proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.



 

 Lee

 

Mrzim. Glupe fraze o puštanju. Tužne završetke. Završetke uopće. Mrzim usiljene osmijehe pomirenja i okrutnost prirode prema malom stvoru. Malom, ali većem od čovjeka. Mrzim ugovore za stalno. Ugovore na određeno. Mrzim što se Borisov diler umirovio. Mrzim što u filmovima nema dovoljno cigareta, a najviše od svega, mrzim male pobjednike.

B.K.  budalasto se cerekao, baš onako kako se cere mali pobjednici, gledajući više u čelo nego u oči jednako budalastom momku koji je sjedio nasuprot njega. Sjetio se onog vozača koji mu je bio obećao posao. Što će taj jadnik? Jednom mu je pacijent ispao iz bolničkih kola. B.K. je iznad toga. Sad kad je Lee otišao, on je glavni.

Lee. Imao je išarano lice i medvjeđe obrve. Nosio je markirane sunčane naočale, potpuno suprotne raščupanim, ofucanim, sivim rukavicama koje je navlačio na dlanove zimi. Znao je plesati, kuhati i čitati atmosferu. I nikad nikoga, pa čak ni sitnog jadnika kakav je B.K., nije zajebao.

B.K. Duguljasta faca, smežuran nos. Jedan od onih što je počeo s Columbom, a završio na bijelom Marlboru. U klubu, kad mu ponestane cigareta, odbija tanke, pederske LD-jeve. Srednju je završio u trenerci, a onda je prešao na dolčevite. Nosi sat naopako. Nosi lakirane tenisice. Zauzeo je Leejevo mjesto. Zajebe svaki put. Planira kupiti Audija.

Lee nije bio samo diler. Kad bismo polugoli i promrzli, bez lipe u džepovima, u jutarnjim satima zvali njegov broj, Lee je ustajao iz kreveta, navlačio nostalgičnu spitfajericu i dolazio po nas u svojoj staroj metalik Mazdi. Znao je svakog DJ-a, svaku pjesmu, svaku rupu u koju se zalazilo.

Prije šest godina, B.K. je još bio u trenerci. Povremeno je uskakao kao konobar u rođakovom kafiću. Radio je na istovaru robe u hotele. Planirao je upisati neki tečaj, nešto tada aktualno. Zanimale su ga velike pare. Onda mu je jedan od vozača s istovara obećao posao. B.K. bio je zadovoljan. Načuo je priče o dostavama, može se sa strane dignuti dobra para. Planirao je u roku od nekoliko godina biti šef. Čega, to samo on zna. No, plan se izjalovio, vozač ga nije uspio ubaciti i B.K. je opet bio na početku. Tada je uletio Lee. B.K. i Lee poznavali su se jer su pili kavu u istom kafiću. Lee je načuo kako B.K. nema pribijene pare, dok su njegove narudžbe rasle i bilo ih je nemoguće isporučiti. Ponudio je B.K.-u nekoliko bezopasnih isporuka i tako je krenulo. B.K. je opet mislio da je uhvatio Boga za bradu.

Leeja je uvijek zvao Boris. Čak i kad bismo izašli bez Borisa i poželjeli malo zasladiti izlazak, uvijek smo prvo zvali Borisa, koji je potom zvao Leeja. Često bi nam upravo Boris pričao priče iz Leejeve mladosti, kako je na kartama osvojio Mazdu, kako se švercao po vlakovima Europe i kako je nekoć imao bend. Ipak, omiljene priče bile su nam one koje je Lee sam pričao, a najviše se tražila ona o Velikoj nagradi Italije jer je Lee toliko volio Formulu 1 da bi mu oči svjetlucale i činilo bi se dok prepričava da će s klimaksom priče poletjeti kao bolid.

B.K. pije malu kavu s toplim mlijekom i neovisno o dobu dana, žesticu razbijenu ledom. Ostavio je dugogodišnju djevojku, neprimjetnu smeđokosu strašljivicu i uselio u stan s novom, nezaobilaznom crnkom. Iz jednosobne rupe koju je dijelio s roditeljima na Sućidru, B.K. je odlepršao u trosobnu novogradnju na Matejušci. Krenulo mu je. Novac se prelijevao.

Lee je živio s mačkom u stanu kojem je nedostajalo pokućstva i radio u maloj uljari u Kaštelima. Šef uljare bio je neki kršni poštenjak koji je saznao za Leejev ilegalni hobi. Zamolio je Leeja da da otkaz, što je ovaj odmah učinio. Poštenjak mu je pokušao srediti neku otpremninu, no Lee je odbio. Imao je dovoljno. Uvijek je govorio kako ima dovoljno. Njegovi kasniji poslovi na određeno bili su usputne postaje, paravani, dugovi društvu i zavodu za zapošljavanje.

Jednog od naših brojnih ljeta, Leeju je uginula mačka. Nije bila dovoljno velika ni zrela za potomstvo, međutim ono ju je ipak dopalo i pri okotu je uginula. Tjedan dana Lee je plakao. Nije radio, nije dostavljao, samo je sjedio u mjesnom kafiću i kapao suze u svoj mali espresso. Lee se tada zakleo kako više ni jedna životinja neće prijeći njegov prag. Tada sam najviše voljela Leeja. Našeg Leeja koji je besramno plakao nad mačkom, Leeja i njegov crni espresso, Leeja koji je nekoć tako luđački volio djevojku koja je pjevala u njegovom bendu.

Boris je naučio voziti kad je imao trinaest godina. Mogao je upaliti svaku kantu koje bi se domogao. Mrzio je automatik i nove automobile. Uvijek se prisjećao peglice koju je dopremio s otpada. Nedostajala su joj vrata i sva sjedala osim vozačevog. Vrata je nabavio, sjedala nije. Oko 5 sati jednog jutra, Boris je zamišljao da njegova peglica juri dok smo zapravo vozili izrazito niskom brzinom. Boris za volanom, a Lee i ja na suvozačevu mjestu, očiju u ravnini instrument table. S ukradenog kazetofona šibali su Poguesi, a nekoliko metara od nas policajac je mahao onim svijetlećim vragom, poznatim kao lizalica. Boris nas nije stigao upozoriti na situaciju, samo je umirio treskajući motor i zaustavio se pred policajcem. Nitko od nas nije bio čist. Dvoje srednjoškolaca i četrdesetogodišnjak. Policajac nije znao što bi od šoka kad je vidio mene i Leeja kako sjedimo na podu izdrndane, pokojne pegle, pa se udario smijati. Pola sata kasnije častio nas je burekom i masnih obraza pitao: „Djeco, a što će biti s vama ako preživite?“

Prije četiri godine Boris se javio s vijestima. Lee kaže da ide u mirovinu. Društvo se skupilo kao igle na magnet i onda se Boris objasnio: Lee više neće dilati, ide na brod i odlučio se srediti. B.K. se ponudio da preuzme sve poslove.

Obećali smo da nikad nećemo zvati B.K.-a. Onda smo ga nazvali već iduće večeri. Pa onda još jednom. Pa opet kad nismo imali koga. Sve skupa, dvadesetak puta. B.K. nije bio Borisov diler, bio je samo B.K., nužno zlo, i uvijek bi zasjeo i s nama pušio travu koju smo mi platili. Priče su mu bile ljigave, pokreti dosadni, planovi milijunski.

Mjesec dana nakon onog incidenta s peglicom i policijom, Boris je konačno pokopao automobil. Potom me nazvao.

„Mala, što će biti s tobom ako preživiš?“

„Pjevat ću u Leejevom bendu.“

„Dobar plan. Lee više nema bend.“

„A s tobom?“

„Bit ću publika Leejevu bendu.“

Leejeva kosa mirisala je na čaj od jagode i Fairytale of New York. Zvao nas je klincima. Shvaćao nas je ozbiljno.

„Ovdje se od snova ne živi“, običavao je reći na kraju skoro svake priče. No mi smo živjeli. Od svojih i Leejevih snova. Bar neko vrijeme.

B. K. smrdio je po osvježivaču zraka. Kasnije po Armanijevoj toaletnoj vodici. Živio je, kao i većina, od novca.

Mrzim. Vatromete koji ne mare za vedrinu neba. Ceremonije i prikladnu odjeću. Mrzim velike planove. I male planove. Mrzim što se 'odmah' pretvorilo u 'kasnije', a najviše od svega mrzim male pobjednike.

„Jesi još na onom planu o pjevanju u bendu?“ nagnuo se Boris prema meni jednog od Božića koji su nas privukli kućama. Sjedili smo u preuređenom baru u koji smo nekad zalazili.

„Jednako kao i ti na onom s publikom. Čula sam da inžinjeri čine najbolju publiku.“

„Baš kao novinari pjevače.“

Lee je još bio na brodu. Boris je završavao fakultet u Rijeci. Ja u Zagrebu. Ostali na nekim drugim mjestima. B.K. je prao novac gdje god je stigao. Svake godine najavljivao je da se ženi. Bila sam nova mlada nada. Obećavali su mi poslove u mnogim redakcijama. Plavokosi prvostupnik FERa me volio, znao da ne volim razgovarati ujutro, držao mi glavu kad bih povraćala i vukao me za sobom u restorane, na izložbe i koncerte.

Istog Božića, Boris je objavio: „B.K. više ne dostavlja. Sad ima nekog novog klinca. Da ga zovnemo?“

Nismo ga zvali. Pogasili smo cigarete, platili račun i razišli se kao povorka sa sprovoda.

Buđenje je pobijedilo. Završili smo fakultete. Dobili ugovore na određeno, hornorarne, za stalno. Nebitno. Netko u redakciji doviknuo je da provjerim Shanea McGowana, navodno je mrtav. Sjetila sam se one noći u peglici s Poguesima. Što će biti od nas ako preživimo?

Živjet ćemo od novca i provjeravajući točnost informacija, zaboraviti da je sve što smo željeli bilo da peglica izdrži još koji metar. San da će Shaneov lajavi glas zauvijek biti soundtrack Borisova i mog života dok se besposleno cerimo negdje na Kubi.

Idući tjedan Boris odlazi raditi u Norvešku. Odlučili smo još jednom izaći, samo on i ja, kao nekad, usred radnog tjedna. Lokati kao klinci, plesati kao budale kakve smo bili i ljubakati se kao da nam je ponovo šesnaest. Dok je Boris urlao narudžbu za šankom, osjetila sam probadanje nečijeg pogleda na potiljku. Lee. Potrčali smo prema njemu. Smijao se kao pas i grlio nas s iskrenom nostalgijom. Do njega je u separeu sjedila srednjovječna žena, ugodna, ali bezbojna. Zvali smo Leeja da zapleše s nama, no odbio je. Ona se osmjehivala usiljeno, a on pomireno.

B.K. paničario je u dnevnom boravku istog onog budalastog momka s kojim se nekad cerio. Bio je mali pobjednik, veliki kralj kvarta, a sad će ga ubiti.

Lee zimi nosi kožne rukavice i karirani šal. Pod jednom rukom vodi srednjovječnu bezbojnu, a u drugoj drži podvodac. Počeo je kapati mlijeko u espresso. Blago mi se osmijehne ako se susretnemo u trgovini na odjelu voća.

Mrzim. Kada noge zaborave plesati. Mrzim što je Lee nabavio psa. Mrzim prihvatljiviju stvarnost i olupine srebrne metalik Mazde na otpadu. Mrzim što je Boris otišao, a najviše od svega mrzim male pobjednike. 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg