proza

Mira Petrović: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović (1989., Split) diplomirala je engleski i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Splitu. Dobitnica je Vranca – 2015 za priču „Svašta se može dogoditi“, koja je prevedena na engleski jezik i objavljena u internet časopisu „Underpass“, te druge nagrade na natječaju „Ulaznica 2016“.



 

Nešto se mora dogoditi

 

Idemo a ne znamo gdje idemo. To je uzbudljivo. Dok se vozimo u smrdljivom autu Rinovog starog, sve može iz čista mira postati jebački, skroz jebeno. Zato pijemo – da se pripremimo. Da budemo mortus totalus iako je vjerojatnije da ću od ovog smrada početi povraćati preuranjeno.

U glavi je sve pomiješano – vonj, alkohol, Vanesin med; i misao da nju ništa ne smeta i da možda čak i uživa u tome da joj je loše u ovome jadu od karampane. Glava joj viri kroz prozor pa vičem: prekini, nešto će ti se dogodit! Taj njezin vječiti nedostatak opreza me baca u tihi očaj kojem ne znam kako pristupiti. Sjebati život je lako, a Vanesa je u tome top. Ali da ga sjebem zajedno s njom ne bi mi smetalo pa ne ustrajem na upozorenjima. Ne želim ispasti papak. Da mi je jednom osvanuti u njoj dao bih sve na svijetu, samo što ništa nemam. Da se manifestira preda mnom poput mirisa ljeta i pomete me kao tropska oluja; pa me ostavi da oslabljen ležim u nekoj mračnoj apokalipsi već razrušenog svijeta.

S takvim stavom onda nije čudno da sam pojurio bez pitanja kad je predložila da pobjegnemo. Zato se sad i vozimo uokolo uz priče o besplatnom upadu na Ringišpil umjesto da učimo. A oboje smo pali matematiku i zezli treći razred srednje i upropastili sebi ljeto. Jebe me se za ljeto!, bio je Vanesin jedini komentar na to. Dođe, prođe. Sve dođe i prođe. Bilo bi dobro da je i zamjena iz matematike došla i prošla, a ne da nas je ovako zajebala. Dala nam slobodu koju prije nismo imali, pička joj materina, i onda se našla inatiti pred kraj. Da mi je negdje otići, spasio bih se. Negdje daleko. Od ovog grada, od roditelja, od dosade koja će me požderati cijelog.

Kad je Vanesi dosadno, napravimo neku ludost poput ove za koju se spremamo iako je još uvijek ne vidimo jasno. Tako smo jednom gledali neke glupe youtubere kad je Vane povikala da će se ubiti od ništavila jer je živjeti mučno. Ona stvari radi tako, kako joj dođe. Tom prilikom je pohitala vani kao da je svi vrazi gone, ja za njom. Hodala je po cesti zatvorenih očiju i napravila kaos. Umirao sam od straha, a onda kad je samo nebeskim čudom prošla bez ogrebotine uz himnu truba sam shvatio da mi se dignuo. Oš dat, pitao sam, a ona me pogledala ispod obrva. Polako se otkopčavala samo da me isprovocira. Znala je da ću je zaustaviti jer – onako nasred ceste, što smo mogli napraviti zaboga?

Ona. Ona se farba u kupaonici, ja joj ispirem kosu. Preda mnom piša. Uvuci tu glavu, Vane! Daj, Rino, ne vozi tako brzo, al ne vidiš da je luda? Puna je šminke. Šminka je jedina stvar koja mi se kod nje ne sviđa jer je ima previše. Ima plavu kosu, ali ne plavu kao plavuša, već plavu kao nebo, i izbrijanu sa strane. Ima probušen nos i probušen pupak iz kojeg joj nekad ide krv pa joj dam rakije. Kod nas uvijek ima rakije. Prelazimo njome po rani, rana peče. Ližem krv jer se želim zaraziti njezinim otrovom; tim hepatitisom C koji je sigurno pokupila jer ne misli glavom, kako joj je rekla stara, uz dodatak da će je i ona odvesti na groblje, a onda i u grob. Još mi samo to fali, rekla je tom prilikom. Ona je uvik na prvom mistu, kaže Vanesa često. Cili svit se raspada samo da bi nju kaznija, jel ti moš razumit tu egocentričnost?

Kad se stara na nju izderala zbog pirsa, Vane mi je kucala na vrata plačući, ali ni jedan ni drugi nismo znali što to točno znači. A onda se iz čista mira počela smijati vičući – „umrit ću, Terze, umrit ću!“, i ja sam se smijao zajedno s njom i mislio kako bih i ja umro za njom, jer što drugo napraviti?

Isto tako se mislim što će biti kad mama sazna da smo otišli. Kako ću ovaj put najebati? Sigurno će me zatvoriti u sobu do kraja ljeta i neću se izvući. Sad kad smo pali na drugi rok jer na produžnu nismo ni dolazili. Jer smo se umjesto toga napušavali i komentirali turiste od sedam ujutro, i usput smišljali priče o tome što ćemo kad zaplovimo za Ameriku ili negdje drugdje, samo da ne ostanemo ovdje u ovoj mrkloj dosadi. Otići ćemo u Hollywood ili Kolumbiju ili Puerto Rico; ili tamo u Sjevernu Koreju i ništa nećemo znati, bit ćemo oblivious to everything. Da mi je samo učiti engleski. I latinski čak, samo da su jezici. Kome treba glupa matematika? Što da radim s brojevima? Briga me što je svijet posložen na brojevima i što je sve skrivena računica, moj je složen na riječima. One me uvijek izvuku iz problema, a ovo je prvi put da su me iznevjerile. Molio sam i kumio profu da me pusti, a Vanesa me gledala kao da sam ljigav. Šta, ti baš želiš past?, pitao sam. Takva je Vanesa – principijelna. Prepisivala je završni test iz matematike bez pardona, a profa joj je rekla: „Što me praviš ludom?“, na što je Vanesa odvratila: „Šta se pravite ludom od početka?“

Ta ženska kratke kose s prevelikim naočalama je popuštala kad bi joj se prohtjelo. Nisi znao na čemu si, a to je najgore. Zato joj je Vanesa jednom prilikom rekla da ne zna držati disciplinu, na što se ova uvrijedila i zalijepila joj jedinicu. Da se osveti iz dosade, Vane joj je probušila gumu na autu, a neki dan je rekla: „Probušit ću nju!“, onda kad sam upitao što ćemo ako ne prođemo. Jer ako ovako nastavimo, što ćemo, stvarno? Na to me stara podsjeća stalno – nigdi neš tako, govori non stop. Valjda uvijek propovijedaju oni koji kurca ne znaju a od života ništa nemaju. Kao medicinska sestra je na raspolaganju svakom konju i svi je taru. Da bi zatim došla kući da spremi ručak, čisti, da od oca povremeno dobije koju ćušku, i da onda meni propovijeda o obrazovanju. Kako onda cijeli život ne poslati k vragu?

Ispred Spaladiuma nije neka gužva i dobro je da nemamo kartu. Što će nam. Oko nas lančići oko vrata i bijele majice veličine small na tipovima, ženske u minjacima i visokim petama, nekolicina ljudi koja hrli na Milice, Aleksiće, Ace i sva ostala sranja od muzike koju ne znam zašto itko sluša. Atmosfera je trula, očekivanja su promašena. Vanesa mi gura jezik u grlo i to je prvi put da to radi. Vrludam po njezinoj usnoj šupljini, a kurac će mi eksplodirati. Kasnije se savija i izlazi iz auta, viče kako želi jebati, jebat ću nekoga!

Prodajemo trave po ulazima, ali to nije naša klijentela. Već vidim naslove na portalima – Split potjerao cajke!, i na neki način sam ponosan, iako sam do maloprije mislio upasti bez karte. Ovo je pušiona, to je jasno kao dan. Kič bez ukusa. Jebeš cajke, viče Vanesa u jednome trenu, pa kaže da ima prijatelja. Kad god kaže da ima prijatelja, to loše završi i onda mi plače na rukama. Rino prihvaća, zovi ga!

Prijatelj ima kuću u Podstrani, a privatni je party uvijek najbolji. Ne treba se misliti nego reagirati. Just do it, kao Nike. Skroz smo nabrijani jer nešto se već jednom mora dogoditi. Bocu vina smo strusili. Dimimo bez straha kao da oko nas nije policija. Rino vozi kao da ima vozačku dozvolu jer mi smo teški kriminal. Puni života i želje za provodom, želimo osjećati i biti prisutni, divlji, biti ovdje, sada! Jebe me se za matematiku pa to vičem i na glas, a Vanesa se smije. Dobro je, stari, da si to već jednom svatija!

U Podstrani kuća je velika i iznajmljuje se strancima, ali baš danas je prazna. Vanesin prijatelj zove se Begi jer mu hlače uvijek vise, a i drži se kao da je bijeli Tupac. Dijeli bese svima, a letargija ga ubija. Odmah mi je nesimpatičan, ali kuća mi se sviđa. Ima puno alkohola, a na stolu kokain. Šmrčemo nesigurno jer to je malo veće od nas, ali jednom se živi. Vanesa pali muziku i pleše kao opsjednuta, skida se u grudnjak i gaćice, a nas trojica oko nje je gledamo gladno kao psi, želimo joj lizati kosti. Ona ide malo od jednog malo do drugog, potom sjeda na Begija. Ne želim ih gledati pa buljim u dlanove, razmišljam što ja ovo radim, koji kurac u životu želim postići i zašto se ukipim na mjestu kad ćaća udre mater, zašto ne učim i ne nađem neki ljetni poslić, zašto pušim travu i pijem kao da sam teški kroner, koji mi je kurac, jebote? Ali misli se prekidaju brzinom munje, u glavi je magla. Želim nešto razbiti, sjekirom sjeći glave poput nekog ludog islamskog ekstremista. Agresija kipi i bijes me drži, a kako i ne bi kad pogled stalno bježi prema Vanesi koja se žvali s Begijem i nabija mi rogove, želi me uništiti. Što ona misli – dokle mogu izdržati?

Njegova ruka je u njezinim gaćicama. Ona govori da je vlažna; stenje, uzdiše, a onda skače s Begija i vrti se po sobi, govori da želi zaposjesti nebo, obasjati svijet. Begi i Rino oduševljeno nazdravljaju toj želji. Ja joj pokušavam uzeti čašu iz ruke, ona me grubo odguruje. Mortus si, kažem, ali ona me ne šljivi, ona želi biti mortus i gleda me u čudu, kao, zar ne znaš kako mi je? Želi zaboraviti. Želi izbrisati sjećanje. To da joj je brat prije par mjeseci umro od leukemije, da joj je stara upala u depresiju. Da je i ona u depresiji i da ne shvaća kako netko tako sitan od samo pet godina može umrijeti. Zato pije i ljuta je što je ne razumijem. Zato je više u bunilu nego svjesna jer joj je tako lakše; jer se boji svijeta i sebe same, strah je. A strah je i mene. Ja umirem od straha, iz dana u dan; ne znam što sa sobom ni kako ne vikati da me cijeli svijet čuje.

Nakon par minuta Rino dolazi s kokoši, nismo ni primijetili da je nestao. Kaže, ukra sam kokoš, šetala je u dvoru do, kokoš. I svi se smijemo dok gledamo kako kokoš panično hoda po sobi, trčimo za njom. Rino uzima nož iz kuhinje i reže joj krila i krv je posvuda i to je tako zabavno, tako se ludo zabavljamo, da ne povjeruješ. Vanesa imitira kokoš rukama i zvukovima, poludjela je skroz i smije se bolesno. Govori kako se u njenom selu pijevcu zakreće glava kad je pir pa kokoši okreće vrat, sve je gotovo u sekundi i nikome nije jasno kako, ali kokoš je mrtva i sad Vanesa plače, plače da je ubojica, a nije htjela, nije htjela jebote.

Ne stoji mi se tu – u toj krvi s mrtvom kokoši na podu, dok Begi Vanesu ždere pogledom. Mrtav je i on, oči su izgubljene franje. Kaže da će drkati, a onda se predomišlja i ispija bocu do kraja, kaže, jebeš pičke!

Izlazim iz dnevne sobe i odlazim u kuhinju, pijem vode. Treba mi otrežnjenje, ASAP. Na balkonu pušim cigaretu, djeca na malo daljem balkonu igraju na karte. Gledam u more i odjednom želim zaroniti, zaroniti i nikad više izroniti – biti dio mora, prirode, dio nečeg čistog, dobrog, neke mirnoće. Ali ne mogu se pomaknuti. Takav je život – kad god bolje pogledam one oko sebe, nitko se ne miče; život se sastoji od ograničenih prilika i zapravo nije neka velika stvar, vječno se vrti isto i onda umreš. To je zapravo jedini cilj – životariti dok ne umreš.

Iz razmišljanja me prene Rino kojega očito ne muče takve brige, leži u bazenu i boli ga kurac, njemu puko preživljavanje uopće ne smeta. Ovo je predobro, viče, pre – dobro! Koliko taj Begi uopće ima novaca kad njegovi posjeduju ovakvu kuću? Je li to uopće njegova kuća? Bauljam s noge na nogu jer svaki je korak težina. Svaki pokret je napor. Olovo na plućima.

U dnevnoj sobi Begi stoji sa željeznom šipkom u rukama. Šta radiš?, pitam, a neka nervoza mi se penje kroz želudac. Begi, koji kurac?

Na podu leži Vanesa, gola. Čini mi se da joj vidim dio crijeva, sva je krvava. Hvata me panika. Tresem joj glavu, osluškujem diše li. Begi plače; govori da je htio vidjeti kako bi bilo, kako bi bi... Rino u jednom trenu uskače u sobu i gleda nas unezvjereno, malo jednog pa drugog pa nju, potom uzima mobitel, ali ispada mu iz ruku. Hitna! Koji je broj hitne? Rino utipkava broj, vječnost se vrti. Begi skviči kao trogodišnjak koji zna da će dobiti svoje pa plače zbog težine zlokobne sudbine. Želim mu razbiti tu odvratnu njušku pa to i radim, a Rino nas zaustavlja, kaže, prekini, prekini, kaže, što je ovo, majko mila, ubija je, ubija je, Terze!

„Začepi, koji ti je!“

Hitna dolazi, odlazi. Navalio sam da ću s njom, ali policija mi nije dala proći. Uniforme nas gledaju mrko, bijesno, bespomoćno tužno. Al ja nemam ništa s tim!, vičem. Uzalud se opravdavam. Kome se opravdavam? Policija nam postavlja pitanja u odvojenim sobama, boli me glava. Tijelo je crna rupa. Koji kurac od mene žele sad kad trebam biti drugdje? Moram zapaliti, živčan sam. Je li živa?

Nakon nekog vremena mater me vodi doma, plače, pita, s kim se ti to družiš? Šta radiš, sine, majke ti?

Kući me otac tuče kao nikad prije – čim zakoračim unutra, njegovi prsti su na mome licu. Sve gori. Izgara mi utroba, cijela koža, ubit će boga u meni. Stara viče kroz suze, pusti ga, pusti! Ali ja ne želim da me pusti. Ja želim da me isprebija do smrti jer Vanesa je u komi, tako mi je rekla stara, Vanesa teško da će preživjeti. Zašto nije vikala jebemti? Uništio joj je utrobu šipkom, psihopat, luđak, nasilnik! Jebeni degenerik kojega su čak prije mene pustili – kako se to moglo dogoditi? Ubit ću ga, ubit ću ga, majke mi! Ako Vanesa umre, i on će umrijeti. Ali Vanesa umire svaki dan i nikad ne umre, jedino me to tješi. To da Vanesa ne može umrijeti. Završit ćemo srednju i otići ćemo daleko, jer ona neće umrijeti. Zbog čega sam odjednom ushićen, ekstatičan; iako me otac i dalje lema i viče da će mi jebati mater, što je već učinio i koju je grešku sa mnom napravio; koju grešku, majko moja, ali sad je kasno, jer život je zbroj zakašnjelih reakcija koje su nešto kao ćorak – ispaljene u prazno. I njegovi udarci su takvi i više nisu teški jer u glavi je svjetlo; oni su zvuk mora i okus ljeta, utjeha tišine. Sve će biti dobro, mora biti tako. Dok razmišljam o Vanesinoj kosi i njezinim gaćicama koje čuva samo za mene – onda kad dobijem privilegiju da preda mnom sjedne na školjku i bez srama obavi svoje.

 

 

Moglo je i drugačije

 

Jedna stvar je vodila drugoj. Od poljubaca preko dodira do skidanja odjeće u stanu prekrcanom izgladnjelom željom, dok prstima obrađuje moju mokrinu i šapće da sam pohlepna na moje osjetljivo uho.

Strop je pun fotografija koje prate moje uzdahe, njihova su preslika. Gledam u njih dok stavljam njegov kurac u svoja usta, to mi se sviđa. I možda sam se do maloprije sramila, jer on ima trideset a ja četrdeset i koju, ali sad mi je svejedno, nije me briga; dok nas prošlost pritišće svojom težinom kao neumoljiva sudbina, lijepi se za nas poput tvrdokorne masnoće pod prijanjajućim prstima.

Sreli smo se u kinu, na zadnjem mjestu gdje bih očekivala neku veliku promjenu. Nastavnice, rekao je s visoka, a ja sam ga gledala u čudu. Njegov busen kose na glavi, bradu i lijep osmijeh, ruke koje su odavale čvrstinu. Sjeo je kraj mene nespreman na poraz, očima gutajući moju zbunjenost koja ga je tako očito zabavljala. Filipe, promrmljala sam napokon na njegovo zadovoljstvo, otkad te nisam vidjela. Htjela sam ga upitati Kako si? Što radiš? Što ima?, ali svjetla su se ugasila, a moja usplahirenost je pupala.

Taj dan sam izašla iz kuće jer je prag izdržljivosti postao suviše labav. Bilo je to neminovno – pokušati staviti život u brzinu koja ti odgovara, kako to nekad biva, između čišćenja, pranja, slušanja, prigovaranja, kuhanja; između povremenog rađanja i sve češćeg umiranja tijekom svakog dana za dobrobit nekog drugoga.

Takvi trenuci su rijetki, a dolaze naglo i odupirati se ne valja. Ovog puta su se manifestirali u obliku kućnog zvona koje je nestrpljivo stiskala moja sestra. Nisam je očekivala; mada mi je prije koji dan na mobitel zajecala da je Boris otišao, a Boris je njezin muž pomorac za kojim ona svaki put plače jer misli da se to od nje očekuje više od sreće što je ponovno prepuštena sebi samoj. Ali kad smo popodne otvorili vrata, nije se zadržala u toj ulozi niti je spomenula Borisa. Možda jer je primijetila moje podočnjake i kipuće nezadovoljstvo u mojim porama; tihi prijezir između mene i Luke koji me probadao pogledima. Možda je zato zanemarila sebe i odmah na pragu ispalila, „ajde vani, zabavi se malo sama.“

Napetost njemačkog filma Victoria me uvlačila u sebe – pulsirajuće divljaštvo ispod labilne površine izgovorenih riječi i nespretnih tijela kroz koja su prštale samo neiživljenost i kaotičnost; i koja su me kao magijom izvlačila iz bezbojnosti mojih dana i samonametnutih pritisaka u neki drugi svijet u kojem ništa nije bilo predvidljivo.

Ni Filip nije bio predvidljiv. Naslonio je ruku na moje koljeno i mazio ga usporenim pokretima. Ugodni trnci su se širili mojim tijelom i nisam se odmicala, iako sam mislila da bih trebala. Bilo je to nešto kao nježna muzika u pozadini; umjereno brza fuga koja je pratila uznemirujuća pitanja o tome bi li i Luka izveo sve te gluposti u kojima su zapeli blesasti protagonisti. Bi li kročio na drugu stranu zakona i bi li se zaljubio u neku neiživljenicu kao što je Victoria; bi li je pojebao na kraju. I dalje, dalje – jebe li inače ili samo drka? Bolje bi mu bilo da samo drka, mislila sam, i onda sam se počela nelagodno pomicati na pomisao da jebe sa šesnaest godina, a Filip je to valjda shvatio kao znak da prestane i njegova ruka se umirila.

Dobar film, komentirao je kad se svjetlo upalilo, stvarno dobar.

S njim je grad ponovno dobivao konture, kao da ga opet vidim nakon dugog boravka u tuđini koja je izmanipulirala pamćenje. Cijelo vrijeme dok smo šetali sam ga gledala u čudu – njegovu istovremenu staloženost i vrckavost, šarm i tugu. Da se bavi fotografijom, objašnjavao je s iskrom u oku; putuje, živi svoj san, a ja nisam mogla povezati sliku s kojom sam se od njega udaljila s ovom koja se preda mnom stvorila.

„Radite li još u školi?“, upitao je u jednom trenutku, a ja sam se gorko nasmijala.

„Ma kakvi“, rekla sam. Nakon toga me poljubio, možda jer je mislio da svaka priča treba svoj kraj.

Sad odmara od poljubaca, jer život je samo izmjena; simbol te vječite, neumorne smjene noći i dana. Sad puši cigaretu i otpuhuje balončiće u zrak, sit i miran.

Ta cura vrhunski pleše, kaže kad vidi smjer mog pogleda. Neka guzata i sisata, mlado tijelo zbog kojeg se pokrivam.

Uzimam cigaretu iz njegovih usta. Nisam zapalila godinama, kašljem kao da sam tinejdžerica koja se prima tog otrova samo da se pokaže pred društvom recikliranih budala.

„Imate li djece?“, pita, „muža?“

Luka me podsjeća na njega, ali to je misao koja ne poprima oblik u riječima. Kažem da nemam nikoga jer sam takva, slobodna. Da prevodim knjige, putujem kad stignem, luda sam. Filip me neko vrijeme promatra, a onda kaže da i on voli knjige. ,,Koja vam je najdraža?“

 

Kad sam došla u tu osnovnu školu kao zamjena, bio je jedan od najgorih učenika. Imao je petnaest godina, a razred je pao dva puta. Njegov boravak u školi se bazirao na životarenju u uredu kod pedagoginje koja je od njega bježala kao od najopasnijeg kriminalca. Kad god bi se pojavio na njezinim vratima, bacio bi na nju što god bi mu se našlo pod rukom, da bi se na kraju derali zajedno u savršeno uvježbanom duetu koji bi se ponavljao u unisonu, iz dana u dan, iz neobjašnjive vjernosti nekom scenariju.

Kaos koji je nosio u sebi bio je ono čime se najviše ponosio. Zbog njega je bio nedodirljiv, okrenuo ga je u svoju korist. Šepirio bi se uokolo sa starijim curama koje bi mu ležale u krilu, poput nekog Sulejmana u haremu, zbog čega bi ga ostali dječaci gledali sa strahopoštovanjem. Da zadrži taj status, nekad bi s njima podijelio informaciju da mu redovito puše pojedine pičke iz razreda, Lucija, Kate i Marta pogotovo, koje su svejedno hrabro ustajale protiv tih gnjusnih laži. Govorile su da ubija pse po kvartovima i da je jednu curu uhvatio za onu stvar, ali da mu nijedna kurcu nije prišla.

Nakon što sam ja stigla u školu, malo se primirio. Svima je stvarao probleme, ali sa mnom je bio drugačiji. Jednoj nastavnici se, primjerice, popišao nasred razreda jer ga nije pustila na vece, a meni je šutio kao bubica. Meni je kupio prsten. Pričalo se da dila drogu po kvartu i to je bio prvi put da sam posumnjala da je to istina – onda kad je došao u razred s još jednim klipanom, kleknuo na pod i poklonio mi prsten. Ne pravi gluposti, rekla sam tada, odakle ti to? Aj na misto, aj, i on me poslušao, kao što me sve slušao. Gledao bi u mene bez riječi, a kolege mi nisu vjerovale da je tako.

Istina je bila da mi ga je bilo žao. Uvijek sam ga nešto branila i nikome to nije bilo drago. Ništa nije učio. Nikoga nije poštovao. Ali bio je dijete iz doma prepušteno sebi samom i to se trebalo uzeti u obzir; nešto se trebalo napraviti, jebemu mater, iako nisam znala što.

„Šta se ne uozbiljiš?“, rekla bih mu nekad. „Napravi ovo malo šta od tebe traže da završiš ovu školu, pa ćeš posli radit što hoćeš.“

„Znam ja to sve, nastavnice“, rekao bi on. „Al ne dȃ mi se, nikako.“

Jedne večeri sam ga srela u klubu. Lijevao je u sebe alkohol kao da je najizgubljenija duša na planetu, koja jednostavno mora propiti vlastito traženje da dobije na vremenu. Nadala sam se da me neće primijetiti i istodobno sebi prigovarala zašto ga ne zaustavim, da bih onda sebe uvjerila da nemam veze s tim i da se nemam razloga petljati. Ali Filipov radar je proradio prije mog bijega, te su se on i moj pratilac naposljetku čak i potukli. Dijete broj jedan i dijete broj dva koji su nepotrebno branili moju nepostojeću čast. 

„Ja znam da te za njega nije briga“, vikao je Filip prema meni, „šta se jebeš s njim?“

Njegova usna je krvarila i ta krv mi je dražila utrobu. Osjećala sam je negdje duboko u sebi, kao početak nekog skrivenog užitka u cvatu, i sramila sam se toga. Sramila sam se što je  njegova krv, za mene prolivena, poticala žudnju koja je bila gotovo opipljiva.

Često sam se ševila tih dana. Počela sam živjeti sama i osjećala sam se slobodna, a ševa se uklapala u osjećaj nadilaženja vlastitih ograničenja. U to vrijeme sam čitala roman The Edible Woman od Margaret Atwood, u kojem je prijateljica glavne junakinje odlučila pronaći muškarca čija će jedina uloga biti da joj podari dijete. Podsjećalo me to na vlastite potisnute misli koje su me zarobile još otkako sam zagazila u turbulentne dvadesete. Ja s djetetom, samohrana majka – to je bila moja, nimalo stereotipna, slika budućnosti do koje je, naravno, trebalo proći vremena. Ali nikad ništa ne ide po planu. Tako je na kraju ispalo da me vlastita želja uhvatila nespremnu. Nisam se ni snašla, Luka je bio tu. Greška koju nisam htjela odbaciti. Rupa u kondomu koja je pokrenula sizifovski trud izdizanja iz vlastitog pepela kojim sam posula svoju dušu kao na sprovodu.

Filip me proučava, traži moju priču. Ne dȃ mi se objašnjavati da mu Luka toliko nalikuje i da je u trećem srednje odlučio odustati i knjige ni otvoriti, a ja da čistim kuće po cijeli dan da nešto zaradim. Istina strašno boli koliko god oslobađala. To da dajem repeticije i perem tuđe zahode samo da sina mogu školovati, dok mi on baljezga o Bill Gatesu i Zuckerbergu i o tome da su najbogatiji likovi, a kurca nisu završili.

Jel ti imaš ideju ko oni?, povikala bih toliko puta. Nemaš, jel tako? Onda imaš učit i gotovo!

„I ti si završila faks“, rekao bi on na to, „šta ne radiš u školi? Šta čistiš kuće, majke ti?“

U takvim trenucima poželjela bih ga udariti, ali nikad to nisam napravila. Umjesto toga sam mu oduzela sve što ima, laptop, mobitel, zabranila sam izlaske i probe benda, do Uskrsa ima ispraviti ocjene, to je rok i moja zadnja. Zato sada uči, štreba. Protestira tako što slabo jede, misli da ću popustiti, da će biti po njegovome.

A jednom davno smo se dobro slagali. Onda kad su završile pelene, cmizdrenja i pravljenje drame, plesali bismo po kući i zabavljali se, šetali okolo i jeli sladoled. Šta uvik nešto pričate, pitali bi nas susjedi, a ja bih rekla, dobro se slažemo, što ćete. Dobro smo se slagali. Da bi onda u pubertetu sve krenulo naopako; malo malo bi mi rekao da me mrzi da bi me potom došao zagrliti; oprosti, oprosti, šaptao bi, ljubio bi me i grlio kao da je još uvijek dječačić koji napravi nešto loše i sad to samo želi ispraviti. Ljubavi, rekla bih mu ja, moramo se nekako dogovoriti. „Oćemo, mamice, sve ćemo se dogovorit“; a onda bi bacio tanjur ili prosuo smeće od bijesa što mu nešto nisam dozvoljela; što sam tako stroga. Al neko mi mora pomoć, povikala bih ja – ne mogu sve sama, šta ti misliš, da ja mogu sve sama? Puknut ću, šta ti je! Bar onda uči ako neš drugačije pomoć. Ako neš pospremit sobu i nekad oprat suđe, kako se to ponašaš?

Lupanje vratima, psovke, pomirenja. Život je takav krug da je to za ne vjerovati nekad. Ali sve se to briše s Filipom među mojim nogama. Grizem jastuke i unatoč užitku govorim sebi da nisam normalna. Pitam se što radim tu, on govori, „bio sam tako zaljubljen u vas.“

U toj školi sam imala problema samo s jednim učenikom, odnosno s njegovim roditeljima. Mali je bio loš iz svih predmeta i otac je kod svih nastavnika žicao ocjene. Kod mene je imao neku nategnutu tricu, a onda kako je s vremenom i težinom gradiva sve krenulo naopako, same jedinice. Jedino rješenje je bilo da mu se lekcije prilagode, nešto što roditelji nikako nisu htjeli priznati niti dozvoljeti.

Jednog dana na kraju sata, koji je bio moj zadnji sat taj dan, došao je njegov tata da sa mnom popriča. Bio je visok, prava mrga od čovjeka. Pružila sam mu ruku, a njegov prsten mi se urezao u kožu da ostavi trag.

Ponudila sam da sjedne, ali on je ostao stajati. Pitao me za sina i ja sam rekla da se trudi, ali da mu treba puno više rada jer mu je teško sve pohvatati. Kako teško?, upitao je. Njegove sitne oči su procjenjivale skrivene namjere iza unaprijed predviđenih odgovora. Osjećala sam da neće izaći na dobro što god ja rekla.

Dok je taj mali bio u prvom razredu, njegova mama se ne bi micala od učionice, tako mi je pričala pedagoginja, dežurala bi ispred vrata svaki božji dan. Ta ista žena je bila kod mene prije koji tjedan. „Oćete mi pokazat šta mali mora naučit?“, pitala je i ja sam objasnila.

„Već sam sve rekla vašoj supruzi“, rekla sam tada tome čovjeku što sam ljubaznije mogla.

„Supruga mi je rekla da ste pričali na engleskom.“

„Nije mi jasno kako je to mogla reći“, započela sam, „kako mislite da ću ja pričati na engleskom s roditeljima?“

„Kaže da vas ništa nije razumila.“

„Onda ću vama reći ponovno“, rekla sam.

„Mali je skroz dobar s brojevima“, nastavio je on. „Vrhunski je, ja ga zovem kišni čovjek, jel znate to?“

„Nemojmo pretjerivati“, odvratila sam.

„Da, da, nemojmo“, složio se on i nasmijao, ali bio je to bolestan smijeh, taj čovjek nije bio sav svoj.

„Uglavnom“, rekla sam, „ako se ne potrudi do kraja godine, morat ću mu zaključiti dva.“

„Jel vam on ikad pravi probleme?“, upitao je tada.

„Ne.“

„Šta ćete mu onda dat dva?“

„Ne kažem da ću mu dati dva, nego da mora više raditi za tri. Ili ću mu skratiti lekcije pa će mu biti lakše, hoćete li tako?“

„Jel vi to govorite da je moj sin glup?“

Tako me opalio da mi se zamračilo pred očima. Od šoka sam pala na pod. Derao se nemilice, a ja pojma nisam imala kako da se izvučem ni koga da zovem za pomoć, ležala sam bez snage da se obranim, toliko me prestravio.

U to je dotrčao Filip, koji se u školi zadržao iz tko zna kojeg sumnjivog razloga. Bacio se na čovjeka i lupao po njemu šakama. Vikao je, „mrš, stoko jedna, marš!“

Uhvatila sam Filipa za nogu, on se batrgao. Čovjek ga je zbacio sa sebe i oboje nas pogledao prijeteći. „Ovo neće ovako završit“, prosiktao je, „zvat ću policiju i neš proć nekažnjeno, budaletino jedna, ni jedan ni drugi se nećete izvuć.“

Vikao je cijelim putem dok je odlazio, ali škola je očito zjapila prazna – domar je bio tko zna gdje, čistaćice su sređivale vrt. Bili smo sami. Filip se jedva umirio, navalio je da će za njim, a onda je sjeo do mene, zagrlio me. Jeste dobro?, pitao je, a ja sam samo htjela plakati.

„Oću zvat nekoga? Nastavnice?“

Šutjela sam, a on je poljubio otisak tuđe ruke, naslonio je glavu na moje rame. Tko si ti, pitala sam se.

„Ja vas volim“, rekao je, „i ja ću vas oženit. Sve ću za vas napravit, virujte.“

Obuzela me neka neobična čežnja, tuga ili čežnja, nisam bila sigurna, što je on u svakom slučaju iskoristio jer me u sljedećem trenutku poljubio, s nespretnim jezikom koji je otišao do grla. Lizao mi je vrat, zavlačio ruku ispod suknje. Kad sam ga osjetila na svome bedru, privukla sam ga još bliže. Stavila sam ruku na njegovu ispupčinu, a onda sam stala, pobjegla sam kao oparena. Bilo me strah sebe same i cijeloga svijeta.

Tog dana sam dala otkaz. Nisam dobro ni počela, a škole mi je već bilo dosta; njezinog nasilja i neriješenih priča, tuđih problema koji bi me satirali noćima, vlastitih slabosti. Govorila sam sebi da mi ne trebaju takve situacije – da me u jednom trenu neki luđak napada, a u drugom ljubi neko dijete. Osjećala sam se kao da se igram odrasle osobe, a zrelosti niotkud. Toliko puta bih se nakon toga pitala što sa svojim životom, a onda bih se napila i završila u nečijem krevetu.

Kad se rodio Luka i kad sam se morala uozbiljiti, u škole nije bilo lako ući jer se dogodila smjena učitelja i radnog mjesta nije bilo. Vrijeme je prolazilo. Druge stvari su došle, a škola je ostala iza mene – simbol srama, nestabilnosti, ranjivosti; vrata koja više nisam htjela otvoriti jer su skrivala dio mene kojim se nisam ponosila i s kojim se nisam htjela suočiti, a sada prodire sa svih strana nakon toliko godina – s Filipom koji me gleda i budi i lišava svih grijeha.

Sise su mi užasne kad ustanem, ali onda shvaćam da imam važnijih pitanja na pameti od toga kako izgleda moja sisa pred dječakom kojeg sam jednom htjela zaštititi da bih ga onda ostavila. Dok se odijevam, mislim samo na Luku; pitam se što radi, uči li i je li ga moja sestra u ovom kratkom roku iti malo dozvala pameti. Nju ipak posluša – ona je zabavna, bogata, zanimljiva. Nije kao ja koja kuham neukusna jela i gnjavim ga od jutra do sutra. Ona dođe samo ponekad; uvaži svaku njegovu želju i onda ode kao da nije tu ni bila. Njemu ostane ugodno sjećanje, meni praznina – kao da ispari, tako mi se nekad čini; toliko toga ispari, a težina prisutnosti se svejedno osjeća i tu nema pomoći.

„Drago mi je da si dobro“, kažem na izlasku, a Filip govori, „tko bi se kladio, je li?“

Negdje između dodira mi je priznao da mu je penjanje pomoglo da se izvuče iz ovisnosti. Sad je profesionalni penjač i uči djecu svojim vještinama, onda kad ne fotografira, a fotografira puno jer je fotografija njegova ljubav, penjanje spas. Mislim da je on bio moj spas, ali to prešućujem, pozdravlja nas tišina koja smiruje.

Kući me Luka i sestra nestrpljivo čekaju, napravili su čak i večeru. „Dovršija san Zločin i kaznu“, govori Luka, „i esej san napisa, oš pročitat, mama, aj?“

Gledam u njegov neuredan rukopis, prelaženje na margine, križanja. To je samo nacrt, znam, obična skica, ali ima potencijal.

Luka pušta muziku na sestrinom mobitelu, neka uobičajena siledžija. Bang my head against the wall se stalno ponavlja i ja plešem a toga nisam ni svjesna, svojih nespretnih koraka, Lukinih povika, „to, mama, pleši, mama“. Ja se smijem i oni plešu zajedno sa mnom. Mi smo trio fantastikus, a ovo je prvi odmor, prvo veselje nakon dugo vremena.

Rotiram se oko svoje osi, a u glavi se vrti, milijun stvari se vrti, ja i dalje plešem. Plešem poput one djevojke na Filipovoj fotografiji na koju on možda drka, onda kad je sam ili kad razmišlja o tuzi. Ja sam ta djevojka, jasno se vidim. Imam dvadeset godina i cijeli život pred sobom, ne znam gdje ću s njim. Pa ludujem po cesti i razbijam auta, pušim travu, slušam glazbu, ševim se s nekim u pustoj uličici, tražim avanturu. Puna sam života, energije, a onda blijedim, nestajem. Ja nisam ta djevojka s fotografije. Ja padam na kauč jer više nisam izdržljiva, jer sam umorna, stari se.

Dišem ubrzano, Luka se baca kraj mene. Pogladim ga po kosi, što znam da mrzi, i pitam je li mogao biti uredniji, a on se mršti. U zadnje vrijeme teško pogađam prave riječi, kao da ih ne želim pronaći. I jedan i drugi si zamjeramo toliko toga i toliko toga trebamo priznati.

„Ti bi uvik da je nešto drugačije“, komentira on nezadovoljno.

Najlakše je uočiti greške. Možda zato u sljedećem trenutku kažem – „al dobro je i ovako kako je.“

To nam prvi put oboma priznajem. Da je dobro tako kako je. 

proza

Ivan Zrinušić: Devet crtica

Ivan Zrinušić (Osijek, 1981.) višestruki je finalist različitih natječaja za poeziju i prozu, uključujući i dva prethodna finala Nagrade Sedmice & Kritične mase. Za nezavisnu izdavačku kuću Slušaj najglasnije! / Bratstvo duša objavio je 'Netko nešto ništa' (2010.), 'Bilirubin' (2011.), 'Vidiš kako je lijepo' (2012.), 'Tri mrava' (2013.), 'Najbolje je da se ne javljaš' (2014.), a iz rukopisa u pripremi donosimo devet crtica.

poezija

Muanis Sinanović: U tijelo okolo sebe

Muanis Sinanović (1989., Novo Mesto) objavio je Štafetu okoli mestne smreke (2011.), za koju je nagrađen od Društva slovenskih pisaca i Pesmi (2014.) Piše kritike književnih, filozofskih i teorijskih djela, te eseje i društvene komentare za Radio Študent te je dio uredničke ekipe književnog časopisa IDIOT. Studira opću lingvistiku i filozofiju u Ljubljani.

proza

Ivana Rogar: Golubovi su odletjeli

Ivana Rogar (Zagreb, 1978.) diplomirala je komparativnu književnost i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je potom upisala poslijediplomski studij književnosti. Suradnica je Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i urednica u nakladničkoj kući Durieux te književnim časopisima Libra Libera i Quorum. S engleskog je prevela nekoliko romana i publicističkih djela, između ostalog ''Nasljeđe gubitka'' Kiran Desai. Prvu zbirku, ''Tamno ogledalo'', iz koje donosimo priču, objavila je 2014. u nakladi Durieuxa. Drugu zbirku, ''Tumačenje snova'', objavila je 2016. u istoj nakladničkoj kući.

proza

Vladimir Tabašević: Zovem se Mirsad i teško je

Vladimir Tabašević (1986., Mostar) studirao je filozofiju u Beogradu, a objavio je zbirke poezije Koagulum (2010.), Tragus (2011.), Kundak (2012.), Hrvatski kundak (2014.) Roman ''Tiho teče Misisipi'' našao se u užem izboru za Ninovu nagradu. Osnivač je i jedan od urednika internet časopisa Prezupč te je dobitnik regionalne nagrade za priču Rat, u okviru Biber festivala, i nagrade Mirko Kovač za najbolju knjigu mladog autora. Donosimo nove priče koje će se naći u jednoj od budućih izdanja.

proza

Natalija Miletić: Iz zbirke kratkih priča 'Nisam'

Zavirili smo u nedavno objavljenu zbirku priča 'Nisam' (Algoritam), već dobro nam znane autorice Natalije Miletić (Sisak, 1977.)

esej

Ante Nenadić: Kanon budućnosti ili budućnost kanona

Donosimo esej Ante Nenadića (1995., Split), studenta antropologije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nenadić je sudjelovao na mnogobrojnim javnim čitanjima kao dio književnog kolektiva '90+' te na tribini za mlade pjesnike 'Poezija u kavezu'.

proza

Hugh Laurie: 'Vrlo komplicirana trgovina' (1. poglavlje romana)

Hugh Laurie - za mnoge jednostavno doktor House - svjetsku slavu stekao je ulogom dr. Gregoryja Housea u medicinskoj drami "Dr. House", a iskazao se i kao glazbenik.
U kontekstu Laurieve fascinantne multitalentiranosti njegov književni talent ostao je u medijskoj sjeni, premda je Laurie kao pisac izvanredno talentiran i slojevit humorist.
Tko god voli dr. Housea, voljet će, uvjereni smo, i ovu knjigu koja je napisana prije serije. Junak neobičnog trilera "Vrlo komplicirana trgovina" po duhu i tipu humora zapravo je vrlo blizak Houseu, premda je daleko od titule doktora.
Roman je objavio Profil, u prijevodu Ivane Amerl. Testirajte prvo poglavlje prije nego potražite knjigu... Uživajte!

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg