proza

Marta Glowatzky Novosel: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

U širi izbor ušla je i Marta Glowatzky Novosel (Čakovec, 1983.), profesorica flaute, prevoditelj i sudski tumač za njemački jezik.
Glowatzky je uz glazbenu akademiju u Münchenu završila i poslijediplomski interdisciplinarni studij konferencijskog prevođenja u sklopu Sveučilišta grada Zagreba. Objavljivala je u nekoliko zbornika i portala.

Ecdysis¹

Ako može bivša Prva dama, Halle Berry, Sienna Miller, može i ona. Oprostit će mu. Obojiti kosu. Upisati tečaj brzog čitanja. Iznenaditi ga raftingom, skočiti bungee jumping. Dokazat će mu da opet može biti zanimljiva, lepršava. Muškarci vole promjene, pisalo je u onom banalnom savjetniku za parove s bračnim problemima. Možda mu jednostavno nije davala dovoljno. A i ispila mu je mozak svojim zvocanjem. Otputovat će zajedno na neko egzotično mjesto, možda na Madeiru, na Rodos. Otok se u svakom slučaju činio dobrim izborom. Odcijepit će se na kratko od svijeta, dok ne prebrode krizu.

* * *

Soba u Šri Lanki nudila je sve što je bilo potrebno kako bi bili posvećeni isključivo jedno drugom. Uživala je u blagodatima i miomirisima koji su je ispunjavali lagodnim nabojem. Arome curryja, prženih banana s cimetom, datulja i kokosovog mlijeka i potpourri razbacan po krevetu širili su mirise najšireg raspona, i mogla se zakleti, da je svaka travka  imala drugačiju dozu afrodizijačkog djelovanja. A nakon toga? Što nakon? Trenutno se nije htjela time zamarati. Njegove traperice na pola na podu, na pola na krevetu, njegovo visoko čelo, kosa nalik bodljama morskog ježa, krive donje jedinice, hirovite, razigrane, čvrste ruke. Kažu da su sitne nepravilnosti šarmantne, ali nikako nije mogla zaboraviti posljedice tog krivog šarma. Gore od Madeleine kolačića, pomalo su se vraćale boje, mirisi, okusi.   

Na terasi resorta u kojem su bili smješteni, oči mu opet sjaje dok joj promatra leđa, dok prati njen hod. Ona se iznenada okreće i vraća, šapće mu na uho nepovezane, nebitne riječi, svjesna onog bitnijeg. Njen dah prodire u srž, dok zaobljenim usnama izgovara otvorene vokale. Kosom mu zaklanja lice i vrškom taman vlažnog jezika prolazi rubom uha. “Iza večere “, osmjehne se i krene prema hotelu.  

Na ulazu u sobu, zatekla ju je uporna zvonjava telefona i čudan neodređen zvuk - hsssk, koji je pripisala sveprisutnim insektima. Zastala je na sekundu, dok je u glavi oduzimala i zbrajala moguće opasnosti i prijetnje. Nitko nije znao gdje su. Jel' moguće? Ako se ne javi, predugo će se pitati. Polako se približila komodi s telefonom. Ne prestaje zvoniti. Već je htjela dignuti slušalicu, al onda naglo jurne prema vratima sobe i izleti na hodnik. Pravit će se da ga nije čula. Pa odleti još brže natrag.

"Halo?"

Tišina.

"Halo?!"

"Good evening."

"Good evening."

"Your dinner is served."

Večera - javljaju s recepcije, je spremna.

Sad je dosta. Mora prestati s tim; sve će upropastiti. Sredit će se i kreće van. Dolje ju čeka on, zamagljenog pogleda, bliskiji, prisniji no ikad. Ona isto večeras posebno zrači. Zadovoljna je i to se vidi. Sutra se vraćaju i sad zna da su uspjeli.

Zadnji pogled u ogledalo, opet je ona stara.....Hssssk. No gledajući vlastiti odraz u ogledalu, krajičkom oka primijeti divovsku, dlakavu tarantulu koja se udobno smjestila na njenom pokrivaču. Zakorači korak unazad, ali shvati da joj je sada još bliže. Gledajući ju onako izvaljenu na njenoj strani kreveta, pitala se koliko dugo se već ovdje nalazi. Možda ju je jutros promatrala kako se oblači? Činilo se da je već neko vrijeme ovdje, na prvi pogled savršeno stopljena s interijerom, a opet narušavajući sklad prividne idile i pretvarajući ga u ono realno, očigledno. Možda ju već neko vrijeme promatra, čekajući da napokon osvoji teritorij sve do njene konačne kapitulacije. Kučka joj se valja po spavaćici, ostavljajući u zraku paranoju koja će se vraćati još godinama kasnije, dok će po nekim drugim krevetima tražiti prozirne niti, uspoređujući ih sa svojim, njegovim, nečijim nijansama kose.

Na noćnom ormariću pored kreveta ugleda njegov dezić. Upaljač ima u džepu. Vidjela je kako lokalni klošari na taj način istrebljuju crve, gliste, sljepiće. Zapravo nije mogla ni zamisliti gori kraj za bilo koga od izgaranja u plamenu, no trenutno se zaista nije nudila alternativa. Doduše, prozor je odmah pored. Mogla bi je otresti s pokrivača kao mrvicu kruha. Ostala bi tek fleka na asfaltu. Takvi se beskičmenjaci ne znaju dočekati na noge. Pad poput ovog bio bi u svakom slučaju smrtonosan. A ako ju poklopi čašom? Možda se uguši? Ako i ne, ostaje svoj svome. Možda se jednostavno povuče? Izvuče bijelu zastavicu i odgmiže natrag u rupu iz koje je došla. Ali ne, ona želi vladati! Očnjaci joj svjetlucaju srebrnim sjajem. Puše. Sikće. Hsssk. Umjesto toga, diže se na četiri stražnje noge, dok preostalima po zraku dokazuje vlastitu premoć pokušavajući uloviti plijen u koji će sasuti probavne enzime i pretvoriti ga u gnjecavu kašu. Ali otrov je već ispušten, a protuotrova nema, barem ne u ovoj sobi.

Naravno, uvijek joj preostaje mirnije rješenje - zatražiti novu sobu, praviti se da se radi o prašini, poplavljenoj kupaonici, pokvarenoj klimi, smjestiti se negdje drugdje i ne dozvoliti da im itko više remeti mir. Ali ona je ovdje zbog nje! Ovo postaje pitanje ponosa i dostojanstva! “Ona ili ja. Danas ostaje samo jedna od nas dvije.“

Njezin prijatelj imao je sličnu takvu spodobu za kućnog ljubimca. Smeđi ptičar; mrcina koja bi za obrok pojela guštera ili miša, a nerijetko je mogao savladati i većeg glodavca ili čak pticu. Kad ga je jednom prilikom došla posjetiti, baš se "presvlačio". Prizor je bio u najmanju ruku fantastičan. Zavukao se u kut i odbijao hranu. Legao je na leđa, dignuo noge u zrak i zapravo djelovao prilično ranjivo i bezopasno. Ali, dok su samilosno gledali u taj sklupčani višak kože egzoskeletona koji je onakav jadan i nikakav ostao ležati u kutu terarija, iz njega se na kraljevski ponosan način izvukao drugi pauk - veći, tamniji, sjajnije dlake i  jačeg otrova.

* * *

Iz kofera je izvukla crvenu haljinu golih leđa. Zračila je uistinu posebno taj dan. Još jednom se pogledala u ogledalo i nasmiješila zvuku koji se javljao u donjem dijelu stakla. Spremila je sve svoje stvari - i napustila sobu.

 Sveprisutna

Kad je prvi put obišao stan koji je namjeravao kupiti, na samom ulazu dočekao ga je ugodan miris. Miris mu je puno govorio. U usporedbi s ljudskim predrasudama daleko je češće bio u pravu. Ono što na prvu govori ''da'' ili ''ne''. Kod ljudi bi ponekad popustio nad onim "Izgled vara" pa bi im progledao kroz prste, pravio se da ne vidi. Da bi se na kraju opet vratio na početnu misao.

Dva tjedna nakon useljenja, stolar je došao uzeti mjere za namještaj. Krenuo je od kuhinje, radio je precizno i spretno. Bio je smiren. Predložio je elemente od iverala u boji smeđeg hrasta i šatiranu bijelo-smeđu radnu plohu.

- Za otprilike četiri tjedna će biti gotovo - spremio je metar i olovku, i krenuo prema izlazu.

- Može. Ali, čekajte, nismo još gotovi. A hodnik i spavaća?

- Sve to? Može, što se mene tiče...

Ostatak je jednako brzo izmjerio i na odlasku rekao da će mu za to trebati nešto više vremena, mjesec i pol, najviše dva.

- Nije hitno, važno da je pošteno napravljeno.

- Bit će, ne brinite. Tu vam je moja vizitka, javit ću vam kad završim s poslom.

Od tada je prošlo tri mjeseca. Nitko nije zvao. Bilo mu je čudno, a i dosadilo mu je preskakati kutije i odjeću kojih je nakon useljenja bilo posvuda. Odlučio je nazvati broj s vizitke, međutim nitko se nije javljao. Pokušao je idući dan opet, ali nikoga nije dobio.

Dva tjedna poslije, taman se spremao izaći iz stana, kad je začuo zvono na ulaznim vratima.

- Da? Tko je?

- Majstori za namještaj!

Pritisnuo je gumb za otvaranje i kad su se stepenicama popeli na prvi kat, otvorio vrata stana i zbunjeno ih gledao. Dvojica majstora dovlačila su kartonske kutije i bez riječi ih gurali prema stanu. U prvom trenutku bio je iznenađen i kratko šutio, a onda je izgubio strpljenje.

- Čekajte, polako! Ne javljate se tjednima pa ovako banete, spremao sam se upravo izaći! I gdje je Stipe? Zvao sam ga deset puta, ne javlja se!

Majstori su se pogledali pa jedan od njih odgovori:

- Stipe je umro. Naglo se razbolio i preminuo. Mislili smo da znate.

Čovjek potpuno zdrav, prije tri mjeseca stajao je pred njim, na istom mjestu na kojem su sada kutije s namještajem. Možda je znao, predosjećao? Tijelo šalje signale, nitko ne umire preko noći, osim ako ga ne pregazi tramvaj.

- Ali sve je tu, ne brinite, treba nam dan-dva za montažu i stvar je riješena – smirivao ga je  drugi majstor.

Pomislio je kako se ovako nešto možda dalo naslutiti. Kako izgledaju zdravi ljudi koji će uskoro umrijeti? Kako mirišu? Po žuči, sluzi? Pokušavao je prizvati sve detalje na njemu, neku izdajničku crtu karaktera, način hoda, kašalj, ili makar šmrcanje, popucale kapilare u oku, čudan prizvuk u glasu, neobičan miris, išta za što bi se mogao uhvatiti i reći: Aha! Pa da, bilo je jasno! Morao je postojati neki znak. Ali baš ničeg čudnog se nije mogao sjetiti. Čovjek prosječne tjelesne težine, uredan, uravnotežen, suzdržan. Bio je doduše sasvim miran i pomalo ravnodušan, kao da je jako, jako umoran ili ga je baš briga za sve.

Kad su majstori završili i napokon izišli iz stana, sjeo je na rub kreveta i isprazno gledao pred sebe. Odjednom ga je ulovio užasan osjećaj bespomoćnosti. I bijesa. Pokušavao je odvratiti misli, ali kud god bi pogledao, svaki komadić stana podsjećao ga je na čovjeka kojeg je jedva poznavao i koji je tako neočekivano umro, i ostavio mu namještaj koji ga podsjeća na to. Gdje god se okrenuo, svakoga dana, sve ga je podsjećalo samo i jedino - na smrt. U svaku ladicu, u svaki čavao, daščicu, vodilicu uvukla se prokleta smrt i neprekidno ga podsjećala na to "danas jesi, sutra nisi." I nije se moglo poduzeti apsolutno ništa. Činilo mu se suludim iseliti iz stana kojeg je čekao godinama i za kojeg je otplatio tek nekoliko rata kredita, otprilike kao ostaviti ženu zbog sumnje da ga vara, iako za to nema pravog dokaza.

Sve što je donosio u stan nakon tog događaja bilo je šareno, iskričavo i pretjerano naglašeno, a sve u svrhu prikrivanja očiglednog. Sobe su nosile naziv po boji koja je u njima prevladavala, radna soba bila je "zelena soba", spavaća ''žuta soba'', a u stanu je gorjelo dvadesetak svijeća, i barem isto toliko stolnih, stropnih, zidnih, samostojećih lampi. Barem jednom tjedno priređivao je zabave. U stanu gotovo nikad nije bila potpuna tišina, osim upaljenog radija, uključivao je po nekoliko uređaja istovremeno, perilicu suđa, mašinu za veš, palio štapiće tamjana kako bi prigušio miris drveta, a kad bi i ostao sam pokušavao je okrenuti glavu, ušutkati proklete misli. Vrtio se u krug, kao pas koji pokušava uhvatiti vlastiti rep i sumnjičavo gledao oko sebe ne bi li je napokon uhvatio kako se dovlači.

Bilo je još nečeg zlokobnog u tom namještaju, u deset godina koliko je prošlo od useljenja, nikada, baš nikada niti jedan djelić nije se rasklimao, objesio, slomio. Bio je stvarno pošteno izrađen, kao što je i obećao. Neslomljiv, nepoderiv.

A onda je iznenada primio vijest o smrti maminog brata, koji mu oporučno ostavlja svoj stan blizu centra grada. Stan je doduše posljednji put bio preuređen prije trideset godina, ali znatno veće površine i svega desetak minuta udaljen od ureda. Naravno, da! Iseliti! Čim prije! Po mogućnosti odmah. Na odlasku je pomislio kako će mu gotovo i nedostajati ta stalna strepnja. Postala je dio njega i natjerala ga da uvede kakav-takav režim u vlastiti život. Ipak, nije se dugo dvoumio i za tjedan dana stan je opet bio krcat kutijama i hrpom odjeće. Bio je spreman za odlazak. Rukom je prešao po glatkoj površini smeđeg hrasta, izišao na cestu i pločnikom krenuo prema novom stanu. Kakva sloboda, pomisli i duboko udahne.

Veselio se, stvarno se veselio!

* * *

- Kak' to mislite na licu mesta? - sa znatiželjom je idućeg dana upitala jedna od putnica tramvaja, gospođa s kolicima za plac, istovremeno gurajući se i pokušavajući popratiti gradske novosti.

- Baš tak', na licu mesta! Pogodila ga je građevinska skela koja se odvojila baš u trenutku kad je ovuda prolazil - obavijestila ju je druga, prstom pokazujući na mjesto pored kojeg su prolazili. 

- Zgnječila ga je. Zdrobila. Pljas! Ko palačinku. - uključio se i vozač tramvaja, i snažno pljesnuo dlanom o koljeno.

- Vele da su mu noge bile onak' izvrnute, k'o kad se bace kroz prozor ili s balkona nebodera - nadovezala se druga gospođa. - To je moral biti neki gadan šus!

- Navodno ga njegovi nisu mogli prepoznati, toliko mu je glava bila smrskana – rekao je vozač.

- Ha! Barem se nije dugo mučil, siromah. To je u današnje vreme sreća!

- zaključila je gospođa s kolicima za plac, izlazeći iz tramvaja i ostavljajući iza sebe dosta slobodnog prostora.