proza

Alen Brlek: Mjehur

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Alen Brlek (1988., Zagreb) dobitnik je nagrade Na vrh jezika 2013. godine za zbirku poezije Metakmorfoze. Objavljivan je između ostalog i u e-časopisu Književnost uživo, Zarezu, Fantomu slobode, zborniku Tko čita?, internet portalu Strane. Sudionik je nekoliko regionalnih i međunarodnih književnih festivala, a priprema i drugu zbirku poezije 'Pratišina'.



 

Mjehur

 

 

Autobus je strpljivo razvijao blizinu, stanicu po stanicu probavljao gorivo i ljude. Sunce je srpnja bilo gusti talog u nastajanju, prijepodne ponedjeljka, iz zvučnika se razlijegala tiha i vesela melodija. Od jutra u grlu je nosio mjehur pun boli, koji se povremeno spuštao u prsa i činio da se čitavim tijelom blago i kratko naginje prema naprijed. U posljednje je vrijeme to najbliže što je mogao prići plakanju.

Baš tu gdje je sjedio bio je okvir prozora i rezao krajolik, padinu ispunjenu stijenama s lijeve strane, krošnjama s desne. Sredinu je zauzimala cesta kojom se autobus tupo sudarao sa zrakom i stvarao mu vakuum u ušima. Kada je mjehur u grlu mirovao, zijevao je kako bi popucali mjehurići u ušima, a kada je mirovalo i zijevanje, otvarao je usta koliko je mogao. Osjećao se bolesno.

Bilo je nešto u prijevoznim sredstvima s čime se nije mirio, neka prijeteća šupljina koju je osjećao u vrtnji kotača i okretanju volana. Nije vjerovao odnosima koji ne dopuštaju razlaganja i stapanja. Taj se osjećaj nije javljao jedino na biciklu, zbog čega je bio uvjeren da priroda jedino s biciklom može i želi ostvarivati simbiozu. No, svijet je već dugo dobivao na brzini i tome se nije nazirao kraj. Jednog je dana odustao i pristao na sve što ima kotače.

Dolje, na dnu padine, tekla je rijeka. Imao je snažnu potrebu ući u nju i trajati, vratiti se u sigurnost vode. Prošle su dvije godine otkako mu je, na mjestu sada padajuće boli, u prsima nešto puklo poput vodenjaka i čitavo mu tijelo proželo blaženstvom koje je trajalo do jutros. Tada, prije dvije godine, prestao je vjerovati u dušu i počeo ju nositi kao znanje. Šetali su gradom i jedno drugim.

˃˃Nešto mi je upravo puknulo u prsima.˂˂ rekao je  mirnim osmijehom.

˃˃Kako misliš?˂˂

˃˃Pa, ne znam, samo se otvorilo, kao da se razlilo. Voda je, dobro je, lijepo…˂˂

˃˃Hm, lijepo…˂˂ odvratila je mirnim osmijehom.

Sve prije toga bilo je bez korijena. Razloge što je tome tako vidio je u djetinjstvu; odrastanju u četiri grada i na jednom selu, u dvadesetak ulica, kuća i stanova, uz tri žene i bez oca, pored dvije šume, sa tri bicikla. Iako je od malih nogu sve to promatrao kao slobodu kakvoj je malo tko izložen i koja je od njega stvorila čovjeka kakav je danas, te bio zahvalan, ipak je svakim naginjanjem prema naprijed mislio na duboko korijenje sekvoje i zamišljao kako urasta u jednu.

Prvi je bicikl dobio od bake i djeda, bilo je ljeto. Čim je sjeo na njega, od dugogodišnjeg je maštanja kako vozi znao i voziti, i to je sve čega se sjeća. Drugi je bicikl, desetak godina poslije, dobio od susjeda sa sela. Netko ga je ukrao dok je sjedio u školskoj dvorani i gledao košarkašku utakmicu. Znao je da taj netko je prijatelj iz razreda, no nikada ga nije suočio s tim. Bilo ga je sram. Treći i posljednji dobio je od istog susjeda godinu dana poslije. Kako ga netko ne bi ukrao i kako ga ne bi zaboravio poput prvog, prebojio ga je u roza boju. Nije ga bilo sram. Pred kraj ljeta pukla je šipka koja spaja volan s vilicom pa je nezaboravljen i neukraden odložen iza kuće, gdje su ga ubrzo prekrile djevojačka lozica i hrđa. Do tada su i dvije šume postale opasno rjeđe, što zbog požara, što zbog ljudi, a majka i tri sestre shvaćanje da muško i žensko nisu nego društvene konstrukcije, mjehurići koji su prsnuli čim je pokušao dokučiti što točno znači biti muškarac i je li jedan. Počeo je levitirati.

Autobus je ustrajao jednoličnim tempom koji mu se na trenutke činio prebrzim za ovako zavojitu cestu. Jedno je vrijeme promatrao lice vozača u retrovizoru. Mlad je. Lijep čovjek. Djeluje mirno, tko zna koliko je puta vozio ovuda. Opet, vjerojatno djelujem i ja… kako nije mogao iščitati razloge za toliku brzinu, misli mu je brzo omelo titranje crvenih digitalnih brojki koje su naizmjenično prikazivale vrijeme i temperaturu. Odgovarala mu je ta stabilnost, predvidljivost i jasnoća onoga što dolazi. Zamišljao je vozača kako dolazi doma nakon cjelodnevne vožnje, kako ljubi i grli ženu koju voli, kako možda ima djecu, dječaka i djevojčicu, kako će možda jednog dana i on sam imati sve to iako se ne osjeća sposobnim. Zamišljao je kakav je osjećaj ne biti podstanar, uzgojiti nenametljivo sidro u sebi, imati povratak u mirno kao konstantu. Pitao se koliko je vozač puta izgubio nešto zbog svog ili tuđeg straha, prolaze li ostali putnici nešto slično, jer nikada ne znaš što netko nosi u sebi. Svakako je više onih koji gube. Promatrao ih je i sjetio se prijateljeve rečenice kako su ljudi u autobusu braća po neudobnim sjedalima i boli u leđima. Na trenutak mu je laknulo i svi su mjehuri utihnuli do prvog zavoja.

Nije u redu, jednostavno nije. Ne bi trebalo boljeti ovako, nikoga ništa i nikada… ljudi bi trebali znati bolje nakon tolike povijesti, pogotovo intimne, razumjeti, a ne zatvarati se u uzorke… Einstein je dobro rekao, ludost! Nije u redu prenositi povijest na nekog drugog, uspoređivati, očekivati, dopuštati strahu da stvara klonove… treba dopustiti svakome da bude osoba koja jest, ne pretpostavljati. Prokleta psihologija iskustva i začepljene uši i mjehur, kad će više neko stajalište… pa nemamo vremena  biti van sebe, ne voljeti, ne grliti, ne stvarati… bitno da svi govore o ljubavi i svi bi htjeli biti voljeni i sretni, ali voljeti… e to ne bi… a koliko je samo jednostavnije… pa više energije treba za održavanje straha… i čovjek tu ništa ne može. Svi to znaju i osjećaju ali eto…smiješno, glupo. Nemamo vremena, ali što i očekivati od vrste koja je čak i budizam shvatila krivo… stani negdje, hajde, puknut će mi mjehur od Coca-Cole. Pametno, kupiti diuretik da ugasi žeđ…predivno.

Gledao je kroz prozor, u plućima srpanj je vršio neumornu žetvu. Ljutnja koju je osjećao ljutila ga je još više. Misli o danu kad ju je prvi put vidio, o onome što ga čeka sada bez nje, Coca-Coli, o vozačevoj djeci, o svojoj obitelji, cigareti, ljubavi, krajevima, vraćanjima, strahu, wc-u,… nasumično su se redale uz zvuk motora. Iz grla, mjehur se polako spuštao, izvadio je rokovnik i zapisao:

hrle trilobiti,

i odjednom kosa ti je puna dječjih bolesti,

oči nikada otvorene u druge.

 

Kičma svakoga od nas je

masovna grobnica igračaka. Rujni krug boli.

 

Otvori prozor, ugasi svjetlo i siđi.

Stol je bog nad našim glavama u čijem svijetu fildžani cvatu

u žuti konac. Konac koji čeka da se rodiš

prema sjećanju, carskim rezom.

Prvo ruke, za sva buduća sjećanja, potom misli

što će čitav život zujati pokušavajući biti boja.

 

Voda se povlači. Učimo sjediti,

zatvarati vrata i priče, koristiti vatru, zamijesiti kruh.

Prepiliti napola nekoga koga volimo, rasuti ga

u samoglasnike na dno grla. Hraniti ga

voćem sve dok koža ne odbaci miris sna.

Kada je podigao pogled, digitalne su brojke pokazivale dvadeset devet stupnjeva. Zadnji se dio autobusa blago pomakao ulijevo, potom grublje udesno. Svaki je pomak postajao sve grublji, do trenutka kada kotači više nisu doticali cestu. Oslobođen trenja, metalni je kit padao prema rijeci. Vrijeme je usporilo, mjehurići vakuuma ispunili su mu sve kanale u glavi i upijali zvukove. Rukama je zagrlio naslonjač sjedala ispred sebe. Pogledao je prema vozaču, djelovao mu je naprasito mirno. Nekoliko je putnika odletjelo u prednje staklo i ono je napuklo. Sunce se penjalo u podne, neometano hranilo krošnje nad kojima je sada levitirao autobus.  

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg