proza

Petra Schneider: Corpus delicti

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Petra Schneider (1994., Zagreb) studira geologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Priče su joj objavljivane u sklopu mnogobrojnih natječaja, uključujući Brod kulture 2014., Natječaja za kratku priču-satiru Slavko Kolar 2014., te Natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor gdje je iste godine osvojila drugu nagradu.



 

 CORPUS DELICTI

 

 

Najviše se bojimo onoga što ne možemo razumjeti.

A najviše nas umara dosada.

*

Čovjek je čovjeku lud.

 

 

Dan 1.

Bezbrižno je došla doma nakon nimalo napornog dana na poslu i uopće je nije zamaralo što je kat niže leš. Tek je prvi dan i prerano je da itko išta posumnja ili primijeti. Doduše, gazda vrlo često obilazi kuću (iako ne živi u njoj), dolazi svaki drugi-treći dan podrezati lozu, urediti ruže, pomesti ionako uvijek čisto dvorište... ali ako i dođe, malo je vjerojatno da će nepozvan ulaziti u stan u prizemlju budući da zna kako je studentica ovih dana u gradu i boravi u tom stanu.

 

Dan 2.

Vratila se s posla, malo kasnije nego jučer, nakon jednako nenapornog dana. Danas je sredila svoj revolverčić, napravila nekoliko preinaka tako da se onaj metak u tijelu studentice ne može povezati s njezinim revolverom. Još uvijek nitko nije otkrio tijelo. Ostatak dana jednako jednolik i uobičajen kao i inače.

 

Dan 3.

Vratila se s posla. Sve čisto. Nema policije – nema nikoga. Leš se vjerojatno i dalje postojano raspada u onoj maloj sluzavoj kupaonici. Ipak, majka studentice bi se sad već mogla zabrinuti. (Živi u drugom gradu još od početka njezinog studija.) Studentica je rekla kako se čuje telefonom s mamom svaki dan. Sad je već treći dan i uskoro će netko početi dizati paniku. Možda stvari konačno postanu zanimljive.

Otišla je do streljane i ispucala nekoliko metaka za slučaj da se netko pametan iz nekog razloga u nekoj malo vjerojatnoj situaciji sjeti provjeriti kada je posljednji put pucano iz njezinog revolvera.

Vratila se doma.

Nema i dalje nikoga. Isto kao i jučer.

 

Dan 4.

Subota. Danas bi već netko stvarno trebao posumnjati. Gazda će se sigurno pojaviti, ako ništa barem da malo glanca onaj stari mercedes koji godinama stoji na tepihu u garaži.

U međuvremenu, još jedna dosadna subota.

Možda da ipak sama prijavi leš? Ma ne. Otkrit će se uskoro.

 

Dan 5.

Nedjelja. Što se događa? Zašto nije prijavljen nestanak studentice? Već je sve trebalo biti uzbudljivo i vrvjeti od policije.

Gazda je došao poslijepodne. Rovario pola sata po garaži. Pitao ju je li studentica doma. Rekla je da ne zna, možda je. Gazda nije ulazio u stan u prizemlju.

Kasnije tog dana došao je policijski auto i par službenika pitalo je za studenticu. Konačno.

Rekla je da je nije vidjela već gotovo tjedan dana. Kad točno ste je zadnji puta vidjeli? Ne zna baš točno, prije pet-šest dana, u prolazu, misli da je to bio utorak. Ima li ključ od stana u prizemlju? Ima. Hoće li im otvoriti? Hoće.

Ušli su, pogledali ofrlje naokolo. Sve izgleda u redu. Prosječan stan prosječne studentice. U kupaonicu nisu ulazili. Htjela im je reći da i tamo pogledaju, ali se predomislila. Ovako će zapravo biti zabavnije kad nadrljaju jer nisu dobro pregledali stan.

Službenici su rekli kako je majka prijavila nestanak, ali da to što joj se kćer nije javila pet dana i nema je trenutno u stanu ne mora ništa značiti. Znate kakva je ta današnja mladež. Rekla je da ne zna. Ipak, ako vidi studenticu, neka im javi. Hoće, naravno, rekla je.

 

Dan 6.

Vratila se s posla. Nema policije, nema žutih traka s natpisom „stop policija“ i  „zabranjen pristup“. Sve mirno. Sve dosadno. Leš mora da je već počeo fino zaudarati.

 

Dan 7.

I konačno! Policija na ulazu u dvorište.

- Stanite! Ne možete tu ulaziti! – policajac na ulazu.

- U redu je – čuje gazdu iz dvorišta. – Ona živi u gornjem stanu.

Pustili su je.

- Što se dogodilo? – pita.

- Našli su je – kaže gazda – mrtvu.

- Hm – kaže ona – konačno.

- U kupaonici. Mrtva već nekih tjedan dana prema gruboj procjeni patologa – uzbuđeno priča gazda – ubijena je. Grozno!

- Ubijena?

- Aha. Metak u glavu. Grozno izgleda! Ja sam je zapravo našao. Išao sam provjeriti što je s tim bojlerom, još je prije rekla kako nešto čudno cvili svaki put kada se upali, pa sam išao provjeriti... i našao je. Strašno! Naslonjena na zid u tuš-kabini. Onako, sva u odjeći i strašan smrad.  

- Znam – rekla je.

Gazda je nije čuo. Pričao je i dalje, još uvijek u nekom poluuzbuđenom stadiju šoka.

- Prvo su mislili da je pljačka, ali nema se tu što opljačkati, niti je provaljeno. Onda su mislili da je pokušaj silovanja ili neke druge vrste nasilja – ali sve je čisto. Osim metka, nema ni ogrebotine. Nikakvi tragovi borbe. Valjda je onda tu bio netko tko ju je poznavao, jer ga je pustila u kuću – uzbuđeno brblja gazda, donoseći zaključke poput pravog detektiva, a zapravo ponavljajući ono što je već nebrojeno puta čuo u kriminalističkim serijama. – Ali vrata su bila zaključana, njezin ključ na ormariću gdje ga valjda i inače drži. Sve je tako čudno. Besmisleno.

- Zanimljivo – kaže ona.

- Znate što ja mislim? – odjednom mu se razvedri lice, ali stiša glas i približi joj se da ga bolje čuje.

- Kako bih znala?

Gazda je prečuo pitanje.

- Ja mislim da je sigurno neka droga u pitanju! – povjerljivo. – Znate tu danjašnju mladež. Ali ona se nikada nije činila takvom curom. Uglavnom, uzet će nam otiske jer će pregledati cijeli stan u potrazi za nekim smislenim tragovima pa da mogu eliminirati naše.

- Eliminirati naše? Tako vam je rekla policija?

- Pa da mogu naći otiske ubojice – kaže gazda kao da je to nešto sasvim očito.

- Ili da vide kako nema drugih otisaka – rekla je. – Mislim da smo sada i mi osumnjičeni.

Gazda ju je zaprepašteno gledao. Tako nešto mu nije palo na pamet.

- Oboje imamo ključ od stana, oboje smo je poznavali – rekla je i namignula mu.

- Ali zašto bi je mi ubili?! – uvrijeđeno. – To nema smisla.

Nasmijala se.

- Ništa tu niti ne mora imati smisla – namigne mu još jednom.

Prišao im je službenik.

 

Dan 13.

Od otkrića leša nije se dogodilo više ništa novo. Sve je samo bilo misteriozno i neobjašnjivo. Izgledalo je kao da je studentica ubijena bez razloga. Patolog ju je prekopao uzduž i poprijeko – osim metka u glavi nije pronašao ništa sumnjivo. Na gazdinu žalost, nije bilo ni tragova droge. U stanu nisu nađeni nikakvi nepoznati otisci prstiju. Samo njezini, gazdini i od studentice. To je zapravo i bilo sumnjivo – sigurno su joj dolazili prijatelji ili dečko.... ali istraga je i dalje stajala na početku.

I zato je ona odlučila otići na policiju i sama se prijaviti. Da bude malo zanimljivije.

- Ja sam je ubila.

Službenici su je zbunjeno gledali. Tek se jedan sjetio profesionalnosti:

- Zašto?

- Iz dosade.

- Gospođice D, može neki konkretniji motiv?

- Nema konkretnije. To je najkonkretnije. Bilo mi je dosadno.

- A čime? – ovako bizaran slučaj još nije susreo.

- Pa očito revolverom budući da je u njezinoj glavi nađen metak ispucan iz revolvera.

- Možete li nam ga predati?

- Rado, ali mislim da je već kod vas. Osim ako nije još u njezinoj glavi.

Službenik je zbunjeno gleda.

- Revolver je u njezinoj glavi? – pita je misleći kako je zasigurno luda.

- Ne, barem ne moj. Da je u njezinoj glavi, već bi ga našli.

Služeniku u pomoć priskoči njegov suhonjavi kolega.

- Gospođice D, treba nam vaše oružje. Možete li nam ga predati?

- Mogu. Evo, čim završite s ispitivanjem, skoknem doma po njega, a u povratku vam mogu donijeti i krafne.

- Moji će ga kolege uzeti. Vi ne idete nikamo. Kada točno ste je ubili?

- U ono doba u koje je patolog utvrdio da je umrla. Nisam baš gledala na sat. Bilo mi je dosadno.

Zabavljalo ju je šokirati policijske službenike. Zbunjeno su je gledali.

- Znate li da vas zbog ovakvog ponašanja mogu kazniti zbog ometanja istrage – jedan je kolega pokušao uvesti malo autoriteta.

Ona se nasmijala.

- Pa ja vam pomažem u istrazi! Upravo sam vam otkrila ubojicu!

- Naredniče, njezina se izjava slaže sa svim dokazima – prošaptao je na uho jedan potrčko.

- Naravno da se slaže! Ponavlja sve što smo i sami objavili!

- Gospodo, jesam li slobodna ili ćete me ipak uhititi? – smješila se.

Na njezino zadovoljstvo, uhitili su je.

 

Dan 14.

Našli su njezin revolver, ali metak nije odgovarao. Neki žljebovi se nisu podudarali, što li već. Onda su uslijedila unakrsna ispitivanja.

- Je li to vaš revolver?

- Nije.

- Kako nije? Maloprije ste rekli da je!

- Pa što me onda već sedmi put pitate isto pitanje?

- Takva je procedura.

- I što, prvih šest puta vam se odgovor nije svidio?

- Ovdje mi postavljamo pitanja! – službenik bijesno udari šakom o stol.

Došao je novi mladi službenik, zamijeniti starijeg kolegu kojeg su poslali na pauzu.

- Gospođice D, je li to vaš revolver?

- Koji odgovor želite čuti? – uzdahne. Postaje joj dosadno.

- Istinit.

- Onda ipak je. Imam i dozvolu za njega.

Imala je.

- Zašto ste tražili dozvolu?

- Zbog sigurnosti.

- Kakve sigurnosti?

- Osobne sigurnosti.

- Može li malo konkretnije?

- Mlada sam, lijepa, živim sama u stanu u koji nije teško provaliti i u tom stanu moji su organi najvrijednije stvari.

- Organi? – zbunjeno.

- Da. Zar niste čuli za tržište organima? Crno tržište bijele robe? U kojoj zemlji vi živite?!

Taj je službenik odustao od ispitivanja.

- I to je oružje iz kojeg tvrdite da ste pucali?

- Tako je.

- Rekli su vam da metak ne odgovara?

- Jesu.

- I kako to objašnjavate?

- Ne objašnjavam. Nisam plaćena da bih se bavila forenzikom.

I ovaj je službenik odustao od ispitivanja.

- I dalje tvrdite kako je to oružje iz kojeg ste pucali? – došao je sljedeći.

- Tvrdim.

Opet u krug. Takav razgovor vodili su i jučer. Ovo joj postaje jako dosadno.

- Motiv?

- I vi sebe nazivate istražiteljem? – pita ga podrugljivo.

- Molim? – iznenađeno.

- Prijavim se da sam je ubila i još bi vi da vam riješim cijeli slučaj? Pa dajte, istražujte malo! Zaradite tu plaću!

I taj je službenik odustao.

- Motiv? – nadobudno je pokušao još jedan službenik.

Ona uzdahne.

- Rekla sam vam – bilo mi je dosadno.

Peti i posljednji – odustao.

 

Dan 15.

Danas je imala prvi sastanak s odvjetnikom. Imala je pravo na njega pa ga je onda i dobila. Igrom slučaja dopao ju je gospodin M, mladi ležeran odvjetnik u usponu, poznat po tome da nije izgubio još nijedan slučaj. Nakon veselog, ali šturog pozdrava, pitanje:

- Gospođice D (mogu li vas zvati samo D), dakle D, kako glasi vaša obrana?

- Kriva sam.

- Odlično! Dobro je da odvjetnik to zna. Onda mu je lakše dalje manipulirati dokazima. Ali to ste rekli meni i samo meni!

- Nije istina. Rekla sam svima.

- I više nikome! – energično. - Dakle, da se bacimo na posao. Ono što je dobro za vas: nije nađeno oružje iz kojeg je pucano, vaš revolver ne odgovara, nema vaših otiska prstiju na oružju (koje nije ni nađeno), nemate motiva...

- Ni alibija – podsjeti ga ona.

- Tako je! Ni alibija! Dakle, što ste radili u vrijeme kad je studentica ubijena?

- Ubijala je.

- No dobro! A inače? Što ćete reći sucu?

- Dosađivala se nasmrt.

- Pa ste usmrtili studenticu! – glasno se nasmijao tome. – Dobra pošalica!

- Nije šala.

Odvjetnik ju je prečuo.

- Dakle, vratimo se mi oružju – nije nađeno...

- Nađeno je. Ima moje otiske – prekine ga.

- Ali metak ne odgovara!

- Tako kažu. Ja sam iz njega pucala.

- I da zaista jeste...

- Jesam – opet ga prekine.

- I da zaista jeste, ŠŠŠŠT  - zašušti odvjetnik kad je vidio da ga opet pokušava prekinuti – i da zaista jeste, ne može se povezati s vama. Drugo – nemate motiva!

- Imam.

- Molim? Kako? Tu piše da nema!

- Rekla sam vam već. Dosađivala sam se.

- Izvrsno! Za ubojstvo iz dosade vas ne mogu optužiti, toga nema u zakonu! Iz nejaha, u afektu, s predumišljajem, hladnokrvno – to da. Ali iz dosade – to ne postoji! To je izvrsno! Vi ste praktički već slobodni! Alibi je, doduše, malo problematičan, malo ćemo poraditi na njemu, ali ionako nema svjedoka. Heh, barem ne živog – vragolasto joj namigne odvetnik.

- Bila sam tamo.

- Vi me naprosto želite uništiti! Nijedan slučaj nisam izgubio do sada i vi me sada, s tako jednostavnim slučajem, želite uništiti?! Praktički je već sve gotovo! Samo morate reći: „Nisam kriva“ i gotovo.

- Kriva sam.

Odvjetnik je počeo čupati kosu s glave. Izašao je iz sobe za razgovor i tražio psihijatarsku procjenu mentalnog stanja gospođice D zbog sumnje da je psihički poremećena.

Istovremeno, gospođica D je tražila procjenu mentalnog stanja gospodina odvjetnika zbog sumnje da će se psihički poremetiti.

 

Dan 17.

Ipak je morala pričekati dva dana na dolazak kriminalističkog psihologa. Imao je pune ruke posla tih dana s podvojenim ličnostima (uvijek jedna optužuje onu drugu za ubojstvo) i traumama.

Obavio je iscrpan razgovor s gospođicom D nakon čega je zaključio da je sve u redu. Imala je odličan matematički um, bila nadprosječno inteligentna, u potpunosti sposobna „razlikovati dobro od zla“. Sve čisto. Doduše, u zadnje je vrijeme patila od dosade. Ali nimalo poremećena.

Odvjetnik M tražio je da obavi još iscrpniji razgovor. Psiholog ga je nevoljko obavio. Ista dijagnoza.

- Ali ipak, gospođica D iskazuje zabrinutost za vas, gospodine M – rekao je psiholog odvjetniku. – Misli da vas njezin slučaj jako umara i da nećete moći izaći na kraj s time.

- Možete li je staviti na promatranje, tjedan dana?

- Mogu, ali nema potrebe.

- Stavite je ipak. Jer, ili je zaista ubila tu sirotu studenticu (kako li joj je uopće ime...) i dobro namjestila dokaze pa nas sada fino vuče za nos – što je genijalno, ali poremećeno. Ili je nije ubila, ali je uvjerena da jest – što je opet poremećaj. U svakom slučaju – poremećeno!

- Gospodine M, uvjeravam vas, vaša klijentica je jedna posve stabilna osoba.

- Svejedno, stavite je na promatranje. Država plaća.

 

Dan 25.

Nakon što ju je stručno osoblje tjedan dana u posebnom pritvoru promatralo kako provodi dane – od 0 do 24 – dok spava, jede, čita, bulji u prazno, obavlja nuždu, razgovara s odvjetnikom (s kojim još uvijek nije našla zajednički jezik) opet su dali dijagnozu: sve je u najboljem redu. Umno neporemećena osoba da umno neporemećenija ne može biti. Međutim, i oni su se zabrinuli za zdravlje gospodina odvjetnika zbog njezinog slučaja.

- Dakle, vi naprosto odbijate sudjelovati! – frustrirano će odvjetnik nakon tjedan dana promatranja. – Kad već silno imate potrebu da pred sudom izjavite kako ste krivi, mogli smo se bar izvući na psihičku neuračunljivost. Lako bi ih uvjerio kako mislite da ste je ubili jer vam nisu sve na broju! Sve što ste trebali napraviti dok ste bili na promatranju je malo se praviti poremećenom! Češljati se vilicom, pričati nešto nesuvislo, što ja znam!

- To je dosadno – odmahnula je rukom. – Osim toga, ne želim ostatak života provoditi po ustanovama.

- Ma ne bi trebali ostatak života! Samo dok se ne izliječite. A budući da ste zdravi, to bi kratko trajalo.

- To je varanje.

Odvjetnik se zdušno nasmijao.

- Gospođice D, skužili ste me – namigne joj – mene i sve uspješne odvjetnike. Tako se igra ova igra. Što biste vi htjeli? Provesti ostatak života u zatvoru ili nekoliko tjedana na psihijatriji?

- Niti jedno niti drugo.

- Pa možemo vas i proglasiti nevinom. To je još lakše. Dokaza nema, motiva nema, svjedoka nema. Sve što trebate reći je da ste nevini. Doduše, tada bi vas mogli optužiti za ometanje istrage zbog lažnog priznanja... sitnica za nas. Izvučemo vas na račun proživljene traume zbog počinjenog umorstva u vašoj neposrednoj blizini, bili ste šokirani, smušeni i zabunom ste priznali... – odvjetnik se ushodao u žaru. – Još ćete dobiti i odštetu zbog boravka u pritvoru i na promatranju! I naravno, odštetu za vaše dragocijeno vrijeme koje vam nitko ne može nadoknaditi! I naravno – tu malo snizi glas – sitna provizijica za moj trud. Slučaj rješen! Dakle, samo recite: nisam kriva! I sve ostalo prepustite meni! – odvjetnik je već užurbano počeo spremati papire u torbu s namjerom da što prije napusti prostoriju.

- To bi bila laž.

Odvjetnik je gleda u čudu.

- Pa dobro, jeste li vi sasvim poremećeni?!

- Nisam nimalo. Potvrdio psiholog i cijelo stručno osoblje. I to više puta. Ja im vjerujem. Trebali bi i vi. Mislim i da vam to piše u tim papirima koje nosite sa sobom. Trebali biste ih pročitati. Ali čini mi se da se vi malo gubite u zadnje vrijeme...

Odvjetnik je posve pocrvenio u licu, već mu se javlja tik: žmirka desnim okom.

- Ako ste zaista ubili tu studenticu kao što tvrdite...

- Jesam – upadica.

- I ako vas to ni najmanje ne zamara...

- Ali zamara me.

- Zar zbilja? – u čuđenju.

- Zbilja.

- Zašto?

- Ah, ne biste razumjeli... – uzdahne.

- Dobro, nije ni bitno. Ako vas to ne zamara (bez obzira što vas zamara), zašto vam je problem izreći tu jednu malu bijednu laž?!

- Ah, ni to ne biste razumjeli.

Odvjetnik je zatražio izvanredni godišnji.

 

(....)

Bilo je to zabavnije od pisanja priča. A ni odšteta za nanesenu duševnu bol od strane državnih tijela nije bila loša. Jedino se odvjetnik nije dobro proveo, tek započeta karijera već je bila upropaštena: ometanje istrage, lažno optuživanje, podmetanje dokaza...

 

Dan 103.

Bilo joj je opet dosadno.

Jako dosadno.

A u stan ispod uselila se nova studentica.

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg