!

ARISTOKRAT: Da, dragi moj. Uvijek je tako na početku. Uhvati nas histerija. To je kao proces apstiniranja od droge. Pogledajte tamo prema pukotini. Tamo kuca vaše srce i to neviđenom snagom. Želi se osloboditi lanaca i remenja.

GRABOVAC: Moje srce?

ARISTOKRAT: Da. Vaše srce. Promatram ga već dugo i znao sam da ćete me posjetiti kad- tad.

GRABOVAC: Čekaj malo! Ti si znao da ću doći. Ti si me dovukao ovdje!

Grabovac grabi Aristokrata za revere. Aristokrat smirenim i autoritativnim glasom odvrati.

ARISTOKRAT: Mir gospodine Grabovac. Mir! Znam da ste zbunjeni. Treba vam vremena. Evo, obećavam da ćete dobiti sve odgovore na vrijeme.

Grabovac se ponovno primiri i pusti Aristokrata.

GRABOVAC: Oprostite! Vjerojatno znate što radite kada ste i sami prošli ovaj težak put.

GRABOVAC: A što se to stalno oko nas bljeska kao neka udaljena svijetla.

ARISTOKRAT: Ta udaljena svijetla su  svjetionici koji upozoravaju brodove da ne postanu plijen zavodljive i ubojite hridine. Oni su stupovi koji drže obruč bodljikave žice oko ovog mjesta.

GRABOVAC: Pa to je poput koncentracijskog logora.

ARISTOKRAT: U pravu ste. Čistilište i jest koncentracijski logor u kojem se skupljaju razna bića iz raznih dimenzija i svjetova.

GRABOVAC: Znači dospio sam ovdje jer sam tako htio. Svojom voljom...

ARISTOKRAT: Na žalost je tako gospodine Grabovac.

GRABOVAC: Dobro, a zašto je ovdje vječita tama. Izgleda kao dolina smrti.

ARISTOKRAT: Ovo nikako nije dolina smrti. Tu sve vrvi od života. Vlada stalna dinamika, jedni druge proždiru, love, kolju. Ovdje je sve tako puno života.

GRABOVAC: Dobro, ali  svejedno je mrak.

ARISTOKRAT: Da. Znam. Pokazati ću vam nešto.

I Aristokrat podigne štap iznad vode i  ona se uzburka sve do stropa neba. Munja bljesne i sva se tama raziđe. A osvijetljen svijet se pretvori u živo groblje. Šuma visokih čeličnih dalekovoda nagnutih u svim smjerovima izranja s leševima  umotanih u platna jarkih boja. Dominira žuta, crvena, plava, zelena i boja lotosa. Sve te jarke boje sjaje fluorescentnim sjajem ukrašavajući tako tijela živih mrtvaca, živih leševa u poodmaklom stanju raspadanja.  Grabovac  se u grču u jednom trenutku  divi, a u drugom užasava prizora.  Leševi se gibaju i trzaju. Mrmore međusobno nerazumljivim jezikom.

GRABOVAC: Dosta! Dosta!!

Aristokrat zauzda svijetlo i ponovno nastane polu-mrko predvečerje.

ARISTOKRAT: Vidite, ovaj mrak je jedina istina koja postoji u čitavom svemiru. Mrak  hrani prostor mašte, a svijetlo okrutno iscrtava apstrakcije koje smo u očaju i tjeskobi stvorili kako bi se odmakli od mraka, jer nas istina zastrašuje.

GRABOVAC: A što je s onim stvorovima?

ARISTOKRAT: A da! Stvorovi. Oni su na žalost zaglavili ovdje zauvijek.

GRABOVAC: Kako to mislite za uvijek. U paklu se zaglavi zauvijek!

ARISTOKRAT: Prijatelju, pakao ne postoji. Pakao je kolotečina naših života, uređenih po nekom idealu življenja; pakao je ljudska zbilja koja stvara umjetne vrijednosti, umjetan sustav, umjetna egzistencijalna pitanja.  Pakao je stvorio čovjek, a ne Bog ili Sotona.

GRABOVAC: A raj? Gdje je onda raj? Zašto svi ti stvorovi ne odu raj, ako su završili ovdje? Ideja čistilišta jest pročistiti se, odvojiti zlato od svih primjesa u svetom plamenu i otići k Bogu.

ARISTOKRAT: Vrlo naivno razmišljanje gospodine Grabovac. Tako sam i ja govorio pred svojim prethodnikom kada sam tek pristigao ovdje.

GRABOVAC: U čemu je onda stvar?

ARISTOKRAT: Čistilište jest koncentracijski logor okružen bodljikavom žicom. Skučeni smo u kutiji istine i čekamo svoj dan kada postanemo tom istinom.

GRABOVAC: Ne razumijem o čemu govorite?

ARISTOKRAT: Svi ovi stvorovi ovdje su odustali od prvotne težnje. Prešli su prvi prag i stigli do ovdje; rasparali su platno iluzije. Ali nisu imali hrabrosti ići dalje. One Furije su izrazito temperamentne mlade žene kojima je dosadilo biti majka, kuharica, rodilja, ali nisu imale hrabrosti ići dalje.

ARISTOKRAT: Zaposjeli su vas i štakori. Ovdje nitko nema lica, uloge ni obličja. Ovdje smo svi ogoljeni, jednako pravedni. Većina ljudi su baš poput štakora. Žive u omanjoj grupi, biju se repinama, kolju i ponovno slave zajedništvo. Oni postaju organizam, nerazdvojna simbioza koja jednako misli, jednako govori. Mislili su da je za revoluciju potrebno mobilizirati cijeli narod i rod štakora. Ali čovjek treba krenuti od sebe samoga prvo da bi zatim mogao spasiti druge.  Pjevaju „Tantum ergo“ kao pravi kršćani i socijalisti istovremeno.

ARISTOKRAT: Zaletjeli ste se i u kanibalističku prijetnju. Antropoidni ljuskavci koji proždiru jedni druge krvavih očiju.  Oni se međusobno ne podnose, zato jer su svi jednaki. Svi oponašaju jedan drugoga. Stvaraju dvojnike, klonirane debile. Nitko od njih nema svoj karakter, svoje „ja“. Nepodnošljiva im je pomisao  na to da nitko od njih nije jedinstven.

GRABOVAC: Imao sam i nezgodu sa sovom.

ARISTOKRAT: Ah, ta jadnica. Protiv iluzija bori se parolama “Zajedno smo jači“. Stalno je depresivna i krhka. Protiv iluzije se počinješ boriti parolama i hrabrim polemikama.

GRABOVAC: Ali vukovi su bili tako samilosni i dobri. Zašto su oni ovdje ostali zatočeni?

ARISTOKRAT: Gospodine Grabovac. Nemojte se praviti toliko naivnim. Ne pristoji vam takvo ponašanje. Vaše je srce živi plamen koji tinja kroz pukotinu ovog mjesta. Vukovi su previše slabi! Boje se.

GRABOVAC: Čega se boje?

ARISTOKRAT: Kraja, finala potrage! Oni su vječiti optimisti prepuni euforije. Često gaje apstraktne ideale, grade kule u oblacima. Vjerovali su da će jednu iluziju pobijediti čistim idealom neke apstrakcije Bijeg iz kolotečine, zamislili su kao prodor u novu kolotečinu koju je netom stvorio njihov um. Nisu se uspjeli odvojiti od gluposti. No dospjeli su ovdje u mjesto istine i boli. Razočarani odustali su se dalje  boriti.

GRABOVAC: A što je s vama?

ARISTOKRAT: Sa mnom?

GRABOVAC: Pa da! Vi ste isto zapeli ovdje.

ARISTOKRAT: Gospodine Grabovac. Ja sam spreman za nadolazeći kraj, za sjedinjenje s prazninom svemira koja će me osloboditi svake patnje. Ja se više energično ne borim za život, već za njegov kraj. Jer samo tako nestaje kolotečine u koju je čovjek ikada upao.

GRABOVAC: I što vas sprječava pri tom?

ARISTOKRAT: Primopredaja dužnosti!

GRABOVAC: Što to znači?

ARISTOKRAT: To znači, gospodine Grabovac, da vas moram dobro pripremiti kao što su mene pripremili za nadolazeće požare. Ja sam ovdje jedini čuvar ovog mjesta, a uskoro ćete to postati vi sami i čekati nekog novog, nadolazećeg požara.

GRABOVAC: Ali zašto bih to htio?

ARISTOKRAT: U suprotnom ćete ovdje trunuti vječno kao i oni koje ste sreli na putu ovdje.

GRABOVAC: Svašta!

ARISTOKRAT: Moram vam predati veslo svojeg broda koji će me odvesti u Ništavilo. Vi ćete me odvesti do kraja svijeta, a onda i sami postajete potencijalni kandidat za konačno oslobođenje od kolotečine. Čekao sam vas oko tri stotine godina.

ARISTOKRAT: Ne posustajte jer ćete uskoro i vi lizati tuđe dlanove od samilosti i empatije.

GRABOVAC: Dobro, što mi je činiti?

ARISTOKRAT: Poći ćete ovom šumom koju vam pokažem i tamo ćemo se naći za slavljeničkim stolom. Moram vas pripremiti za svoj odlazak.

Aristokrat baci svoj štap u smjeru šume i on se pretvori u petrolejku na klimavom metalnom stalku.

Aristokrat iščezava, blijedi kao fotografija. Iz blijeđenja i nestajanja, čuje jeka.

ARISTOKRAT: Pratite svjetiljku. I ne zaboravite skinuti lice!

Grabovac skine masku od bijele gline. Ponovno je zamijesi i pospremi u džep. Petrolejka zaškripi skačući na jednoj nozi u smjeru šume.  Grabovac je u korak prati. Pomalo sumnjičavo stavlja nogu pred nogu. Pita se što je slijedeće. Što slijedi?

 

 

SANAK SJENKE

Svijet bez oslonca,

grabežljive utvare na maglovitoj hridi,

Plijen i odmazda,

to naš je život, naša smrt.

 

            Svjetiljka je njihanjem škripala i udaljavala Grabovca od stvarnosti. Zapao je u duboko rezoniranje; vratio se brutalnom kultu kritiziranja i propitkivanja, ironiziranja i provokacije. Šuma kroz koju je prolazio doimala se kao labirint. Blago svijetlo petrolejke, lepršavo je lelujalo deblima. Nije ni zamijetio da prolazi šumom drvenih dalekovoda, potkresanih žica. Rukama je dodirivao tijela, drvena srca ekskomuniciranih marginalaca  smještenih u duboki mrak.  S vremenom mu pažnju obuzme neka čudna i ljepljiva tekućina na prstima. Isprva se činila masnom poput ulja. Zastade i malo bolje promotri prste lijeve ruke. Svjetiljka prestane skakutati i škripi njišući se lijevo-desno kao klatno. Grabovac ugleda krv, ali ne bilo kakvu krv, već smrdljivu menstrualnu krv prepunu nečisti. Osvrne se oko sebe i  na tijelima drvenih dalekovoda ugleda svježu krv. Dalekovodi su krvarili u vlastitoj nesreći.  Svaki od njih imao je svojeg strvinara koji kljuca prometejsku ranu i hrani bol, patnju, tugaljivu poemu vlastitih razočaranja. S čeznućem u srcu, Grabovac nastavi put. Promukli plamen petrolejke blago je oblizivao mrak dok je on samovao i tugovao te pomišljao na izlaz iz cjelokupne kolotečine stvarnosti i priviđenja, sjenke i sna. Tupi udarci kljunova u sočnu ranu sablažnjavali su ga. Poželio se na trenutak vratiti u svoju štakorsku prapostojbinu, iluziju gdje je živio tolike godine siguran i omamljen u ružičastoj maternici. Zaželio se zadovoljenja vlastitog narcizma; zaželio se šablonskih motiva spasa u kojima će se voditi jednosmjernom cestom do utopije. Poželi biti konzervirana hrana, rob standardiziranog i rutiniziranog  obrasca življenja. Raskorak u istinu, preveliko je breme  za njega. U samom čistilištu  vlada velika gužva; njemu je mjesto u naručju neke utopije, iluzije, sjene, sanka. Titrao je između dva svijeta: između okrutne istine i uravnoteženosti društveno-profesionalnog statusa utopije. 

Nekoliko uzastopnih misli, vrzmalo se kroz njegovu glavu:

Obrazac--Standard--Drhtaj--Tjeskoba

 Šuma se približavala kraju. Neizlječiva izoliranost u granicama osobe obuhvatila je Grabovca kao udav oko vrata. Upao je u svoj svijet gorljive prodike i žustre polemike. Buncao je u glavi, vrtio razne scenarije, parao po platnu ugasle iluzije, drhtao i titrao između dvije vatre. Požar je buknuo iz njega.  Petrolejka  stane na vrhuncu šume. Grabovac se osvijesti. Ispred sebe motrio je veoma dugačko isprljanu plahtu, njene nabore koji su se izdizali i spuštali u laganom ritmu. Pod plahtom nazirale su se tjelesne figure ljudi. Plahta je gmizala kao divovski gušter izražene muskulature i napete sluzave kože. To golemo biće teturalo je i gmizalo. Učas se zaglavilo u svežanj bodljikave žice. No ta prepreka ga nije zaustavila; optimistično  se kretalo dalje.  Svežanj bodljikave žice, rasparao je dio plahte; iz nje provirile su gole ljudske potkoljenice i gležnjevi. Biće poput divovskog slijepog  puža beskućnika, gmizalo je dalje potpuno nesmetano i nesputano. Ti ljudi pod tom plahtom, zažmirili su na očito, stvarno, realno, istinito.  Zažmirili su na more ili su u moru vidjeli još jedno nebo, kraj svijeta ili početak granica novog svijeta.

            Svjetiljka ubrzo postane štap aristokrata. Grabovac ga uzme u ruke i ponovno se stopi s mrakom. Nastavi  hodati nastanjen prazninom i tjeskobom. Ubrzo zamijeti ispred sebe dugi svadbeni stol sa stolicama, krcat trulom hranom i polupanim posuđem, obavijen u paučinaste niti koje nalikuju šećernoj vuni. Na čelu stola sjedi Aristokrat i puši cigaru.  Ponudi Grabovcu da sjedne nasuprot njemu. Grabovac s nelagodom i strahom sjeda i  primiče se stolu. Pored stola zamijeti potok čija voda nosi zagrljene ljudske leševe dugim koritom u bezdan. Aristokrat imperativnim tonom u kojem se ne može osjetiti  poraz ni gubitak, već stalna eksponencijalna pobjeda, zapovijedi Grabovcu. „Nadjenite masku prijatelju da možemo razgovarati.“ Grabovac kao poraženo pseto stisnutog repa među nogama, ispunjava zapovijed.  

ARISTOKRAT: Pogledajte ih samo kako su romantični.

Usmjeri Grabovčev pogled prema potoku.

GRABOVAC: Da, stvarno  su čudesni. A tko su oni uopće?

ARISTOKRAT: Oni su djeca šablone, zarobljeni u standardiziran obrazac življenja kao konzervirani bakalar. 

GRABOVAC:  To bi značilo da robuju.

ARISTOKRAT: Svaka rijeka kao i ovaj potok imaju svoj tok, korito po kojem pliva vodena struja. A struja nosi sve što se nađe u njoj. Mnogi ljudi nošeni takvom strujom, postaju beživotni plankton. Oni joj se prepuštaju na milost i nemilost i svatko od njih prolazi istim putem, istim koritom kroz potpuno identične situacije i iskustva.  I nitko se ne usudi iskriviti taj riječni tok, razbiti ga i stvoriti vlastiti tok. Ili još bolje isplivati na površinu. Pogledajte te ljude, oni su uhvaćeni u kalup; pravi klonirani debili, potpuno identični, jednakog mišljenja, jednakih gesta i jednakog pohanog mozga. Oni prate taj strogo definirani standardizirani obrazac življenja.

ARISTKRAT: Svakome od te bijedne kopiladi pohanog mozga dato je u ruke identično oruđe i prostrt potpuno jednak put. I oni koriste to oruđe na način  kako ih je koristio njihov prethodnik te kako će ih koristiti njihov sljedbenik onim jednakim opetovanim načinom i operacijama, nimalo ne trudeći se prilagoditi taj alat individualnim obilježjima pojedinca.  Djeca tih bijednika su prisiljena trpjeti svijet koji su im odrasli nametnuli, nastoje mu se prilagoditi kako najbolje znaju samo da budu u službi šabloniziranog modusa operandi. Kasnije ta ista djeca u pravilu reproduciraju taj svijet. Mi, gospodine Grabovac, smo promatrači života i gledamo serijske sudbine jadnika koji tonu u ispraznosti vlastite iluzije na jednosmjernom putu  utopijske ništavnosti.

ARISTOKRAT: Žudnja za slobodom i samoizražavanjem, temeljna je osobina svakoga od nas; to je jedini medij za razvoj vlastitih potencijala. Nismo rođeni u kalupu; nismo predodređeni da robujemo sintaksi i semantici kalupa. Stvarajmo svoj put, primijenimo oruđe na svoj vlastiti, jedinstven način! Duša svijeta pati, a um u okovima  na kažnjeničkoj klupi podrhtava u groznici. Sve što nam je dato jest svijet obrazaca i iluzija.

GRABOVAC: Kako to mislite obrasci i iluzije?

ARISTOKRAT: Jednostavno je! Vidite. Na primjer uče nas kako se vladati, što reći, kako misliti, kako reagirati, kako emocionalno reagirati i izraziti emocije i misli. Govore: „suspregni gnjev, suspregni suze, moraš ovo, moraš ono“. Stalno neke zapovijedi, a to je čisto instrumentalno uvjetovano ponašanje ili odgoj. Svaki  odgajatelj čin donošenja djeteta na svijet pretvara u previše banalnu i pretjerano optimističnu misao da će se u tom djetetu ostvariti svaka neuspjela iluzija njihove mladosti. Dakle stvaramo iluziju uređenog života i zovemo je ljudskom zbiljom; kreiramo  sustav umjetnih vrijednosti zbog kojih mnogi pate jer tu visoku ljestvicu ne mogu dostići, umjetna egzistencijalna pitanja zbog kojih se propinjemo i ubijamo nervozom; stvaramo lažljivi moral u kojem ne postoji diskriminacija ukoliko si istovjetan s grupom i okolinom u kojoj živiš. Iluzija ljudske zbilje, svijet je, tvorevina ljudske gluposti u kojoj vladaju obrasci čvrsto povezani s dodijeljenom ulogom. Dodijeljena uloga znači podrazumijevanje; podrazumijeva se da izvršavaš određen obrazac ponašanja ukoliko si sin, otac, suprug.  Razmišljaš stereotipno.

GRABOVAC: Zar ovi bijednici u potoku ne znaju tko su?

ARISTOKRAT: Upravo suprotno, gospodine Grabovac. Oni ne žele ništa znati. Njima je draže ginuti u opetovanom iskustvu „ružičastog“ života.  Njima je draža iluzija u kojoj ne trebaju upregnuti um, nego stvarnost koja je prepuna boli i muke. Apsurdno, ali istinito! Ljudi ignoriraju stvarnost; žive svoje bijedne utopije robujući stereotipnom ograničenom razmišljanju. Iluzija je zatvoreni prostor, zvjerinjak; izgleda vrlo stvarno jer je ograđen nepropusnim, čvrstim obzorom jasno vidljivim, ali nedohvatnim.

GRABOVAC: Ne razumijem kako čovjek nije u stanju prozrijeti mračnu moć kolotečine?

ARISTOKRAT: Zato jer nema prilike. Prerano se u mladu dušu nastani prijekor i ugnjetavanje. Vidite, mnogi ljudi žive svoje živote pravocrtno. Sve ide svojim slijedom. Sve se kreće kao po špagi. Nema prepreka. Na žalost to iskustvo stvara kolotečinu.

GRABOVAC: Kad sam prolazio šumom nisam mogao ne zamijetiti ranjene dalekovode.

ARISTOKRAT: Da. Istina. Teško da možeš ne zamijetiti prizor poraženih Prometeja što krvare mutnom, otrovnom krvi.  Oni su žrtve  jedne enormne iluzije: „LJUBAVI“. Primijetili ste da su im pokidane žice.

GRABOVAC: Da. Jesam! Vrlo neobično.

ARISTOKRAT: Vidite! Oni su žrtve gluposti u koju su ih drugi uvjerili i uvukli. Pate zbog nesretne ljubavi, zbog  naučenog obrasca ponašanja i ostvarivanja individualne veze. Rekli su im kako se trebaju ponašati u ljubavi, što trebaju raditi i činiti; nametnuli su im neki optimistički dotjeran sustav vrijednosti koji nisu mnogi mogli dostići i eto ti nesreće i bijede, očaja i patnje. Ljubav je samo naučeni obrazac ponašanja za ostvarivanje individualnih veza. Očaj i nesreća izrastaju iz nemogućnosti ispunjenja nekog od njih ili nezadovoljstva ispunjenim.  Zato dalekovodi pokidanih žica krvare. Zbog gluposti kolotečine pate i stenju. U svijetu bez oslonca, iz magle vrebaju utvare i zvijeri.

            U međuvremenu razgovor prekidaju dvije bedinerice, potpuno identične, s jednim posebnim detaljem: lica im nalikuju na ulašteni srebrni pladanj. Približe se stolu i ponude Grabovca s biskvit kolačićima i zelenim čajem. Grabovac je bio zadivljen zeleno-fosfornom parom čaja. To je jedino zelenilo  u  pustari čistilišta. Srkne čaj i znatiželjno upita Aristokrata.

GRABOVAC: Tko su ove?

ARISTOKRAT: Ovo nisu ove, nego muško i žensko.

GRABOVAC: Obje ili oba su u ženskim krpama.

ARISTOKRAT: Da. Doista neobično. Ona je, kako da kažem, bila fantomski ud svojeg partnera, produžetak njega samoga bez intimne misli, bez volje i uma. Baš poput igračke na baterije koja ima instaliran program s ograničenim brojem radnji. On međutim, je savršeni prikaz papučara svoje drage ljubimice. I jedno i drugo su služili svojim partnerima kao predmeti, oruđe ispunjenja njihove volje. Oboje su bili robovi kolotečine.

GRABOVAC: Dakle i oni su upali pod utjecaj nametnutih vrijednosti i obrazaca ponašanja.

ARISTOKRAT: Itekako! Oni su savršeni primjerak poraženih sloboda. 

GRABOVAC: Kroz putovanje šumom zamijetio sam i neko golemo biće, zapravo gusjenicu od ljudi i uprljanog platna.

ARISTOKRAT: O da! Hm. To su oni koji nisu nikada preboljeli iluziju. Oni još uvijek tapkaju u mraku svoje iluzije, nesposobni odvojiti se od ružičastog svijeta gdje se ostvaruju svi snovi.  Laž, opsjena, iluzija je pod njihovom plahtom.  Iako su se izdvojili u stvarnost, još uvijek se prekrivaju preko glave od straha i nemoći. Oni su ovdje zaglavili u svojem svijetu opsjene i laži. Svi oni koji ignorirajući stvarnost prekrivaju glavu iluzijom, nikada neće postati bićem, individuom; zanavijek će biti produžetak nečije nametnute volje. Ili jednostavno rečeno - robovi.

GRABOVAC: Pomalo sam zbunjen!

ARISTOKRAT: Gospodine Grabovac, mislim da vam sve savršeno postaje jasno i sjeda na svoje mjesto. Da nema takvih poput nas, buntovnika, požara i devijacija, svijet bi zatupio i zamro u kolotečini opetovanog.

Aristokrat ustane i proročki podigne štap iznad sebe. Na nebu zabljesnu dva plava oka prepuna gromovitih kapilara.

ARISTOKRAT: Spremite se, gospodine Grabovac. Vrijeme je za posljednji boj!

GRABOVAC: Gdje idemo?

ARISTOKRAT: Tamo gdje je posljednja stanica svih ogorčenih skeptika poput nas dvojice. Idemo do humka početka. Tamo ću učiniti primopredaju i VAS učiniti gospodarom svijeta istine.

GRABOVAC: Ali… nisam spreman... nisam.

Iznenada svi zvukovi utihnu. Zatim potajno i vrlo podlo, začuje se vjetar i počinje komešanje. Snažna sila obujmi Grabovca i stade ga vuči  u ponor. Aristokrat nestaje pred njegovim očima. Čistilište ispire Grabovca kroz šumu ranjenih dalekovoda. Pokoji dalekovod biva iščupan iz zemlje i poleti za Grabovcem. Sila je sve snažnija, sve jača. Grabovac više ne razaznaje ništa. Utonuo je u mrkli mrak.

U glavi mu ostanu žive samo tri riječi:

Težnja--Patnja--Bol

 

 

TERAPEUTSKI KANIBALIZAM

Nit izgubljene tajne,

Sunce ipak sja;

Biskupi gube zube

Varave obmane.

            Probudio se pred mirnom površinom vode. Mrak je i dalje ispunjavao svijet čistilišta. Pred sobom ugleda štap i Aristokračevu figuru. Ubrzo razaznaje da se nalazi na početku svojeg putovanja. Samo što je taj početak putokaz posljednjih stanica. Tajna je tako blizu izlaza; samo je treba dohvatiti. Aristokrat mu pomogne ustati. Kroz pukotinu otvora ovog mjesta, zasvjetluca još uvijek živo srce. Aristokrat ponovno zamijesi svoju masku i progovori.

ARISTOKRAT: Gospodine Grabovac, ovo je naša posljednja stanica. Ovdje se odvija primopredaja. Tu se nalazi ključ svjetova.

GRABOVAC:  Ne razumijem smisao vaših riječi.

ARISTOKRAT: Svijet u kojem živimo prepun  je  varljivih osjećaja i vizija svijetle budućnosti. Ljudi vjeruju da postoji trojedinstvo vremena: prošlost u sadašnjosti, sadašnjost u budućnosti. No ja vjerujem da postoji stalni trenutak sadašnjosti. Prošlost je neka vrst začetka sadašnjosti, a budućnost je ionako nejasna i neuhvatljiva. Budućnosti kao da i nema; sve što je u magli, kao da i ne postoji; sve je to neodređeno, nejasno, nedefinirano. Svjetovi naših apstraktnih predodžbi i ideala stvaraju i uloge kroz koje proživljavamo sebe. Uloga je naša maska kojom poljepšavamo bit čovjeka i dajemo oblik toj pojavi.

ARISTOKRAT: Čovjek se nikada ne pita zašto? Čovjek je zarobljen u podrazumijevanje umjetnih tvorevina, apstrakcija i na brzinu sklepanih kulisa.  Svaka uloga ima niz atributa koji određuju ponašanje, razmišljanje… Sada, gospodine Grabovac, na pragu ovog mjesta testiramo istinu. Samo čovjek oslobođen stereotipa, podrazumijevanja i nametnutih ograničenja je slobodan čovjek.

GRABOVAC: Gdje sada idemo?

ARISTOKRAT: Vidite, tamo preko ove vode nalazi se humak. Tamo je sve počelo i tamo sve završava. Taj humak je Atlantida po jednoj predaji, a po drugoj Eden.

Prema njima, dopliva čamac stvarajući nježne i mirne valove.  Aristokrat se okrene Grabovcu i gestom ruke uputi ga da sjedne u čamac. A Grabovac kao pitomo pseto, pogne glavu i uđe u čamac. Aristokrat odmah skoči za njim i uhvati se vesla.

ARISTOKRAT: Ne bojte se, gospodine Grabovac. Odvest ću vas na mjesto gdje sve tajne bivaju otkrivene. No usput ću vam ispričati priču o početku svijeta.

GRABOVAC: Mislite o prvim ljudima, Adamu i Evi.

ARISTOKRAT: Da. Tako nekako.

Zvuk škripanja vesla odmjeravao je snage s tihim i vrlo sugestivnim tonom Aristokrata. Otisnuli su se niz mrak kao da plove rijekom Stiks u podzemni svijet.

ARISTOKRAT: Mnogi kažu: Bog ih stvori na svoju sliku i priliku. I zvaše se Adam i Eva.  Adam u prijevodu znači „Prvi“, a Eva njegova „Priležnica“.  No nije bilo baš sve tako nevino kako se priča. Naime, grijeh je sišao s drva u obliku zagriza. No nitko se nikad nije pitao čega? U što su točno ti prvi ljudi zagrizli?

GRABOVAC: Pa valjda u jabuku!

ARISTOKRAT: Da, to bi odgovorio svaki naivac. Oprostit ćete mi na izrazu. No priča nije tako jednostavna kako se čini. Na smokvinom drvu, njihali su se majmuni u svakodnevnoj kolotečini. Počeo je sumnjati u sve što vidi i osjeća. I njegova sestra majmunica osjeti isto.  Postalo im je jasno da su ulovljeni u zatvorenu zamku iluzije nekog jačeg i većeg od njih samih. Spustivši se sa smokvina drva primili su se za ruke i počeli lutati tragajući za istinom. Izobličenje je rodilo oslobođenje od kolotečine. Njihov um je bio dosta oštar da sebi samima nadjenu imena: muško Andon i žena Fonta. Brat i sestra, blizanci izašli iz jedne utrobe, pogođeni su strijelom napetog svemira devijacijama i izobličenjima. To ih je spasilo. S vremenom, stvorila se nova kolotečina u kojoj su propadali ne znajući što je stvarno, a što nestvarno. Tada odluče na svijet donijeti novu devijaciju, čovjeka ispalog iz incestne veze.  I stvoriše kromanjonca, modernog čovjeka, nekoliko njih. Kolotečina se pokorila izobličenju, svijet okvira i obrazaca, propao je  pred ekstremom. Nova rasa čovjekolikog majmuna, kromanjonca raširila je ruke i raštrkala se po cijeloj planeti. No kolotečina ponovno zavlada i obmane čovjeka. Praroditelji: Andon i Fonta, odluče se za nešto brutalno: na „ZAGRIZ“ koji je promijenio svijet. Nisu učinili ništa loše, samo su slijedili svojeg oca pradavnine Krona koji je prvi okusio meso svoje djece. I Andon i Fonta, kanibalistički su proždrli svoju djecu i rasparali kolotečinu ekstremnom devijacijom koja dugo vremena nije mogla zacijeljeti. I kanibalizam je vazda ostao sjedinjen s čovjekom. No s vremenom i on postane kolotečina.

            I čamac stigne do humka na kojem je raslo sasušeno smokvino stablo, a pred njim je stršao metalni križ, polupotrgan i korodiran. Nije bilo ničega osim tog otočića usred mirne površine vode. Srce kroz pukotinu svijeta i dalje je tuklo i svakim otkucajem zabljesnulo laganim i nježnim bljeskom.  Aristokrat u Grabovčeve ruke predaje veslo.

ARISTOKRAT: Gospodine Grabovac, u ruke vam predajem sudbonosni predmet kojim ćete rastjerivati iluzije testirajući istinu sve dok ne naiđe netko poput nas dvojice požara. Čekao sam na vas oko tri stotine godina. Nadam se da će vama vrijeme proći vrlo brzo.

GRABOVAC: Zar me ostavljate samog ovdje!?

ARISTOKRAT: Ne brinite! Ne odlazim još. Moram vam predati još toliko toga u naslijeđe.  Riječi nisu dovoljne za ono što ću izreći. Ovo je tradicija koju prenosim vama u naslijeđe gospodine Grabovac. Te je riječi meni predao moj prethodnik, a sada će one postati vaše.  

GRABOVAC:  O čemu je riječ?

ARISTOKRAT: Riječ je o najgoroj devijaciji koja je obilježila ljudski rod, o kanibalizmu, o poroku i ekstremu koji je jednom rasparao kolotečinu, ali i sam postao tom kolotečinom.

GRABOVAC: Zašto je ovaj križ nasađen pred drvom? Koja mu je svrha?

ARISTOKRAT: Kažete svrha, a mislite u sebi: „Koja opsjena glupost.

GRABOVAC: Varate se. Mislim ozbiljno.

ARISTOKRAT: Dobro ne budite toliko napeti.

ARISTOKRAT: Ovaj križ ovdje, podsjetnik je na veliku kanibalističku organizaciju koja je započela svoje djelovanje  prije otprilike 2000 godina.

GRABOVAC: Govorite o religiji?

ARISTOKRAT: Da. Začudo o religiji. Ta religija je ostatak kolotečine koja je zadesila prve ljude. Kanibalizam se ušuljao u ljudsku put. Postao je uzastopnom djelatnosti u svakom razdoblju povijesti. Ispočetka je to bio obredni kanibalizam s prinošenjem ljudskih žrtava, kasnije ratni kanibalizam gdje je čovjek lovio čovjeka i proždirao ga da dobije neprijateljevu snagu. Religijski kanibalizam koji je otpočeo davnom religijom oca Krona koji je požderao svoju tek rođenu dječicu. Taj Kron je sinonim za kolotečinu koja se održala u kršćanstvu gdje  su vjernici žvakali i probavljali svojeg Boga da pridobiju njegovu snagu, pomno  izranjavanu dušu. 

ARISTOKRAT: Zanimljiva je činjenica da čovjek u ovo moderno vrijeme i dalje proždire čovjeka. Hm. Čistilište je kanibalističko predsoblje. Pa i sami ste bili svjedokom kanibalističke prijetnje. U čistilištu svatko svakog napada i proždire pa tako i pripadnika svoje vrste. Ljudski svijet je kavez  kolotečine  gdje jedni probavljamo druge. Poznati prehrambeni kanibalizam zabilježen u nekom indijanskom plemenu osuđivan je kao nemoralan zbog krvoločne sklonosti prema ljudskom mesu.  No nije to jedina vrsta kanibalizma. Postoji nešto  profinjeniji kanibalizam: terapeutski kanibalizam današnjice. Danas je opravdano prema Hipokratovoj zakletvi (zakletvi konja; lat. Hipo=konj) koristiti injekcije hipofize, presatke  moždanih membrana, darivanje krvi, transplantacije organa (bubrega, pluća, srca, jetara, crijeva, koštane srži)  koje su danas postale tekućom praksom modernog svijeta kanibalističke kolotečine. A s druge strane kažnjivo je i moralno negativno konotirano ispeći šniclu od čovjeka ili napraviti slasni biftek od ljudskog buta.

GRABOVAC: Bože sveti. Nikada nisam na to tako gledao!

ARISTOKRAT: Zato ste ovdje da bi virnuli istini u oči. Pošast kolotečine, moguće je pobijediti samo  novom devijacijom, novim devijantnim ponašanjem koje će rasparati niti te groznice u kojoj čovjek zapinje već tisućljećima.

ARISTOKRAT: Ovo drvo ovdje je prolaz u Ništavilo, posljednji oblik devijantnog ponašanja, ekstrem koji izravnava sve nelogičnosti, iluzije, laži i kolotečine.

GRABOVAC: Ali ovo je drvo početka cijelog svijeta. Ovo je smokvino stablo!

ARISTOKRAT: Svaki početak na stazi utrke života, ujedno je i cilj.  Tako i ovo stablo. S njega su sišla dva bića, prve devijacije svemira. Na njega će se popeti biće s najjačom devijacijom, iskrivljenjem, ekstremom i rasporiti laž.

GRABOVAC: Vi ćete se žrtvovati za ovaj cilj?

ARISTOKRAT: Da. Ja ću završiti put ovdje, a na vama je da  prenesete tu spoznaju na druge, sve one željne  slobode, oslobođenja, emancipacije. Sada idem, a vi otplivajte daleko odavde dok ne bude vrijeme.

GRABOVAC: Ali čekajte. Nismo se tako dogovorili! Stanite!

Srce je kroz pukotino strašno počelo tuči. U smokvino drvo udari grom  i zapali ga. Aristokrata ljube plameni jezici i cjelivaju užarene usne smokvinog stabla. Sjedinjava se sa stablom, s užarenim ždrijelom zublje plavog srca. Humak na kojem je Grabovac stajao, počeo je tonuti. Čamac je začudo probušen i tone. Neka nevidljiva sila Grabovca vuče na dno i otima veslo. Grabovac se utapa, zazivlje upomoć, ali nema nikoga. Srce kroz pukotinu se rasplamsalo i rastapa se kao užarena magma. Svijet u kojem je probdio svoje zadnje sate, propada i nestaje. Izranjavana duša na izdisaju sriče:

                      Endokanibalizam--Egzokanibalizam--Hipokrat--lat.Hipo=konj

Grabovac nestaje, gasi se.  

            Budi ga uzastopno drmanje.  Iskašlja se i pred sobom ugleda konobara. Isprva ugleda prizor konobara bez tona kao film s invaliditetom, prozvan nijemim filmom. Zatim se otpočinje  zvuk konobareva glasa s kaskadnim kratkim obavijestima. „Gospodine Grabovac. Probudite se! Zaspali ste. Stiže torta. Vrijeme je da pogasite svjećice.“

 Vrijeme je stalo za Grabovca. Potpuno stalo! Zuri u omrznuti prizor visokokralježnjaka rođenih iz devijacije,  zarobljenih u  kolotečinu.  Priđe mu zaručnica, zaželi sretan rođendan šapatom u uho i  zagrli ga. Prilazi mu konobar i donosi papirić. „Neki gospodin; nije se predstavio, ostavio je ovo pismo za vas. Izvolite!“ Grabovcu zvoni u glavi. Rastvara papirić i čita poruku.

Sretan rođendan gospodine Grabovac. Neka ih bude još mnogo.

Zauvijek vaš nesebični prijatelj,

Ogorčeni Skeptik.

I sve se nastavlja i ponavlja iz godine u godinu od rođendana do rođendana, od zvijezde do zvijezde. I štakorska gomila u mraku postane divna  i nježna ljubimica, a kolotečina najugodnije opetovano iskustvo kojeg valja ponavljati i ponavljati.

proza

Ivan Zrinušić: Devet crtica

Ivan Zrinušić (Osijek, 1981.) višestruki je finalist različitih natječaja za poeziju i prozu, uključujući i dva prethodna finala Nagrade Sedmice & Kritične mase. Za nezavisnu izdavačku kuću Slušaj najglasnije! / Bratstvo duša objavio je 'Netko nešto ništa' (2010.), 'Bilirubin' (2011.), 'Vidiš kako je lijepo' (2012.), 'Tri mrava' (2013.), 'Najbolje je da se ne javljaš' (2014.), a iz rukopisa u pripremi donosimo devet crtica.

poezija

Muanis Sinanović: U tijelo okolo sebe

Muanis Sinanović (1989., Novo Mesto) objavio je Štafetu okoli mestne smreke (2011.), za koju je nagrađen od Društva slovenskih pisaca i Pesmi (2014.) Piše kritike književnih, filozofskih i teorijskih djela, te eseje i društvene komentare za Radio Študent te je dio uredničke ekipe književnog časopisa IDIOT. Studira opću lingvistiku i filozofiju u Ljubljani.

proza

Ivana Rogar: Golubovi su odletjeli

Ivana Rogar (Zagreb, 1978.) diplomirala je komparativnu književnost i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je potom upisala poslijediplomski studij književnosti. Suradnica je Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i urednica u nakladničkoj kući Durieux te književnim časopisima Libra Libera i Quorum. S engleskog je prevela nekoliko romana i publicističkih djela, između ostalog ''Nasljeđe gubitka'' Kiran Desai. Prvu zbirku, ''Tamno ogledalo'', iz koje donosimo priču, objavila je 2014. u nakladi Durieuxa. Drugu zbirku, ''Tumačenje snova'', objavila je 2016. u istoj nakladničkoj kući.

proza

Vladimir Tabašević: Zovem se Mirsad i teško je

Vladimir Tabašević (1986., Mostar) studirao je filozofiju u Beogradu, a objavio je zbirke poezije Koagulum (2010.), Tragus (2011.), Kundak (2012.), Hrvatski kundak (2014.) Roman ''Tiho teče Misisipi'' našao se u užem izboru za Ninovu nagradu. Osnivač je i jedan od urednika internet časopisa Prezupč te je dobitnik regionalne nagrade za priču Rat, u okviru Biber festivala, i nagrade Mirko Kovač za najbolju knjigu mladog autora. Donosimo nove priče koje će se naći u jednoj od budućih izdanja.

proza

Natalija Miletić: Iz zbirke kratkih priča 'Nisam'

Zavirili smo u nedavno objavljenu zbirku priča 'Nisam' (Algoritam), već dobro nam znane autorice Natalije Miletić (Sisak, 1977.)

esej

Ante Nenadić: Kanon budućnosti ili budućnost kanona

Donosimo esej Ante Nenadića (1995., Split), studenta antropologije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nenadić je sudjelovao na mnogobrojnim javnim čitanjima kao dio književnog kolektiva '90+' te na tribini za mlade pjesnike 'Poezija u kavezu'.

proza

Hugh Laurie: 'Vrlo komplicirana trgovina' (1. poglavlje romana)

Hugh Laurie - za mnoge jednostavno doktor House - svjetsku slavu stekao je ulogom dr. Gregoryja Housea u medicinskoj drami "Dr. House", a iskazao se i kao glazbenik.
U kontekstu Laurieve fascinantne multitalentiranosti njegov književni talent ostao je u medijskoj sjeni, premda je Laurie kao pisac izvanredno talentiran i slojevit humorist.
Tko god voli dr. Housea, voljet će, uvjereni smo, i ovu knjigu koja je napisana prije serije. Junak neobičnog trilera "Vrlo komplicirana trgovina" po duhu i tipu humora zapravo je vrlo blizak Houseu, premda je daleko od titule doktora.
Roman je objavio Profil, u prijevodu Ivane Amerl. Testirajte prvo poglavlje prije nego potražite knjigu... Uživajte!

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg