proza

Ana Rajković: Priča o muhi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Ana Rajković (1983.) diplomirala je povijest i hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Polaznica je poslijediplomskog doktorskog studija Moderne i suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Suradnica je portala Vox Feminae i H-Altera te članica redakcije Novi plamen. Finalistica je nekoliko književnih natječaja te dobitnica naše nagrade za kratku priču 'Volim te Arthure Rimbaude'.



 

 Priča o muhi

 

Pratila je muhino pohotno zujanje koje je gutalo njezine misli i stvaralo šizofreni echo. Ganjalo je svaku naznaku smiraja. Mlazovi svjetlosti zapljuskivali su njezin pogled. Muha je bila uvijek u pokretu. Nije stajala. Obilazila je šalicu jučerašnje kave. Stari sir na kuhinji. Korice limete… olinjale ivančice u mutnoj vodi.

          Dok ju je prezirno promatrala osjetila je mučan, muhin pogled. Bio je pun bijesa. Toksičan. Njegove su oštrice gmizale dlačicama na njezinim rukama. Dolazio je iz dubine pakosti. Širio se njezinom utrobom poput otvorenog bezdana.

          Tada je ugledala kako ženka polože bijela minijaturna jaja. U tren oka izađoše tanke ličinke. Svakim njezinim novim udisajem desetak ličinaka debljalo se i bivalo sve tamnije zelenkasto. Sjajno zelena boja bliještila je na umjetnom svjetlu. Kupale su se u njegovim sjaju.

          Krvoločno su ispijale tekućinu. Bivale su sve veće. Bile su opsjednute. Omamljene. Nisu marile za ništa.  Njihova cesta nije imala kraja. Vožnja za pamćenje, vrtjele su svoju verziju road filma. Vjetar im je mrsio krila. Boja je postajala intenzivno zelena. Hrana se uvukla u njihove sićušne žilice, koje su pulsirale pod najezdom vlakana. Djelovale su neurotično i neobuzdano gonjene sirovim strastima. Bile su poput nakaznih dušmana. Đavolji osmijeh nije silazio s njihovih mikro usana. Nijekale su bilo kakvu alternativu. Trenutak je bio život. Pohota je bila nezasitna. Samokontrola bez prekidača. One su bile delikatna kratkotrajnost. Bile su poput entuzijastične družbe baptističkih misionara koji prkose domorodačkim vjerovanjima. U nizu koje su činile na drvenoj kuhači predstavljale su joj slap zelene, teške i slane vode koji natapa neku boležljivu stvarčicu kojoj je zgusnut sjaj. Bila je to gozba. Fešta…njihova oaza usred pustinje.

          Promatrala je taj luksuz za budale. Nisu znale što slijede. Uživale su u trenutku. Služile pohlepi bez pogovora. Dolazak slutnje nije ih omeo. Njihova gola tijela i dalje su plesala dok su se kazaljke povlačile u sparini smrada, a one postojale taoci budućnosti. Pijane od bezumnog zadovoljstva činili su joj poput hladnog dodira jave.

          Komadići su misli pratili njihovo otkidanje jučerašnjeg uvenulog kruha. Sve joj je djelovalo poput organizirane ludnice. Poput nekih utvara muhe su se vukle po zagorenim loncima i ustajaloj kavi, zatvorenih očiju, kao da su mrtve ili da su zaspale. Sada je kuhinjska ploča imala obrise nekakve pustopoljine koju je Bog, Buddha, Shiva ili što već odavno zaboravio. Oblaci su se muha rojili nad dubinama njezine patnje, ponirući sve više u izopćenost. San joj je bio na trepavicama, ali odupirala mu se u grčevitoj pobuni tijela, hladnoće i narkoze uvjetovane ispijanjem travarice. Uzrujanošću slabića, pokušala je otjerati napasti…maknuti te smrdljive parazite koji su poplavili masnoću njezinog preprženog luka. Ali, srce joj je bilo u laktovima, zaronjeno u tminu dok se ona gubila u mutnim slikama. Pakleni bijes miješao se s ledenom mržnjom prema malim zelenim stvorovima koji su bili nesvjesni svoje budućnosti. Samo su jeli, oblijetali rubove posuđa i time hranili njezinu unutarnju bezličnost. Osjećala se kao ishlapjela sjenka nad kojom se otvaraju grobovi njezinih budućih žrtava.

          Noć je već duboko odmaknula, a njezine su se misli počele harmonično rojiti s poligamijskim orgijanjem muha. Prizori su se ispred nje izmjenjivali diskontinuirano, sve više djelujući izobličenom snu. Muhe su bile sve sporije, jedva podižući zrnca prašina s tamnog poklopca, koji ih je odvajao od nove naslade. Ponašale su se kao da su pronašle tople spilje u  koje se mogu sakriti. Činilo joj se kao da one uopće ne razgovaraju, nego da tek razmjenjuju slijepe riječi, pretvarajući na taj način kisik u otrovni plin. Tišina se odbijala od njih kao od duhove, dok je tama ispunjavala njezine uši. Jedino što se probijalo bilo je zujanje koje je poput vjetra lomilo njezina rebra, napunjena tjeskobom i nemoći. Klizila je u drugačiju sudbinu, u kojoj su se zlatni očnjaci napajali tuđoj patnji. Sve joj je to imalo smisla jednako kao filmske projekcije u psihijatrijskoj bolnici ili poput ptice u krletci koja pojava o slobodi.

          Ružan se osmijeh razlomio njezinim usnama i širio tijelom kao svemogući bog. S podsmijehom u srcu uživala je u sveznajućoj sudbini koja je na kraju tunela čekala krdo muha dok je njihov hedonizam postojao sve tvrđi uvjeren u svoju besmrtnost. Što je vrijeme više odmicalo one su bile pijanije od bezumnog zadovoljstva tako da je mogla vidjeti bujanje njihovih vene na malim krilcima. Iako su joj se misli zaplitale u mozgu, jasno je mogla razaznati zainteresiranost za ovaj karabuljin ples koji se odvijao na ostacima hrane i zagorenom pilećem bataku. Nisu bile svjesne kako zuje oko vlastitog ubojice, koji će uskoro iz njih iscijediti život, mišiće i svu minijaturnu masnoću koju nose sa sobom. Činilo joj se kako je savladana prizorom te da tone sve dublje u slojeve neke čudne patnje i izopačenosti. Sada je bila ukočena grimasa koja je poput zmije promijenila kožu, a možda i dušu.

          Tada se jedna odvojila od svoga krda i stacionirala na rubu imitacije starog porculanskog tanjura. Imala je neki čudni trokutasti štitić na prednjoj strani prsa. Bio je žute boje. Krila su joj bila prozirna i išarane s četiri poprečne tamne pruge. Bila je u isto vrijeme neobično senzibilna i grabežljiva. Nekako mutna i nezdrava, ali u isti tren, magična atmosfera krda, pridavala joj je prigušeni sjaj. Djelovala joj je poput tužne pojave nalik na nekog mrtvaca koji život shvaća kao dopust. Zujala je polifonično na odmetnutom tanjuru.  Oblijetala je njezine rubove, neumorno i po nekoliko puta, vraćajući se na isto mjesto, gdje je ostao trag mat crvenog ruža. Svako dizanje krila imalo je efekt vihora puštenih iz Pandorine kutije. Samodopadno joj je zaplitala misli pretvarajući ih u košmar, koji se širio i sve više djelovao kao da joj vruće suze od voska padaju niz lice. Muhino oblijetanje oko tanjura nalikovalo joj je na borbu protiv dosade, ujedno okrutno kao gorčina života.

          Nije joj se činila uznemirena ili histerična. Svaki je njezin pokret bio unaprijed smišljeno planiran. Polako se uspinjala na gornji dio tanjura, zadržavajući se na motivu crvene latice ruže koja joj se očito učinio izrazito privlačnim. Obišla ga je nekoliko puta. Činila se pasionizirana u svome istraživanjem i prilično pedantna. Prelazila je njegove vanjske linije, zadržavajući se na tankom obrubu. Nešto ju je privuklo toj ishlapjeloj crvenoj boji i makovima koji su već odavno uvenuli čak i na lažnom porculanu. Ovaj mak joj je bio privlačna zagonetka kao da stoji ispred neke Margitijeve slike i pokušava ju protumačiti kako bi dobila smisao.

          Muha je pobuđivala asocijaciju na onu sliku koja prikazuje labudove koji pak reflektiraju slonove. Naime, iako je već pola sata promatrala muhin senzibilni obilazak porculanskog maka u tome je bilo nešto što je nadilazilo fragmente stvarnosti i prelazilo u ponešto radikalni romanizam kojega su karakterizirali usporeni pokreti, pomalo oslobođeni shvaćanja, a koji su se ipak u određenim trenucima mogli izjednačiti s montažnim sudarima.

          Provlačila se tunelima tišine, nesvjesna pogleda koji su planirali njezinu eliminaciju. Nakon nekog vremena, poput razočaranog idealiste odlučila je napustiti tanjur i prebaciti se susjedni blender u kojemu je još bila ostatka blitve i đumbira. Učinilo joj se kao da muha oscilira između ekstaze i živčanog sloma. Kao da je osjećala da će uskoro uslijediti posthumna era. Muha je sada nalazila mjesto u dubinama očaja i nekoj zalutaloj stvarnosti. Noć je odmicala. Crni se princ približavao zahuktalom zujanju odbjegle muhe.

          Bila su tri sata, vrijeme kada je uvijek prekasno ili prerano za sve ono što čovjek kani učiniti. Pogledala je zid. Bio je umrljan minijaturnim probavnim traktom; muha je ubijena.

          Počela se sadistički prisjećati insekticidno ubojstva i njezinog izvještačenog cereka kao i  muhinog uzaludnog mrdanja lijevim krilom te unaprijed osuđenim pokušajima bijega. Nema bijega. Zapela je na bijelom zidu, pričvršćena vlastitom sluzavom tvari na njegovu površinu, koja produžava njezinu raščetvorenu patnju. Nekoliko sekundi lebdjela je između panike i straha.  Poput svakog spalog heroja muha nije lako priznala kraj. Uzaludnost je njezine borbe bila veličanstvena. Pokušala je pomaknuti napola paralizirano lijevo krilo. Međutim nije bilo pomoći. Ni najbolje Mayo klinike ne bi joj pomogle. Njezine su oči bile jednostavno ugasle i mutne dok se u njih uvlačio mrtvački sjaj. Promatrajući tu borbu izmoždene i izmrcvarene muhe, poželjela je da je žrtva bila borbenija i krenula u osvetnički pohod prema njoj. Ali, nije. Histerija se rasplinula. Popila je mješavinu Normabela (2/5/10mg) i ustajale turske kave te pričekala sljedeću muhu. 

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg