proza

Mima Juračak: Kroz tunel

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mima Juračak, (Sisak, 1986.) diplomirala je filozofiju u Zagrebu. Objavljena je u zbornicima natječaja Lapis Histriae i Vranac, časopisima Zarez, Nepokoreni grad, 24 sata Express, Riječi, a dobitnica je nagrade „Vranac“ i „Ulaznica“ 2016.godine. Poeziju i prozu povremeno objavljuje na blogu „-Idu dani“.



 

  Kroz tunel

 

Stoji nad bazenom i razmišlja o tome na koji način da skoči. Pretpostavlja da je netko gleda, na bazenu je nekoliko ljudi, porazbacani su i ne možeš ih sve obuhvatiti pogledom. Uglavnom starci i starice. Unatoč tome, neugodno joj je. Tijelo joj poprima nijansu tirkiza, sa svim svojim nepravilnostima. Zapravo je bazen taj koji je tirkizan. Zamišlja kako bi bilo da po noći u njemu naprave simulaciju titravih planktona, pa da može u njih zaroniti kao u sazviježđe.

Često unatrag par godina jede do iznemoglosti, pa joj bokovi omekšaju, a tijelo počne zadržavati tekućinu. Hranjenje prekida asketskim fazama u kojima vodu istiskuje kroz pore i različite kanale. Osjeća da pomalo stari, no više nije poželjno to ustanoviti naglas. Sve je postalo vezano uz vodu, uz vodeno tijelo, uz vodu općenito. I svi neprestano pričaju o starenju.

- Nema skakanja u bazen! Piše gore, čitaj!

Okrene se prema glasu koji dolazi iz malene kućice pokraj bazena. Pomisli kako ta kućica izgleda poput kabine broda, a bazen je smješten na krmi.

- Nisam ni mislila!

Kaže, i samo u mislima iznenada skoči.

Pizdun. Gdje je ljepota bazena ako u njega ne možeš skočiti. On i dalje gleda iz lože za spasitelje i strah ga je svih tih pravila kojima je okružen.

Nije se dobro obrijala, sada vidi na neonskoj svjetlosti koja na sve ukazuje prstom. Tješi se plivačkom kapom koja je pretvara u amorfno stanje, u čunj. Ona je čunjasta morska spodoba, golema morska krava, tiha, elegantna, iako golema - troma, ali fluidna. Tko će je takvu prepoznati.

Sjeda na rub bazena u kojem nestaju noge. U vodi izgledaju još bljeđe, još beživotnije. Modre vene na koži ispresijecanoj ožiljcima tvore neku svoju povijest, čini se neovisnu od ostatka tijela. Njega zapravo ionako osjeća tek negdje od vrata na gore.

Previše se toga odvija od vrata na gore. Ostatak je suvišak, teret.

Uranja.

Ne više onako kao dijete, prije, davno, već kao starija morska krava. Tetka. Ne elegantno, već kao kamen. Ostaje na dnu i promatra naizgled siromašan unutarnji svijet bazena. Kao u utrobi bestežinske životinje - poželi ostati i gledati dulje no što može zadržati zrak. Noge staraca gibaju se nepravilno i viškovi kože valjaju se kroz tekućinu. Bogate su proširenim venama i dlakama. Sve izgleda sinkronizirano, spokojno. Kroz vodu i starce kao da ugleda tunel, na drugom kraju bazena. Mračan tunel, niotkuda.

Prije je bilo važno hodati po pruzi.

Moguće da je to bilo hrabro, no vjerojatnije ludo. Krenuli bi iz grada, pa sve do predgrađa, po tračnicama. Najčešće ljeti, kada bi škola završila, a oni nisu imali što raditi nego ići iz grada u predgrađe, pa iz predgrađa u grad. Iz stana jednog prijatelja u stan drugog, letargično društvo sastavljeno od svih onih kojima se ništa ne da, osim besmisleno zvjerati u potrazi za kratkim ushitom.

Pruga u jednom trenutku zavija kroz mrak tunela nad kojim je groblje. U tunelu postoje udubine u koje se moguće skloniti ako naiđe vlak. Unutra je mračno, vlažno, a odozgora se slijevaju prerađeni ostaci ljudi i sve ono što se s njima zakopa. U tunelu uvijek kapa mistična tekućina, fluid života. Tada još nisu postojala svjetla na mobitelima, pa bi navigirali kroz mrak po osjećaju, pipkajući hladan zid. Nije to dugačak tunel, no u jednom trenutku ipak postaje izrazito mračan, iako se u daljini nazire otvor. Vlak se sam po sebi čuje, no prije no što ga usiše tunel, vozač i zatrubi. Taj zvuk se više puta odbije o zidove, pa se strah dodatno pojača. Uvijek bi istovremeno i priželjkivali vlak i nadali se kako ih ovaj put neće zateći dok su unutra. Hiperaktivnost skakanja s pruge i pronalaženja utora u zidu istovremeno se i voli i mrzi. Kad si jako mlad, ili slučajno dugo ostaneš jako mlad, neprestano želiš te stvari koje se i vole i mrze. Koje i gode i oštećuju.

Tunelom se oprezno probija do svjetla, gdje je zapravo dupkom puna plaža, desetak godina poslije. Nakon dugih godina skakačke stagnacije dopliva do platforme. Poprilično je visoka. Penje se željeznim ljestvama obraslim algama. More je na tom mjestu dovoljno duboko da se bez straha od udarca o dno može u njega skočiti. Gledano s plaže, platforma joj je uvijek izgledala kao nešto naftno, iako s tim nema veze. Ima dvadeset i sedam godina, a zadnji put kada je s nje skakala imala je možda sedamnaest. Otprilike doba prolazaka kroz tunel.

Sa dvadeset i sedam stvari su ponešto drugačije. Stoji i gleda u posve bistro more, na dnu je fini, prefini pijesak, voda je zelenkasta, kao sa fotografija egzotičnih krajeva, no platforma je odjednom ogromna, veća od života. Pokušava se sjetiti je li bila toliko visoka kada je zadnji put skakala na glavu.

Ista je kao i prije, a ona na njoj stoji posve drugačija i umire od straha.

Što se, dovraga, u međuvremenu dogodilo?

Totalno nema šanse da skočim, razmišlja. Sjeti se koliko se već puta penjala gore - kao obezglavljena je jurila ukrug - gore, dolje, gore, dolje, na glavu, na noge, bomba, na glavu, gore... Gleda dolje i razmišlja gdje je na kraju ona. Ako je negdje dolje, na dnu mora, možda da ipak skoči. Sjeća se vakuuma i pritiska koji navire, no to je danas samo utisnuta slika, pa nije sigurna misli li zaista na pravu stvar. Je li gore, tu na platformi, ili je na dnu mora? Silazi li niz stepenice ili je još uvijek na plaži?

Nakon preduge kontemplacije, ohrabri se na sekundu, skače na noge, pa što bude. Zna da neće biti ništa, no tijelo se nemilosrdno opire. Razmišlja o tome što je u međuvremenu doživjelo, pa da se baš toliko opire?

O tome razmišlja samo kratko prije skoka, jer čim se otisne - gotovo je, sila je povlači i ona udara o trampolin kroz koji ipak propada, kao kroz svoju gustu povijest - u jednom trenutku sve staje, dolazi do svoje krajnje morske granice, voda je više ne prima, nego je želi izbaciti van, na površinu. Ne tone, pliva gore. Nešto što je prije bilo tako prirodno, sada je strano tijelo, no pliva prema gore.

Kao da se potom budi iz čudne halucinacije i ispod bijele plahte je gola. Voze je na krevetu na kotačiće. Ulaze u lift, bolničar joj se smješka. Nije sigurna vidi li da je budna, jer ima osjećaj kao da ga gleda preko zatvorenih kapaka. Govori nešto o tome kako ga je maloprije pitala hoće li je ženiti. Smiju se oboje. Sve je potiče na smijanje. I taj tip, sretan što je u njoj koktel od kojeg je ošamućena, od kojeg se svemu smije i govori nepovezano. Ona je već ne znam koja koju zajebava. To je uigran scenarij, koji ga zabavlja dok vozi mlade gole cure s operacije.

Prelazi s pokretnog kreveta na statični, u sobi s još tri žene, a bolničar stoji veoma blizu, spreman uhvatiti je ako posrne. Možda se nada tome. Ona razmišlja da možda padne namjerno, čisto da mu dan bude bolji, da ima o čemu pričati. Pita se, kada ljudi tako goli posrću, za što ih uhvate. Sigurno za prvo što dohvate, stražnjicu, grudi, sve se od tih škakljivih stvari zasigurno nađe na putu.

Napipa krevet, legne i ponovno se pokrije do brade. Žmiri. Pegla je anestetički adrenalin, frca ležeći. Traži mobitel po ladici i zove redom sve ljude kojih se može sjetiti, pa i neke slučajne brojeve. Govori gluposti, mnogi od njih niti ne znaju da je u bolnici. Noge je još ne bole. Čuje kako se u mobitel smije kao hijena, no unatoč tome ne može prestati nazivati naokolo. Sjeti se i momka koji joj je jednom na faksu rekao kako si za gablec kupi kilu kruha, jer je zasitan, a jeftin. Za pet kuna je sit. Kao nekakvo punjenje, razmišlja. Htjela bi ga nazvati, ali nema broj. U jednom trenutku napokon ponovno zaspi. Onesvijesti se.

Nakon nekog vremena otvori oči, i ponovno taj bazen. Izranja.

Izlazi iz njega i gleda oko sebe. Iz ove pozicije više ne vidi spasioce. Skočit će. Jebe joj se.

Skače.

Neka klinka baš u tom trenutku prolazi tunelom prema predgrađu, i ona joj kapne na glavu, kao da skače s platforme.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg