proza

Magdalena Helena Dziendziel: Priča o jednom stablu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Magdalena Helena Dziendziel rođena je 1990. u Poljskoj, gdje je diplomirala kroatistiku na Sveučilištu Bielsko-Biała.



 

Priča o jednom stablu

 

            Djed se zvao Petar, a baka Rudosława. On je bio stolar i znao je sve o drvu, a baka je bila baka. Jednog je popodneva pri drvenom, kuhinjskom stolu Petar ispričao priču o jednom stablu...

            "U stara vremena kad su na planeti još rasle guste šume, a na mjestu današnje glavne avenije nalazio se maleni šumski puteljak... "
"Koliko je to drveća?"
"Milijun milijuna" odgovorio je djed, što je u dječjem umu uvijek bila ogromna, nezamisliva hrpetina. "Sva su ona bila spojena tajanstvenom, prašumastom moći kao žile u ljudskom tjelu. Njihova je energija bila nezamislivo snažna. Nezamislivo je također i da si čovjek dao za pravo da sve te šume sječe. Ponekad opravdano, za kuću, čamac, most... ali najčešće neopravdano iz pohlepe i želje za zgrtanjem što višeg bogatstva, sjekao je sve više i više, da ovo, da ono, da... nestao je veći dio šume."
"Što je drveće na to reklo?" unuka je pitala djeda.
Malo se zamislio pa je rekao: "Ništa."
"Zašto?"
"Zato što drveće nikad ništa ne kaže nego duboko razmišlja i proizvodi zvukove koje nijedan čovjek ne može čuti."
"Zašto?" Upitala je znatiželjno.
"Zato što mala djeca imaju puno pitanja na koje ni ja ne znam odgovoriti, a drveća su sama po sebi čarobna, pradavna bića, sve znaju i sve čuju. Pametno ljudima ništa ne govore."
"Ma kako to?"
"Pa tako! Jer ako bi ljudima sve rekla, oni bi ih odmah skratili za krošnju."
"Ma daj..." Rekla je tužno, a djed je nastavio priču.
"Vidiš ja ponekad imam u sebi malo vina koje mi teče venama, koje me povezuje sa svim grožđima i grožđicama na svijetu. Tako i drveća imaju vodu i vjetar koji ih sve povezuju." Rekao je vrlo ozbiljno. Čini se da se čak i baka, kuhajući ručak pravila da ništa ne čuje. Ipak, je podigla oči k nebu. Nije bilo jasno da li je to zbog djedove neobične komparacje ili je jednostavno osjetila da nešto čudno miriše.
"Nešto čudno miriše." Rekao je djed a baka je ga pogledala krajičkom oka.
"Sve je u redu Petre. Uskoro će prestati. Molim te prestani sa tim metaforama, to nisu baš priče za djecu."
"U redu." Rekao je djed. Prestao na trenutak, zamislio se i nastavio dalje.
"Uglavnom... Sva su drveća povezana i to ti kažem ozbiljno. Nije to šala. Drveće ima svoj jezik i sustav. Vjetar im pomaže prenostiti poruke i tako dalje."
"O!" Uskliknula je djevojčica pozitivno iznenađena.
"Tako je... Mhmmm... Sad nešto lijepo miriše, bravo Bako! Ajmo se vratiti na priču. Poruke koje drveće razmjenjuje su različite. Od onih totalno neozbiljnjih do vrlo važnih tajni. Možeš ponekad vidjeti da se nešto tako događa kad dođe vjetar i zapuše. Svo drveće se tada malo naginje, lišće se trese u nekom posebnom ritmu. Ljudi to ne znaju čitati. Ha! Mila moja... kad bi samo znali..."
"Što bi se onda dogodilo?"
"Bili bi pametniji ili opasniji. Sa ljudima se nikad ne zna. Čudni smo mi dvonošci. Uglavnom... Što sam htio reći: na današnjoj velikoj aveniji u centru našeg grada je bila velika šuma, koju je čovjek posjekao do pola i stao neko vrijeme. Naravno da glumi bezopasnost. Tada je drveće pametno zaključilo da će uskoro svi nestati. Odlučilo je dati sve tajne jednom stablu i svom svojom moći zaštititi ga od ljudske sječuće intervencije. Kako su to napravili? To je njihova stvar..."
"Da li je upalilo?"
"Upalilo je, da. Uglavnom... Njihova predviđanja su se nažalost pokazala točnima. Uskoro je ostalo samo par stabala. Na mjestu onih ostalih, gradile su se zgrade potrebne i nepotrebne, ceste, autoputi, a puteljak se razrastao u veliku aveniju dok je drveće šutke padalo jedan po jedan."
"Ma to je tužna priča!" Rekla je mala, htjedeći napokon čuti nešto pozitivno.
"Jest. Pa šta ću ti ja... Nitko nije kriv nego čovjek. No ima i nešto dobro, strpi se malo, ti malo dijete." Rekao je, pa je žmignuo desnim okom uz mali smiješak. "Jedno stablo bilo je pametno, nije se dalo lako smesti, bilo je to ono zaštićeno. Čak je jednom i spasilo svijet."
"Ma nemoguće!"
"Nemoguće? Ha! Slušaj..." počeo je djed sa lukavim osmjehom "...na početku su ga ljudi probali odrezati. Bili su to Amerikanci koji su došli incognito i htjeli su ga maknuti da bi napravili najveći radioaktivni reaktor na svijetu."
"A što je to: radioaktivni reaktor?!"
"Nešto nezdravo i opasno, što ljudi grade da proizvedu veliku količinu energije. Ajmo se vratiti na naše stablo... Nije se dalo odrezati jer su ga štitile moći drugog drveća. Onda su kasnije opet htjeli izgraditi taj reaktor negdje drugdje ali su se u međuvremenu na svjetu pojavila bolja računala. Ona su izračunala da bi to bila katastrofa."
"Kako to..?"
"Jer su prije nešto krivo upisali u projektu ali što bi to bilo kad bi taj veliki reaktor izgradili ovdje? Ha...samo zamisli..."
"Ajme meni!" Rekla je uplašena djevojčica. Baka je u međuvremenu otišla u neku drugu prostoriju. Valjda joj je bilo previše emocija, tko zna.
"Da. To nije sve. Ljudi su htjeli i osušiti stablo."
"Baš su bili tvrdoglavi!"
"Jesu. Stablo su htjeli osušiti da bi napravili lijepu, nepotrebnu kuću nekom tajkunu ali tada je drveće prizvalo veliku poplavu pa su onda na kraju odustali."
"Pa to je sve jako čarobno!"
"Je. Nemojmo zaboraviti da ga je ostalo drveće zaštitilo. To je isto puno pomoglo. Napokon su ljudi skužili da bi bilo bolje da ovo stablo ne diraju, i da ga građevinske radove prilagode njemu jer nikako da ga maknu. Osim toga došle su kasnije osobe iz udruge za zaštitu okoliša i zabranile da se dira ovo stablo. Tako je onda ostalo do dan danas. A što je sve vidjelooo... Hohoo"
"Što je vidjelo?"
"Sve. Svjedočilo je velikim i malim događajima kroz vijekove.  Naprimjer jednom je došao mladi zaljubljeni par pa su urezali svoje inicjale u njegovoj kori."
"Pa to je ga boljelo!!"
"I tu se drveće snašlo."
"Kako?"
"Uz pomoć vjetra i kiše spriječilo je ljubavnicima sastanak. Ona nije došla, on se naljutio, posvađali su se pa rastali."
"Zanimljivo..."
"Da. Uglavnom... Našem stablu bilo je dosta toga svega. Toliko je već lošeg proživjelo da mu se zgadila egzistencija. Nije htjelo ni jesti, ni piti, ni živiti. Izgubilo je gotovo sve lišće. Razmišljalo je da i ono ode. Ipak jedne noći desilo se nešto neočekivano. Kada su svi ljudi spavali došao je jedan čovjek sa dugim konopcem. Bio je jako tužan i puno je plakao."
"Je li pio alkohol?"
"Molim? Odakle ti ovo?"
"Primjetila sam da se ljudi puno više smiju ili puno više plaču kada piju alkohol."
"Da i to se događa ali ovaj je čovjek samo previše proživio i nije to mogao više podnijeti."
"O! Pa to je slično kao drveće... Plače mi se..."
"Ajde još ne moj, pričekaj kraj. Taj se čovjek naravno htio objesiti i napravio je čvor kako spada, pa zavezao za granu od stabla. Sve je perfektno pripremio ali se nije uspio objesiti jer je pukla grana (kao što se dešava ponekad u takvim pričama). Drvo je naime posvetilo dio sebe i na taj način poslalo poruku vrsti koja je ubijala njegove predake. Aaa? Vidi ti to!"
"Pa to je valjda dobro..?"
"Ma naravno da je! Jako lijepo od njega. Čovjek je pao na zemlju i sjedio tako neko vrijeme, malo šokiran. Napokon skinuo je konop sa sebe pa zagrlio stablo čvrsto, od srca. Bio je jako zahvalan jer je u tih par sekundi, dok je mislio da umire, osjetio kako ustvari želi živjeti te da je njegov život važan. Što više: to je bio čovjek koji je uskoro osnovao organizaciju za spašavanje prirode pa je baš on spasio život našem stablu."
"O pa to je krasno!" Viknula je djevojčica i pljesnula rukama oduševljena.
"Zar ne? Uglavnom... Stablo je nakon te noći osjetilo da je ipak potrebno. Da nije došao trenutak za oproštaj. Počele su se tu pojavljivati ptice i pčele, kasnije netko je postavio klupu pokraj njega, pa su počeli dolaziti različiti ljudi. Došao je i James Bond da ostavi važnu aktovku ispod klupe, pa je otišao. Onda su tu došli zločesti ljudi koji su htjeli tu aktovku uzeti sa sobom ali pametno stablo je znalo što da napravi. Uz pomoć vjetra je bacilo na njih košnicu, a pčele su već znale kako dalje... James Bond je to sve saznao pa je i on dodatno zaštitio stablo svojim novcem - to je snaga koja puno može na tom svijetu. Tako je stablu osigurao mirnu budućnost."
"Bravo!"
"Da. Nakon ptica, pčela, jednih ljudi... Počeli su dolaziti i drugi ljudi te razgovarati sa stablom. Zbog toga što je stablo savršen slušatelj, svi su ga jako voljeli. Tako je ostalo sretno do danas."
"Baš lijepo."
"Je. Slažem se. Dobro, sad me pusti da malo popijem čaj."
"Može! Puno ti hvala djede na ovoj priči!" Rekla je oduševljena djevojčica.
"Samo da znaš... sve je ovo istina, samo ne moj reci nikome, dobro?"
"Nema problema!"

            Da... Nije rekla nikome. Prošli su dani, prošle su godine. Životni putevi su se razgranali. Neke su životne grane samostalno pucale. Tako je i bilo sa djedom Petrom. Nažalost. Valjda se pitate što se s njim dogodilo? Kako je preminuo? Jednostavno i smiješno. Pregazio je ga auto na pješačkom prelazu. Vozio ga je neki muškarac sa kornjačama u gepeku, a bilo je ih točno 113. Jedna od kornjača nekako se oslobodila i ušla je ispod kočnice, pa se čovjek nije uspio zaustaviti na crvenom svijetlu te djeda nije uspio proći...
            Što se tiče sprovoda bio je jako zanimljiv. Djevojka nije ni imala pojma da je njezin djed bio toliko popularan. Cijela crkva bila je puna ljudi. Imao je fantastičan, drveni sanduk i baš se upitala kako čovjek koji toliko voli drveće i prirodu, koji im nikako nije htio nanositi bol - kako je mogao biti stolar?

 

PROLOG

 

            U zadnjih par dana dogodilo se nešto neobično. Mlada žena je dobila tajanstveno pismo u kuverti maslinaste boje. U pismu je pisalo da treba zajedno sa bakom doći u utorak, u 15 sati na glavnu ulicu njihovog grada i sjesti na klupu pokraj velikog stabla (o kojem je pričao djed). Daljnih instrukcija nije bilo, ni potpisa.
            Došle su točno u 15 sati ali nije bilo nikoga. Žena se sjetila da je u ranom djetinstvu dolazila ovdje tražiti inicijale ali nikako ih nije mogla naći. Zabavno je kako djeca u sve vjeruju, čak i u čudne priče. Čovjek je imao fantastičnu maštu.
- Reci bako jel se sjećaš one čudne priče o drveću koju mi je djed pričao jedno popodne u kuhinji, dok si ti kuhala?
- Kako da ne! Uveo je lukavo u sve te fantazije priču iz naše mladosti.
- Molim? Kako to?
- Pa rekao ti je da su jednog dana došli dečko i djevojka pa su u njegovoj kori urezali svoje inicjale u znak svoje ljubavi. Istina je da smo se nakon prekrasnog dana provedenog ovdje dogovorili sastati sljedeći dan. Nažalost bilo je jako kišovito pa sam odlučila ostati doma. Tvoj djed se tada jako naljutio jer je mislio da ga više ne želim. Pa smo prekinuli naše poznanstvo. Tek dosta godina kasnije opet smo počeli našu vezu, ovaj put puno ozbilnije.
- Dobro ali nikad nisam našla ove inicijale! Tražila sam ih ovdje kao dijete.
- Moraš znati da je prošlo već puno vremena od naše mladosti, valjda su već zarasli ili nestali. Doduše... što je tamo gore? Pogledaj detaljno.
- Ajme! Stvarno! - ostale smo bez daha. Našle smo inicjale dosta visoko, pokraj neke male rupe u drvu iz koje je virio mačji rep. Nije ni čudno da ih nije našla kao malo dijete jer je uvijek mislila da su to neke prirodne linje drveća. Taj trenutak radosti prekinuo je dolazak tajanstvenog muškarca u odjelu. Sat je pokazivao: 15:15.

- Drage dame, oprostite što kasnim ali čuo sam da se kod vas namjerno kasni 15 minuta - rekao je sa nekim čudnim naglaskom. Izgledao je ko pravi, stari, elegantni gentelman. 
- Zovem se J. English. Dolazim iz Engleske i bio sam veliki prijatelj pokojnog Petra. Jako mi je žao da nisam mogao doći ranije ali bio sam na dalekom putovanju i nikako nisam mogao stići na sprovod. Kasnije je opet nešto bitno iskrsnulo pa je ispalo na kraju da kasnim s mojim dolazkom par godina. I'm so sorry... - bila je to čudna isprika. Svi su to znali. Ipak što sada? Trebalo je oprostiti, još bi se naljutio i otišao bez objašnjenja. Nikad se ne zna s tim Englezima. Baka je gospodinu ponudila mjesto na klupi. Sjeo je i trenutak šutio, sabirući misli. Napokon je na koljena stavio smeđu aktovku koje nitko prije nije primjetio. Odjednom je nju otvorio i pogledao baku, pa mladu ženu.
Obadvije su se nagnule naprijed da vide što sve ima u unutrašnjosti aktovke.
- Drage dame, ovo su uspomene i stvari koje imam, koje mene jako vežu sa dragim pokojnikom. Neki bi to bacili ali ja sam to tajanstveno sve skrivao. Nemojte se ništa bojati. Sve ću vam objasniti. -
Zašto djed nije nikad ništa rekao o svojem prijatelju iz Engleske? Valjda je to bio neki njegov tajanstveni dio života...
- Vaš muž, a vaš djed... - obratio se prvo baki, a kasnije njezinoj unuci -
- ... je cijeli svoj život hmm... istraživao prošlost i vrlo stare dokumente, kronike i tako dalje. Pogledajte ove nacrte i slike iz kronike te blješke koje je on sam uredno vodio.
            Djevojka je pogledala papire i nije mogla vjerovati očima! Bili su to originalni nacrti radioaktivnog reaktora koji je trebao ovdje stajati. Pokraj njih u torbi su se nalazile neke slike. Predstavljale su neku užasno crno-bijelu situaciju poplave. Iz tamne vode virio je samo mali, gornji dio OVOG stabla. Htjela je pitati baku da li ona sve to zna ali onda je primjetila da baka drži u rukama komad nekog tamnijeg konca kojeg je sama izvadila iz kutije. Imala je suze u očima.
- Što je ovo bako? - upitala je nju uplašena.
- Oprostite, ja ću reći, jer vidim da je vašoj baki teško. Mislim da je to uspomena nakon neuspješne (srećom!) probe samoubojstva koju je počinio jedne tamne noći. Ostavio je sebi taj komad užeta da ga podsjeća na to što se skoro dogodilo. Pa ga je gledao svaki put kad je bio tužan ili ljut da se sjeti koliko u stvari voli život. Tako je meni barem pisao u pismima.
- Pa to je nemoguće!
- Sve je moguće moja mila - napokon je progovorila baka - Naš stari stol u kuhinji bio je napravljen između ostalog baš od tog komada grane koja se slomila prilikom te nezgode. Tvoj je djed shvatio cijelu tu situaciju kao znak da postane stolar. Nije bio bilo-kakav stolar! Posebno je pazio da komadi drva iz kojeg je stvarao svoje radove budu komadi koji prirodno otpadnu od stabla ili kad se ono samo slomi.
- Istina - ubacio je tajanstven prijatelj mog djeda. - Istina je također da je osnovao organizaciju koja brani prirodu pa je spasio baš ovo stablo. U toj aktovci, koju je meni jednom poklonio postoje i podatci (opet iz kronike) o nekom neobičnom događaju prilikom probe sječenja ovog stabla. Na ovoj stranici piše da su se kvarili svi strojevi kad god su ljudi probali naštetiti tom stablu. Nitko nije znao objasniti taj fenomen i tako su se počele stvarati legende koje su uspješno zaštitile ovaj fini dar prirode do dan danas.
- Ma to je sve nevjerojatno ali ipak tumači cijelu priču iz djetinjstva - rekla je mlada žena osjećajući šok koji je doživjela.
- Dajte mi recite tko ste vi još jednom gospodine i kako ste se upoznali sa mojim mužem? - upitala ga je pametna bakica. Gosdpodin je brzo ustao, skinuo rukavicu, uzeo ruku bake ali nije je poljubio. U mjesto toga dao joj neku legitimaciju i predstavio se riječima:

- Ja sam Bond. James Bond. Ja sve znam.  

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg