proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

Zbor sv. Jelene  

Grabovački brežuljci ponosno su se uzdizali na jutarnjemu suncu, dok su im zavidjele rosom okupane doline. Kako se sunce lagano uspinjalo, rosa je nestajala i punim plućima mogao se udahnuti čist seoski zrak, ispunjen mirisom mlade otave i zrelih kupina.

Mama je iz ormara izvadila novu robu kako bi zablistale na zboru Svete Jelene. Dok je oblačila Bebu u žutu haljinicu i bijele sandale sa žutim cvjetićima, navukla sam ružičastu suknjicu na volane i borila se s rukavima na bijeloj majici. Pomogla mi je provući ruke, a potom mi zakopčala bijele sandale s cvjetićima. Počešljala nas je i Bebinu svjetliju kosu skupila u visoki rep, umetnuvši nekoliko šarenih špangica, a moju dugu tamnosmeđu kosu vješto splela u pletenicu koja je padala duž leđa.

Izašle smo ispred frizerskoga salona, smještenog tik do glavne ceste, podno crkve Sv. Jelene, u kojemu se mama naručila na uobičajenu brzinsku frizuru. Tata je zaokrenuo ulijevo, pa odmaglio u pravcu Grabovca, žureći kući kamo je svaki čas trebao stići stric Milan.

Frizerka Lenka, naša druga susjeda s lijeve strane, otvorila nam je vrata. Kao i uvijek, dugu crnu kosu nosila je podignutu u visoku punđu.

– Čekala sam vas! ­­– veselo je uskliknula pa ponudila mami, nakon što je ona  posjela Bebu na klupu, da sjedne na kožni stolac s crnim kotačićima. Beba je odmah gurnula ruke u pletenu košaru iz koje su virile dugokose lutke, četke i vikleri koje je nam je teta Lenka pripremila da skratimo vrijeme dok čekamo da se i mama dotjera. U velikom zrcalu s tamnoplavim okvirima promatrale smo kako teta Lenka spretno uvija maminu kosu u viklere, bezuspješno je oponašajući, ponavljale smo iz početka. Bebi je igra dosadila, pa se, sišavši s klupe, motala oko mame zapitkujući kad ćemo krenuti kupiti medu kojega joj je obećala i potražiti Hrvoja i Boženu, našega bratića i sestričnu.

            ­­­– Evo, brzo ćemo! – obratila joj se teta Lenka držeći fen u jednoj ruci, a četku u drugoj. No, Beba je cmizdrenjem ubrzo nadglasala glasni fen.

­­– Budi još malo dobra – govorila je mama – i kupit ćemo ti najvećega medu kojeg nađemo na štandu, je l' može?

Beba je, prestavši plakati, gurnula palac u usta pa promrmljala: ­­­­– Moze.

– Hoćeš onda njega dovest na frizuru? – upitala je teta Lenka.

Beba je sramežljivo pognula pogled.

– A dobro, ako nećeš, medo će biti čupav. – ozbiljnim glasom izgovorila je teta Lenka, na što ju je Beba pogledala ispod obrva pa se okrenula prema meni tražeći lutku kojoj sam uspjela napraviti frizuru. Jedva dočekavši da mama bude gotova, istrčale smo van i zakrenuvši iza ugla zgrade ugledale mnoštvo ljudi na velikomu parkiralištu na kojemu se održavao zbor.

Došavši do prvoga štanda s igračkama, Beba je ugledala obećanoga medvjedića, smeđe boje s krupnim crnim očima. Upirući prstom ponavljala je: – Taj, taj…

Dok je mama plaćala medu i objašnjavala joj da nikad ne smije plakati dok je uz nju, pogledom sam tražila Hrvoja i Boženu. Odjednom nisam ništa vidjela jer mi je netko dlanovima prekrio oči i pitao tko je. Razvukla sam usne u osmijeh.

– Napokon ste došli! – okrenula sam se i zagrlila Hrvoja i Boženu.

Za njima su ležernim korakom, vodeći razgovor, hodale ujna Marta, teta Paula iz Švedske i teta Kate iz Splita. Iduće vrijeme provodili smo u razgledavanju štandova, vožnji na ringišpilu i igranju tombole. Beba je s dudom u ustima i medom pod desnim pazuhom izmamljivala osmijehe i usklike slučajnih prolaznika: – Vidi je! Preslatka je!

Dok smo jele šećernu vatu koja je bila veća od Bebe, ona je upitala mamu: – Mama, je l' mola on stvalno ici na sisanje?

– Pa malo je čupav, mogle bi' ga odvesti. – odgovorila joj je mama, na što mu je dosjetljivi Hrvoje odmah nadjenuo ime: – Medo Čupko, baš mu priliči!

– Medo Cupko. – ponovila je Beba.

Znajući kad je Bebi vrijeme za popodnevno spavanje, tata je došao po nas.

Nad seoskom cestom uz koju su stabla uredno potkresana, a živica skladno podšišana, sunce je sjalo na sredini neba, dok se s upečenoga pijeska dizala baršunasta prašina za kotačima auta. Uz cestu, gdje je krivudao potok, vrbe su se divile svojoj halji u zrcalu. Kod čistine pojilišta skrenusmo s makadama u hladovinu natiskanih stabala. Pred ujakovom kućom tata zaustavi auto, a Beba i ja potrčasmo prema bakinoj kolibi, gustim šljunkom kojim je nasuto dvorište.

Baka je pod lipom postavljala stol, odloživši gomilu tanjura kako bi nas zagrlila. Na polasku se nismo stigle pokazati jer se ona i djed Pero nisu bili vratili iz Rakovice, pa smo morale sad, istodobno joj prepričavajući dogodovštine, dok se ona divila našim opravama. Iz pregače je prvo izvadila bombone s okusom trešnje koje nam je djed Pero kupio, a potom u ruke stavila bijele krunice koje je blagoslovila jutros na misi u crkvi Svete Jelene, obećavši da će nas naučiti moliti.

– Nek' vas čuva od svakog zla, i nek' vam se samo lijepe uspomene nižu kao zrnca na krunicama.

Presretne, s bombonima i bijelim krunicama, na čijim su medaljonima sjali ljubičasti ljiljani, skakutale smo svojoj kući koja je bila na susjednomu imanju. Zrakom se širio miris nagorjela drva, dok se na ražnju vrtjelo janje. Raširenih ruku dočekao nas je stric Milan, tatin brat po majci koji je tek zadnja dva ljeta dolazio u posjet na duže razdoblje. Cijeli život on i tata bili su razdvojeni i unatoč želji da više vremena provedu zajedno, to je bilo teško ostvarivo.

Posjeo nas je svaku na jednu nogu pa se obratio tati: – Sve ove godine razdvojenosti nedostajala mi je bratska ljubav i ova toplina. Lepo vas je videti, naročito njih dve – prigrlio nas je – da smo bar nas dva mogli odrastati zajedno.

– Sudbinu ne možemo promijeniti, ali zato ćemo nadoknaditi izgubljeno vrijeme. – rekao je tata.

– Nego, ne hvališ se da je uređenje kuće pri kraju? – upitao je Ćića preletjevši pogledom preko zidova i krova.

– Tko se hvali, sam se kvari. – odgovorio je otac poslovicom.

– Uvek si isti. Ali sve sam već pregledao. Video sam i cevi za kupatilo.

– Čekam još da stignu pločice koje sam naručio pa ću započeti s postavljanjem.

Iza stare kuće začuli su se koraci. To se djed Dane vraćao se iz Rakovice, premda nitko ne bi rekao da je bio u zboru jer se nije sređivao kao mi. Njegova svijetloplava košulja imala je mrlje na kratkim rukavima, gumeni opanci na nogama bili su prljavi od balege, a iako je imao nekoliko ispeglanih hlača on je nosio stare samtene, toliko izlizane da je bilo teško dokučiti jesu li crne ili plave. Mama me jutros nagovorila da mu kažem da obuče čistu košulju i nove hlače, ali on mi je kao i uvijek odgovorio: – D'jete, nije bitno ono što vidiš na čovjeku, već ovo unutra. – prislanjajući ruku ka srcu.

Ćića okrenut leđima, odmah je ustao kad je začuo korake. Uz usklik oduševljenja energično se rukovao s djedom.

– Dobro nam doša. Kako s' putova? – upitao ga je djed.

Ćićinim uglađenim obrazima razvukao se osmijeh, njegova lanena košulja sa zlatnim gumbićima zavijorila je na povjetarcu. Zagledala sam se u njegovu ruku dok ju je držao u djedovoj; dugi glatki prsti i lijepo pošišani nokti, tako njegovani, a ne kao djedovi i tatini, turobni od rada, ispucani i crni.

– Dobro, zaboravio sam već koliki sam put prevalio. Sretan sam što sam napokon s bratom, a još sretniji kad ga vidim zadovoljna…i bogata.

– Čuj ti njega, gotovana! Završio školu pa se polakomio da ću sav imetak prepisat na tebe? – upitao je tata, usijana lica od iskrena smiješka.

– Znao sam da ću te prestrašiti, – i Ćića se smijao od uha do uha – uopće nisam mislio na to bogatstvo, nego na ovo – sagnuo se i snažnim rukama podigao svaku s jedne strane.

– Ovo je najveće bogatstvo…i imaju sretno detinjstvo, a ne kao nas dva – povukao je osmijeh i napravio tužnu grimasu.

– Što je bilo, bilo je, sve je to život! – odgovorio je djed Dane, ne osjećajući se krivim što se rastao, i što je baka Danica otišla u Beograd i ponovno se udala, i što je moj otac odrastao bez majke. Djed je govorio da je tata iz toga razloga snalažljiv, vrijedan i pravi borac. Doista je takav i bio. Uz to, oni koji su ga poznavali govorili su da je iznimno pošten, a on svojim životom i ponašanjem nikome nije ostavljao niti najmanju mogućnost da posumnja u njegovu iskrenost i čovjekoljubivost. Oduvijek je bio skroman, nije se hvalio svojim postignućima, već je uživao u plodovima svojega truda i nikad nije poželio više. Prijatelji i susjedi cijenili su ga zbog njegove dobrote, spremnosti da pomogne baš svakome, pa čak i onome tko mu se u prošlosti zamjerio. Voljeli su ga zbog blage naravi, ali i zbog njegove prijatne vanjštine, uredna lica s tamnim obrvama, kratko podšišane crne kose, ugodnom i susretljivom pozdravu.

– Evo moje najdraže šogorice! – uzviknuo je Ćića gledajući prema mami koja je izlazila iz kuće noseći šalice za kavu.

– Normalno da sam ti najdraža kad nemaš druge! – veselo je odgovorila mama. – Evo, ručak samo što nije na stolu.

– Nemoj odugovlačit, gladni smo.

– Još tri sata možeš izdržat'! – spretno ga podbode mama, izmamivši osmijehe svih prisutnih.

Koliko god su hvalili tatu, toliko pozitivne kritike nisu mimoilazile mamu. Ona se isticala svojom jednostavnošću, i za razliku od tate, osmijehom koji je odzvanjao kućom i dvorištem. Njezino lice ispod vječna minivala krasile su zelene oči, uvijek pažljive i pune topline. Izgledala je upravo onako kako treba izgledati brižna majka i dobra žena. Poznanici bi ju opisali kao neovisnu ženu čvrsta karaktera, istodobno nježnu i toplu. Bilo je nemoguće doći k nama u goste i zateći majku lošega raspoloženja, a kamoli namrštenu ili tužnu. Daleko lakše bilo ju je naći kako pjeva, njezin glas orio se plešući s lišćem jasena, a nerijetko je znala i poskočiti u hodu posla koji je taj čas obavljala.

Po glavnoj cesti prema Plitvičkim jezerima prolazile su kolone bučnih auta, ali do našega dvorišta nije dopirala buka. Sjedili smo za dugačkim drvenim stolom pod debelom sjenom jasenova lišća. Cvjetni uzorci na stolnjaku vidjeli su se samo na rubovima koji su visjeli jer je bio natrpan šalicama za kavu, bocom rakije i malim čašicama, punim tanjurima pileće juhe, širokim ovalom s toplom janjetinom i pečenim krumpirom, košaricom friško pečena domaćega kruha i sokovima od bazge. Gozbilo se bolje nego u svatovima!

Dobro raspoloženje mama je prenijela na sve. Smijeh je orio sve do bakina stola, miješajući se sa žamorom koji je odonud dopirao. Rex je nestrpljivo čekao kosti najurivši mačka Capu. Kad je hrana u pitanju, zaboravljali su dobre odnose, pa je Capa morao zbrisati na stablo širokog jasena i odozgo motriti.

– Ovo je zbilja raj na zemlji! – zadivljeno je rekao Ćića, tapšajući trbuh, zavalio se dublje u stolicu. – Mogao bi' ovde živeti do kraja života.

– Ti si gradsko dijete, ne bi ti znao ovdje živjeti! – zezao ga je tata.

– Jesam, ali zaljubio sam se u ovo razigrano dvorište, čisti zrak, poseban miris, udobnost ove hladovine…

– Zaboravio si nabrojit miris tople janjetine! – ubaci se tata, uz širokogrudan osmjeh.

– Pa to se podrazumeva!

Mama je pjevušeći pospremala stol, podijelivši hranu vučjaku Rexu i mačku Capi. Nakon što sam joj pomogla odnijeti suđe u kuću,  sjela sam u ljuljačku obješenu na stablo stare jabuke u sredini dvorišta. Spustila sam prednju prečku i odgurnula se nogama.

̶  I ja se ocu nunati. – mrmljala je Beba spuštajući se tati iz krila.

̶  Dođi – Ćića se ustao i podigao ju u naručje  – prvo ćemo Seku zaljuljati pa onda tebe.

U to je i naš prvi susjed Ivo navratio. Često je dolazio k nama i uvijek je bio dobrodošao. Nitko nije primijetio da ga nešto tašti.

Čekao je da se pažnja skrene s njega, pa kad mu je mama poslužila kavu i domaću rakiju, nagnuo se preko stola prema djedu.

̶  Dane, sprema se rat!

̶  Ma tko će ratovat? – upitao je neustrašivi djed Dane.

̶  Velim ti, Srbi i Hrvati će se poubijat'.

̶  Zar ćeš ti pucat u mene? Ili ja u tebe, beno stara?

̶  Neću ni ja u tebe, ni ti u mene, ali ima tko će u obojicu!

Manje smo ostajale bez daha trčeći svako malo k baki i igrajući se lovice s Hrvojem i Boženom, a više su nam dah oduzimali pokloni kojima su nas obasipale teta Kate  i teta Paula, te stric Milan. Divile smo se limenoj kutijici s morskim motivima u kojoj su bili pošećereni bomboni, debelim jaknicama za zimu i autićima na daljinsko upravljanje. A oni su se divili prostranim poljima iza naših štala i sjenika, na kojima su pasle krave i konji, dok su se u daljini gomilali redovi pšenice, pravilno posijani kao i kukuruzi. Čudili su se strašilima obučenim u kapute i hlače, s maramama u rukama i šeširima na glavi jednako kao i glasanju kokoši kad bi osjetile jastrebovo vrebanje. Jastreb bi klizio nebom, kružeći nad dvorištem, a pilići bi se, u trku, za tren našli uz kvočku. Ona bi čučnula da ih sve prigrli i zaštiti, a čim bi opasnost prošla, ispod perja prvo bi izvirile glavice, a potom bi se pilići uz razdragano pijukanje razletjeli na sve strane. Čudili su se kako Capa može spavati na Rexu, na što im je djed Dane odgovorio: – Ako dugo žive skupa životinje se zavole, a ljudi zamrze.

Igrajući se skrivača, u štali sam našla malu lastavicu koja je ispala iz gnijezda. Pozvala sam djeda Danu i on ju je uz pomoć ljestava vratio u savijeno gnijezdo na gredi.

Sumrak je polako padao privodeći prekrasan dan kraju i noć je za tren obgrlila naša imanja. Umorna, ali sretna, brzo sam zaspala. Začudila sam se kad sam se usred noći ustala po šalicu mlijeka, zašto su svi budni. Televizija je radila, uz žustru raspravu, no kad sam ušla nastao je muk. Bila sam previše pospana da bi me ovaj put znatiželja ostavila s odraslima.

Sljedeće jutro iz sobe je dopirao naš smijeh, veseo poput cvrkuta mladih lastavica dok su odrasli zvučali poput umirućih orlova.

Nikada do tada nisu bili tako potišteni. Sjedeći bez riječi, nastojali su nekako dokučiti taj nagli obrat. Stric Milan bio je na odlasku, s koferom koji nije ni raspakirao. Vidno žalostan što mora otputovati natrag u Beograd, opraštao se s nama na trijemu pred kućom. Tata ga je uvjeravao da je najbolje tako, jer po svemu sudeći, ceste će se svaki čas zatvoriti. Isto je vrijedilo za tetke Paulu i Katu, i one su vidjele što pričaju na televiziji, i svakako je pametna odluka otići na vrijeme. Ako naiđu na postavljene barikade, maltretiranje je neizbježno, uz veliku mogućnost zarobljavanja.

Gavrani su nadlijetali uz glasno graktanje, dok su se tajne plele od baršuna. Stanovnici našega kraja bili su osupnuti činjenicom da je nešto moglo krenuti po zlu. To je siguran kraj i većina je smatrala da nema te sile da naruši mir u kordunaškom raju. No, ipak nitko nije ostajao imun na ono što vidi i čuje na vijestima. Činilo se da i tatu pritišće neka nepriznata briga, radi koje je bio neuobičajeno šutljiv.

Mnogi će večeras zaključati svoja vrata, neki, poput tate i djeda, prvi put u životu. Oni koji nemaju debele zavjese razgrtat će deke na prozore, provjeravajući jesu li su ih dobro zatvorili unatoč lijepomu vremenu. Jednoglasno su zaključili da se nešto loše sprema.

– Ova kutija samo kvari narod – govorio je djed Dane susjedu Ivi. – Danima i noćima prenose zasjedanje parlamenta čija je dosadašnja politička retorika sastavljena od riječi ravnopravnost, klasa, bratstvo sad dobila uzvišenije pojmove: nacija, vjera, pravda, Bog.

– Zato se i okupljaju grupice seljana. Mjestimično izbijaju demonstracije, narod je bučno za raspad Jugoslavije. Izrečene su uvrede, prstom upiru jedni u druge, dobacuju optužbe. Susreti se redovito izbjegavaju, a i kad dođe do njih, završavaju ljutitim lupanjem vrata.

– Tu nam se redaju novopečeni zastupnici u novoosnovanim strankama i sav šljam i talog iznikao uz skute dojučerašnje komunističke vlasti. Može se osjetiti da konce vuku gospodari izvan ovih prostora.

– Dok se u brdima pune spremnici – nadovezao se susjed Ivo.

Bio je to početak košmara i sve je pomalo bilo u rasulu. Mama i tata, poput većine Kordunaša, prestali su odlaziti na posao. Tješili su se da će se tenzije brzo smiriti, nesvjesni da se grdno varaju.

Naivni, pošteni i čovjekoljubivi nisu mogli vjerovati u priče i komentare na radiju i televiziji. Iako se sve činilo više nego jasno u svojoj neizbježnosti, oni su i dalje, svakoga dana u svitanje, s neizmjernom zebnjom svraćali pogled k istoku, pitajući se hoće li novi dan sa sobom donijeti blagostanje ili rat.

Lastavice

Slabašno sunce, vireći iznad oblaka i prosipajući sjaj po zrelim dunjama, slutilo je jesen u grabovačkim voćnjacima, u kojima su pod stablima ležale jarkocrvene i krupne jabuke, miješajući se s otpalim kruškama. Dok se žito spokojno zlatilo na nepreglednim poljima, dvorišta su vrvila od živosti. Šareni pijetlovi ganjali su kokice s kojih je letjelo perje dok su preskakale plotove. Oroz Crljenko dolepršao je na krov Rexove kućice, tresnuo krilima pa kukuriknuo, jednako glasno kao kad nas ranom zorom budi.

Opojan miris širio se nad našim jasenovima dok je kroz cijev kotla izlazila svježa rakija. Meni je oko zapelo na lastavicama koje su se okupile na žicama dalekovoda. Maleni ptići sada su bili veliki i vježbali su kako bi bili spremni za let u toplije krajeve. Njihovo gnijezdo na gredi u štali bilo je prazno. Nisam znala hoće li se vratiti ili su već na odlasku.

Utrčala sam u kuću.

– Mama, mama, zar lastavice već odlaze?!

Mama je zurila u televizor i slušala vijesti. Uhvativši je za skut haljine, ponovila sam pitanje, no nije me pogledala. Užasnuto je rekla: – Blizu su!

Odgurnula je moju ruku i odjurila van.

Nije mi bilo jasno što se događa, iako sam maloprije čula razgovor između djeda Dane i oca. Dok su pripremali kotao za rakiju, otac je govorio djedu:

– Vidiš ti do čega je došlo, komšija za komšiju oštri nož.

– E, moj Miloše, mržnja je svakim danom sve veća, neće biti dobro.

– Jesi čuo što je Stevo Savin napravio?

Djed je podignuo pogled, a otac je nastavio:

– Otjerao je snahu iz kuće jer je katolkinja, rekao je sinu da djeci dovede drugu majku koja će biti iste vjere.

– Taj nema ljudskosti. Sirota djeca.

Njihov razgovor prekinuo je susjed Ivo.

– Jeste čuli što se dogodilo? – osvrnuo se oko sebe, kao da se boji reći. Pogledao je prema meni, a kad je vidio da sam vješto odglumila da ne slušam, nastavio, tišim tonom: – Ubili su Ranka.

Tata i djed Dane odložili su kotao i ispravili se.

– Tko? – začuđeno je pitao djed.

– Hrvati su jutros zapal'li Čedinu birtiju. Ranko je iš'o gore, i kad je vidijo što su naprav'li pito je kak'e su to ustaše koje pale bez razloga, a ovi udri po njemu. Nasmrt su ga pretukli i bac'li u jarak.

– Nije mu bilo pomoći? – upitao je tata.

– Podlegao je batinama.

– Je l' se zna koji su?

Ivo je kimnuo glavom.

– Zlo je došlo. D'jelimo se na Srbe i Hrvate ko da nas dva sunca griju. – u djedovu glasu nazirala se gorčina.

– Pred Bogom smo svi isti – zaključio je komšija Ivo pa snuždeno napustio dvorišnu zgradu.

Možda njihov razgovor ima veze s maminom uzrujanosti. Potrčavši za njom vidjela sam da se uputila k baki. Oduvijek sam bila vrlo radoznala i svuda sam željela gurnuti svoj mali nosić, nikoga se ne bojeći.

Prošla je kroz otvorena drvena vrata na brvnari, pa nakon pet dugih koraka zakoračila preko visoka praga. Prišuljala sam se i skrila u hodnik iza djedovih obješenih kaputa, mirišljavih po konjskom vonju. Samo su mi stopala virila.

Glasan muški glas odzvanjao je s radija koji je baka pojačala.

– Sve si čula? – mama ga je nadglasala postavljajući baki pitanje.

Po bakinu odugovlačenju zaključila sam da se prenula, umjesto odgovora  izustila je: - Moj Bože, šta nas je ovo spopalo?

– Samo je pitanje dana kad će Grabovac pasti. Moramo biti spremni na najgore. – rekla je mama.

Iskoprcavši se ispod kaputa prišla sam pragu. Baka je sjedeći na krevetu prekriženih ruku u krilu zurila u pod. Tijelo su joj potresli drhtaji, iako se ona silno, ali neuspješno trudila obuzdati ih.

Mama je grčevito stisnula šake, a potom odšetala do prozora gdje je njezin zabrinut pogled odlutao u prazno.

Nikada prije nisam zatekla baku u ovakvu stanju. Sjela sam na veliki drveni prag i skupila rukama koljena. Snuždila sam se kao i njih dvije, žalosna što mama neće sa mnom ispratiti lastavice.

– Jesi čula? – pitala je ujna Marta mamu pred vratima.

– Što?

– Evakuiraju djecu. Šalju ih autobusima u Crikvenicu.

– A, ne! Ja to ne mogu napravit! Ja ne mogu stavit sve što imam u taj autobus i poslati ih naslijepo 'ko zna gdje. I Bog zna bi li ih više ikad vidjela.

̶  Samo stariju. Beba je s dvije godine premala da ju uzmu.

̶  Da Seku samu pošaljem? Jesi ti ženo normalna?

– Ne gledaj me tako! I ja sam majka, razmišljamo jednako. Moramo biti snažne i donijeti najbolju odluku za njih, ne za sebe.

̶ Ako mogu jednu nositi u naručju, mogu i drugu voditi za ruku. Ništa mi lakše bez nje neće biti, samo teže. Srce bi mi puklo.

U zraku se osjetilo da će situacija uzavreti. Prošlo je vrijeme izbirljivosti, sada je trenutak kad se i djeca i odrasli moraju okaniti hirova. Vrijeme je za odluku: poslati djecu samu ili ih ostaviti na milost i nemilost događanjima. Roditeljima nije preostalo ništa drugo osim da pomnije paze na svaki njihov korak, a zatim, kad uvide pravi čas, da mahom pobjegnu ne znajući ni sami kamo.

Bilo je potrebno jako puno pameti i pronicavosti da bi se dokučilo tko što i o kome misli, no i uz puno muke takvo što bilo je gotovo nemoguće. Svi oni koji su bili u zavadi odlučili su se na surovu osvetu ne želeći propustiti ukazanu priliku.

Prva granata

Idući dan započeo je uobičajeno. Rano jesensko blago jutro rodilo je sunce na istoku, a  jučerašnja strka nestala je s oblacima. Selo je živnulo uz kukurikanje pijetlova, kokodakanje kokoši, muku krava, skičanje svinja i – ija,ija; io,vista –  poklike konjima. Vrijedne ruke nosile su sepete u kojima su se valjali klipovi kukuruza i gegale žute bundeve. Na ograncima plavile su se trnjine i crvenjeli dozreli drijenovi. Kola su se drndala po polju i čula se mamina pjesma:

Po dva reda goni moja mala,

alaj joj se motika dopala,

još od rada nije umro ni'ko

pa nećemo ni mi, moja diko.

Sestrica i ja pomagale smo povađeni krumpir skupljati u kante dok je naša Bela odmarala u hladu. Napadali su je dosadni obadi pa sam svako malo trčala i tjerala ih s njezine lijepe glave. Bela je bila tipični lipicanac; atletske građe, graciozna hoda, dugih leđa visoko nasađena vrata i mišićavim sapama. Posebnom su ju činile velike sjajne i vesele oči kojima me gledala poput čovjeka. Iako je karakteristično da su inteligentna pasmina, sigurna sam da ni jedna kobila nije razborito doživljavala i besprijekorno opažala svijet oko sebe kao moja Bela. Obožavala sam njezinu gustu grivu i zvuk koji je proizvodila slatkim frkanjem. Bila je umiljata i poslušna, a naše prijateljstvo započelo je prvoga dana kad me otac posjeo na njezina leđa. Voljela me bezuvjetno i vjerno. I ja sam nju voljela. Neizrecivo.

Tata kaže da je ime dobila zahvaljujući stricu Milanu. Kad ju je kupio Ćića je bio kod nas. Rekao je: – Vidi kobilu, bela kao sneg!

Tati je to bilo toliko simpatično da ju je nazvao Bela.

Budući da je posao privođen kraju, mama je odložila motiku i zaputila se kući napraviti ručak. Beba i ja odbile smo poći s njom, ne zbog udaljenosti, već zbog zadovoljstva vožnje na kolima.

Kad je sav krumpir bio povađen, otac nas je smjestio na kola. Upregao je Belu s lijeve strane rude pa zakoračio po zobnicu iz koje je Bela ručala. Smijale smo se velikom krumpiru koji je imao izbočinu nalik na nos djeda Dane, na što se i tata nasmijao saginjući se da dohvati posudu.

Iznenadni prasak naglo je uozbiljio naša lica. Gromki je smijeh zamro, nestao pod bujicom fijuka. Zemlja se nadula uz zaglušnu buku. Nismo stigle pritisnuti uši prstima, Bela se već propela na zadnje noge. Uplašene srne što su pasle na rubu šume nagnale su se u bijeg, visoko skačući. Jata kosova podigla su se s tla. Tvrdo i prašnjavo perje frcalo je na sve strane padajući nam u usta dok smo vrištale. Kola su poskakivala, krumpiri su nas preskakali i ispadali. Otac je trčao za nama, vičući Belino ime, a mi smo zapomagale – mamaaaa, mamaaa – tražeći prečku da se uhvatimo i ne zviznemo o tvrdu zemlju u čijem bi doticaju bile izobličenije od onoga krumpira.

Bela se zaustavila u dvorištu, a mama je izjurila iz kuće blijeda kao krpa. Onako natučene i crne po licu čvrsto nas je zagrlila. Plakale smo, otac je dotrčao zadihan, ona ga je gledala bez riječi.

Razmijenili su pogled savršeno se razumjevši. Majka nas je jače privila u zagrljaj kao da nas želi zaštititi, pa uznemireno prozborila: – Miloše, šta ćemo?

Otac nas pogleda; izbezumljene smo, vrištimo od plača. Sabere se na brzinu pa mirno reče: – Čekaj da vidimo, bit će sve u redu.

Lagao je i sebe i nas dobro znajući da ništa neće biti u redu, no morao je ostati smiren jer nije bilo ni vremena ni prostora za paničarenje. Mama je poljubila Bebu i mene u čelo pa prolazeći nam prstima kroz kosu i ljubeći nas iznova, šaptala je:

– Ljepotice moje, anđeli moji…bit će sve u redu, mama je s vama… idemo se presvući.

Uvevši nas u kuću užurbano je vadila odjeću iz ormara kako bi nas presvukla. Šmrcale smo, no mama nas nije više nastojala utješiti. Kao da je mislima odlutala negdje drugdje. Uto se na vratima pojavila baka. U isto vrijeme izgledala je kao da nešto hitno ima za reći i da nema što reći. Mora da se suzdržavala zbog nas dvije. S mamom su uputila u drugu sobu.

– Približavaju se – rekla je mami i zatvorila vrata.

U želji da pozovem tatu kojeg sam ugledala na dvorištu nagnula sam se kroz otvoren prozor. Predomislila sam se vidjevši da vodi ozbiljan razgovor s djedom Danom i susjedom Ivom. Dok su tiho pričali tata je prelazio rukom preko čela kao da briše znoj. Potom je nastala stanka; sva trojica su šutjela i gledala pred sebe kao da smišljaju nešto. Nisam najbolje razumjela što to znači, sudeći po cijeloj situaciji, očito je bilo loše i zabrinjavajuće.

Zatvorila sam prozor i sjela pored Bebe koja se igrala s medom Čupkom. Bila je fascinirana novim otkrićem. Medo Čupko i ona imaju istu veličinu stopala. Položila ga je u krilo i obuvala mu svoju cipelicu.

Prije nego li je pao mrak vanjskim stubama spustili smo se u podrum. Dvije prostorije bez prozora ugostile su naše susjede u zagušljivu stvarnost. Uglavnom su svi sjedili pored torba i vrećica, u kojima su im bile osnovne stvari, gledajući pred sebe, svatko u svojim mislima. Samo rijetki su pričali, postavljajući pitanja što će biti, dokad će trajati, na kraju sliježući ramenima jer nitko nije znao odgovore. S mamom i bakom smjestili smo se u desni kut prve prostorije u kojoj su zapravo svi bili jer u drugoj je bio krumpir. Jedna žena, sjedeći do nas, žalosno je promatrala mene i sestricu, a potom tiho upitala mamu:

– Gdje su Miloš i Dane?

– Puštaju blago iz štala, sad će doći.

Tata i djed Dane drvenom polugom zatvorili su vrata, zakrivši ono malo svjetlosti što je dopirala.

Mama je, paleći svijeću, tiho upitala: – Jeste Rexa pustili s lanca?

– Jesmo. – odgovorio je djed.

Muškarci koji su bili u podrumu okupili su se oko njih i započeli razgovor. Nisam čula o čemu su pričali, samo sam primijetila smrtno ozbiljna lica dok je preko njih prelazio slabašan sjaj svijeće. Dok sam tako promatrala novonastalu situaciju, do ušiju mi je dopro neki daleki zvuk, nalik na grmljavinu. Pomislila sam da se sprema nevrijeme, a onda je frizerka Lenka zaprepašteno dreknula: – Tenkovi! Jeste čuli? Dolaze s tenkovima!

Osluškujući udaljenu tutnjavu naćulili smo uši, no čula sam samo frizerku Lenku:

– Sve će nas pobit, ovo je kraj!

Prije nego li je tata uspio reagirati, dječji plač prolomio se mrakom. Uzalud je tata smirivao i objašnjavao, od navale krvi u ušima njegove su riječi isparile. Zborno plakanje prekidao je zvuk granata, a potom je jecanje starijih žena nadglasavalo oboje. Cijeli podrum tresao se od granata koje su padale, no više od toga tresao se od straha koji je zavladao.

Zbijeni jedni do drugih kao prestrašene ovce nismo više bili u stanju plakati, suze su presušile, samo je ostalo crvenilo, čak i onima koji nisu plakali, mutile su se oči od dima. Nitko nije znao što donosi jutro i hoćemo li ga uopće dočekati živi.

Sljedeća tri dana bila su užasna, noći još gore. Granate odjekuju, ljudi ginu, jauci neprestano odzvanjaju, plač i vapaji. Gladni i prestrašeni, obučeni u istu odjeću u kojoj smo se zatekli prvoga trena, čekali smo sudbinu da pokuca na vrata. Malo tko je izuvao cipele, a kad bi osjetili hladnoću, najviše mi djeca, jer odrasli su se znojili od vrućine koja ih je grijala iznutra, stiskali bi se jedni uz druge. Rijetko kad bi mračnim podrumom zavladala potpuna tišina, a kad bi se to dogodilo, postojala je nesnošljiva. Gušila nas je više nego plač, jer tad smo barem znali da nismo sami.

Miris upaljenih svijeća nadjačao je smrad  iz susjedne prostorije, u kojoj je bila posuda za obavljanje nužde, pomiješan sa znojem. Zbog toga su svi, osim tete Biserke, nastojali trpjeti što su duže mogli. Ona je, svaki put kad bi odzvonila granata, morala mokriti. Njezin stariji sin Ivan, od desetak godina, pitao ju je kad će ovo prestati, a ona je odgovorila: – Kad se vragovi dogovore.

Na to je Ivan rekao: – Dok se oni dogovaraju, naše će djetinjstvo proći u podrumu gledajući crne zidove.

Muškarci su izlazili danju, a žene samo pred zoru kada je vladalo nekakvo zatišje. Trudili su se nabaviti hranu koja je bila oskudna pa su žene svoj dio davale nama, djeci. One su pile samo vodu kojom smo se opskrbljivali s našega izvora Vejnovca jer je voda, kao i struja, bila isključena u cijelomu selu.

Četvrto jutro, kao i jutro prije, mama je zamolila djeda Danu da pokuša nabaviti cigarete.

– Evo, tu je još jedna kutija- zavukao je ruku u džep kožuna. Izvadivši je, pružio ju je mami te požurio iz podruma za drugim muškarcima.

– Mama, ja hoću sok! – stala sam ispred nje.

Okrenula je glavu na drugu stranu znajući da mi ga nema otkud dati. Srce joj je pucalo dok ju je zapljuskivao golemi val nemoći. Uvidjevši da mi ne odgovara, počela sam plakati.

– Ne mogu ti nabaviti sok. – pokušala mi je objasniti, no nisam ju mogla razumjeti.

– Zašto? Ako ima cigareta ima i soka! - mislila sam da mama ne želi otići po sok.

Toliko sam se zainatila da nisam prestala plakati sve dok mama nije pristala izići iz podruma. Čekajući, sjela sam na papirnatu vreću motajući oko kažiprsta špagu kojom je bila vezana. Nakon nekoliko minuta začuo se jak prasak. Baka je zajecala: – Ne, ne… Bože, molim te… – potrčavši prema vratima.

Istupivši pred nju, frizerka Lenka ju zaustavi: – Čekaj, ne smiješ sad izići!

– Ali, Milka… Milka je vani…

Lenka joj je, uhvativši ju za nadlaktice, govorila: – Čekaj…čekaj, možda se vrati – i povlačila ju natrag.

Dok sam pokušavala dokučiti što se događa, a frizerka Lenka urazumiti baku, mama se pojavila na vratima s čašom u ruci.

– Hvala ti Bože. – baka je duboko uzdahnula.

– Bilo je blizu, dobro sam. – izustila je mama – Granata je pala u živicu iza loze.

Sjela je pored mene pruživši mi drhtavom rukom čašu u kojoj je trebao biti sok, ali bila je voda s malo razmućenog šećera. Nakon prvotna zaprepaštenja i mamina zahvaljivanja Bogu što je imala sreće, umirili smo se. Zaključila sam da je bolje da više ne tražim sok.

Nakon nekoliko minuta vrata su se otvorila i mi djeca potrčali smo u zagrljaj očevima. Na čelu kolone bio je Ivan, Biserkin sin.

Iako je djed Dane došao sam, Ivan je preko njegova ramena tražio oca Pavu, u prvi mah ne primijetivši djedov smrtno ozbiljan izraz lica.

Pruživši ruku Ivanu jedva je izustio: – Žao mi je.

Teta Biserka skočila je pred njega: – Molim te reci da nije istina!

– Moje saučešće.

Golem vrisak zatresao je crne zidove, jauk se prolomio zaledivši krv u žilama. Srušila se na pod jecajući, a mi smo plakali zajedno s Antom i Ivanom, koji je iz džepa izvadio komadić papira i čvrsto ga stiskao. 

Na tom papiriću bila je pjesma koju mu je tetak Pave dao jutros kad je izlazio iz podruma, može biti predosjećajući kraj. Iako je znao koliko je riskantno, otišao je pomoći svojoj Pisavi oteliti se. Poljubio je na izlasku Ivana i rekao mu: – Dok se ja ne vratim, pazi na mamu i bracu.

Poslije je Ivan pročitao pjesmu odajući mu tako posljednji pozdrav.

Pakao tek počinje, predosjećam to,

barikade su uvod, tek slijedi zlo.

Ne bojim se tenka, ni puške, ni zolje,

golim ću rukama braniti što je moje.

Ovo je moja kuća, moj rodni dom,

ne dam da naškode svetištu mom.

Dok su se riječi pjesme miješale sa suzama vidjela sam tetka Pavu kako trči prema kući u plamenu, u želji da sačuva barem nešto za uspomenu, a zlonamjerni geler ga sustiže  i on pada kao pokošen na zelenu travu i tešku zemlju, koja se crveni dok on hropće: – Čuvajte mi ženu i djecu.

–  Minobacačkim granatama gađaju kuće, selo je u oblacima dima. – priopćio je djed.

– Je l' moja još cijela? – pitala je frizerka Lenka.

– Bolje da nikom ništa ne govorim, moramo izvući živu glavu, a ovo drugo – zastao je pa dodao – kako bude.

Frizerka Lenka pogledom je preletjela po ženama koje su učinile isto, ništa ne govoreći.

– Gdje su ostali? Nije vrijeme za junačenje – frizerka Lenka vratila je pogled k djedu.

– Pokušavaju saznat' kaki je plan – izvadio je svoj džepni sat – podne je, svaki čas bi trebali stić'.

Prvi su došli ujak Franjo i djed Pero, a za njima tata i ostali muškarci. Opet su između sebe održali kratak sastanak, a potom se djed Pero obratio svima: – Popodne će granatiranje stati, iskoristit ćemo to vrijeme za bijeg. Srpske vojne snage dolaze iz smjera Saborskog, što znači da je put otvoren prema Slunju i prema Bosni.

Nastalo je komešanje, dogovaranje tko će kuda i s kim krenuti. Žamor je prekinuo djed Dane. Govorio je ocu i mlađim muškarcima: – Kuda god kren'li, bud'te jaki. Sad je vrijeme da muškost bude glavna karakteristika, i da hrabrost ispliva na površinu. Ali oprezno, momci! Obuzdajte mladenački žar! Prije nego postupite hrabro razmislite za što dajete snagu. Jer, dogodi l' se da zapadnete u ruke neprijatelja, tu vam junačenje neće pomoć'. Gledajte da zaštitite žene i djecu, vi ćete svakako loše proći. To morate imat' na umu.

Prelazio je pogledom kao narednik u vojsci iščitavajući jesu li su ga razumjeli.

– I još nešto. Morate znat' da će vas budale 'tjeti isprovocirat'. Ne dajte da vas uvrede i provokacije razjare, ne dozvol'te si da riječi nitkova rasplamte vaš ponos. Ponekad je bolje pognut' glavu. Mudro, momci, mudro naprijed.

Malo je godina u mladenačkim žuljevima da bi odgovorili djedu Dani. Stoje nepomično. Nešto se predomišljaju, smišljaju, šute neodlučni, a onda djed ponovno pogleda na džepni sat i kaže: – Krećemo. Vrijeme je.

Žene počeše polagano ustajati, skupljajući vrećice i zavežljaje, šutke,tek poneki tihi jecaj tete Biserke i sina Ivana.

Mama je uzela Bebu u naručje, a baka mene. Hodajući prema ulaznim vratima, osvrćući se amo-tamo, rekla je mami: – Uzmi samo ono najosnovnije, nemamo vremena.

Spustila me pred vratima i požurila svojoj kući kako bi se i sama spakirala.

Mama je, presvukavši mene i sestricu, suznih očiju uzimala osnovne stvari i spremala ih u vrećice. Nakon što ih je gotovo nesvjesno potrpala, začuli su se tatini koraci.

– Jesi gotova? – upitao je.

– Valjda – nesigurno je odgovorila gledajući prema polici s medom i osušenim cvijetom lipe. Dobro bi joj došli ako se Beba ili ja razbolimo.

– Evo ti ovaj novac spremi kod sebe. – pružio joj je svežanj. – Baka ide s nama. Brat i ćaća ti ostaju do daljnjega.

– A tvoj ćaća?

– Veli da nije bježao ni u onomu ratu kad su mu sve pobili, pa neće ni sad. – uzeo je vrećice s kreveta. – Ajmo.

U ovakvoj situaciji našli su se i svi stanovnici našega kraja. Panično su pakirali i skrivali najvrednije stvari. Dok su jedni silom prilika željeli pobjeći, drugi su upravo pronalazili vrijeme za junačenje. I jedno i drugo bilo je opravdano. Mnogima je cijeli život stao u jedan zavežljaj koji su napravili od plahte, ili kao nama u nekoliko vrećica, plastičnih ili jutenih od pšenice.

– Život u kesi, a glava u torbi. – kako je djed Dane rekao.

Izašli smo na dvorište. Djed je pomogao tati smjestiti nasumce spakirane stvari na drvenu polugu koju je tata pričvrstio iza traktora. Kad su sve povezali, mama je s nama sjela na vrećice. Pozdravili smo djeda Danu i uputili se prema bakinu imanju.

Baka se, pred ujakovom kućom, opraštala od njega i djeda Pere. Dok je tata sišao s traktora da se pozdravi s njima, mama se premjestila na  lijevi blatobran, a baka je, uzevši Bebu u naručje, sjela pored mene.

 – Bako, gdje su Božena i Hrvoje?

– Otišli su s ujnom na more. – odgovorila je misleći na autobus kojim su evakuirani u Crikvenicu.

– A zašto mi nismo s mamom išle na more?

– Zato jer mama nije znala što će biti.

– A što će biti? – bila sam uporna, no baka je okrenula glavu prema ujaku i djedu Peri. Uputili su nam kratak osmijeh pun topline, dok se na krajevima usana ocrtavala zabrinutost.

Krenuli smo. Pred pogledima u kojima su se nazirale suze pomiješane sa strepnjom bila je seoska cesta, potamnjeli obzor u daljini i dugi put u neizvjesnost. Baka je tiho molila:

– Bože, pomozi nama i njima koji ostaju.

Bila je jako pobožna, i ovaj put tražila je Njegovu pomoć, a On je bio na tisuće svjetlosnih godina daleko.

Kad bolje razmislim, baš dobro da su Božena i Hrvoje otišli na more jer da su ostali, baka bi sad možda išla s njima. Ona je podjednako čuvala mene i sestru kao i ujakovu djecu. Premda smo joj mi bile draže, kao i ona nama.

Silno sam voljela baku. Njezine otmjene crte lica, mile oči boje kestena pune topline i nježne ruke. Njezin govor koji je zvučao tako ljupko da sam ju mogla slušati danima, nikada mi ne bi dosadila. Uvijek je nosila crni rubac koji je vezala u čvor pod bradom i oblačila je prvo podsuknju pa suknju. Poput svih kordunaških i ličkih baka nikad nije obukla hlače.

Do dana kada smo morali otići imali smo sretno djetinjstvo. Imali smo sve. Roditelji su radili, a mi smo se po cijele dane  igrali. Grabovac je odisalo mirom i ljepotom. Njegova brda i doline pružala su nam sigurnost, u njegovu okrilju mogli smo bezbrižno trčati, skakutati, smijati se... Sva domaćinstva bavila su se poljoprivredom, pa tako i naša. Imali smo krave, ovce, svinje, kokoši, konje, čak i koze. Uz to što su se svakodnevno bavili poljoprivredom naši roditelji radili su u državnim firmama kako bi mogli osigurati bolju budućnost sebi i nama. Tako je i moj tata marljivo radio, a ono što je zaradio, ulagao je u novu kuću koju je većim dijelom sam sagradio.

Polako smo se udaljavali od naših imanja, čuli su se samo kamenčići pod gumama traktora na kojemu smo se vozili i žubor našega potoka koji je jecao: Zbo-gom, zbo-gom. U zraku se osjećao miris paljevine, još je tinjao žar na temeljima kuća koje su izgorjele. Iza njih ostala su polja nepobrana žita.

Moja mala sestrica bila je premalena da bi išta razumjela. Nisam bila puno starija od nje, samo dvije godine. Ipak, na mojemu četverogodišnjem licu nije bliještao osmijeh kao inače, već mi se lišce ukočilo od straha gledajući kako su mama, tata i baka ozbiljni. Nisu previše pričali, htjeli su zaštititi mene i sestricu. Znali su da smo male, da još ne shvaćamo što se događa, ali su isto tako znali da je bolje za nas da ne pričaju o tome. To je bilo jedino što su u tome trenutku mogli pružiti svojoj djeci. Učinili bi puno više da su bili u stanju, ali i njih je čekala neizvjesnost na svakomu prijeđenom pedlju. Nisu se samo bojali za naše tek započete živote,već su se bojali za sve. Ispred nas bila je samo poznata seoska cesta koja nas je vodila u nepoznato.

Prošavši staru školu u Grabovcu našli smo se na čistini kod seoskog groblja. Zrak je mirisao nekako čudno, neprepoznatljivo. Prvo su zapucali na nas, a potom su se granate haubice, podešene na najmanji domet, rasprskivale samo desetak metara bočno od traktora. Mama je Bebi zamotala glavu svojom jaknom, u nadi da će zadržati metak i zaštiti je od granata, a baka je mene, skinuvši rubac, pokrila i gurnula mi glavu što dublje u krilo. Meci su plesali oko nas probijajući zastor od prašine što se dizala. Spasonosne prašine. Ne mogu nas precizirati. Ali meci i dalje zuje kao pčele oko glave, dok se kotači sporo kotrljaju. Nema se vremena za razmišljanje iako pitanja vise: Imaju li ugravirana imena Miloš, Milka, Marija? Je li za svakoga namijenjen po jedan ili više njih?

Za djecu ne prave metke, zar ne?