proza

Katja Grcić: Tri muškarca idu ulicom

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Katja Grcić (1982., Split) diplomirala je njemački i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru. Nakon dugogodišnjeg objavljivanja u časopisima (Quorum, Pobocza, Vijenac, Zarez, Mogućnosti, Tema i dr.) objavljuje prvu zbirku pjesama “Nosive konstrukcije” (MeandarMedia). Pojedine pjesme prevedene su joj na poljski, češki, slovenski, engleski i njemački jezik. U pripremi je i njena druga zbrika poezije pod nazivom “Ljeto” koja ove godine izlazi u izdanju Meandra.



 

Tri muškarca idu ulicom

 

                                                          After all, there's nothing but failure.

                                                                               Thomas Bernhardt

 

U jednoj čovjek furiozno kida stranice uvezenog rukopisa, baca ih preko ramena. Ulica je široka, puna ljudi, agresivne tipografije reklama, dijele se letci, skupljaju potpisi, jedan mladić s okupatorskim osmjehom  govori: - Dobar dan! Minutu vašeg vremena molim!

Zaglušujuća buka automobila, gotovo stalno netko trubi, paklena ulica kojom se kreće taj gnjevni čovjek s manjkom suza i viškom taštine. Papiri na sve strane, lete kratko, potom padaju na pločnik,  pod nečija stopala koja ih gaze, to je njihovo ritualno samoubojstvo. Ulica je puna nevidljive krvi, nitko ne zastaje, tek se jedan čovjek prigiba da vidi o čemu je riječ, ali ga odbija gusto natipkani tekst, ne, nije to nikakva reklama niti aktivistički poziv,  brzo ispušta papir iz ruku, gospođa s psom zatim pređe preko njega, tragovi potpetica i šapa na ispisanom papiru, konceptualna umjetnost.

Čovjek ih i dalje baca, samoponištavanje ga izgleda raduje, tuđi pogledi također. Jedan je pjesnik jednom napisao – uzimaj sve što te smiruje.

***

Hoda prema institutu. Sinoć Helene nije htjela voditi ljubav s njim, promijenila se, nekako je čudna, sva ta histerija oko želje za djetetom, histerija oko čišćenja stana, stalno histerija. Nazvat ću da vidim kako je. Kažiprstom traži pod H, evo je, Helene, zašto sad ne zvoni, koji kurac? Kako nema signala? Ni jedna crtica? Ne znam zašto sam danas krenuo ovim putem. Nije li Frank spominjao da ima ulica u blizini gdje nema signala, nismo li se tomu smijali prije neki dan?

Kako će se tek sad smijati kad mu kažem da sam je pronašao, da nije mit, da zaista postoji ta jebena ulica u ovom gradu u kojoj ne možeš nazvati ženu! A što ako je neplodna, što ako rezultati jutros pokažu baš to, bože gdje je više kraj ove glupe ulice, što ako me sad počne jebat s usvajanjem?

Sve je bilo puno bolje dok je nisu počeli prati hormoni i suluda želja za majčinstvom. Prije par godina još smo maštali kako ćemo putovati svijetom, kako ću se ja prebacivati s jednog na drugo sveučilište, a ona posvetiti dizajnu interijera i izradi filcanih kapa. A gle nas sad! Nevjerojatno, i dalje ga nema, jebeni signal. Samo da nije ona ta koja je neplodna, zašto su ti vražji rezultati baš danas, to će je dotuć. Prvo će je dotući, a onda će sigurno početi s idejama o malom Kinezu ili slično.

Trebao sam joj davno reći da samo želim istraživati, igrati se sa svojim molekulama, a  ne s djecom.  Zašto joj nisam odmah rekao? Nadam da sam ja taj koji je neplodan, da je kriva moja DNA, to bi me spasilo, imao bih alibi. Lijepo ćemo prekinut, ali ne zato jer ću se ja zaljubiti u kolegicu iz Okinawe, velikih smeđih očiju i breskvaste guzičice, već zato jer će ona htjeti usvojiti dijete, a ja ću se prikloniti teoriji Barta Hallingera, kako djecu ne bi trebalo usvajati, zbog konstelacija, obiteljskog nasljeđa, ovog i onog, sakrit ću se u teoriju i iz nje ću proviriti samo da je vidim kako odlazi. Evo zvoni. Zašto se ne javlja?

***

Možda je starost, možda je demencija, možda mu je netko umro. Ni sam ne zna zašto četveronoške gmiže ulicom. Zabavlja ga to, zna da će sestre uskoro otkriti da ga nema, i da će onda nastati vriska po hodnicima, tko je kriv, i tko nije, i kamo je otišao, nije mogao daleko, požurimo!

Danas je Helenin rođendan, još uvijek je s onim impotentnim idiotom, nije mogla gore od njega, luđak koji po čitave dane sjedi u uredu i igra se svojim teorijama o genomu.

Dugo im treba, ali nema veze, što dalje dospijem, to će bit uzbudljivije.

Nisam li ja kriv što se u njega zaljubila, nije li otac uvijek kriv? Nije li to razlog što ne dolazi i nikad ne zove, ili svi oni dugovi što sam im ostavio? Ma uostalom, briga me.

Odjednom zalaje i jedno dijete se prestraši i počne plakati.

-  Mama zašto ovaj barba laje?

Starost je grozna, svi lažu kad tvrde suprotno, pogotovo žene nalik Sophiji Loren, djevojčice punih usana, koje i s osamdeset pokušavaju vrtiti umjetnim kukovima, posvuda su, odu s frendicama na čaj i boli ih kurac, wuf, možda će primarius kasnije sazvati hitni konzilij i prozvati glavnu sestru i dežurnog liječnika, wuf wuf, misliš li da je Helene ikad zaboravila onaj prizor što sam joj ga priuštio s psom, hahahahaha, pa i drugi roditelji su sigurno imali svoje fetiše, boli me briga što mi se ne javlja, imao sam karijeru, bio sam netko, wuf wuf. Najednom sjedne na pod i u usta gura žuto i crveno lišće s pločnika.

-  Oslobodibože - govori jedna gospođa s vrećicom u ruci.

Zaslužio sam smrt na cesti, od nečeg zastrašujućeg, jednako zastrašujućeg kao što sam ja bio za Helene. Nisam zaslužio smrt u krevetu, trljajući stegno o metalni rub, zaslužio sam nešto puno gore, pa zašto to ne dolazi već jednom? Još jedan dan njene mržnje je jedan dan previše. Drugi imaju unuke, čak i žive prijatelje, nagrade za životno djelo - ugušit ću se lišćem, zemljom, kamenjem, sve ću si natrpati u usta i onda ću stati, kao zaglavljeni mehanizam i tu će biti kraj. Hoću zabavnu smrt, uvijek sam volio zabavljati ljude.

-  Što to radite gospodine Marceau, da ste odmah prestali, vadite to iz usta, kako vas nije sram?! – viče medicinska sestra dok mu trči u susret.

***

Ove ulice nema na karti, oprostite, znate li kako se zove ova ulica, ne znate, oprostite, znate li kako se, osmijeh, dakle nema je na karti.

Navečer sjedim pred kompjuterom i pišem o tome, o ulici koja ne postoji, nije je bilo na karti, ni u Google Maps, hodao sam njome dobrih petnaestak minuta, i ni jedna zgrada nije imala ime, samo brojeve, ali bez naziva, nije li to sjajno? Pišem scenarij o izgubljenoj ulici, pišem ga tri dana, potom ga prerađujem, mislim da je to apsolutno genijalno, simbolizira izgubljenost današnjice, poraz tehnologije, prirodno stanje čovjeka, distopiju, ljubav. Šaljem ga na dvadeset i tri natječaja, mjesecima bez odgovora, putujem na jug, šaljem pismo Helene, pišem joj o stablima duda i uvezenim, pomodarskim palmama, o moru, o tome koliko mi nedostaje. Ona meni piše o tome kako je Til neplodan, kako ne zna što će, kako je dobio mjesto u Okinawi i kako ne zna da li da pođe s njim, dosta joj je svega, razdire je tuga, želi me vidjeti. Ona ne zna da sam pisao o njoj, o njenim rukama, o njenom madežu po sredini leđa, kažu da na tom mjestu znači teret za čitav život. Ona ne zna da imam dvoje djece, nisam to spomenuo, iz pristojnosti, da ne bi ispalo da se razmećem, ili da ne bi pitala gdje su i zašto ih ne viđam. Ja sam se posvetio pisanju i izgleda da ju to intrigira, neću joj pisati da sam jučer poludio, nakon dvadeset i treće odbijenice, da sam pokidao čitav rukopis i razbacao ga po glavnoj ulici. Ljudi su mislili da je kakav performans. Kasnije sam sjeo na klupu i buljio u prazno, prišao mi je jedan mladić i rekao da fotografira ljude i onda ih objavljuje na svom blogu.

- Biste li imali što protiv?

- Briga me, slikaj.

-  Želite li nešto reći za moje followere, nešto što bismo onda stavili ispod vaše fotografije?

- Želim samo reći da sam danas dvadeset i treći put popušio, eto to želim reći.

Gledao sam u kameru kao gubitnik, nadam se da nije bio dovoljno talentiran da to i zabilježi, nadam se da na slici izgledam kao normalan, običan čovjek, a opet intrigantan, tako bi htio da me vide. Kasnije te večeri pišem Helene da mi nedostaje, uopće ne znam zašto to pišem, jedino što mi zaista nedostaje je uspjeh. Ljubavnica sam ionako uvijek imao dovoljno.

***

Još uvijek sam plodna, barem to ako ništa drugo. Ne želim ići u Okinawu. Želim se spakirati i otići na jug. Thomas je na toj nekoj rezidenciji dolje, iznenadit ću ga. Obući ću lepršavu rozu haljinicu i crnu kožnu jaknu. Javit ću mu da sam krenula. On će me dočekati na aerodromu, bit će nam lijepo. Možda se i dogodi.  

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg