proza

Ivana Pintarić: Ovo nije putopis o Americi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Varaždin) po zanimanju je edukacijski rehabilitator. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za našu nagradu 2015.godine, a primljena je i na Booksinu radionicu pisanja proze.



 

Ovo nije putopis o Americi

 

 

         Američko sunce nekako drugačije grije. Zastajem načas kraj ceste sa svojim Peugeot ljubimcem kako bih se ugrijao još malo drugačije-je. Trebam se osjetiti posebnim. A nisam. Poseban, mislim. Kosa mi nije od onih što se vijore na vjetru. Ali sada na ovoj hobotnici od ceste ionako nema vjetra pa se nema što vijoriti. Nije da bih to htio. Ali to bi bilo posebno. Traperice su mi sumnjivo plavo.sivo.potucane boje, u džepove sam pospremio sve dogodovštine od proteklih tjedan dana. A nije ih bilo puno. Jedno pijanstvo, jedna livada, jedna istina. I poneki susret. Neke oči možda. To je sve. Što se uopće još može znati na ovom svijetu?

Ništa, palim auto, gibam kući. Prikladno, Bruce Springsteen prati me dok gutam prašinu koju sam sam stvorio, dok čekam to jedno vijorenje kose. Otvaram sve prozore. Evo ga. Sad će se zavijoriti. Još malo.

 Kvragu, zaboravio sam da imam šiltericu na glavi. To jest, imao sam je.

Eh, Amerika.

 

 

Dan prvi (kratki susreti)

 

         Točim benzin i tada je ugledam. Moj Peugeot plače za jednim poštenim kupanjem, ali i ja, mislim, plačem, ali zanemarujem njegove metaforičke, i svoje istinite suze, i nastavljam puniti spremnik. Ona prolazi kraj mene i upućuje mi mačji pogled. Onako, baš kao prava mačka. Vidim kroz ključanice njenih zjenica svu prošlost njenih godina. Odnosno, umišljam da vidim. Neki neodređeni strah, malo agonije.

Mimoilazimo se. Ulazi u rozi Chevrolet i čeka. Gleda me uporno i neumoljivo. Instinktivno po džepovima traperica krećem tražiti ključeve da otključam ta prokleta vrata u njenim očima. Da otvorim prozore i pustim svjetlo u tu sobu. Čeka. Naime, ona je prava mačka. Životinja, mislim. A mačke ne voze automobile. Barem ne na danjem svjetlu. Definitivno ne u Americi.

         Odlazim kupiti pivo u trgovinu na benzinskoj da ne moram razmišljati o tom susretu. Sjednem na travu livade negdje u srcu NeznamKojeDržaveNegdjeUAmerici pa svejedno pomislim na nju.

         Ima li smisla misliti o mački? Zaključujem da ipak nema. Smisla, mislim. Pa pomislim na njenu vlasnicu. E ta nije imala mačji pogled, nimalo. Ničeg drugog se ne mogu sjetiti u vezi vlasnice mačke osim njene mačke, ali o njoj definitivno ne želim razmišljati, pa nastavljam piti pivo.

         Zaključujem kako odavno nisam pio tako toplo pivo. Odavno nisam toliko smrdio. Posljedica toga je da je sve oko mene svježe, i lijepo miriše. Neka bolja verzija mene čeka da se blues iz radija utiša pa da me potapša po leđima i kaže mi: nemoj nikad otići odavde. Neka traje. Neka.

 

***

 

Gledam pse kako se tjeraju. Laju i bezbrižni su u svojoj gluposti. Pripit sam ali nije mi važno. Upijam zvukove svijeta. Cesta je izazov kojeg želim i istovremeno ne želim prihvatiti. Cesta je ono što želim izgubiti, ili se ja želim izgubiti s njom. Ili na njoj. Misli mi prekida ostarjeli čovjek koji mi dolazi ususret.

-Ej, stranče, otkud ti ovdje? Što, netko te je dobacio ovdje kao iznošenu cipelu, a? – nasmije se vedro.

-Nisam.

 Mislim, nisam iznošena cipela. Topla piva u želucu mi proizvodi uragane. Mislim da se trebam olakšati. Pa mu krenem pričati zašto sam tu.

- Pa što radiš tu, dijete nevoljeno? – čovjek me preduhitri pitanjem.

Opa. Ovaj čovjek me zasipa komplimentima.

- Tražim smisao – odgovaram nezainteresirano.

- Daj ne seri – čovjek sjedne kraj mene i zapali cigaretu. To nije obična cigareta. Toliko je debela i primamljiva da se uragan u mom želucu još više uznemiri.

- Bilo je davno, prije možda nekih četrdeset godina  - čovjek krene, ničim izazvan, pripovijedati.

Vidim mu moždane vijuge kako se napinju dohvatiti sjećanje iz dubokih ladica mozga. Po pauzi koju je napravio prije nego je nastavio s pričom zaključujem da mu baš ne ide. Prisjećanje, mislim. A ni pričanje priče. Čekaj, želim li ja uopće ovo čuti? Misli mi prekida starčev započeti monolog.

- Hodao sam prema kampusu, sve je vrvjelo od studentica sa nalakiranim noktima na nogama. Zamisli, Americano, nikad u životu nisam vidio toliko nijansi roze, ljubičaste, plave, zelene, zlatne i ne znam ni ja kakve boje, od bordo do azurne, sa šljokicama i zvjezdicama, sve jednako prekrasne – čovjek zastane, proguta slinu, povuče dim, oblizne se.

Koga briga, pomislim u sebi.

- I onda je došao Taj trenutak – čovjek značajno napravi drugu pauzu u pričanju.

Pauza mi baš treba, jer mi se povraća od glupe tople pive.

Odjednom se čovjek sjeti: - A kako ti je ime, putniče? Ja sam Jack.

- David - odgovaram tupavo, tražeći neku kantu u koju bi mogao istresti sadržaj svoje utrobe. I meni treba taj trenutak.

- A kako si znao da putujem? – upitam jer pomalo sam zainteresiran, koliko mogu biti.

- Nanjušio sam te – kratko mi odgovori.

- Dakle, sad je službeno. Putnici smrde – zaključujem ovu temu kroz smijeh.

- Gdje sam ono stao? – upita me djedica.

- Kod nalakiranih noktiju studentica – podsjetim ga.

- Aha. I onda je došao Taj trenutak – ponovno se zamisli.

Pa neće valjda opet napraviti pauzu. Iziritiran sam ovom naracijom koju nisam svojevoljno odabrao.

Čovjek nastavi: - Neki studoš u Mercedesu, vjerojatno kupljenom od strane roditelja, zaletio se u mene. Taj dan sam posljednji puta vidio boje.

Okrenem se prema čovjeku. Uočim da ne trepće. Zjenice su mu poput dviju germknedli razmazanih po tanjuru. On ne vidi.

Ne stižem pronaći kantu. Povraćam po sebi. Čovjek ustane, ugasi cigaretu potplatom i odzdravi mi.

- David, da se mene pita, smisao su boje.

 

 

Ivana

 

Hostel u kojem ću prespavati gleda me svojim betonskim očima ukalupljenim u zidove od kamena iz nekog drugog vremena. Sofisticirana nakupina soba i predvorja koje dočekuje. Moj Peugeot mu ne može konkurirati, ali draže mi je imati svojih par decimetara slobodnog prostora nego prividan izbor plahti i veličine kreveta koje ti uvijek netko drugi određuje. Ne prigovaram, samo razmišljam. Ostavljam auto parkiran ispred hostela. Prijavljujem se na recepciji, penjem se na prvi kat. Soba 313. Ulazim u sobu. Skučeni kvadrat u kojem se natiskao krevet, ormar i stol bez pripadajuće stolice. Vrata. Iza njih kupaonica. Hvala bogu, ima vode. I kada je tu. Na brzinu skidam sa sebe pobljuvanu odjeću i ulazim u kadu. Ne mogu vjerovati da sam se tako ispovraćao po sebi. I da mi nije puno lakše nakon toga. Puštam mlazove vode da teku preko moje glave, prsa, ruku i nogu. Smeđe ceste skidaju se sa moje kože i spajaju sa ofucanim keramičkim podnožjem kade. Izlazim iz kade. Nanovo rođen, čist. Oblačim čiste bermude i majicu sa logom nekog američkog sveučilišta. Baš prikladno, pomislim.

Odlazim do najbliže gostione gdje me već s ulaza pozdravlja nabrijan par brineta koje mi nude koktele sa svog poluobučenog poprsja. Ljeto je, znam. Međutim, trenutno mi je pomisao na bilo kakvu mješavinu bilo čega podsjetnik na onu mješavinu koju sam jutros izbacio iz sebe. Nešto me kod onog starca uznemirilo. Kako nisam primijetio da ne vidi? Osjećam se pomalo glupo zbog tog. I istovremeno, nekako sam sretan. Sebičan sam, znam.

Naručujem kavu. Ne gledam nikog, apatičan sam. Proučavam ubruse na stolu, tražim smisao, kao što rekoh. Buljim kroz prozor i spazim djevojku ispružene ruke kako stoji ispred trgovine preko puta. Oči. Preko ceste, kroz prozor sve do mog stola za kojim sjedim, te me oči bodu. Što je to s tim jebenim očima? Kod one mačke skužio sam oči kao da je samo njih imala na glavi. Kod onog starca nisam uopće skužio. Pošto sam apatičan, odvratim pogled. Pijuckam kavu, želudac mi počinje zviždati.

- Što se danas nudi na jelovniku? – upitam konobaricu za šankom.

- Ono što se nudi svakog dana, došljače. Uzmi ili ostavi – odgovori mi određenom netrpeljivošću.

Mislim da nije stvar nacionalnosti.

- Onda uzimam – pokušavam se nasmiješiti i ispasti simpatičan. Sudeći po njenom izrazu lica, nije mi baš uspjelo. Ispasti simpatičan, mislim.

Ponovno pogledam kroz prozor. Djevojka i dalje stoji ispred trgovine. Njene oči i dalje režu cestu ovdje u nekom dijelu Amerike. Nema više od dvadeset godina. Kvragu, mislim da osjećam sažaljenje. Dižem se sa stola i odlazim do nje. Konobarica je na rubu želje da mi sasuje u lice tanjur na kojem se nazire nekakav pomfrit, ja je umirujem: - Vraćam se odmah.

- Eh ti prokleti putnici – konobarica promrmlja sebi u bradu. I meni, onako usput.

Ne znam što da joj kažem. Toj djevojci, mislim. Zašto uopće idem prema njoj? I dok tako mozgam eto već me njene oči dopraćuju. Kvragu, koljena mi klecaju. Onaj slijepac me je izbacio iz takta. Dolazim k njoj i neodređeno kažem: - Jesi za kavu?

- Moram raditi –kažeš tiho i pogneš glavu. Vidim da nemaš prednjeg zuba. Šteta, tako si mlada. I nekako slatka.

- Okej, ja sam u onoj gostioni preko puta pa ako se predomisliš, dođi. Nemam nikakvih namjera, samo te želim počastiti kavom – nakašljem se i krenem natrag u gostionu. Ne, uopće nisam ispao manijak koji namamljuje mlade cure hranom. Ponekad zaista mogu biti đubre od muškarca.

- Čekaj, idem – smiješiš si se tim bezprednjegzuba osmijehom i krećeš prema meni.

Zanemarujemo hostese i njihove koktele, ulazimo i sjednemo za stol na kojem me je čekala hladna porcija pomfrita i nekakva tvorevina koja je trebala predstavljati hamburger. Iz njega se cijedilo nešto neodređenosmeđe. Nadam se da je to neka nova vrsta sira. Ili umaka.

- Čuj, stvarno je ispalo malo nespretno, ali jednostavno sam imao potrebu pozvati te na kavu. Putujem po Americi i želim upiti čim više dojmova i upoznati nove ljude – počnem s opravdavanjem. Svjestan sam gluposti koje pričam i definitivno sam svjestan ostatka pive koju nekim čudom još nisam izbacio iz sebe. To je dojam koji obara s nogu. Doslovno.

- Ja sam David – pružim joj ruku.

Uto dođe konobarica, već lagano načeta mržnjom prema meni i glumački ljubazno upita curu što će naručiti.

- Može samo kava, hvala – odgovaraš tiho.

- Jesi gladna? – upitam gledajući joj košćate ruke. Izgledaju kao ruke starice.

- Uzet ću koji krumpirić od tebe ako ti ne smeta – kažeš bojažljivo.

- Naravno, uzmi – primičem tanjur k njoj i žalim što joj u ovom trenu ne mogu ponuditi nešto bolje.

- A kako se zoveš, oprosti? – upitam oprezno.

- Ivana – kažeš i navaljuješ na pomfrit na tanjuru.

Konobarica donosi kavu i zadovoljno ti se nasmiješi dok mljackaš.

- Ovo je stvarno fino, hvala vam – kažeš konobarici, a ona me prijekorno pogleda.

- Eto, barem netko cijeni moj rad – kaže konobarica i dodaje ti još jedan hamburger.

- Hvala vam puno, divni ste – odgovaraš i nastavljaš jesti.

 

Dakle, prvi je dan mojeg putovanja po Americi. Zlo mi je od tople pive i od priče starca kojeg nisam zapravo razumio. Kako vjerovati nekome tko kaže da su smisao boje, a ne vidi ih? I što to uopće znači? Smjestio sam se u hostelu, opran sam.

Preko puta mene sjedi prosjakinja koja jede kao da joj je zadnji dan na ovoj planeti. Jednostavno tako. Jede i šuti. Ja je gledam i šutim. Srknem kavu i podsjetim se da sam i dalje gladan. Uzmem pomfrit s njenog, zapravo mojeg tanjura i počnem jesti. Hm, pa nije tako loše. Uzmem još jedan pomrit, a Ivana mi pruža komadić kruha i malo hamburgera. Uzima ga rukom i daje mi da pojedem. Onako, kao da je to nešto najuobičajnije. Dva stranca, par prljavih ruku koje se primiču mojim ustima. Jedem i fino mi je. Ivana se smiješi, ja se smiješim. Ne razumijem. I ne želim razumijeti.

 

***

 

U sobi sam u hostelu kojeg sam, sudeći po izgledu, debelo pretplatio, ali što je tu je, barem više ne smrdim toliko, nadam se. Zašto sam zapravo odlučio zgibati u Ameriku na tjedan dana? Pitanje mi se potuca po ustima poput pepermint bombona, osim što nije toliko osvježavajuće. Više je nekako kao obaveza. Obaveza da samome sebi objasnim razloge zašto se moj Peugeot i ja skićemo državom za koju i nismo nešto posebno vezani.

Možda bih htio osjetiti što znači taj američki san. No zasad samo američku javu osjećam, pa, ponajviše u želucu. Nije morala nužno biti Amerika. Osim ako je morala biti. Kako god, prvi je dan moga putovanja na izmaku i mogu ga nazvati danom kratkih susreta. Liježem u krevet i razmišljam o tebi.

Rekla si da moraš ići. Nisi mi dala mogućnost da te pokušam zadržati. Nisi mi čak ni rekla da li ćeš sutra biti tu. Kvragu, pa nisam valjda nostalgičan.

 

 

 

foto: Mima Simić

proza

Ivan Zrinušić: Devet crtica

Ivan Zrinušić (Osijek, 1981.) višestruki je finalist različitih natječaja za poeziju i prozu, uključujući i dva prethodna finala Nagrade Sedmice & Kritične mase. Za nezavisnu izdavačku kuću Slušaj najglasnije! / Bratstvo duša objavio je 'Netko nešto ništa' (2010.), 'Bilirubin' (2011.), 'Vidiš kako je lijepo' (2012.), 'Tri mrava' (2013.), 'Najbolje je da se ne javljaš' (2014.), a iz rukopisa u pripremi donosimo devet crtica.

poezija

Muanis Sinanović: U tijelo okolo sebe

Muanis Sinanović (1989., Novo Mesto) objavio je Štafetu okoli mestne smreke (2011.), za koju je nagrađen od Društva slovenskih pisaca i Pesmi (2014.) Piše kritike književnih, filozofskih i teorijskih djela, te eseje i društvene komentare za Radio Študent te je dio uredničke ekipe književnog časopisa IDIOT. Studira opću lingvistiku i filozofiju u Ljubljani.

proza

Ivana Rogar: Golubovi su odletjeli

Ivana Rogar (Zagreb, 1978.) diplomirala je komparativnu književnost i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je potom upisala poslijediplomski studij književnosti. Suradnica je Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i urednica u nakladničkoj kući Durieux te književnim časopisima Libra Libera i Quorum. S engleskog je prevela nekoliko romana i publicističkih djela, između ostalog ''Nasljeđe gubitka'' Kiran Desai. Prvu zbirku, ''Tamno ogledalo'', iz koje donosimo priču, objavila je 2014. u nakladi Durieuxa. Drugu zbirku, ''Tumačenje snova'', objavila je 2016. u istoj nakladničkoj kući.

proza

Vladimir Tabašević: Zovem se Mirsad i teško je

Vladimir Tabašević (1986., Mostar) studirao je filozofiju u Beogradu, a objavio je zbirke poezije Koagulum (2010.), Tragus (2011.), Kundak (2012.), Hrvatski kundak (2014.) Roman ''Tiho teče Misisipi'' našao se u užem izboru za Ninovu nagradu. Osnivač je i jedan od urednika internet časopisa Prezupč te je dobitnik regionalne nagrade za priču Rat, u okviru Biber festivala, i nagrade Mirko Kovač za najbolju knjigu mladog autora. Donosimo nove priče koje će se naći u jednoj od budućih izdanja.

proza

Natalija Miletić: Iz zbirke kratkih priča 'Nisam'

Zavirili smo u nedavno objavljenu zbirku priča 'Nisam' (Algoritam), već dobro nam znane autorice Natalije Miletić (Sisak, 1977.)

esej

Ante Nenadić: Kanon budućnosti ili budućnost kanona

Donosimo esej Ante Nenadića (1995., Split), studenta antropologije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nenadić je sudjelovao na mnogobrojnim javnim čitanjima kao dio književnog kolektiva '90+' te na tribini za mlade pjesnike 'Poezija u kavezu'.

proza

Hugh Laurie: 'Vrlo komplicirana trgovina' (1. poglavlje romana)

Hugh Laurie - za mnoge jednostavno doktor House - svjetsku slavu stekao je ulogom dr. Gregoryja Housea u medicinskoj drami "Dr. House", a iskazao se i kao glazbenik.
U kontekstu Laurieve fascinantne multitalentiranosti njegov književni talent ostao je u medijskoj sjeni, premda je Laurie kao pisac izvanredno talentiran i slojevit humorist.
Tko god voli dr. Housea, voljet će, uvjereni smo, i ovu knjigu koja je napisana prije serije. Junak neobičnog trilera "Vrlo komplicirana trgovina" po duhu i tipu humora zapravo je vrlo blizak Houseu, premda je daleko od titule doktora.
Roman je objavio Profil, u prijevodu Ivane Amerl. Testirajte prvo poglavlje prije nego potražite knjigu... Uživajte!

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg