proza

Ivana Pintarić: Ovo nije putopis o Americi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Varaždin) po zanimanju je edukacijski rehabilitator. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za našu nagradu 2015.godine, a primljena je i na Booksinu radionicu pisanja proze.



 

Ovo nije putopis o Americi

 

 

         Američko sunce nekako drugačije grije. Zastajem načas kraj ceste sa svojim Peugeot ljubimcem kako bih se ugrijao još malo drugačije-je. Trebam se osjetiti posebnim. A nisam. Poseban, mislim. Kosa mi nije od onih što se vijore na vjetru. Ali sada na ovoj hobotnici od ceste ionako nema vjetra pa se nema što vijoriti. Nije da bih to htio. Ali to bi bilo posebno. Traperice su mi sumnjivo plavo.sivo.potucane boje, u džepove sam pospremio sve dogodovštine od proteklih tjedan dana. A nije ih bilo puno. Jedno pijanstvo, jedna livada, jedna istina. I poneki susret. Neke oči možda. To je sve. Što se uopće još može znati na ovom svijetu?

Ništa, palim auto, gibam kući. Prikladno, Bruce Springsteen prati me dok gutam prašinu koju sam sam stvorio, dok čekam to jedno vijorenje kose. Otvaram sve prozore. Evo ga. Sad će se zavijoriti. Još malo.

 Kvragu, zaboravio sam da imam šiltericu na glavi. To jest, imao sam je.

Eh, Amerika.

 

 

Dan prvi (kratki susreti)

 

         Točim benzin i tada je ugledam. Moj Peugeot plače za jednim poštenim kupanjem, ali i ja, mislim, plačem, ali zanemarujem njegove metaforičke, i svoje istinite suze, i nastavljam puniti spremnik. Ona prolazi kraj mene i upućuje mi mačji pogled. Onako, baš kao prava mačka. Vidim kroz ključanice njenih zjenica svu prošlost njenih godina. Odnosno, umišljam da vidim. Neki neodređeni strah, malo agonije.

Mimoilazimo se. Ulazi u rozi Chevrolet i čeka. Gleda me uporno i neumoljivo. Instinktivno po džepovima traperica krećem tražiti ključeve da otključam ta prokleta vrata u njenim očima. Da otvorim prozore i pustim svjetlo u tu sobu. Čeka. Naime, ona je prava mačka. Životinja, mislim. A mačke ne voze automobile. Barem ne na danjem svjetlu. Definitivno ne u Americi.

         Odlazim kupiti pivo u trgovinu na benzinskoj da ne moram razmišljati o tom susretu. Sjednem na travu livade negdje u srcu NeznamKojeDržaveNegdjeUAmerici pa svejedno pomislim na nju.

         Ima li smisla misliti o mački? Zaključujem da ipak nema. Smisla, mislim. Pa pomislim na njenu vlasnicu. E ta nije imala mačji pogled, nimalo. Ničeg drugog se ne mogu sjetiti u vezi vlasnice mačke osim njene mačke, ali o njoj definitivno ne želim razmišljati, pa nastavljam piti pivo.

         Zaključujem kako odavno nisam pio tako toplo pivo. Odavno nisam toliko smrdio. Posljedica toga je da je sve oko mene svježe, i lijepo miriše. Neka bolja verzija mene čeka da se blues iz radija utiša pa da me potapša po leđima i kaže mi: nemoj nikad otići odavde. Neka traje. Neka.

 

***

 

Gledam pse kako se tjeraju. Laju i bezbrižni su u svojoj gluposti. Pripit sam ali nije mi važno. Upijam zvukove svijeta. Cesta je izazov kojeg želim i istovremeno ne želim prihvatiti. Cesta je ono što želim izgubiti, ili se ja želim izgubiti s njom. Ili na njoj. Misli mi prekida ostarjeli čovjek koji mi dolazi ususret.

-Ej, stranče, otkud ti ovdje? Što, netko te je dobacio ovdje kao iznošenu cipelu, a? – nasmije se vedro.

-Nisam.

 Mislim, nisam iznošena cipela. Topla piva u želucu mi proizvodi uragane. Mislim da se trebam olakšati. Pa mu krenem pričati zašto sam tu.

- Pa što radiš tu, dijete nevoljeno? – čovjek me preduhitri pitanjem.

Opa. Ovaj čovjek me zasipa komplimentima.

- Tražim smisao – odgovaram nezainteresirano.

- Daj ne seri – čovjek sjedne kraj mene i zapali cigaretu. To nije obična cigareta. Toliko je debela i primamljiva da se uragan u mom želucu još više uznemiri.

- Bilo je davno, prije možda nekih četrdeset godina  - čovjek krene, ničim izazvan, pripovijedati.

Vidim mu moždane vijuge kako se napinju dohvatiti sjećanje iz dubokih ladica mozga. Po pauzi koju je napravio prije nego je nastavio s pričom zaključujem da mu baš ne ide. Prisjećanje, mislim. A ni pričanje priče. Čekaj, želim li ja uopće ovo čuti? Misli mi prekida starčev započeti monolog.

- Hodao sam prema kampusu, sve je vrvjelo od studentica sa nalakiranim noktima na nogama. Zamisli, Americano, nikad u životu nisam vidio toliko nijansi roze, ljubičaste, plave, zelene, zlatne i ne znam ni ja kakve boje, od bordo do azurne, sa šljokicama i zvjezdicama, sve jednako prekrasne – čovjek zastane, proguta slinu, povuče dim, oblizne se.

Koga briga, pomislim u sebi.

- I onda je došao Taj trenutak – čovjek značajno napravi drugu pauzu u pričanju.

Pauza mi baš treba, jer mi se povraća od glupe tople pive.

Odjednom se čovjek sjeti: - A kako ti je ime, putniče? Ja sam Jack.

- David - odgovaram tupavo, tražeći neku kantu u koju bi mogao istresti sadržaj svoje utrobe. I meni treba taj trenutak.

- A kako si znao da putujem? – upitam jer pomalo sam zainteresiran, koliko mogu biti.

- Nanjušio sam te – kratko mi odgovori.

- Dakle, sad je službeno. Putnici smrde – zaključujem ovu temu kroz smijeh.

- Gdje sam ono stao? – upita me djedica.

- Kod nalakiranih noktiju studentica – podsjetim ga.

- Aha. I onda je došao Taj trenutak – ponovno se zamisli.

Pa neće valjda opet napraviti pauzu. Iziritiran sam ovom naracijom koju nisam svojevoljno odabrao.

Čovjek nastavi: - Neki studoš u Mercedesu, vjerojatno kupljenom od strane roditelja, zaletio se u mene. Taj dan sam posljednji puta vidio boje.

Okrenem se prema čovjeku. Uočim da ne trepće. Zjenice su mu poput dviju germknedli razmazanih po tanjuru. On ne vidi.

Ne stižem pronaći kantu. Povraćam po sebi. Čovjek ustane, ugasi cigaretu potplatom i odzdravi mi.

- David, da se mene pita, smisao su boje.

 

 

Ivana

 

Hostel u kojem ću prespavati gleda me svojim betonskim očima ukalupljenim u zidove od kamena iz nekog drugog vremena. Sofisticirana nakupina soba i predvorja koje dočekuje. Moj Peugeot mu ne može konkurirati, ali draže mi je imati svojih par decimetara slobodnog prostora nego prividan izbor plahti i veličine kreveta koje ti uvijek netko drugi određuje. Ne prigovaram, samo razmišljam. Ostavljam auto parkiran ispred hostela. Prijavljujem se na recepciji, penjem se na prvi kat. Soba 313. Ulazim u sobu. Skučeni kvadrat u kojem se natiskao krevet, ormar i stol bez pripadajuće stolice. Vrata. Iza njih kupaonica. Hvala bogu, ima vode. I kada je tu. Na brzinu skidam sa sebe pobljuvanu odjeću i ulazim u kadu. Ne mogu vjerovati da sam se tako ispovraćao po sebi. I da mi nije puno lakše nakon toga. Puštam mlazove vode da teku preko moje glave, prsa, ruku i nogu. Smeđe ceste skidaju se sa moje kože i spajaju sa ofucanim keramičkim podnožjem kade. Izlazim iz kade. Nanovo rođen, čist. Oblačim čiste bermude i majicu sa logom nekog američkog sveučilišta. Baš prikladno, pomislim.

Odlazim do najbliže gostione gdje me već s ulaza pozdravlja nabrijan par brineta koje mi nude koktele sa svog poluobučenog poprsja. Ljeto je, znam. Međutim, trenutno mi je pomisao na bilo kakvu mješavinu bilo čega podsjetnik na onu mješavinu koju sam jutros izbacio iz sebe. Nešto me kod onog starca uznemirilo. Kako nisam primijetio da ne vidi? Osjećam se pomalo glupo zbog tog. I istovremeno, nekako sam sretan. Sebičan sam, znam.

Naručujem kavu. Ne gledam nikog, apatičan sam. Proučavam ubruse na stolu, tražim smisao, kao što rekoh. Buljim kroz prozor i spazim djevojku ispružene ruke kako stoji ispred trgovine preko puta. Oči. Preko ceste, kroz prozor sve do mog stola za kojim sjedim, te me oči bodu. Što je to s tim jebenim očima? Kod one mačke skužio sam oči kao da je samo njih imala na glavi. Kod onog starca nisam uopće skužio. Pošto sam apatičan, odvratim pogled. Pijuckam kavu, želudac mi počinje zviždati.

- Što se danas nudi na jelovniku? – upitam konobaricu za šankom.

- Ono što se nudi svakog dana, došljače. Uzmi ili ostavi – odgovori mi određenom netrpeljivošću.

Mislim da nije stvar nacionalnosti.

- Onda uzimam – pokušavam se nasmiješiti i ispasti simpatičan. Sudeći po njenom izrazu lica, nije mi baš uspjelo. Ispasti simpatičan, mislim.

Ponovno pogledam kroz prozor. Djevojka i dalje stoji ispred trgovine. Njene oči i dalje režu cestu ovdje u nekom dijelu Amerike. Nema više od dvadeset godina. Kvragu, mislim da osjećam sažaljenje. Dižem se sa stola i odlazim do nje. Konobarica je na rubu želje da mi sasuje u lice tanjur na kojem se nazire nekakav pomfrit, ja je umirujem: - Vraćam se odmah.

- Eh ti prokleti putnici – konobarica promrmlja sebi u bradu. I meni, onako usput.

Ne znam što da joj kažem. Toj djevojci, mislim. Zašto uopće idem prema njoj? I dok tako mozgam eto već me njene oči dopraćuju. Kvragu, koljena mi klecaju. Onaj slijepac me je izbacio iz takta. Dolazim k njoj i neodređeno kažem: - Jesi za kavu?

- Moram raditi –kažeš tiho i pogneš glavu. Vidim da nemaš prednjeg zuba. Šteta, tako si mlada. I nekako slatka.

- Okej, ja sam u onoj gostioni preko puta pa ako se predomisliš, dođi. Nemam nikakvih namjera, samo te želim počastiti kavom – nakašljem se i krenem natrag u gostionu. Ne, uopće nisam ispao manijak koji namamljuje mlade cure hranom. Ponekad zaista mogu biti đubre od muškarca.

- Čekaj, idem – smiješiš si se tim bezprednjegzuba osmijehom i krećeš prema meni.

Zanemarujemo hostese i njihove koktele, ulazimo i sjednemo za stol na kojem me je čekala hladna porcija pomfrita i nekakva tvorevina koja je trebala predstavljati hamburger. Iz njega se cijedilo nešto neodređenosmeđe. Nadam se da je to neka nova vrsta sira. Ili umaka.

- Čuj, stvarno je ispalo malo nespretno, ali jednostavno sam imao potrebu pozvati te na kavu. Putujem po Americi i želim upiti čim više dojmova i upoznati nove ljude – počnem s opravdavanjem. Svjestan sam gluposti koje pričam i definitivno sam svjestan ostatka pive koju nekim čudom još nisam izbacio iz sebe. To je dojam koji obara s nogu. Doslovno.

- Ja sam David – pružim joj ruku.

Uto dođe konobarica, već lagano načeta mržnjom prema meni i glumački ljubazno upita curu što će naručiti.

- Može samo kava, hvala – odgovaraš tiho.

- Jesi gladna? – upitam gledajući joj košćate ruke. Izgledaju kao ruke starice.

- Uzet ću koji krumpirić od tebe ako ti ne smeta – kažeš bojažljivo.

- Naravno, uzmi – primičem tanjur k njoj i žalim što joj u ovom trenu ne mogu ponuditi nešto bolje.

- A kako se zoveš, oprosti? – upitam oprezno.

- Ivana – kažeš i navaljuješ na pomfrit na tanjuru.

Konobarica donosi kavu i zadovoljno ti se nasmiješi dok mljackaš.

- Ovo je stvarno fino, hvala vam – kažeš konobarici, a ona me prijekorno pogleda.

- Eto, barem netko cijeni moj rad – kaže konobarica i dodaje ti još jedan hamburger.

- Hvala vam puno, divni ste – odgovaraš i nastavljaš jesti.

 

Dakle, prvi je dan mojeg putovanja po Americi. Zlo mi je od tople pive i od priče starca kojeg nisam zapravo razumio. Kako vjerovati nekome tko kaže da su smisao boje, a ne vidi ih? I što to uopće znači? Smjestio sam se u hostelu, opran sam.

Preko puta mene sjedi prosjakinja koja jede kao da joj je zadnji dan na ovoj planeti. Jednostavno tako. Jede i šuti. Ja je gledam i šutim. Srknem kavu i podsjetim se da sam i dalje gladan. Uzmem pomfrit s njenog, zapravo mojeg tanjura i počnem jesti. Hm, pa nije tako loše. Uzmem još jedan pomrit, a Ivana mi pruža komadić kruha i malo hamburgera. Uzima ga rukom i daje mi da pojedem. Onako, kao da je to nešto najuobičajnije. Dva stranca, par prljavih ruku koje se primiču mojim ustima. Jedem i fino mi je. Ivana se smiješi, ja se smiješim. Ne razumijem. I ne želim razumijeti.

 

***

 

U sobi sam u hostelu kojeg sam, sudeći po izgledu, debelo pretplatio, ali što je tu je, barem više ne smrdim toliko, nadam se. Zašto sam zapravo odlučio zgibati u Ameriku na tjedan dana? Pitanje mi se potuca po ustima poput pepermint bombona, osim što nije toliko osvježavajuće. Više je nekako kao obaveza. Obaveza da samome sebi objasnim razloge zašto se moj Peugeot i ja skićemo državom za koju i nismo nešto posebno vezani.

Možda bih htio osjetiti što znači taj američki san. No zasad samo američku javu osjećam, pa, ponajviše u želucu. Nije morala nužno biti Amerika. Osim ako je morala biti. Kako god, prvi je dan moga putovanja na izmaku i mogu ga nazvati danom kratkih susreta. Liježem u krevet i razmišljam o tebi.

Rekla si da moraš ići. Nisi mi dala mogućnost da te pokušam zadržati. Nisi mi čak ni rekla da li ćeš sutra biti tu. Kvragu, pa nisam valjda nostalgičan.

 

 

 

foto: Mima Simić

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg