proza

Marta Glowatzky Novosel: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

U širi izbor ušla je i Marta Glowatzky Novosel (Čakovec, 1983.), profesorica flaute, prevoditelj i sudski tumač za njemački jezik.
Glowatzky je uz glazbenu akademiju u Münchenu završila i poslijediplomski interdisciplinarni studij konferencijskog prevođenja u sklopu Sveučilišta grada Zagreba. Objavljivala je u nekoliko zbornika i portala.



 

Ecdysis1

 

 

Ako može bivša Prva dama, Halle Berry, Sienna Miller, može i ona. Oprostit će mu. Obojiti kosu. Upisati tečaj brzog čitanja. Iznenaditi ga raftingom, skočiti bungee jumping. Dokazat će mu da opet može biti zanimljiva, lepršava. Muškarci vole promjene, pisalo je u onom banalnom savjetniku za parove s bračnim problemima. Možda mu jednostavno nije davala dovoljno. A i ispila mu je mozak svojim zvocanjem. Otputovat će zajedno na neko egzotično mjesto, možda na Madeiru, na Rodos. Otok se u svakom slučaju činio dobrim izborom. Odcijepit će se na kratko od svijeta, dok ne prebrode krizu.

* * *

Soba u Šri Lanki nudila je sve što je bilo potrebno kako bi bili posvećeni isključivo jedno drugom. Uživala je u blagodatima i miomirisima koji su je ispunjavali lagodnim nabojem. Arome curryja, prženih banana s cimetom, datulja i kokosovog mlijeka i potpourri razbacan po krevetu širili su mirise najšireg raspona, i mogla se zakleti, da je svaka travka  imala drugačiju dozu afrodizijačkog djelovanja. A nakon toga? Što nakon? Trenutno se nije htjela time zamarati. Njegove traperice na pola na podu, na pola na krevetu, njegovo visoko čelo, kosa nalik bodljama morskog ježa, krive donje jedinice, hirovite, razigrane, čvrste ruke. Kažu da su sitne nepravilnosti šarmantne, ali nikako nije mogla zaboraviti posljedice tog krivog šarma. Gore od Madeleine kolačića, pomalo su se vraćale boje, mirisi, okusi.   

Na terasi resorta u kojem su bili smješteni, oči mu opet sjaje dok joj promatra leđa, dok prati njen hod. Ona se iznenada okreće i vraća, šapće mu na uho nepovezane, nebitne riječi, svjesna onog bitnijeg. Njen dah prodire u srž, dok zaobljenim usnama izgovara otvorene vokale. Kosom mu zaklanja lice i vrškom taman vlažnog jezika prolazi rubom uha. “Iza večere “, osmjehne se i krene prema hotelu.  

Na ulazu u sobu, zatekla ju je uporna zvonjava telefona i čudan neodređen zvuk - hsssk, koji je pripisala sveprisutnim insektima. Zastala je na sekundu, dok je u glavi oduzimala i zbrajala moguće opasnosti i prijetnje. Nitko nije znao gdje su. Jel' moguće? Ako se ne javi, predugo će se pitati. Polako se približila komodi s telefonom. Ne prestaje zvoniti. Već je htjela dignuti slušalicu, al onda naglo jurne prema vratima sobe i izleti na hodnik. Pravit će se da ga nije čula. Pa odleti još brže natrag.

"Halo?"

Tišina.

"Halo?!"

"Good evening."

"Good evening."

"Your dinner is served."

Večera - javljaju s recepcije, je spremna.

Sad je dosta. Mora prestati s tim; sve će upropastiti. Sredit će se i kreće van. Dolje ju čeka on, zamagljenog pogleda, bliskiji, prisniji no ikad. Ona isto večeras posebno zrači. Zadovoljna je i to se vidi. Sutra se vraćaju i sad zna da su uspjeli.

Zadnji pogled u ogledalo, opet je ona stara.....Hssssk. No gledajući vlastiti odraz u ogledalu, krajičkom oka primijeti divovsku, dlakavu tarantulu koja se udobno smjestila na njenom pokrivaču. Zakorači korak unazad, ali shvati da joj je sada još bliže. Gledajući ju onako izvaljenu na njenoj strani kreveta, pitala se koliko dugo se već ovdje nalazi. Možda ju je jutros promatrala kako se oblači? Činilo se da je već neko vrijeme ovdje, na prvi pogled savršeno stopljena s interijerom, a opet narušavajući sklad prividne idile i pretvarajući ga u ono realno, očigledno. Možda ju već neko vrijeme promatra, čekajući da napokon osvoji teritorij sve do njene konačne kapitulacije. Kučka joj se valja po spavaćici, ostavljajući u zraku paranoju koja će se vraćati još godinama kasnije, dok će po nekim drugim krevetima tražiti prozirne niti, uspoređujući ih sa svojim, njegovim, nečijim nijansama kose.

Na noćnom ormariću pored kreveta ugleda njegov dezić. Upaljač ima u džepu. Vidjela je kako lokalni klošari na taj način istrebljuju crve, gliste, sljepiće. Zapravo nije mogla ni zamisliti gori kraj za bilo koga od izgaranja u plamenu, no trenutno se zaista nije nudila alternativa. Doduše, prozor je odmah pored. Mogla bi je otresti s pokrivača kao mrvicu kruha. Ostala bi tek fleka na asfaltu. Takvi se beskičmenjaci ne znaju dočekati na noge. Pad poput ovog bio bi u svakom slučaju smrtonosan. A ako ju poklopi čašom? Možda se uguši? Ako i ne, ostaje svoj svome. Možda se jednostavno povuče? Izvuče bijelu zastavicu i odgmiže natrag u rupu iz koje je došla. Ali ne, ona želi vladati! Očnjaci joj svjetlucaju srebrnim sjajem. Puše. Sikće. Hsssk. Umjesto toga, diže se na četiri stražnje noge, dok preostalima po zraku dokazuje vlastitu premoć pokušavajući uloviti plijen u koji će sasuti probavne enzime i pretvoriti ga u gnjecavu kašu. Ali otrov je već ispušten, a protuotrova nema, barem ne u ovoj sobi.

Naravno, uvijek joj preostaje mirnije rješenje - zatražiti novu sobu, praviti se da se radi o prašini, poplavljenoj kupaonici, pokvarenoj klimi, smjestiti se negdje drugdje i ne dozvoliti da im itko više remeti mir. Ali ona je ovdje zbog nje! Ovo postaje pitanje ponosa i dostojanstva! “Ona ili ja. Danas ostaje samo jedna od nas dvije.“

Njezin prijatelj imao je sličnu takvu spodobu za kućnog ljubimca. Smeđi ptičar; mrcina koja bi za obrok pojela guštera ili miša, a nerijetko je mogao savladati i većeg glodavca ili čak pticu. Kad ga je jednom prilikom došla posjetiti, baš se "presvlačio". Prizor je bio u najmanju ruku fantastičan. Zavukao se u kut i odbijao hranu. Legao je na leđa, dignuo noge u zrak i zapravo djelovao prilično ranjivo i bezopasno. Ali, dok su samilosno gledali u taj sklupčani višak kože egzoskeletona koji je onakav jadan i nikakav ostao ležati u kutu terarija, iz njega se na kraljevski ponosan način izvukao drugi pauk - veći, tamniji, sjajnije dlake i  jačeg otrova.

* * *

Iz kofera je izvukla crvenu haljinu golih leđa. Zračila je uistinu posebno taj dan. Još jednom se pogledala u ogledalo i nasmiješila zvuku koji se javljao u donjem dijelu stakla. Spremila je sve svoje stvari - i napustila sobu.

 

 Sveprisutna

 

Kad je prvi put obišao stan koji je namjeravao kupiti, na samom ulazu dočekao ga je ugodan miris. Miris mu je puno govorio. U usporedbi s ljudskim predrasudama daleko je češće bio u pravu. Ono što na prvu govori ''da'' ili ''ne''. Kod ljudi bi ponekad popustio nad onim "Izgled vara" pa bi im progledao kroz prste, pravio se da ne vidi. Da bi se na kraju opet vratio na početnu misao.

Dva tjedna nakon useljenja, stolar je došao uzeti mjere za namještaj. Krenuo je od kuhinje, radio je precizno i spretno. Bio je smiren. Predložio je elemente od iverala u boji smeđeg hrasta i šatiranu bijelo-smeđu radnu plohu.

- Za otprilike četiri tjedna će biti gotovo - spremio je metar i olovku, i krenuo prema izlazu.

- Može. Ali, čekajte, nismo još gotovi. A hodnik i spavaća?

- Sve to? Može, što se mene tiče...

Ostatak je jednako brzo izmjerio i na odlasku rekao da će mu za to trebati nešto više vremena, mjesec i pol, najviše dva.

- Nije hitno, važno da je pošteno napravljeno.

- Bit će, ne brinite. Tu vam je moja vizitka, javit ću vam kad završim s poslom.

Od tada je prošlo tri mjeseca. Nitko nije zvao. Bilo mu je čudno, a i dosadilo mu je preskakati kutije i odjeću kojih je nakon useljenja bilo posvuda. Odlučio je nazvati broj s vizitke, međutim nitko se nije javljao. Pokušao je idući dan opet, ali nikoga nije dobio.

Dva tjedna poslije, taman se spremao izaći iz stana, kad je začuo zvono na ulaznim vratima.

- Da? Tko je?

- Majstori za namještaj!

Pritisnuo je gumb za otvaranje i kad su se stepenicama popeli na prvi kat, otvorio vrata stana i zbunjeno ih gledao. Dvojica majstora dovlačila su kartonske kutije i bez riječi ih gurali prema stanu. U prvom trenutku bio je iznenađen i kratko šutio, a onda je izgubio strpljenje.

- Čekajte, polako! Ne javljate se tjednima pa ovako banete, spremao sam se upravo izaći! I gdje je Stipe? Zvao sam ga deset puta, ne javlja se!

Majstori su se pogledali pa jedan od njih odgovori:

- Stipe je umro. Naglo se razbolio i preminuo. Mislili smo da znate.

Čovjek potpuno zdrav, prije tri mjeseca stajao je pred njim, na istom mjestu na kojem su sada kutije s namještajem. Možda je znao, predosjećao? Tijelo šalje signale, nitko ne umire preko noći, osim ako ga ne pregazi tramvaj.

- Ali sve je tu, ne brinite, treba nam dan-dva za montažu i stvar je riješena – smirivao ga je  drugi majstor.

Pomislio je kako se ovako nešto možda dalo naslutiti. Kako izgledaju zdravi ljudi koji će uskoro umrijeti? Kako mirišu? Po žuči, sluzi? Pokušavao je prizvati sve detalje na njemu, neku izdajničku crtu karaktera, način hoda, kašalj, ili makar šmrcanje, popucale kapilare u oku, čudan prizvuk u glasu, neobičan miris, išta za što bi se mogao uhvatiti i reći: Aha! Pa da, bilo je jasno! Morao je postojati neki znak. Ali baš ničeg čudnog se nije mogao sjetiti. Čovjek prosječne tjelesne težine, uredan, uravnotežen, suzdržan. Bio je doduše sasvim miran i pomalo ravnodušan, kao da je jako, jako umoran ili ga je baš briga za sve.

Kad su majstori završili i napokon izišli iz stana, sjeo je na rub kreveta i isprazno gledao pred sebe. Odjednom ga je ulovio užasan osjećaj bespomoćnosti. I bijesa. Pokušavao je odvratiti misli, ali kud god bi pogledao, svaki komadić stana podsjećao ga je na čovjeka kojeg je jedva poznavao i koji je tako neočekivano umro, i ostavio mu namještaj koji ga podsjeća na to. Gdje god se okrenuo, svakoga dana, sve ga je podsjećalo samo i jedino - na smrt. U svaku ladicu, u svaki čavao, daščicu, vodilicu uvukla se prokleta smrt i neprekidno ga podsjećala na to "danas jesi, sutra nisi." I nije se moglo poduzeti apsolutno ništa. Činilo mu se suludim iseliti iz stana kojeg je čekao godinama i za kojeg je otplatio tek nekoliko rata kredita, otprilike kao ostaviti ženu zbog sumnje da ga vara, iako za to nema pravog dokaza.

Sve što je donosio u stan nakon tog događaja bilo je šareno, iskričavo i pretjerano naglašeno, a sve u svrhu prikrivanja očiglednog. Sobe su nosile naziv po boji koja je u njima prevladavala, radna soba bila je "zelena soba", spavaća ''žuta soba'', a u stanu je gorjelo dvadesetak svijeća, i barem isto toliko stolnih, stropnih, zidnih, samostojećih lampi. Barem jednom tjedno priređivao je zabave. U stanu gotovo nikad nije bila potpuna tišina, osim upaljenog radija, uključivao je po nekoliko uređaja istovremeno, perilicu suđa, mašinu za veš, palio štapiće tamjana kako bi prigušio miris drveta, a kad bi i ostao sam pokušavao je okrenuti glavu, ušutkati proklete misli. Vrtio se u krug, kao pas koji pokušava uhvatiti vlastiti rep i sumnjičavo gledao oko sebe ne bi li je napokon uhvatio kako se dovlači.

Bilo je još nečeg zlokobnog u tom namještaju, u deset godina koliko je prošlo od useljenja, nikada, baš nikada niti jedan djelić nije se rasklimao, objesio, slomio. Bio je stvarno pošteno izrađen, kao što je i obećao. Neslomljiv, nepoderiv.

A onda je iznenada primio vijest o smrti maminog brata, koji mu oporučno ostavlja svoj stan blizu centra grada. Stan je doduše posljednji put bio preuređen prije trideset godina, ali znatno veće površine i svega desetak minuta udaljen od ureda. Naravno, da! Iseliti! Čim prije! Po mogućnosti odmah. Na odlasku je pomislio kako će mu gotovo i nedostajati ta stalna strepnja. Postala je dio njega i natjerala ga da uvede kakav-takav režim u vlastiti život. Ipak, nije se dugo dvoumio i za tjedan dana stan je opet bio krcat kutijama i hrpom odjeće. Bio je spreman za odlazak. Rukom je prešao po glatkoj površini smeđeg hrasta, izišao na cestu i pločnikom krenuo prema novom stanu. Kakva sloboda, pomisli i duboko udahne.

Veselio se, stvarno se veselio!

* * *

- Kak' to mislite na licu mesta? - sa znatiželjom je idućeg dana upitala jedna od putnica tramvaja, gospođa s kolicima za plac, istovremeno gurajući se i pokušavajući popratiti gradske novosti.

- Baš tak', na licu mesta! Pogodila ga je građevinska skela koja se odvojila baš u trenutku kad je ovuda prolazil - obavijestila ju je druga, prstom pokazujući na mjesto pored kojeg su prolazili. 

- Zgnječila ga je. Zdrobila. Pljas! Ko palačinku. - uključio se i vozač tramvaja, i snažno pljesnuo dlanom o koljeno.

- Vele da su mu noge bile onak' izvrnute, k'o kad se bace kroz prozor ili s balkona nebodera - nadovezala se druga gospođa. - To je moral biti neki gadan šus!

- Navodno ga njegovi nisu mogli prepoznati, toliko mu je glava bila smrskana – rekao je vozač.

- Ha! Barem se nije dugo mučil, siromah. To je u današnje vreme sreća!

- zaključila je gospođa s kolicima za plac, izlazeći iz tramvaja i ostavljajući iza sebe dosta slobodnog prostora.

 



 1Ecdysis – Presvlačenje člankonožaca 

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg