proza

Vid Barić: Lažno dioptrijsko staklo

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Vid Barić (1988., Rijeka) magistrirao je na Odsjeku za Kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Finalist je natječaja "Vranac" Knjižare Karver (2016.) i Prozaka (2016./2017).



 

LAŽNO DIOPTRIJSKO STAKLO

 

Nosila je iste okruglaste naočale, a imala je i vrlo sličnu kosu  –  ravnu i počešljanu na razdjeljak po sredini glave. Lice joj je bilo pravilno i oči naizgled tužne; ne kao u nje, ali dovoljno da me na nju podsjete. Prošetala se po sobi, pokazala prstom na fotografiju i upitala me je li to ona.

Ispričao sam joj o njoj dočim sam je upoznao; htio sam da zna kako sam suha zemlja iz koje je davno prestalo klijati. Ležao sam na krevetu, pušio cigaretu i promatrao je kako očima prebire po zidu na kojega se naslonila moja prošlost.

Prešutio sam joj kako sam sve meni zaista važne fotografije još davno upakirao u kuverte i nasumično razaslao po adresama u svijetu. Stajala je naslonjena postrance na ormar, poluobučena u moju predugačku majicu. Pažljivo me je studirala. Ja, u društvu  ljudi kojima sam imena zaboravio. Zatim red ružnih zgrada s putovanja na koja nisam htio otići. Opet ja – poziram s prerano uginulim mačićem, nije mu bilo niti pet mjeseci. Pored svega, bezimena djevojka koju sam sreo pokraj mosta i koja mi se jedva dala fotografirati.

Također je vidjela: skupinu turista koje sam fotografirao uz obalu dok sam tražio galebove; nepoznata čovjeka iz gradske kavane; ovalno lice nasmijanoga, debeljuškastog studenta u međugradskom autobusu; još nekoliko djevojaka koje nisam mogao zauvijek voljeti.

Jest, to je ona, odgovorio sam joj nonšalantno, ispuhujući glas skupa s dimom cigarete.

 

***

U ono sam vrijeme uobičavao ljubovati s glumicama jer samo one su mogle živjeti tuđe živote. Odlazio bih na predstave i poslije igre se zadržavao u kakvome baru u blizini, obično u onome za kojega se provjereno znalo kako je okupljalište glumaca i ostalih kazališnih radnika. Ondje bih ispijao pića, hvalio i kudio uprizorenja te se pokušavao glumicama zavući pod suknje.

Ponekada bi mi uspijevalo odvesti ih doma. Ako bi mi dopustile (a lijepo bih ih upitao), u potpunosti bih im  skidao šminku s lica, a zatim ih presvlačio u traperice i običan zeleni džemper. Njihove bi raščupane kose češljao. Poslije bih ih dobro pogledao i ako bih bio zadovoljan s učinjenim, izvlačio bih iz ladice okruglaste naočale crnoga okvira s lažnim dioptrijskim staklom.

„E tako, krasno izgledaš“, rekao bih im prije no što bih ih zamolio da igraju za mene djevojku koja zna govoriti samo ispod glasa i koja se sramežljivo smijulji na scene seksa u filmovima koje bih nam pustio. Negdje pred kraj filma, kada bi već bile dobro uigrane zatražio bih ih da me lupkaju po prstima dok pokušavam gristi nokte.

Odlazili bismo u gradske šetnje. Nagovarao bih ih da upiru prstima u ukrašene balkone secesijskih palača i pripovijedaju mi o arhitektonskim dosezima epoha. „Izmisli, ti si glumica“, rekao bih kada bi mi se požalile da ne znaju mnogo o onome što sam ja htio čuti. Kada bi mi dosadilo to što ne umiju govoriti o takvim stvarima, odvodio bih ih nazad kući. Pustio bih tada jazz (ona ga je obožavala) i zamolio ih da šute. Zatim bih sjeo njima nasuprot i dugo ih promatrao.

 

***

Vratila se nazad u krevet i ljubila me, a kada smo završili, započela je govoriti o slučajnim susretima i čovjekovoj sudbini. Zaboravila je da igra i bila je glasna. Snažno je gestikulirala, hihotala se i općenito je izgledalo kao da se prenemaže. Ja nisam mogao prihvatiti da netko na taj način govori o tim temama pa  sam ustao iz kreveta i otišao po fotoaparat.

Dok sam se vratio, već je bila u procesu oblačenja. I jutro se napunilo suncem; otvorio sam prozor i dopustio svjetlosti da prodre u sobu. Upitao sam je ako bi mogla još malo igrati. Primijetio sam uto kako se na zidu oslikava njezina sjena; bilo mi je zgodno tamo je promatrati dok se oblači sporim, staloženim pokretima koje sam naručio. Za trenutak sam pomislio kako je ona opet u mojoj sobi i kako ćemo uskoro nestati odavde da obilazimo stubišta lijepih zgrada i unutarnja dvorišta u koja ljudi rijetko zalaze.

Na to je ova progovorila i povratila me iz sanjarske misli. Odjednom me sve to uznemirilo pa sam je odvukao van iz sobe, progonjen njezinom savršenom sjenkom.

Zamolio sam je da uradimo nekoliko fotografija.

Postavio sam je uza zid u dnevnom boravku, pogledao kroz objektiv fotoaparata i zgrozio se u trenu. Odložio sam kameru i približio joj se. Skinuo sam joj okruglaste naočale crnoga okvira s lica i brzim potezima ruke razbarušio kosu. Zatim sam je fotografirao u nekoliko poza te smo skupa izašli iz stana. Udaljila se u svom pravcu, potjerana početkom novoga dana, a ja sam požurio do foto radnje da razvijem fotografije koje sam napravio.

Lijepo će pristajati na mojemu zidu uz ormar.

 

 

 

 

foto: Vid Barić

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg