proza

Mima Juračak: Kroz tunel

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mima Juračak, (Sisak, 1986.) diplomirala je filozofiju u Zagrebu. Objavljena je u zbornicima natječaja Lapis Histriae i Vranac, časopisima Zarez, Nepokoreni grad, 24 sata Express, Riječi, a dobitnica je nagrade „Vranac“ i „Ulaznica“ 2016.godine. Poeziju i prozu povremeno objavljuje na blogu „-Idu dani“.



 

  Kroz tunel

 

Stoji nad bazenom i razmišlja o tome na koji način da skoči. Pretpostavlja da je netko gleda, na bazenu je nekoliko ljudi, porazbacani su i ne možeš ih sve obuhvatiti pogledom. Uglavnom starci i starice. Unatoč tome, neugodno joj je. Tijelo joj poprima nijansu tirkiza, sa svim svojim nepravilnostima. Zapravo je bazen taj koji je tirkizan. Zamišlja kako bi bilo da po noći u njemu naprave simulaciju titravih planktona, pa da može u njih zaroniti kao u sazviježđe.

Često unatrag par godina jede do iznemoglosti, pa joj bokovi omekšaju, a tijelo počne zadržavati tekućinu. Hranjenje prekida asketskim fazama u kojima vodu istiskuje kroz pore i različite kanale. Osjeća da pomalo stari, no više nije poželjno to ustanoviti naglas. Sve je postalo vezano uz vodu, uz vodeno tijelo, uz vodu općenito. I svi neprestano pričaju o starenju.

- Nema skakanja u bazen! Piše gore, čitaj!

Okrene se prema glasu koji dolazi iz malene kućice pokraj bazena. Pomisli kako ta kućica izgleda poput kabine broda, a bazen je smješten na krmi.

- Nisam ni mislila!

Kaže, i samo u mislima iznenada skoči.

Pizdun. Gdje je ljepota bazena ako u njega ne možeš skočiti. On i dalje gleda iz lože za spasitelje i strah ga je svih tih pravila kojima je okružen.

Nije se dobro obrijala, sada vidi na neonskoj svjetlosti koja na sve ukazuje prstom. Tješi se plivačkom kapom koja je pretvara u amorfno stanje, u čunj. Ona je čunjasta morska spodoba, golema morska krava, tiha, elegantna, iako golema - troma, ali fluidna. Tko će je takvu prepoznati.

Sjeda na rub bazena u kojem nestaju noge. U vodi izgledaju još bljeđe, još beživotnije. Modre vene na koži ispresijecanoj ožiljcima tvore neku svoju povijest, čini se neovisnu od ostatka tijela. Njega zapravo ionako osjeća tek negdje od vrata na gore.

Previše se toga odvija od vrata na gore. Ostatak je suvišak, teret.

Uranja.

Ne više onako kao dijete, prije, davno, već kao starija morska krava. Tetka. Ne elegantno, već kao kamen. Ostaje na dnu i promatra naizgled siromašan unutarnji svijet bazena. Kao u utrobi bestežinske životinje - poželi ostati i gledati dulje no što može zadržati zrak. Noge staraca gibaju se nepravilno i viškovi kože valjaju se kroz tekućinu. Bogate su proširenim venama i dlakama. Sve izgleda sinkronizirano, spokojno. Kroz vodu i starce kao da ugleda tunel, na drugom kraju bazena. Mračan tunel, niotkuda.

Prije je bilo važno hodati po pruzi.

Moguće da je to bilo hrabro, no vjerojatnije ludo. Krenuli bi iz grada, pa sve do predgrađa, po tračnicama. Najčešće ljeti, kada bi škola završila, a oni nisu imali što raditi nego ići iz grada u predgrađe, pa iz predgrađa u grad. Iz stana jednog prijatelja u stan drugog, letargično društvo sastavljeno od svih onih kojima se ništa ne da, osim besmisleno zvjerati u potrazi za kratkim ushitom.

Pruga u jednom trenutku zavija kroz mrak tunela nad kojim je groblje. U tunelu postoje udubine u koje se moguće skloniti ako naiđe vlak. Unutra je mračno, vlažno, a odozgora se slijevaju prerađeni ostaci ljudi i sve ono što se s njima zakopa. U tunelu uvijek kapa mistična tekućina, fluid života. Tada još nisu postojala svjetla na mobitelima, pa bi navigirali kroz mrak po osjećaju, pipkajući hladan zid. Nije to dugačak tunel, no u jednom trenutku ipak postaje izrazito mračan, iako se u daljini nazire otvor. Vlak se sam po sebi čuje, no prije no što ga usiše tunel, vozač i zatrubi. Taj zvuk se više puta odbije o zidove, pa se strah dodatno pojača. Uvijek bi istovremeno i priželjkivali vlak i nadali se kako ih ovaj put neće zateći dok su unutra. Hiperaktivnost skakanja s pruge i pronalaženja utora u zidu istovremeno se i voli i mrzi. Kad si jako mlad, ili slučajno dugo ostaneš jako mlad, neprestano želiš te stvari koje se i vole i mrze. Koje i gode i oštećuju.

Tunelom se oprezno probija do svjetla, gdje je zapravo dupkom puna plaža, desetak godina poslije. Nakon dugih godina skakačke stagnacije dopliva do platforme. Poprilično je visoka. Penje se željeznim ljestvama obraslim algama. More je na tom mjestu dovoljno duboko da se bez straha od udarca o dno može u njega skočiti. Gledano s plaže, platforma joj je uvijek izgledala kao nešto naftno, iako s tim nema veze. Ima dvadeset i sedam godina, a zadnji put kada je s nje skakala imala je možda sedamnaest. Otprilike doba prolazaka kroz tunel.

Sa dvadeset i sedam stvari su ponešto drugačije. Stoji i gleda u posve bistro more, na dnu je fini, prefini pijesak, voda je zelenkasta, kao sa fotografija egzotičnih krajeva, no platforma je odjednom ogromna, veća od života. Pokušava se sjetiti je li bila toliko visoka kada je zadnji put skakala na glavu.

Ista je kao i prije, a ona na njoj stoji posve drugačija i umire od straha.

Što se, dovraga, u međuvremenu dogodilo?

Totalno nema šanse da skočim, razmišlja. Sjeti se koliko se već puta penjala gore - kao obezglavljena je jurila ukrug - gore, dolje, gore, dolje, na glavu, na noge, bomba, na glavu, gore... Gleda dolje i razmišlja gdje je na kraju ona. Ako je negdje dolje, na dnu mora, možda da ipak skoči. Sjeća se vakuuma i pritiska koji navire, no to je danas samo utisnuta slika, pa nije sigurna misli li zaista na pravu stvar. Je li gore, tu na platformi, ili je na dnu mora? Silazi li niz stepenice ili je još uvijek na plaži?

Nakon preduge kontemplacije, ohrabri se na sekundu, skače na noge, pa što bude. Zna da neće biti ništa, no tijelo se nemilosrdno opire. Razmišlja o tome što je u međuvremenu doživjelo, pa da se baš toliko opire?

O tome razmišlja samo kratko prije skoka, jer čim se otisne - gotovo je, sila je povlači i ona udara o trampolin kroz koji ipak propada, kao kroz svoju gustu povijest - u jednom trenutku sve staje, dolazi do svoje krajnje morske granice, voda je više ne prima, nego je želi izbaciti van, na površinu. Ne tone, pliva gore. Nešto što je prije bilo tako prirodno, sada je strano tijelo, no pliva prema gore.

Kao da se potom budi iz čudne halucinacije i ispod bijele plahte je gola. Voze je na krevetu na kotačiće. Ulaze u lift, bolničar joj se smješka. Nije sigurna vidi li da je budna, jer ima osjećaj kao da ga gleda preko zatvorenih kapaka. Govori nešto o tome kako ga je maloprije pitala hoće li je ženiti. Smiju se oboje. Sve je potiče na smijanje. I taj tip, sretan što je u njoj koktel od kojeg je ošamućena, od kojeg se svemu smije i govori nepovezano. Ona je već ne znam koja koju zajebava. To je uigran scenarij, koji ga zabavlja dok vozi mlade gole cure s operacije.

Prelazi s pokretnog kreveta na statični, u sobi s još tri žene, a bolničar stoji veoma blizu, spreman uhvatiti je ako posrne. Možda se nada tome. Ona razmišlja da možda padne namjerno, čisto da mu dan bude bolji, da ima o čemu pričati. Pita se, kada ljudi tako goli posrću, za što ih uhvate. Sigurno za prvo što dohvate, stražnjicu, grudi, sve se od tih škakljivih stvari zasigurno nađe na putu.

Napipa krevet, legne i ponovno se pokrije do brade. Žmiri. Pegla je anestetički adrenalin, frca ležeći. Traži mobitel po ladici i zove redom sve ljude kojih se može sjetiti, pa i neke slučajne brojeve. Govori gluposti, mnogi od njih niti ne znaju da je u bolnici. Noge je još ne bole. Čuje kako se u mobitel smije kao hijena, no unatoč tome ne može prestati nazivati naokolo. Sjeti se i momka koji joj je jednom na faksu rekao kako si za gablec kupi kilu kruha, jer je zasitan, a jeftin. Za pet kuna je sit. Kao nekakvo punjenje, razmišlja. Htjela bi ga nazvati, ali nema broj. U jednom trenutku napokon ponovno zaspi. Onesvijesti se.

Nakon nekog vremena otvori oči, i ponovno taj bazen. Izranja.

Izlazi iz njega i gleda oko sebe. Iz ove pozicije više ne vidi spasioce. Skočit će. Jebe joj se.

Skače.

Neka klinka baš u tom trenutku prolazi tunelom prema predgrađu, i ona joj kapne na glavu, kao da skače s platforme.

o nama

Nagradu Sedmica i Kritična masa za mlade pisce dobila je Marina Gudelj

Pobjednica ovogodišnje Nagrade Sedmica i Kritična masa za mlade autore je Marina Gudelj (1988.) iz Splita.
Marina Gudelj nagrađena je za priču "Lee".
U užem izboru Nagrade za 2017. bili su: Alen Brlek, Katja Grcić, Marko Gregur, Marina Gudelj, Mira Petrović, Iva Sopka i Ana Rajković.
Ovo je treća godina Nagrade koju sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Marina Gudelj: Mi smo generacija koja je dobila ostatke neke ranije i uljuljala se u pasivnost

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica&Kritična masa

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

proza

Elena Ferrante: Genijalna prijateljica

Romani Elene Ferrante s razlogom su postali svjetske uspješnice i jedan od književnih fenomena ovog desetljeća, kako po odazivu publike u različitim zemljama, tako i po sudu kritike.
"Genijalna prijateljica" – prvi je dio romaneskne tetralogije o Eleni i Lili, pronicljivim i inteligentnim djevojkama iz Napulja koje žele stvoriti život u okrilju zagušujuće, nasilne kulture.
Ovdje donosimo uvodna poglavlja romana, a knjigu u cjelini - što preporučujemo - možete pročitati u izdanju "Profila".
Roman je s talijanskog prevela Ana Badurina.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

poezija

Ognjen Obradović: Oticanja

Ognjen Obradović (1992., Užice, Srbija) diplomirao je dramaturgiju na FDU u Beogradu, a trenutno je na poslijediplomskom studiju Teorije dramskih umjetnosti, medija i kulture na istom fakultetu. Izvedene su mu drame i radio drame: Nedelja: juče, danas, sutra (2013., BDP), Put u Lisabon (2015., Radio Beograd), Da mi je da spustim ovu suzu (2016., Radio Beograd).
Donosimo nekoliko pjesama iz zbirke poezije Oticanja (2016.), za koju je Obradović dobio nagradu Mladi Dis.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg