proza

Marko Gregur: Dan za izlazak

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u mnogim domaćim časopisima i novinama, kao i u inozemnim časopisima.Dobitnik je nagrade Ulaznica i Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti iz Republike Hrvatske. Objavio je zbirku poezije Lirska grafomanija (Naklada Ceres, 2011.), zbirke priča Peglica u prosincu (DHK, 2012.) i Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, 2014.) te roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com, 2017.) Uvršten je u antologiju mladih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.).



 

Dan za izlazak

 

 

Sve je to tako glupo. U jednom trenutku vozili smo se u autu, a u drugom sam izlazio iz grmlja s jednom rukom na pimpeku, a drugom u zraku, kao neki plesač flamenca. Moja publika bio je proćelav policajac srednjih godina. Bio je u boljoj poziciji, s obje ruke na pištolju.

S benzinske je dopirala buka i metež. Moralo je biti nešto hitno kad je izjurio bez kape i s raskopčanom jaknom.

„Ruke u zrak“, rekao je, pomalo uzbuđeno.

Pitao sam se je li to zbog mene.

„Ja sam samo pišao“, rekao sam u svoju obranu.

Ponovio je da dignem ruke u zrak i poslušao sam ga. Kod nas se  u gradu ništa nije događalo i bolje je bilo biti oprezan da ih ne ponese želja za slavom ili da jednostavno zbog neiskustva ne naprave kakvu pogrešku.

Najgore od svega bilo je da mi se opet pišalo. Tako je svaki put kad si malo popijem.

„Meni je sila.“

Rekao sam to tako skrušeno da ga je izbacilo iz procedure.

Postao sam siguran da su ga ovi moji poslali da me malo prca.

„Ajde pišaj. Ali da vidim ruke.“

„Ali…“

Podsmjehnuo se i bio sam siguran da su me prijavili oni pacijenti i da sad urliču da me prestraše.

„Spusti hlače i gaće do gležnjeva i pišaj. Drugu ruku drži u zraku. Samo brzo.“

U daljini čula se sirena, a potom je na benzinsku uletjela marica i postalo je ozbiljno.

 

Bila je nedjelja i to najgora moguća. Zimska, s kišicom koja kao da je stajala u zraku, čisto da provocira. Sjedili smo za stolom u motelu kod željezničke stanice. Ružičasti neon na prozoru jamčio je najbolju kavu u gradu i povoljnu pivu. Trojici od nas četvorice ništa nije bilo dovoljno povoljno. Samo je Petrović imao posao i svi smo mu na tome zavidjeli. Imao je i djevojku i auto. Tek sedam godina staru Toyotu. Dizelaš, to ide 300 000 bez problema. I on je živio s roditeljima, ali zato jer je tako htio.

„Imam još četiri godine fore. Prije 30-e se ne ženim“, govorio je.

Popili smo dvije kave i prešli na pelinkovac. Sljedeća je runda moja. Imam 9 kuna. Pitao sam mamu može li mi dati 20 kuna, ali rekla je neka se strpim još nekoliko dana. Platila je plin.

„Riješila sam zaostatke za prošlu godinu“, rekla je s olakšanjem, ali i isprikom.

Sad je kraj veljače.

„Sve je u redu, nemaš brige.“

Došlo mi je da je zagrlim i kažem da ću joj jednom kupiti što god poželi.

Da sam dobio tih 20 kuna platio bih prvu rundu. Još bih Dijani ostavio kunu napojnice. Ovako ću morati platiti pelinkovac ili pivu.

Ulicom prođe srebrni Podravkin Ford Mondeo. Silovito razbije kišu. Za njim još jedan, s nosačima za skije.

„Ova budala Horvat još ima nosače na krovu.“

„Šupak.“

„Taj se nikad nije znao ni sanjkati.“

„Takvi kreteni najbolje prođu.“

„Sve je to relativno.“

„Ajde ne seri.“

„Šalim se. Stric mi je to rekao neki dan. Tvoj nos je u mojoj guzici. I ti i ja imamo nos u guzici. Sve je relativno.“

„Sve su to šupci.“

„Ne postoje bez titule.“

Ni ja ne postojim bez titule. Sve je relativno. On je ima, ja je nemam. Samo što on ne razbija glavu nama. Radije bih ne postojao kao on. Bio glup i šupak. Razbio ovu kišu službenom limuzinom. Ne znam kako to ide. Kako se dobivaju pozicije. Bilo kakav posao. Nemam nikoga tko bi me preporučio. Ti ljudi, poput Horvata, čine mi se poput čarobnjaka. Zemlja čarobnjaka, eto što smo.

Mrzim to kako ću sad tražiti Petrovića da mi posudi za piće. Ovu težinu koja mi pritišće prsa, misao u glavi kako to moram učiniti i otpor prema tome. Čekanje povoljnog trenutka. Kretanje pa zaustavljanje. Možda dok ide na wc pa da krenem za njim. I onda, onaj glas, dok pokušavam zvučati nehajno, glas koji nije moj, potpuna izvještačenost: „Zaboravio sam ponijeti novac. Možeš mi posuditi nešto?“

Ili to ili bih mogao reći da sam bolestan i odjuriti doma. Ali ja sam časna osoba, ne pijavica.

Posudit će bez problema. Bolje da posudi nego da sve plaća. U najgorem slučaju dođe mu na isto.

„Ova je od mene“, kaže Dijana. „Danas mi je rođendan.“

Zahvaljujemo joj i čestitamo.

„Evo vidiš, o tome ti pričam. Toga nema u Njemačkoj.“

Dijana i ja išli smo u isti razred. Uvijek sam je žalio. Škola joj je išla teško, a ja sam čak išao na natjecanje iz engleskog. I wish you a happy birthday, miss!

„Ma ni u drugim zemljama.“

Svi se složimo. Volio bih jednom otići u Njemačku. Poslikati sve one razvaljene cure i dečke na Oktoberfestu pa im poslati slike. I u druge zemlje.

 

Početkom ljeta zazvonio mi je telefon. Javio sam se i nekoliko puta ponovio halo, ali s druge strane bila je samo tišina. Mislio sam da je krivi broj. Onda sam čuo glas kako kaže, u pozadini: „Hajde više, seljo, ako ti se do sad nije javila, onda ni neće“ i grunuo je muški smijeh, a potom se linija prekinula. Osjetio sam nervozu kako mi se penje nogama, rovari po želucu i nastavlja kopati po glavi. Bio sam siguran da je to on. A taman sam pomislio kako je sve zaboravio.

 

U kafić uđe čovjek u željezničarskom odijelu. Ne pritisne dobro kvaku i vrata se opet otvore. Hladan zrak razblažuje cigaretni dim. Sjedne na šank, krišom pogleda vrata i zapilji se u zrcalo iza čaša. Vjetar unutra unese zvuk kolodvorskog razglasa. Tri pištava tona i glas koji obavješćuje da vlak iz Zagreba u dolasku kasni 40 minuta. Onda opet pištanje i obavijest da će vlak za Zagreb u polasku kasniti 30 minuta. Željezničar naruči piće, a Dijana potom ode zatvoriti vrata. Gledam je i pitam se o čemu je sanjala kao djevojčica? Što je maštala postati? Što sam ja maštao da ću biti? Konjogojac.

Ostane na tren zagledana kroz prozor.

„Jesi vidio Kopara?“

„Jesam“, odgovorim.

Bio je naša generacija. Došao je u osmom razredu iz prve osnovne. Ništa mu nije išlo osim fizike. Masa puta brzina. Centrifugalna sila koja te odbacuje daleko na asfalt ili zid. I teorija relativnosti, svaki put, u kabinetu kod psihologa ili ravnatelja.

Sjećam se kako mi je bilo smiješno što mi je opet na pamet pala teorija relativnosti. Išao sam je proguglati i pročitao da ne postoji apsolutna masa, apsolutno vrijeme ni apsolutni prostor. To je bilo daleko izvan granica meni razumljivog. Onda sam pročitao da su te veličine mjerljive samo u odnosu na nekog promatrača. To mi se svidjelo. Kao i to da ne postoje apsolutne veličine, nego su sve u odnosu jednog prema drugom.

„Nikad ne bih pomislila da će baš on uspjeti, od svih“, kaže i ja se osmjehnem.

Od svih. Čemu to od svih? Osnovna škola sve povezuje. Valjda se nikad više nije osjećala kao dio neke cjeline na takav potpuni način. Nisam ni ja.

Ona se vrati za šank, a ja nastavim gledati prema Billi i velikom praznom parkiralištu na kojem je parkiran tamnosivi Mercedesov terenac. S vozačkog mjesta izašao je Kopar. I dalje je bio krupan, ali već se izdaleka vidjelo da ga je malo pustila volja za vježbanjem. Lova je nadomjestila mišiće. Iz auta su izašla još trojica prijatelja. Svi su imali iste uske traperice i frizure u kojima su šiške neobavezno stršale u stranu, kao pšenica nakon oluje, a donji dio glave im je svima bio obrijan. Suvremena fudbalerka. Još 10-15 tetovaža povezanih u cjelinu i bili bi Liga prvaka. Imali su vrhunske crne jakne. One što se sjaje, izvrsne za noćnu vožnju biciklom. Osim Kopara, koji je imao crni kožnjak, sasvim pripijen uz tijelo.

Petrović mi se u tom trenutku  učinio totalnim bezveznjakom. Sve bih dao da sam bio prijeko i smijao se kiši koja mi pada po licu dok ulazimo zajedno u Billu i potom sjedamo u auto, zauvijek ostavljajući ovdje moj sponzorski kišobran.

Nasmijani su izašli iz trgovine. Ruke su im bile pune boca crnog vina i Southern Comforta. Jedan je nosio karton limenki piva. Ušli su u auto i krenuli s parkirališta. Vidio sam ih kako se smiju dok je auto prolazio ispred prozora, kao da smo u kinu.

Podigao sam ruku i Dijana je pitala: „Isto?“

„Čuo sam da je dužan brdo love.“

Nije morao reći tko, jer sve nas je prožimao isti osjećaj ljubomore.

„Meni ne izgleda tako.“

„Ni meni“, rekao sam.

„Samo kažem što sam čuo.“

„Pa neki je dan dovezao novog jaguara.“

„Ne znam. Valjda u tom švercu automobila više nije takva lova.“

Petrović se osmjehnuo kao netko tko ima više informacija.

„Misliš da mu lova nije od auta?“

„Nego?“

„Daj, reci više?“

„Droga.“

Ne želim u to vjerovati. S autima je lako. To čak više ni nije šverc nego nešto legalno. Zovemo to šverc samo zato jer nam je to normalno stanje. Ali droga je deset razina više. Pravi, opasni tipovi, a ne polu-debili s labudicama ma relaciji Passau-Kuzminec.

Najviše me ždere što ga lako mogu zamisliti kao nekog tko ima uzbudljiv život. Kao nekog tko ulazi u hotel s 5 zvjezdica i vratar ga pozdravlja s imenom, dok mi visimo u tom motelu kod željezničkog i kroz prozor gledamo život.

 

Baš sam potonuo kad mi je zazvonio mobitel. Golub-fuš pisalo je na ekranu i osjetio sam uzbuđenje. U šest godina otkako sam završio školu, gotovo jedino što sam radio bilo je za njega. Uglavnom ne struju za što sam se školovao, ali to mi je bilo svejedno. Najviše sam ionako volio biti blizu drva – postavljati parkete i slično.

„Imam nešto za tebe“, rekao je kao i svaki put. „Dva-tri dana. 200 kuna po danu. Zapišeš adresu?“

„Super. Puno vam hvala!“

Uglavnom ne bi rekao o kakvom je poslu riječ, a ja ne bih pitao. Samo bi mi rekao kad da budem na semaforu kod sajmišta ili na adresi gdje su radili.

„Golub?“

„Da, ima nešto za par dana.“

„Sreća.“

Baš. Na kraju sve nekako ispadne. Nagnuo sam se prema Petroviću i sad bez one težine pitao može li mi posuditi 100 kuna. Svi su znali da ću već sutra imati novac.

„Daj nam još jednu rundu. Uzmi i sebi što piješ.“

„Hvala“, rekla je Dijana.

Život je bio malo bolji.

 

Ljeto je prolazilo i sve sam više razmišljao o njemu. Telefon mi je zvonio redovito. Svaki put bila bi tišina. S vremenom sam se na to naviknuo. Čak sam počeo govoriti. Rekao bih nabijem te, majmune ili jesi svršio i prekinuo vezu. Onda je, početkom jeseni, telefon zazvonio po drugi put, nakon što sam prekinuo vezu.

„Gotov si. Zapamti ovaj broj: 2-6-4. I svaki dan smanji za jedan.“

To nije puno, sinulo mi je. Nekako uopće nisam razmišljao da svemu jednom dođe kraj kad sam mu, ne čak njemu nego tišini s druge strane, svašta govorio.

Samo sam pišao, htio sam reći. Nisam mislio ništa loše. Daj, znamo se sto godina. Ali sto godina nije bilo važno. 264 dana, to je bilo važno. Sad kad je on govorio pretvorio sam se u strah. Njegove su riječi pulsirale mojim žilama i širile mi prsa do granice pucanja.

Trzao sam se na svaki zvuk telefona. Čitave sam dane sjedio kod kuće i odbrojavao. Nisam imao što raditi i nisam znao kamo bih sa sobom. Čak me ni Golub više nije zvao na fuš. Bio je strašno osjetljiv i rekao mi je da sam ja drag dečko, ali da tko ga je jednom zeznuo, taj će to opet učiniti. Nije pomagalo što sam mu govorio da sam bio na policiji. Ne nakon što je u gradskim trač novinama izašlo da je svjedok optužbe protiv podravskog bossa bio alkoholiziran i da se upišao od straha. Stvarno, mislim da im je to rekao onaj policajac. Imali su čak i montažu nekog tipa kako piša kraj benzinske s praznom bocom u ruci, slikanog s leđa. Uvijek sam se pitao gdje ih nalaze.

Sve čega sam se sjetio stavio sam u psovku kojom sam počastio Goluba, dodao da samo budale čitaju te novine i nisam slušao njegov glasan odgovor. Kao da smo radili atomsku bombu, a ne postavljali pločice, tako se ponašao.

 

Nedjeljom ništa ne radi. Zimi u osam navečer u centru ne možeš vidjeti ni one konceptualne umjetnike iz Caritasa, koji gradu daju živost. Zato svi koji u nedjelju navečer imaju potrebe za malo zabave, idu u Virje. Tamo je najpoznatiji disko na čitavoj podravskoj magistrali: Playboy. Pomalo utonut u mistiku, s dozom marokanskog šarma koji mu daju crveno obojeni drveni stupići koji služe kao pregrade i palme oko kojih se obavija dim, dok u drugom dijelu prostora postoji bazen, mala oaza u pustinji. U tom su se bazenu jednom okupala dvojica sluđenih tipova koje sam poznavao iz viđenja, od kojih je jedan dobro baratao riječima, a drugi svime ostalim, branitelj i profesionalni vojnik, i dok se onaj izbacivač koji je možda imao samo jednu ruku, ali je njome činio čuda, motao okolo, oni su plivali kraul. Svi mi ostali koji smo samo sanjati mogli o takvoj provokaciji, stajali smo sa strane, pijani skandirali i čekali što će se dogoditi. Očekivali smo da će doći do teškog obračuna ali nije. Mirno su izašli, prošli prstima kroz kosu i otišli na wc. Znam jer sam ih tamo sreo. Jedan od njih, onaj s riječima, rekao je dečku za susjednim pisoarom koji ga je skrivećki pogledavao: „Baš mi je ovdje nekako sparno. Jel' i tebi?“ Dečko je zbunjeno rekao da nije, a on se sagnuo i izuo čizmu. Bila je puna vode i dok ju je nonšalantno okretao, a voda pljuskala na pločice, rekao je: „Užasno se znojim.“

Da, bilo je to mjesto na kojem su se križale civilizacije i kao i sva takva mjesta, prostor posebnog naboja. Domaći Virovci širom raširenih ruku dočekivali su koprivničke i bjelovarske šmekere, ovi su se rugali nekom u Juventusovoj majici (uvijek je bio jedan, ili isti), onih puno manje Virovitičana isticalo se govorom, Đurđevčani su bili skoro domaći jer su Virovci uglavnom išli tamo u školu, ali ipak ne u potpunosti odriješeni od grijeha, a svud okolo zujala je i perspektivna omladina Novigrada Podravskog, Borovljana, Kalinovca, Ferdinandovca i Molvi.

„Mogli bi do Playboya.“

Petrović se složio i krenuli smo. Dovoljno rano da se zagrijemo u kafiću koji je bio preko puta, a zvao se, da stvar bude potpuna, Lady.

U autu je treštala glazba. Petrović je jurio po praznoj cesti i za čas smo iz grada izašli na magistralu. Jurili smo cestom koja je u selima bila ravna, a između izoranih polja zavojita. Alkohol nas je opuštao i činilo nam se da sve ima smisla, čak i ti zavoji u ravnici. Ne bih ni ja volio da mi kroz polje ide cesta i tražio bih narodnu vlast da je malo skrene. Osjećao sam da je svijet moj.

 

Bio je petak. Dani su već bili znatno duži i svjetliji. Sve je pulsiralo životom. Magnolija pred kućom izgledala je netvarno. Prošlo je sedam sati i nervozno sam iščekivao da telefon počne zvoniti. Uvijek je zvao u to vrijeme. Ako ne bi nazvao do devet, mogao sam biti miran za taj dan. Mislio sam kako mi je ovo jedna od posljednjih prilika da pokušam izgladiti stvar. Lecnuo sam se na prvi ton.

„Brzo si se javio. Nije valjda da si čekao poziv?“

„Nisam.“

Nasmijao se.

„Jel' brojiš?“

„Brojim.“

„Ali ne kao ja.“

„To sigurno“, kažem da mu idem niz dlaku, ali čini mi se da je zazvučalo krivo. „Žao mi je“, dodam zato brzo. „Jesi tu?“

„Koliko mi je još preostalo, po tebi?“

„Sedam“, poslušno odgovorim.

„Sedam“, ponovi on. „U petak sam vani. Nadam se da si sretan?“

„Jesam“, odgovorim i on se počne smijati.

„Koja si ti pederčina usrana!“

„Žao mi je“, ponovim.

„Svaku kost ću ti polomiti! Od tebe neće ostati ništa! Čekaj me, kujo!“ urlao je.

Poklopio je. U sobi nije bilo zraka. Slatki, proljetni mirisi nisu mi dali disati. Ne znam gdje stara nalazi sve to cvijeće. Osjetio sam kako mi se po leđima cijedi znoj. Pritisnuo sam majicu na kralježnicu.

 

Negdje iza Vlaislava rekao sam Petroviću da stane jer bih izašao pomokriti se. Već je počeo usporavati kad nam se naguzio bijeli Megane karavan i prestigao nas u blagom zavoju.

„Bjelovarčani“, registrirao je netko na glas.

Petrović je prebacio u nižu brzinu i auto se trgnuo. Motor je zvučao snažno kad smo ih sa 140 na sat prestigli pred ulazom u Novigrad Podravski. Čitavu ravninu na početku sela držao je gas i počeo je kočiti malo prekasno. Morali smo se držati dok smo prolazili kroz zavoj po suprotnoj strani ceste. Izvukavši zavoj ubacio je u treću i pojurio po opet ravnoj cesti. Dugo nismo vidjeli njihova svjetla, a kad su se pojavila mi smo već nestajali u novom zavoju.

„Toooo! Koji si ti car!“

Smijali smo se kao nažderane hijene. U nama je pulsirao život i želja za avanturom.

„Ovih nigdje nema.“

„Razbili smo ih.“

Imao sam osjećaj da se možemo vinuti u oblake. To su bili moji prijatelji i to je bio naš smijeh. Samo naš. Njime smo mogli odbijati metke.

„Kakva Norveška? Ka-kva mrt-va Nor-ve-š-k-a? Jel' bi mijenjao ovo za Norvešku?“

Odgovorio sam da ne bi i stvarno sam u to vjerovao. Mislio sam kako je to život i kako se nikad ne želim maknuti odavde. Ne postoji taj novac.

Petrović je pojačao radio do daske. Bio sam u svakom basu, potpuno.

„Stanemo na benzinskoj na ulazu u Virje? Popijemo rundu i ovaj se popiša.“

Popeli smo se na malu uzbrdicu na kojoj je s jedne strane raslo nekoliko stabala, a s druge je bilo križno drevo i u veleslalomu se spustili pred selo. S desne strane osvijetljena je ležala benzinska. Čim smo skrenuli rekao sam mu da stane i izjurio sam van. Stao sam uz grm uz zgradu, a Petrović je u prvoj projurio između pumpi i parkirao. Čuo sam ih kako su izašli iz auta i ušli u kafić. Prvo su cestom prošli Bjelovarčani, a onda je na benzinsku skrenuo Koparov Mercedes. Čekao sam da prođu prije nego se olakšam. Jasno sam ga vidio. Sjedio je na suvozačkom mjestu. Kimnuo sam mu i on je učinio isto. Smijao se i mahnuo mi. Tako sam barem mislio. Možda je rukom krenuo povući čarapu. Prošli su i počeo sam mokriti.

Nikako mi nije jasno zašto su išli opljačkati benzinsku nakon što me vidio. U redu, bili su drogirani, što im je bila olakotna okolnost, ali ipak. Nesreća je bila u tome što su u to vrijeme na kavu sjeli policajci koji su imali dovoljno vremena prije nego počnu gnjaviti mladost koja se oborena vraća iz Playboya.

Čuo sam viku i kako je netko protrčao iza mojih leđa. Osvrnuo sam se na vrijeme da vidim policajca kako mi pritrčava.

„Ruke u zrak“, uzbuđeno je rekao i ja sam se osjećao baš glupo.

Da iskreno kažem, mislio sam da ću dobiti kaznu zbog neprimjerenog morenja ili nešto. A s hlačama oko gležnjeva prometnuo sam se u ključnog svjedoka.

Kolega je javio da ih ima, a ja sam rekao da mi je stvarno jako sila.

Na suđenju sam odlučio govoriti samo ono što moram. Ne teretiti ga, ako ne moram. Onako, ići mu na ruku, reklo bi se. Ne znam što mi je bilo da kažem da njima nije ni bilo do novaca, nego da su se samo zezali. Tu su svi naćulili uši. I pojavila se ta grozna riječ: obijest.

 

Više puta pokušao sam mu objasniti da je meni krivo i više nego što je njemu što sam se tamo zatekao. Kad sam mu rekao da mi je zbog toga propao višednevni fuš počeo se bijesno smijati i govoriti da će mi hrđavim čavlom očistiti bubnjiće.

„Da nećeš možda da ti još to refundiram?!“ baš je vrištao.

Zatim je rekao da je njemu propao desetomjesečni fuš i da će mi to naplatiti.

Gdje je tu zakon? Pravda? Tko će meni pomoći kad on izađe? Tko će me štititi? Država je svoje odradila, iskoristila me, i što sad? Iz dana u dan mislio sam samo o tome kad će on izaći na slobodu. Sanjao sam kako dolazi po mene ili me presreće na cesti. Stresao bih se kad bih ugledao čavao.

Posljednji tjedan nisam mogao ni jesti ni spavati. Oblijevao me znoj. Tresao sam se na najtiše zvukove. Iskopčao sam telefon jer me iščekivanje zvonjave dovodilo do ludila, a postalo mi je jasno da objašnjavanjem neću ništa postići. Nikome nisam govorio što me muči. Ispao bih papak. Nikad nisam ozbiljnije razmišljao o odlasku u inozemstvo. Čak sam se preko Facebooka javio nekima koji su mi rekli da će izvidjeti situaciju, ali da ne mogu ništa obećati. Kad sam ih pitao kako su oni uspjeli otići, rekli su ah, to je bilo ludo, specifična situacija, a uz to i doza sreće, uglavnom nešto što je nemoguće ponoviti.

Sjedio sam u kući i čekao. S četvrtka na petak, čitavu sam noć povraćao. Stalno sam vrtio film kako mu provlačim loptu kroz noge i šaljem je u gol, između dvije torbe, i kako se veselim, mašem rukama i u toj euforiji kažem kako sam mu skinuo junfer, uopće ne znam ni odakle mi taj izraz, a onda osjetim bol, masa puta brzina, okus željeza između škriputavih zubi i topli asfalt ispod svake kosti. Dok se Kopar naginje nad mene i skuplja pljuvačku, oči mi se pune suzama. Svi stoje u krugu, valjda svaki učenik naše škole, i tek kad on ode skupljam hrabrost da tiho kažem još ćemo mi vidjeti.

U godinama koje su slijedile nekako sam to potisnuo. Pozdravljali smo se u prolazu, jednom mi je u disku platio piće (platio ga je valjda svakom koga je poluzatvorenim očima uspio vidjeti, ali ipak), da bi se dogodila ona večer i bio je uvjeren da je to osveta za ono ljetno popodne prije više od deset godina. Pojma nije imao, da sam ga samo nekoliko sati prije gledao kroz prozor i bio spreman sve ostaviti samo da sjednem s njima u auto i krenem u pravi život.

Kako je dan odmicao postajalo je sve gore. Uvjeravao sam se da on nije tako strašan i da se znamo iz škole, ali bio sam slab u tome. Bilo je toplo, ali vidio sam ga kako u kožnoj jakni, obučen kao i onog dana, izlazi iz auta i čujem zvono, ali ovaj put na vratima. Osjećam lagani dodir koji mi klizi prvenstveno butovima i leđima, tanak i oštar, kao da netko lagano o kožu pritišće sjajnu žiletu i samo malo treba da počne ostavljati krvav trag. Rano popodne mislio sam čak nazvati zatvor i pitati jesu li ga pustili. U tri sata popio sam majčinu tabletu za smirenje i uzeo iz dnevne sobe bocu tatinog viskija. Slušao sam glazbu i pio. Bio sam spreman. Razbiti ga ili ga ponuditi pićem, bilo je na njemu. Kad sam popio 2/3 oprala me paranoja. Zvao sam policiju i govorio da sam štićena osoba i da se izvole odmah pojaviti na mojoj adresi. Malo po malo, jer bili su neljubazni, uspjeli smo se zakačiti.

„Možemo vam jedino poslati kaznu ako nastavite tako razgovarati“, rekao je policijski portir.

„To bih volio vidjeti“, smijao sam se kao blesav. „Vi ne možete naći niti svoja jaja! Čujete?! A kamo li mene! Zato jer sam ja za vas enigma! Čuješ me, ti CSI-ovče?“

„Gospodine, vidim vaš broj. Osim toga, dali ste nam svoje ime.“

„Ha!“ smijao sam se. „Tko će vam to povjerovati?“

„Budala“, čuo sam kako kaže spuštajući slušalicu.

Skljokao sam se na pod. Sanjao sam gluposti. Koparov terenac imao je pileće noge, četiri, i skakao po gradu.

 

Probudio sam se ujutro. Imao sam osjećaj kao da mi je glava kao limenka karabita u trenutku kad se makne prst i na rupicu stavi upaljač. Pljuvačka, plin i grumeni pitaju se koji vrag se događa. A onda rukne. Mama je bila u kuhinji i kuhala si kavu. Sjeo sam za stol. I ništa. Samo sam sjeo bez ideje što će mi biti sljedeći korak. Čekao sam da netko nađe poklopac od limenke, negdje pod živicom i skupi pljuvačku.

„Ti poznaješ Kopara, zar ne?“ pitala je okrenuta leđima.

Kao da mi se šilo zabilo u onu rupicu, šire od nje, uz cvilež. Ili da mi se na otvoreni mozak nasukala raketna topovnjača.

„Zašto?“ jedva sam promucao. Strah mi je izbijao iz svake pore, koju bi potom nakratko začepili viski i znoj.

„Nisi čuo?“

Bilo je nešto u njenom pogledu.

„Nisam čuo što?“ mislim da mi se u tom trenutku nešto pomaknulo u glavi i da sam se tad barem mrvicu promijenio.

Kao u filmu, časna riječ, suze su mi došle na oči. Nedostajao je samo tanjur žitnih pahuljica da mi u njega padne glava.

„Znam da ste bili dobri.“

„Daj kaži više što je bilo!“

„Sinoć je imao prometnu nesreću.“

Rekla je to teško, možda potresena mojim vidnim raspadanjem.

„Mrtav je?“ gledao sam je bez treptanja. Kao pas koji gleda uvis prema gospodaru, čekajući keks.

Bili, rekla je. Ponadao sam se da jest. Mrtav je! Osjetio sam adrenalin kako me puca i diže iz obamrlosti.

„Nije, u bolnici je.“

Smirio sam se na sekundu i čekao, ali nisam povratio.

Odjurio sam u sobu i počeo nazivati okolo. Tražio sam nekog tko je bio vani. Upalio sam računalo i grozničavo pretraživao lokalne portale.

 

Popodne sam se probudio u puno boljem stanju. U mene je ulazila neka svježina, nova energija cvijeća ili što ja znam čega. Znaš ono, kad su vrata balkona otvorena, a ti čuješ pjev ptica i osjećaš lagano strujanje zraka koji je naparfemiran cvjetnim tonovima i svježe pokošenom travom. Ma, u meni je rastao takav vjetar, ne da je dolazio izvana. Stoga sam prihvatio Petrovićev poziv na kavu. Mama mi je dala 100 kuna sretna što ću se konačno izvući iz kuće.

„Jel' cura?“ pitala je s toliko nade da sam se mogao samo neodređeno osmjehnuti.

Pogladila me po kosi i rekla da sam sve što ima. Jadno, pomislio sam, ali sam prešutio. Rekao sam Petroviću da me pričeka iza ugla.

Bila je to luda noć u kojoj nisam osjećao nikakav strah. Pili smo, plesali i ludirali se. Nekoliko mi je ljudi reklo da se Kopar totalno razbio s autom. Drugi su prošli samo s ogrebotinama, ali njemu su pukli kralješci. Svakom potvrdom, bio sam sve snažniji. Sjećam se da sam se razgovarao s nekim djevojkama. Bio je to novi, bolji život. A kad sam došao kući samo sam se bacio na krevet, obučen i u cipelama, i zaspao.

 

Vidio sam ga u gradu tek dva mjeseca kasnije. Još iz daljine. Iza njega išao je jedan od njegovih prijatelja. Svaka iduća ponoć učvršćivala me  u uvjerenju da je sve prošlo i sve sam manje mislio na njega. Ali tad me opet obuzeo strah. Hodao sam po stazi uz park i mogao sam šmugnuti unutra, ali nisam. Nisam želio bježati. Okolnosti su se promijenile. Oni su išli s druge strane, uz Galeriju. Grad je bio poluprazan i morali su me vidjeti. Osjetio sam određenu krivnju. Nisam se mogao riješiti osjećaja da bi sve bilo drugačije da sam onog popodneva popio kavu i otišao kući.

Izgledao je tako slab. Blijed i potpuno skršen. Ruke su mu bile tanke kao u balerine. Noge je pokrio kariranom dekom. Gledao sam ga u tim invalidskim kolicima i nikako nisam mogao pojmiti da je to onaj isti čovjek koji me onog dana razlio po asfaltu. Kimnuo sam kad smo se našli u ravnini, ali pravio se da me nije vidio. Samo me onaj glupan gledao tupim pogledom iz kojeg bi izbijalo nešto prijeteće, kad bi to znao artikulirati.

 

Danas je u vrijeme kad dolazi poštar zazvonilo ulazno zvono. Bio je sam, u kolicima. Prošlo je tjedan dana, ali izgledao je skoro jednako slabo. Ono ga je Looney Tunesovo tasmanijsko čudovište Taz čekalo kod auta.

„Hoće li se ovaj tvoj znati vratiti u auto?“ pitao sam nadajući se pomirbi.

Šutio je trenutak i gledao u ruke koje su bile pod dekom. Stalno ju je napinjalo nešto čvrsto i htio je da to vidim.

„Ti si kriv za sve što mi se dogodilo“, rekao je.

„Daj...Nije istina.“

„Čuo sam da si slavio kad sam završio u bolnici.“

„Tračevi. Znaš da nije...“

Krenuo je naprijed kolicima i zabio mi se svojim onim postoljima na kojima je držao stopala u noge. Jedna mu se spustila na pod ali nije osjetio. Nisam znao bih li mu trebao što reći ili je možda staviti natrag na mjesto. Koraknuo sam unazad, preko praga i on je zapeo na ulazu. To ga je razbjesnilo. Tasmanijska neman krenula je prema nama.

„Što imaš u rukama?“ pitao sam.

Deka se napela prema meni i bacio sam se na pod.

Počeo se smijati. Opet je imao osjećaj da je glavni i da kontrolira situaciju. Izvukao je ruku u kojoj je bio pištolj kojim je Tazu dao znak da stane. Htio sam mu reći da mi je žao, ali sam nekako osjećao da to ne bi pristajalo tom trenutku. Morao sam smisliti neki kompliment. Ili na brzinu, možda nogom, zatvoriti vrata i nazvati policiju.

„Dobro izgledaš“, rekao sam. 

 

 

 

 

 

intervju

Ana Rajković: Moja je generacija pristala na kompromis

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica&Kritična masa

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Elena Ferrante: Genijalna prijateljica

Romani Elene Ferrante s razlogom su postali svjetske uspješnice i jedan od književnih fenomena ovog desetljeća, kako po odazivu publike u različitim zemljama, tako i po sudu kritike.
"Genijalna prijateljica" – prvi je dio romaneskne tetralogije o Eleni i Lili, pronicljivim i inteligentnim djevojkama iz Napulja koje žele stvoriti život u okrilju zagušujuće, nasilne kulture.
Ovdje donosimo uvodna poglavlja romana, a knjigu u cjelini - što preporučujemo - možete pročitati u izdanju "Profila".
Roman je s talijanskog prevela Ana Badurina.

proza

Igor Ivko: Tristo pedeset grama

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Igor Ivko rođen je 1986. godine u Varaždinu. Završio je studij antropologije i etnologije u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2017 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Na natječaju su mogli sudjelovati autori rođeni od 1982. nadalje. Pogledajte tko su sedmoro odabranih.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg