proza

Petra Schneider: Corpus delicti

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Petra Schneider (1994., Zagreb) studira geologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Priče su joj objavljivane u sklopu mnogobrojnih natječaja, uključujući Brod kulture 2014., Natječaja za kratku priču-satiru Slavko Kolar 2014., te Natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor gdje je iste godine osvojila drugu nagradu.



 

 CORPUS DELICTI

 

 

Najviše se bojimo onoga što ne možemo razumjeti.

A najviše nas umara dosada.

*

Čovjek je čovjeku lud.

 

 

Dan 1.

Bezbrižno je došla doma nakon nimalo napornog dana na poslu i uopće je nije zamaralo što je kat niže leš. Tek je prvi dan i prerano je da itko išta posumnja ili primijeti. Doduše, gazda vrlo često obilazi kuću (iako ne živi u njoj), dolazi svaki drugi-treći dan podrezati lozu, urediti ruže, pomesti ionako uvijek čisto dvorište... ali ako i dođe, malo je vjerojatno da će nepozvan ulaziti u stan u prizemlju budući da zna kako je studentica ovih dana u gradu i boravi u tom stanu.

 

Dan 2.

Vratila se s posla, malo kasnije nego jučer, nakon jednako nenapornog dana. Danas je sredila svoj revolverčić, napravila nekoliko preinaka tako da se onaj metak u tijelu studentice ne može povezati s njezinim revolverom. Još uvijek nitko nije otkrio tijelo. Ostatak dana jednako jednolik i uobičajen kao i inače.

 

Dan 3.

Vratila se s posla. Sve čisto. Nema policije – nema nikoga. Leš se vjerojatno i dalje postojano raspada u onoj maloj sluzavoj kupaonici. Ipak, majka studentice bi se sad već mogla zabrinuti. (Živi u drugom gradu još od početka njezinog studija.) Studentica je rekla kako se čuje telefonom s mamom svaki dan. Sad je već treći dan i uskoro će netko početi dizati paniku. Možda stvari konačno postanu zanimljive.

Otišla je do streljane i ispucala nekoliko metaka za slučaj da se netko pametan iz nekog razloga u nekoj malo vjerojatnoj situaciji sjeti provjeriti kada je posljednji put pucano iz njezinog revolvera.

Vratila se doma.

Nema i dalje nikoga. Isto kao i jučer.

 

Dan 4.

Subota. Danas bi već netko stvarno trebao posumnjati. Gazda će se sigurno pojaviti, ako ništa barem da malo glanca onaj stari mercedes koji godinama stoji na tepihu u garaži.

U međuvremenu, još jedna dosadna subota.

Možda da ipak sama prijavi leš? Ma ne. Otkrit će se uskoro.

 

Dan 5.

Nedjelja. Što se događa? Zašto nije prijavljen nestanak studentice? Već je sve trebalo biti uzbudljivo i vrvjeti od policije.

Gazda je došao poslijepodne. Rovario pola sata po garaži. Pitao ju je li studentica doma. Rekla je da ne zna, možda je. Gazda nije ulazio u stan u prizemlju.

Kasnije tog dana došao je policijski auto i par službenika pitalo je za studenticu. Konačno.

Rekla je da je nije vidjela već gotovo tjedan dana. Kad točno ste je zadnji puta vidjeli? Ne zna baš točno, prije pet-šest dana, u prolazu, misli da je to bio utorak. Ima li ključ od stana u prizemlju? Ima. Hoće li im otvoriti? Hoće.

Ušli su, pogledali ofrlje naokolo. Sve izgleda u redu. Prosječan stan prosječne studentice. U kupaonicu nisu ulazili. Htjela im je reći da i tamo pogledaju, ali se predomislila. Ovako će zapravo biti zabavnije kad nadrljaju jer nisu dobro pregledali stan.

Službenici su rekli kako je majka prijavila nestanak, ali da to što joj se kćer nije javila pet dana i nema je trenutno u stanu ne mora ništa značiti. Znate kakva je ta današnja mladež. Rekla je da ne zna. Ipak, ako vidi studenticu, neka im javi. Hoće, naravno, rekla je.

 

Dan 6.

Vratila se s posla. Nema policije, nema žutih traka s natpisom „stop policija“ i  „zabranjen pristup“. Sve mirno. Sve dosadno. Leš mora da je već počeo fino zaudarati.

 

Dan 7.

I konačno! Policija na ulazu u dvorište.

- Stanite! Ne možete tu ulaziti! – policajac na ulazu.

- U redu je – čuje gazdu iz dvorišta. – Ona živi u gornjem stanu.

Pustili su je.

- Što se dogodilo? – pita.

- Našli su je – kaže gazda – mrtvu.

- Hm – kaže ona – konačno.

- U kupaonici. Mrtva već nekih tjedan dana prema gruboj procjeni patologa – uzbuđeno priča gazda – ubijena je. Grozno!

- Ubijena?

- Aha. Metak u glavu. Grozno izgleda! Ja sam je zapravo našao. Išao sam provjeriti što je s tim bojlerom, još je prije rekla kako nešto čudno cvili svaki put kada se upali, pa sam išao provjeriti... i našao je. Strašno! Naslonjena na zid u tuš-kabini. Onako, sva u odjeći i strašan smrad.  

- Znam – rekla je.

Gazda je nije čuo. Pričao je i dalje, još uvijek u nekom poluuzbuđenom stadiju šoka.

- Prvo su mislili da je pljačka, ali nema se tu što opljačkati, niti je provaljeno. Onda su mislili da je pokušaj silovanja ili neke druge vrste nasilja – ali sve je čisto. Osim metka, nema ni ogrebotine. Nikakvi tragovi borbe. Valjda je onda tu bio netko tko ju je poznavao, jer ga je pustila u kuću – uzbuđeno brblja gazda, donoseći zaključke poput pravog detektiva, a zapravo ponavljajući ono što je već nebrojeno puta čuo u kriminalističkim serijama. – Ali vrata su bila zaključana, njezin ključ na ormariću gdje ga valjda i inače drži. Sve je tako čudno. Besmisleno.

- Zanimljivo – kaže ona.

- Znate što ja mislim? – odjednom mu se razvedri lice, ali stiša glas i približi joj se da ga bolje čuje.

- Kako bih znala?

Gazda je prečuo pitanje.

- Ja mislim da je sigurno neka droga u pitanju! – povjerljivo. – Znate tu danjašnju mladež. Ali ona se nikada nije činila takvom curom. Uglavnom, uzet će nam otiske jer će pregledati cijeli stan u potrazi za nekim smislenim tragovima pa da mogu eliminirati naše.

- Eliminirati naše? Tako vam je rekla policija?

- Pa da mogu naći otiske ubojice – kaže gazda kao da je to nešto sasvim očito.

- Ili da vide kako nema drugih otisaka – rekla je. – Mislim da smo sada i mi osumnjičeni.

Gazda ju je zaprepašteno gledao. Tako nešto mu nije palo na pamet.

- Oboje imamo ključ od stana, oboje smo je poznavali – rekla je i namignula mu.

- Ali zašto bi je mi ubili?! – uvrijeđeno. – To nema smisla.

Nasmijala se.

- Ništa tu niti ne mora imati smisla – namigne mu još jednom.

Prišao im je službenik.

 

Dan 13.

Od otkrića leša nije se dogodilo više ništa novo. Sve je samo bilo misteriozno i neobjašnjivo. Izgledalo je kao da je studentica ubijena bez razloga. Patolog ju je prekopao uzduž i poprijeko – osim metka u glavi nije pronašao ništa sumnjivo. Na gazdinu žalost, nije bilo ni tragova droge. U stanu nisu nađeni nikakvi nepoznati otisci prstiju. Samo njezini, gazdini i od studentice. To je zapravo i bilo sumnjivo – sigurno su joj dolazili prijatelji ili dečko.... ali istraga je i dalje stajala na početku.

I zato je ona odlučila otići na policiju i sama se prijaviti. Da bude malo zanimljivije.

- Ja sam je ubila.

Službenici su je zbunjeno gledali. Tek se jedan sjetio profesionalnosti:

- Zašto?

- Iz dosade.

- Gospođice D, može neki konkretniji motiv?

- Nema konkretnije. To je najkonkretnije. Bilo mi je dosadno.

- A čime? – ovako bizaran slučaj još nije susreo.

- Pa očito revolverom budući da je u njezinoj glavi nađen metak ispucan iz revolvera.

- Možete li nam ga predati?

- Rado, ali mislim da je već kod vas. Osim ako nije još u njezinoj glavi.

Službenik je zbunjeno gleda.

- Revolver je u njezinoj glavi? – pita je misleći kako je zasigurno luda.

- Ne, barem ne moj. Da je u njezinoj glavi, već bi ga našli.

Služeniku u pomoć priskoči njegov suhonjavi kolega.

- Gospođice D, treba nam vaše oružje. Možete li nam ga predati?

- Mogu. Evo, čim završite s ispitivanjem, skoknem doma po njega, a u povratku vam mogu donijeti i krafne.

- Moji će ga kolege uzeti. Vi ne idete nikamo. Kada točno ste je ubili?

- U ono doba u koje je patolog utvrdio da je umrla. Nisam baš gledala na sat. Bilo mi je dosadno.

Zabavljalo ju je šokirati policijske službenike. Zbunjeno su je gledali.

- Znate li da vas zbog ovakvog ponašanja mogu kazniti zbog ometanja istrage – jedan je kolega pokušao uvesti malo autoriteta.

Ona se nasmijala.

- Pa ja vam pomažem u istrazi! Upravo sam vam otkrila ubojicu!

- Naredniče, njezina se izjava slaže sa svim dokazima – prošaptao je na uho jedan potrčko.

- Naravno da se slaže! Ponavlja sve što smo i sami objavili!

- Gospodo, jesam li slobodna ili ćete me ipak uhititi? – smješila se.

Na njezino zadovoljstvo, uhitili su je.

 

Dan 14.

Našli su njezin revolver, ali metak nije odgovarao. Neki žljebovi se nisu podudarali, što li već. Onda su uslijedila unakrsna ispitivanja.

- Je li to vaš revolver?

- Nije.

- Kako nije? Maloprije ste rekli da je!

- Pa što me onda već sedmi put pitate isto pitanje?

- Takva je procedura.

- I što, prvih šest puta vam se odgovor nije svidio?

- Ovdje mi postavljamo pitanja! – službenik bijesno udari šakom o stol.

Došao je novi mladi službenik, zamijeniti starijeg kolegu kojeg su poslali na pauzu.

- Gospođice D, je li to vaš revolver?

- Koji odgovor želite čuti? – uzdahne. Postaje joj dosadno.

- Istinit.

- Onda ipak je. Imam i dozvolu za njega.

Imala je.

- Zašto ste tražili dozvolu?

- Zbog sigurnosti.

- Kakve sigurnosti?

- Osobne sigurnosti.

- Može li malo konkretnije?

- Mlada sam, lijepa, živim sama u stanu u koji nije teško provaliti i u tom stanu moji su organi najvrijednije stvari.

- Organi? – zbunjeno.

- Da. Zar niste čuli za tržište organima? Crno tržište bijele robe? U kojoj zemlji vi živite?!

Taj je službenik odustao od ispitivanja.

- I to je oružje iz kojeg tvrdite da ste pucali?

- Tako je.

- Rekli su vam da metak ne odgovara?

- Jesu.

- I kako to objašnjavate?

- Ne objašnjavam. Nisam plaćena da bih se bavila forenzikom.

I ovaj je službenik odustao od ispitivanja.

- I dalje tvrdite kako je to oružje iz kojeg ste pucali? – došao je sljedeći.

- Tvrdim.

Opet u krug. Takav razgovor vodili su i jučer. Ovo joj postaje jako dosadno.

- Motiv?

- I vi sebe nazivate istražiteljem? – pita ga podrugljivo.

- Molim? – iznenađeno.

- Prijavim se da sam je ubila i još bi vi da vam riješim cijeli slučaj? Pa dajte, istražujte malo! Zaradite tu plaću!

I taj je službenik odustao.

- Motiv? – nadobudno je pokušao još jedan službenik.

Ona uzdahne.

- Rekla sam vam – bilo mi je dosadno.

Peti i posljednji – odustao.

 

Dan 15.

Danas je imala prvi sastanak s odvjetnikom. Imala je pravo na njega pa ga je onda i dobila. Igrom slučaja dopao ju je gospodin M, mladi ležeran odvjetnik u usponu, poznat po tome da nije izgubio još nijedan slučaj. Nakon veselog, ali šturog pozdrava, pitanje:

- Gospođice D (mogu li vas zvati samo D), dakle D, kako glasi vaša obrana?

- Kriva sam.

- Odlično! Dobro je da odvjetnik to zna. Onda mu je lakše dalje manipulirati dokazima. Ali to ste rekli meni i samo meni!

- Nije istina. Rekla sam svima.

- I više nikome! – energično. - Dakle, da se bacimo na posao. Ono što je dobro za vas: nije nađeno oružje iz kojeg je pucano, vaš revolver ne odgovara, nema vaših otiska prstiju na oružju (koje nije ni nađeno), nemate motiva...

- Ni alibija – podsjeti ga ona.

- Tako je! Ni alibija! Dakle, što ste radili u vrijeme kad je studentica ubijena?

- Ubijala je.

- No dobro! A inače? Što ćete reći sucu?

- Dosađivala se nasmrt.

- Pa ste usmrtili studenticu! – glasno se nasmijao tome. – Dobra pošalica!

- Nije šala.

Odvjetnik ju je prečuo.

- Dakle, vratimo se mi oružju – nije nađeno...

- Nađeno je. Ima moje otiske – prekine ga.

- Ali metak ne odgovara!

- Tako kažu. Ja sam iz njega pucala.

- I da zaista jeste...

- Jesam – opet ga prekine.

- I da zaista jeste, ŠŠŠŠT  - zašušti odvjetnik kad je vidio da ga opet pokušava prekinuti – i da zaista jeste, ne može se povezati s vama. Drugo – nemate motiva!

- Imam.

- Molim? Kako? Tu piše da nema!

- Rekla sam vam već. Dosađivala sam se.

- Izvrsno! Za ubojstvo iz dosade vas ne mogu optužiti, toga nema u zakonu! Iz nejaha, u afektu, s predumišljajem, hladnokrvno – to da. Ali iz dosade – to ne postoji! To je izvrsno! Vi ste praktički već slobodni! Alibi je, doduše, malo problematičan, malo ćemo poraditi na njemu, ali ionako nema svjedoka. Heh, barem ne živog – vragolasto joj namigne odvetnik.

- Bila sam tamo.

- Vi me naprosto želite uništiti! Nijedan slučaj nisam izgubio do sada i vi me sada, s tako jednostavnim slučajem, želite uništiti?! Praktički je već sve gotovo! Samo morate reći: „Nisam kriva“ i gotovo.

- Kriva sam.

Odvjetnik je počeo čupati kosu s glave. Izašao je iz sobe za razgovor i tražio psihijatarsku procjenu mentalnog stanja gospođice D zbog sumnje da je psihički poremećena.

Istovremeno, gospođica D je tražila procjenu mentalnog stanja gospodina odvjetnika zbog sumnje da će se psihički poremetiti.

 

Dan 17.

Ipak je morala pričekati dva dana na dolazak kriminalističkog psihologa. Imao je pune ruke posla tih dana s podvojenim ličnostima (uvijek jedna optužuje onu drugu za ubojstvo) i traumama.

Obavio je iscrpan razgovor s gospođicom D nakon čega je zaključio da je sve u redu. Imala je odličan matematički um, bila nadprosječno inteligentna, u potpunosti sposobna „razlikovati dobro od zla“. Sve čisto. Doduše, u zadnje je vrijeme patila od dosade. Ali nimalo poremećena.

Odvjetnik M tražio je da obavi još iscrpniji razgovor. Psiholog ga je nevoljko obavio. Ista dijagnoza.

- Ali ipak, gospođica D iskazuje zabrinutost za vas, gospodine M – rekao je psiholog odvjetniku. – Misli da vas njezin slučaj jako umara i da nećete moći izaći na kraj s time.

- Možete li je staviti na promatranje, tjedan dana?

- Mogu, ali nema potrebe.

- Stavite je ipak. Jer, ili je zaista ubila tu sirotu studenticu (kako li joj je uopće ime...) i dobro namjestila dokaze pa nas sada fino vuče za nos – što je genijalno, ali poremećeno. Ili je nije ubila, ali je uvjerena da jest – što je opet poremećaj. U svakom slučaju – poremećeno!

- Gospodine M, uvjeravam vas, vaša klijentica je jedna posve stabilna osoba.

- Svejedno, stavite je na promatranje. Država plaća.

 

Dan 25.

Nakon što ju je stručno osoblje tjedan dana u posebnom pritvoru promatralo kako provodi dane – od 0 do 24 – dok spava, jede, čita, bulji u prazno, obavlja nuždu, razgovara s odvjetnikom (s kojim još uvijek nije našla zajednički jezik) opet su dali dijagnozu: sve je u najboljem redu. Umno neporemećena osoba da umno neporemećenija ne može biti. Međutim, i oni su se zabrinuli za zdravlje gospodina odvjetnika zbog njezinog slučaja.

- Dakle, vi naprosto odbijate sudjelovati! – frustrirano će odvjetnik nakon tjedan dana promatranja. – Kad već silno imate potrebu da pred sudom izjavite kako ste krivi, mogli smo se bar izvući na psihičku neuračunljivost. Lako bi ih uvjerio kako mislite da ste je ubili jer vam nisu sve na broju! Sve što ste trebali napraviti dok ste bili na promatranju je malo se praviti poremećenom! Češljati se vilicom, pričati nešto nesuvislo, što ja znam!

- To je dosadno – odmahnula je rukom. – Osim toga, ne želim ostatak života provoditi po ustanovama.

- Ma ne bi trebali ostatak života! Samo dok se ne izliječite. A budući da ste zdravi, to bi kratko trajalo.

- To je varanje.

Odvjetnik se zdušno nasmijao.

- Gospođice D, skužili ste me – namigne joj – mene i sve uspješne odvjetnike. Tako se igra ova igra. Što biste vi htjeli? Provesti ostatak života u zatvoru ili nekoliko tjedana na psihijatriji?

- Niti jedno niti drugo.

- Pa možemo vas i proglasiti nevinom. To je još lakše. Dokaza nema, motiva nema, svjedoka nema. Sve što trebate reći je da ste nevini. Doduše, tada bi vas mogli optužiti za ometanje istrage zbog lažnog priznanja... sitnica za nas. Izvučemo vas na račun proživljene traume zbog počinjenog umorstva u vašoj neposrednoj blizini, bili ste šokirani, smušeni i zabunom ste priznali... – odvjetnik se ushodao u žaru. – Još ćete dobiti i odštetu zbog boravka u pritvoru i na promatranju! I naravno, odštetu za vaše dragocijeno vrijeme koje vam nitko ne može nadoknaditi! I naravno – tu malo snizi glas – sitna provizijica za moj trud. Slučaj rješen! Dakle, samo recite: nisam kriva! I sve ostalo prepustite meni! – odvjetnik je već užurbano počeo spremati papire u torbu s namjerom da što prije napusti prostoriju.

- To bi bila laž.

Odvjetnik je gleda u čudu.

- Pa dobro, jeste li vi sasvim poremećeni?!

- Nisam nimalo. Potvrdio psiholog i cijelo stručno osoblje. I to više puta. Ja im vjerujem. Trebali bi i vi. Mislim i da vam to piše u tim papirima koje nosite sa sobom. Trebali biste ih pročitati. Ali čini mi se da se vi malo gubite u zadnje vrijeme...

Odvjetnik je posve pocrvenio u licu, već mu se javlja tik: žmirka desnim okom.

- Ako ste zaista ubili tu studenticu kao što tvrdite...

- Jesam – upadica.

- I ako vas to ni najmanje ne zamara...

- Ali zamara me.

- Zar zbilja? – u čuđenju.

- Zbilja.

- Zašto?

- Ah, ne biste razumjeli... – uzdahne.

- Dobro, nije ni bitno. Ako vas to ne zamara (bez obzira što vas zamara), zašto vam je problem izreći tu jednu malu bijednu laž?!

- Ah, ni to ne biste razumjeli.

Odvjetnik je zatražio izvanredni godišnji.

 

(....)

Bilo je to zabavnije od pisanja priča. A ni odšteta za nanesenu duševnu bol od strane državnih tijela nije bila loša. Jedino se odvjetnik nije dobro proveo, tek započeta karijera već je bila upropaštena: ometanje istrage, lažno optuživanje, podmetanje dokaza...

 

Dan 103.

Bilo joj je opet dosadno.

Jako dosadno.

A u stan ispod uselila se nova studentica.

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg