proza

Vid Barić: Lažno dioptrijsko staklo

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Vid Barić (1988., Rijeka) magistrirao je na Odsjeku za Kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Finalist je natječaja "Vranac" Knjižare Karver (2016.) i Prozaka (2016./2017).



 

LAŽNO DIOPTRIJSKO STAKLO

 

Nosila je iste okruglaste naočale, a imala je i vrlo sličnu kosu  –  ravnu i počešljanu na razdjeljak po sredini glave. Lice joj je bilo pravilno i oči naizgled tužne; ne kao u nje, ali dovoljno da me na nju podsjete. Prošetala se po sobi, pokazala prstom na fotografiju i upitala me je li to ona.

Ispričao sam joj o njoj dočim sam je upoznao; htio sam da zna kako sam suha zemlja iz koje je davno prestalo klijati. Ležao sam na krevetu, pušio cigaretu i promatrao je kako očima prebire po zidu na kojega se naslonila moja prošlost.

Prešutio sam joj kako sam sve meni zaista važne fotografije još davno upakirao u kuverte i nasumično razaslao po adresama u svijetu. Stajala je naslonjena postrance na ormar, poluobučena u moju predugačku majicu. Pažljivo me je studirala. Ja, u društvu  ljudi kojima sam imena zaboravio. Zatim red ružnih zgrada s putovanja na koja nisam htio otići. Opet ja – poziram s prerano uginulim mačićem, nije mu bilo niti pet mjeseci. Pored svega, bezimena djevojka koju sam sreo pokraj mosta i koja mi se jedva dala fotografirati.

Također je vidjela: skupinu turista koje sam fotografirao uz obalu dok sam tražio galebove; nepoznata čovjeka iz gradske kavane; ovalno lice nasmijanoga, debeljuškastog studenta u međugradskom autobusu; još nekoliko djevojaka koje nisam mogao zauvijek voljeti.

Jest, to je ona, odgovorio sam joj nonšalantno, ispuhujući glas skupa s dimom cigarete.

 

***

U ono sam vrijeme uobičavao ljubovati s glumicama jer samo one su mogle živjeti tuđe živote. Odlazio bih na predstave i poslije igre se zadržavao u kakvome baru u blizini, obično u onome za kojega se provjereno znalo kako je okupljalište glumaca i ostalih kazališnih radnika. Ondje bih ispijao pića, hvalio i kudio uprizorenja te se pokušavao glumicama zavući pod suknje.

Ponekada bi mi uspijevalo odvesti ih doma. Ako bi mi dopustile (a lijepo bih ih upitao), u potpunosti bih im  skidao šminku s lica, a zatim ih presvlačio u traperice i običan zeleni džemper. Njihove bi raščupane kose češljao. Poslije bih ih dobro pogledao i ako bih bio zadovoljan s učinjenim, izvlačio bih iz ladice okruglaste naočale crnoga okvira s lažnim dioptrijskim staklom.

„E tako, krasno izgledaš“, rekao bih im prije no što bih ih zamolio da igraju za mene djevojku koja zna govoriti samo ispod glasa i koja se sramežljivo smijulji na scene seksa u filmovima koje bih nam pustio. Negdje pred kraj filma, kada bi već bile dobro uigrane zatražio bih ih da me lupkaju po prstima dok pokušavam gristi nokte.

Odlazili bismo u gradske šetnje. Nagovarao bih ih da upiru prstima u ukrašene balkone secesijskih palača i pripovijedaju mi o arhitektonskim dosezima epoha. „Izmisli, ti si glumica“, rekao bih kada bi mi se požalile da ne znaju mnogo o onome što sam ja htio čuti. Kada bi mi dosadilo to što ne umiju govoriti o takvim stvarima, odvodio bih ih nazad kući. Pustio bih tada jazz (ona ga je obožavala) i zamolio ih da šute. Zatim bih sjeo njima nasuprot i dugo ih promatrao.

 

***

Vratila se nazad u krevet i ljubila me, a kada smo završili, započela je govoriti o slučajnim susretima i čovjekovoj sudbini. Zaboravila je da igra i bila je glasna. Snažno je gestikulirala, hihotala se i općenito je izgledalo kao da se prenemaže. Ja nisam mogao prihvatiti da netko na taj način govori o tim temama pa  sam ustao iz kreveta i otišao po fotoaparat.

Dok sam se vratio, već je bila u procesu oblačenja. I jutro se napunilo suncem; otvorio sam prozor i dopustio svjetlosti da prodre u sobu. Upitao sam je ako bi mogla još malo igrati. Primijetio sam uto kako se na zidu oslikava njezina sjena; bilo mi je zgodno tamo je promatrati dok se oblači sporim, staloženim pokretima koje sam naručio. Za trenutak sam pomislio kako je ona opet u mojoj sobi i kako ćemo uskoro nestati odavde da obilazimo stubišta lijepih zgrada i unutarnja dvorišta u koja ljudi rijetko zalaze.

Na to je ova progovorila i povratila me iz sanjarske misli. Odjednom me sve to uznemirilo pa sam je odvukao van iz sobe, progonjen njezinom savršenom sjenkom.

Zamolio sam je da uradimo nekoliko fotografija.

Postavio sam je uza zid u dnevnom boravku, pogledao kroz objektiv fotoaparata i zgrozio se u trenu. Odložio sam kameru i približio joj se. Skinuo sam joj okruglaste naočale crnoga okvira s lica i brzim potezima ruke razbarušio kosu. Zatim sam je fotografirao u nekoliko poza te smo skupa izašli iz stana. Udaljila se u svom pravcu, potjerana početkom novoga dana, a ja sam požurio do foto radnje da razvijem fotografije koje sam napravio.

Lijepo će pristajati na mojemu zidu uz ormar.

 

 

 

 

foto: Vid Barić

poezija

Lara Mitraković: Lov na ptice pjevice

Lara Mitraković (Split, 1992.) studira kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, poezija joj je objavljena u više časopisa, zbornika i portala, a 2016. pobijedila je na natječaju za književnu nagradu Grada Karlovca "Zdravko Pucak" rukopisom "Brojanje pogrešaka". Članica je književne grupe 90+.

proza

Sven Popović: Ulomak iz romana 'Uvjerljivo drugi'

Nekada se čini: sve se obrnulo. Klinci odrastaju brže, ali sporije postaju odrasli. Svijet je vruć krumpir, tridesete su nove osamnaeste, a velike priče o odgovornosti predane su sve samo ne odgovorno – i treba plesati što dulje –ili tako barem u jednom novozagrebačkom naselju izgleda Emiru, Iliji i Fricu, a najviše onome oko koga se sve vrti, Mladome Piscu, bezimenom junaku novog romana Svena Popovića.
Nakon Neba u kaljuži (Meandar, 2015.), Popović je ove godine objavio i 'Uvjerljivo drugi' roman (Fraktura) iz kojeg donosimo dio uvodnog poglavlja.

poezija

Vigor Vukotić: Geometrija kolodvora

Vigor Vukotić (1991., Zagreb) diplomirao je antropologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađivan je na Goranovom proljeću u kategoriji srednje škole, a pjesme i kratke priče objavljivao je u Vijencu, Republici i UBIQ-u. Član je Književne grupe 90+.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

poezija

Maša Seničić: Nametljive oaze

Maša Seničić (1990., Beograd) je scenaristkinja, pjesnikinja i esejistkinja. Završila je master studije Teorije dramskih umjetnosti i medija, a trenutno pohađa doktorske znanstvene studije na istom. Surađivala je na različitim domaćim i međunarodnim projektima, kao autor i suradnik na filmu, a zatim u kazalištu, na radiju i brojnim festivalima. Jedan je od izbornika programa Hrabri Balkan u okviru Festivala autorskog filma, kao i jedna od osnivača i koordinatorica edukativnih programa Filmkulture. 2015. objavljena joj je zbirka poezije “Okean” (Mladi Dis). Radi kao urednica i razvija nekoliko autorskih projekata koji uporište nalaze u teoriji kulture, studijama sjećanja i promišljanju različitih aspekata internet umjetnosti.

poezija

Josip Vdović: Zračna struja

Josip Vdović rođen je 1992. u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest. Dosad svoju poeziju nigdje nije objavljivao.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg