proza

Marija Solarević: Itinerar

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Solarević (1987., Zagreb) diplomirala je pedagogiju i etnologiju s kulturnom antropologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osvajila je MetaFora nagradu u organizaciji Knjižnice Vladimira Nazora, u Centru za kreativno pisanje pohađa radionice i stvara kolumnu o književnosti i pop-kulturi. Trenutno piše zbirku kratkih priča "Noćne ptice".



 

 Itinerar

 

 

{Sara}

Stigli smo zajedno sa linijom koja razdvaja dan od noći. Dalmoš i ja smo planirali ovo godinu dana. On je htio odustati u zadnji čas pa sam mu posudio 1800 kuna koje su mu falile. To je istih 1800 kojima mi je platio uređivanje svog diplomskog. Želudac mi se preselio u grlo kada se avion počeo spuštati na razmeđi svjetla. Ispod nas je uska traka kopna okružena morem i signalnim svjetlima. Izašli smo u svježe jutro. Ostatak ekipe je doma u smrdljivom gradu. Mi smo na Fuerteventuri, ni na nebu ni na zemlji, mjestu koje ni u kojem smjeru svijeta ne ograničava ništa i kada pogledaš u pučinu gledaš ravno u ocean, ili ravno u svemir kad se sjetiš da je nebo zakrivljeno i on leži pred tobom nadohvat ruke.

 Ušli smo u hotel pored slijepog gitarista koji je svirao Santanine pjesme. Svaka zgrada je bijela. Tamnopute sobarice su nasmiješene. Dobivam ključ naše sobe. Zavaljujem se u krevet čija posteljina miriši na oprano. Moj dalmoš si lomi leđa da podigne kovčeg na krevet. Što si to ponio unutra za tjedan dana surfanja, pitam ga, zimski kaput i utege za vježbanje?

Nešto još bolje, namiguje mi on.

Otvori kovčeg do kraja i unutra ugledam njegovu djevojku Saru skvrčenu u kontorcionističkom grču.

Naš je odmor od tog trenutka prestao biti obojen osjećajem lakoće. Rubovi Fuerteventure sada su postali jasno vidljivi, rubovi opasani zatvorskim rešetkama iza kojih će nas obojicu baciti čim se check-outamo odavde i tijelo bude pronađeno.

Dalmoš se čudio kako se to moglo dogoditi.

- Što si očekivao kretenu? - kažem mu. - Kako si mogao živu curu nagurati u kovčeg bez zraka? Kako je prošla kroz sigurnosne provjere??

- Iman ujaka koji radi na pisti - on će meni. - Nisan imo love za drugu kartu.

- Znam, ja sam ti platio i ono kaj ti je za vlastitu falilo. Kriste isuse. Kako vam je to uopće palo na pamet??

Ushodao sam se po sobi kad me prereže misao poput trnja zabijenog u čeoni režanj: Je li ona dobrovoljno ušla unutra? Znao sam da je Sara bivša gimnastičarka i da je s ovim mojim kretenom od frenda u vezi, ali mislio sam da je pametnija.

Kakvo je to pitanje, dođe on meni pa slegne košćatim ramenima, naravno da je. Tako on kaže.

- Mislio sam da ju voliš – optužim ga. 

Sranje.

Nije mi izgledao kao da mu je stvarno žao. Više onako olakšan. Stari moj, ako si htio prekinuti vezu, ima normalnih načina. Ima ljudi koje platiš pa pošalju mail umjesto tebe. U ime isusovo kurčevo. Približio sam se kovčegu, još je uvijek stajao kao onda kad ga je dalmoš otvorio i ispustio rub poklopca iz ruke kad je vidio što je napravio. Pokušao sam zamisliti Sarin ulazak unutra pa trenutak kad su joj odrvenili udovi i kada je počela osjećati žmarce posvuda i kako ih nije mogla otresti. Onda kako postaje sve toplije, zagušljivo kao u prenatrpanom busu, možda su je poklopili i teškim paketima, možda je pala u nesvijest i ugušila se u duboku crnom snu. Možda je cijelo vrijeme bila pri svijesti. Ne vidim joj oči, prekrivene su kapcima. U glavi počinjem osjećati pritisak kako raste i kuca po unutarnjoj strani moje lubanje kao po vratima stana. Ili hotelske sobe: posluga u sobu. Pogledam dalmoša još jednom, - Jesi li ti to naručio?

- Jesam - kaže mi. - Bio san gladan - doda.

-Ti si idiot.

Zatvorim kovčeg ne gledajući dolje i sada su i moji otisci bili po svemu. Ulazi poslužitelj blistavog osmijeha s pladnjevima punima meko prženih jaja na oko čija se iznutrica polako prelijevala preko ruba porculanskog tanjura i kapala po ovojnici mog mozga.

 

{Lucinda}

Zadržavajući dah u sebi, ušli smo u crni kombi. Naši vodiči; nasmiješeni, moj dalmoš; mrk. Uvijek je furao taj ispaćen teretom postojanja loverboy đir. Nije morao dugo čekati - kraj njega je sjela plavooka Lucinda.

On je prvi birao sjedalo, naravno. Uvijek je spor i treba ga se čekati ali u ovim je stvarima nevjerojatno brz. Uzeo sam tabletu protiv mučnine i obrisao znoj sa čela. Osjećao sam se kao da ne mogu udahnuti do kraja, kao da mi je tlak pao. Otvoreno plavetnilo neba me stiskalo prema dolje više nego dok smo letjeli avionom na nadmorskoj visini.

Prisluškivao sam njihov razgovor, prvo je bilo nesuvislo nabadanje na krnjim jezicima, nešto engleskog, nešto talijanskog, nešto pokazivanja rukama i izmjenjivanje slika sa mobitela.

Lucinda je bila potomkinja plemstva sa sjevera Italije, religiozna cura sa velikim napetim sisama i došla je ovdje surfati jer joj je trebala promjena. - Jesam ti rekao - govorio mi je dalmoš u zvučnom registru jedva čujnog šapta. - Dođeš na ovakve stvari i upoznaš gro ekipe kojoj ovo nije ka tebi jednom u životu nego svakodnevna zafrkancija. Mogli bi se s njima skompati - zaključio je na kraju i okrenuo se nazad Lucindi koja ga jedva dočeka. Znao sam da flert s njom pokušava opravdati sebi razumljivim razlozima. Primjerice, slobodan je čovjek sada.

Okrenuo sam lice prema suncu, prema prozoru. - Aj vont tu nou if mejbi tunajajt ju vuld spen tajm vit mi end maj frend Boris in ar rum.

Šutnem ga laktom u rebra. - Jesi ti normalan?

- Ne, šta ti je? - pita me sav razdražen.

- Znaš da ne može kod nas.

- Jel zbog onog sa Sarom? Rišiće se to već nekako - odmahne mi rukom u facu.

- Tiše debilu.

- Ma ne razumije ti ona nas.

Lucinda mi se smiješi cijelo vrijeme dok joj je dalmoš bio okrenut leđima.

Prije obale smo stali u botaničkom vrtu. Bio je to komad zemljišta prepun sasušenog bilja. Kao, zelena oaza usred pustoši. Ali ništa nije bilo zeleno. Naš vodič je sve pokušao okrenuti na šalu. Izgledao je kao da je previše puta udario glavom u dasku. Popio sam još jednu tabletu za mučninu.

Lucinda je nosila poderane traper hlačice, staru majicu i čvrstu narukvicu od pravog zlata. Uhvatio sam trenutak kad je dalmoš pišao iza ugla a ona jaukala nad nekom uvelom biljkom. Odjednom sam se sjetio talijanskog iz srednje škole i progovorio. Rekao sam joj da ne može kod nas večeras. Ona se rastuži. Rekao sam joj da ne može kod nas jer ju ja želim izvesti van na večeru i novčanik me odmah zaboli od te izjave, ali nisam imao drugog izgovora.

Mislio sam da će zakolutati očima. Ona poskoči od veselja i zagrli me. Kaže mi da sam joj se svidio puno više od mog prijatelja, sviđaju joj se tipovi koji su tihi i ne pokušavaju nametnuti sebe na prvu. "Mislim da su takvi dečki pametniji."

Ako imaš test inteligencije sa sobom, mislio sam, volio bih ti pokazati koliko si u krivu.

Dalmoš se vrati i pita me "Koji ti je?" gestikulirajući iza Lucindinih suncem opaljenih leđa. Bilo mu je krivo što konačno ja prvi dobivam djevojku. I što sam ju odvratio od naše sobe.

- Upropastija si nam trud prika.

- Nisam ti ja upropastio ništa - odgovaram u strahu da nas vodič ne čuje. - Kao da ne znaš kakva je situacija u sobi.

- A znan - zapali cigaretu. - Znan kakva je i ne mislin da je tako loša.

Da nas netko čuje, pomislio bi da krademo hotelske ogrtače ili da smo zaštopali wc pa pokušavamo proći bez kazne.

U kombi se vraćamo poput neprijatelja. Dalmoš sjeda skroz naprijed daleko od mene, nabacuje naočale na nos, pravi se da me ne vidi.

Na plažu izlazim prvi. Navlačim usko odijelo za u vodu. Radim yogu preko daske koju je instruktor postavio pred mene, kaskam za svima. Lucinda izvodi položaje s lakoćom i bez sumnje u sebe. Kosu je vezala u elegantnu pundžu. Iz nje kad ju rasplete možda ispadne samo kosa, a možda i sve njezine misli – pundža je možda čep koji drži Lucindinu glavu na okupu a mi to ne znamo. Sunce nas prži. Osjećao sam se smiješno. Pratio sam upute i uzeo dasku u more.

Pola dana lopatamo rukama u plitkim vodama, bole me ramena, ispuhujem zrak na nozdrve, osjećam tablete u trbuhu, tijelo mi je teško. Želim odustati. 

Uskoro pokušavam uloviti prvi val. Prebrz je a ja sam spor. Lucinda me pretječe poput morske vile na svojoj kočiji od pjene. Skupljam snagu, lopatam prema naprijed, mišić me peče. Stavljam ruke na dasku i podižem se na noge, val me gura i na pet sekundi ja stojim, ja ga jašim i onda padam ispod površine, daska se vrti i udara me u nos. Sve se maglilo od podignutog pijeska, bistrina vode se izgubila. Nisam znao gdje je gore a gdje dolje.

 Negdje iznad mene i dalje su prolazili valovi, ja poput puža ispod njih sjedim na dnu. Onda su mi se pluća stegnula na unutra.

Svi moji novi prijatelji tamo gore klize na svojim daskama, njihove sjene šaraju dno sa kojeg ih gledam poput morskog psa koji čeka. Polako počinjem gubiti svijest. Prostor ispod površine kada nemaš bocu kisika sa sobom je valjda poput prtljažnog skladišta avionskog spremnika - toliko puno prostora, a sve te gnječi. Pokušaš udahnuti, znaš da to nije pametno, tama će ti ući u usta. Možeš se probiti do površine ili ostati sjediti dok nitko još nije primijetio da te nema. Otplivao sam gore zadnjom snagom koja mi je ostala i našao se u prostoru između dva vala; onog s kojeg sam pao i onoga koji tek dolazi. Iz vodenog zida izađe ruka bez tijela. Njeni prsti pružali su se prema meni. Nisam znao je li muška ili ženska, sigurna ili opasna. Možda je to Sarina ruka, ako je se dalmoš riješio iz kovčega dok nisam gledao. Je li ovo njena odmazda? Nisam se imao kamo skloniti. Ruka se približavala natprirodnom brzinom prema mom vratu i ja sam usporeno izdahnuo dok su mi se mišići vrpoljili od umora i straha, oko mene su rasli koncentrični krugovi moje treskavice.

- Biži dolje! - čujem dalmošev glas, grabi me za glavu i potapa da nas ne udare odbjegle daske. Pogledao sam ga u oči dok smo plivali nazad na obalu. Glupo je reći da mi je spasio život, ali tu dolje na izgrebenim koljenima, krvavim bradavicama i poderanim laktovima mislim da je. Svi su nas zadivljeno gledali. Nije loše za dva početnika. On legne od umora, stavi ruke iza glave. Smije se. Sunce nas obasjava, preplanule mlade ljude na obali sreće. Nasukani na komadu crnog vulkanskog kamena, na strani na kojoj još ima svijeta, još buja život i onaj tamo odumrli botanički vrt nas gleda kao da ne pripadamo ovdje jer još malo i spušta se linija koja odvaja nas od ostalih, dan od noći, svijetlu stranu od tamne i još malo progutat će nas podsvijest horizonta u koji cijelo vrijeme gledamo misleći da je daleko. Ali ono je ovdje, među nama. Zna tko smo, odakle smo došli. Zna da nismo bili dobri ljudi.

Navečer sam obukao svoju jedinu košulju tropskog uzorka.

- Kamo ju vodiš - pita me dalmoš.

- Ne znam, valjda dolje u grad.

- Nemoj u neke sranjske pozadinske ulice. Nije ona taj kalibar.

U uglu sobe je stajao njegov kovčeg.

Kucao sam na vrata Lucindine sobe dok sam razmišljao o karakteru svog jedinog, zapravo najboljeg, prijatelja. Stvarno je skuliran oko svega dok se ja osjećam kao da ne smijem baciti papirić na cestu da me prvi policajac ne privede kao krivca.

Lucinda otvori vrata u laganoj bijeloj haljini koja je naglašavala njenu preplanulu put. Nije nosila grudnjak.

Na kraju smo na večeru otišli svi zajedno. Rukama konobaru objašnjavamo da nas ima puno, dobili smo veliki stol. Od gutljaja mineralne vode popijena tableta mi se vrati u dno grla. Dalmoš je sjeo preko puta, započeo spiku sa tri talijanke. Bile su poput drakulinih nevjesti, ne znaš koja je strašnija. Pored mene je sjela Lucinda. Svi smo bili gladni ko psi i kada smo dobili mení u ruke uopće nismo gledali cijene, naručili smo tanjure pune mesa, pladnjeve, tacne, zdjele. Kad su nam donijeli naš plijen za stol, sav je razgovor zamro. Na trenutak uhvatim pogled maloga od kuhinje koji me gledao sa vrata pored šanka kao da zna nešto.

Stresem se. Ne mogu više gledati za ramenom i sklanjati se od svake sjene.

Mali od kuhinje je obrisao ruke u prljavu pregaču i zapalio cigaretu. Izgledao je kao da je izašao iz klaonice. Jezikom oblizne krvavi palac i tada shvatim da je prekriven umakom od chillija, ruke umočene do laktova, komadići u kosi. Pogledam na stol, pored salse i luka i zelenog umaka bio je i onaj od chillija. Nisu ga valjda radili tamo iza u kadi koju su zadnji put čistili tko zna kada, jedino bi tako mali umočio ruke do laktova, ili u kotao... a je li oprao ruke prvo, stavio mrežicu za kosu? Gledao me je kao da mi vidi u dušu a onda se gazda kuhinje izderao na njega i onda je bacio cigaretu ravno na pločice i zgazio ih svojom japankom.

Spustim glavu, netko mi je već posložio jelo u tanjur. Možda nasmiješena konobarica u zelenoj košulji i plastičnim naušnicama u obliku banana. Možda sama Lucinda kojoj se po bradi već počeo slijevati životinjski sok, blistav od prženja, niz vrat i u dekolte; zaprljao je njezinu bijelu haljinu iznutra. Nešto tako nebeski lijepo poput nje i tako katolički i uzvišeno može izgledati prizemno poput prosjakinje što razvlači polupojedene pileće kosti po cesti. Sve otmjeno na njoj dobilo je prizvuk prostog. Žvakala je poput drvosječe velike komade mesa, nije odvajala masnoću. Njena su usta postala mlin koji je pretvarao u kašu odreske, rebarca i kobasice. Mekane i vruće, tek kuhane, možda tek izvađene iz nekog tamo ispaćenog tijela iza u klaonici koju skrivaju u dvorištu gdje je mali od kuhinje zavukao ruke do lakta u kravu ili svinju da bi izvukao iznutrice i pustio krv prije rezanja. Lucindin grkljan je plesao po grlu kako je gutala i jela. Kašasti komadi hrane slijevali su joj se duboko u utrobu u koju sam tek nedavno možda htio ući, ali s druge strane. Sada se unutra, na mjestu čakre solarnog pleksusa i malo iznad korjenske, miješa tvar života sa opakim želučanim sokovima koji žive u njoj tako plavoj i nježnoj, stijenke vlastitog želuca ju štite da ju te grozne sile ne probave onda kada ne sipa u sebe materijal za obrade, da ne pojede samu sebe kada se ne hrani. I sada se Lucinda, pobožna katolkinja i amaterska surferica, hrani.

Imao sam osjećaj kao da već mogu nanjušiti zadah koji se podiže iz njenih crijeva kako hrana nastavlja putovati u njoj, meso u mesu, četveronožno tijelo u dvonožnom, ruke onog klinca iz kuhinje u njenom debelom crijevu, chilli con carne.  Sve do trenutka kada još uvijek nisam okusio svoje jelo jer mi je smrdjelo, a Lucinda se izvinula od stola, uzela svoju minimalističku torbicu i odlepršala do toaleta, za zadnji čin onoga što sam vidio dosada.

Dalmoš se sprijateljio s talijankama. Glavna se zove Roberta, druga Gianna, a treća je nemam pojma. Puno su dodirivale kosu i lica sa tim prljavim prstima. Od novaca koji su dirale, hrane koju bi pipkale prije nego bi je uzele, rođene s tom blatnjavom puti kao da su se valjale po zemlji. Noge su im ispod stola bile isprepletene, a možda nisu bile ispod struka ni odvojene.

Lucinda se vratila s toaleta noseći sa sobom onaj zadah truleži i jeftinog sapuna za ruke. Robertina prijateljica Gianna gledala me je kao da je nanjušila istu stvar. I tako smo postali partneri po mirisu. Dalmoš je isto pojeo sve svoje sa tanjura. Sada je čačkalicom vadio ostatke između zubi.

Ta Roberta je bila isto jako zgodna žena. Stalno je hodala gola uokolo noseći što manje odjeće, a po mogućnosti tange i krpe umjesto prave robe. Došlo mi je da joj odem kupiti majicu sa štanda čisto da ima nečime pokriti tu golu guzicu. Iako joj je baš bila dobra, onako rasna. Ima je za uhvatiti. I ona je to znala.

Toliko je tamna da bi se mogla uklopiti u domoroce sa Fuerteventure samo što je bila dozlaboga glasna i užasno agresivna čim bi se njezinim prijateljicama obratio bilo koji muškarac. Sa blagom crnom sjenom na gornjoj usni koja joj je zajedno sa spojenim obrvama davala autoritet, predstavljala je šeficu njima dvjema. Pitao sam se kakav to život mora biti kad mi Lucinda stavi svoju oznojenu ruku na bedro dok su joj bradavice veselo plesale pod haljinom. Bila je već na drugoj čaši vina.

Gianna mi namigne, a Roberta ju ošamari. Moj dalmoš me pogleda sa "štaje tebi, si zdrav" izrazom. Istina je, otkad smo se uvukli u ovu situaciju, sve žene neobjašnjivo padaju na mene. Kad se pogledam i dalje sam jednako kržljav i običan kakav sam do jučer bio. Jednako loše razgovaram s njima, patim se za svaku riječ, pogotovo na talijanskom. Shvatim sam da je dalmoš ljubomoran. I već mu je žao što me je danas spasio u vodi.

Lucinda izmijeni nekoliko oštrih rečenica sa one tri princeze na kraju stola. Htio bih misliti da se prepiru oko mene. Ali nemam pojma. Napravio sam užasnu pogrešku: nagnuvši se nad Lucindino uho, šaptom sam ju pozvao u našu sobu. Ona sa smiješkom prihvati.

Tri žene sa kraja stola su odlučile ostati ali su me pogledale u oči tako jako da sam se osjećao kao da su mi skinule kožu sa leđa. Njih zato nisam ni zvao. Isprepletene ruke se nisu odvajale osim ako nije trebalo mahnuti osoblju ili ošamariti nekoga. Gledaju me kao da imam nešto ispod košulje. Ja sam bio poput klinca pred vlasnikom dućana iz kojeg sam krao. Ne znam samo kako uspijevam sve preuzeti na sebe kad je dalmoš onaj koji je odgovoran. Boli njega briga. On se zabavlja. On mi pruža ključ naše sobe ispod stola i namiguje. Misli da je jako suptilan, Roberta i Gianna se smiju našoj tajnoj razmjeni. Otvaraju novčanike tražeći sitan novac. Po stolu padaju ruževi i turpije.

U kratkom napadu razumnosti molim dalmoša da zadrži Lucindu još neko vrijeme za stolom. Ustajem, nevješto se ispričavam, izvalim da moram ići kupiti nešto i da se nađemo u mojoj sobi. Ili ako hoće, njezinoj.

Ali ne može njezina – cimerica joj je već otišla spavati.

Trčao sam nazad do hotela kroz rijeku ljudi i štandova. Morao sam doći prvi. Ogledavao sam se preko ramena, kao da će svaki čas ta utvara u bijeloj haljini od gaze doći za mnom. Čim sam otvorio vrata sobe, zapuhne me preužasan zadah mesa koje se počelo raspadati, poput onog u Lucindinim crijevima ali još gore. Istovremeno osjetim mučninu i glad.

Otišao sam u kupaonicu, pomokrio se i uzeo osvježivač. Prošao sam cijelu sobu, krevete, balkon, sva mjesta kojima bi se ona mogla kretati i svako sam mjesto zašpricao sve dok god nisam potrošio cijeli spremnik. Još uvijek sam njušio uokolo, pokrivač dalmoševa kreveta, jastuk moga, tepih, zidove, i još uvijek sam mogao osjetiti Saru. Nisam se uopće sjetio toga da ćemo morati spavati u sobi sa mrtvom curom. U najdaljem uglu je stajao uspravno položeni kovčeg, čvrsto zatvoren. Bio je daleko od oba kreveta. Bio je sumnjiv. Ili se meni to tako učinilo. Kretenu, pomislim u sebi. Upalio si svjetlo. Cijelu ovu cirkusariju izvodiš sa upaljenim svjetlom. Ostali gosti te vide.

Izađem na balkon dok mi je topao povjetarac mazio stražnji dio vrata. U daljini se čulo more. U tornju preko puta mene neka je plavuša radila selfije. Malo ispod lik nateže pitona. Još niže je tulum. Ostali spavaju ili uopće nisu ovdje. Dobro je.

Nije dobro, Lucinda stiže, eno je dolje, vidim ju kako se uspinje hotelskim stepenicama.

Odlučim pomaknuti kofer i staviti ga u ormar. Jedino svjetlo mi je bilo ono mjesečevo.

Dotrčim do tog ugla i zgrabim kožni rukohvat. Nisam se dobro pripremio, savinuo sam leđa i potrgao sam sebe umjesto da pomaknem kofer. Ormar je tako blizu, ali Sara je tako teška. Na kraju se uguram između zida i kovčega razmišljajući ispod znojem orošenog čela kako je Lucinda sada već prošla kroz predvorje. Pozvala je lift.

Smeđi kovčeg od najfinije kože pada preko blijedoružičastog tepiha otmjenog hotela, trga mu se brava, širom se otvara. Iz njega van pada Sarino ukočeno tijelo poput stvrdnute grude tjestenine. Svježe našpricanom prostorijom se prolomi neviđeni smrad. Možda ću joj reći da imamo problem s kanalizacijom. Onda će se vratiti u svoju sobu gdje ništa neće smrdjeti i bit će joj čudno. Možda će tražiti od recepcije da pošalju održavanje njezinom prijatelju kojem nešto nije u redu s odvodom.

Sjetio sam se da imam još i aftershave. Otrčao sam u kupaonicu i nasprejao krevet, zavjese, podove i zidove. Na kraju ju nisam mogao gledati, zasprejao sam i Saru. Sada je imala otvorene oči, no ništa ju ne peče. Gledala me je kao da sam gol i vidi mi ravno u dušu. Lucinda samo što nije ovdje. Umjesto da nešto napravim ja bacim aftershave na balkon i počnem koračati naprijed-nazad poput lika iz crtića taman prije nego nesretnik propadne kroz pod u susjedni kat. Ja nisam bio te sreće.

Uzeo sam Sarine ruke. Bile su ledene, teško pokretne. Nijedan zglob nije htio normalno kliziti. Ostavit ću otiske posvuda po njoj, znao sam, ali nisam ni razmišljao niti me je bilo briga. Počeo sam ju jezovito sporo povlačiti po tepihu i prema ormaru, korak po korak, napeo sam sve mišiće koje sam danas već iscijedio i ramena su mi vrištala od napora i kako je ona kvrcala kao da dere pod ispod sebe oštrim sidrom koje ju povlači uvijek u suprotnom od onog smjera u kojem bih želio da ona ide, tako sam pucketao i ja, živ i vitalan koji ću izgubiti utrku od strane mrtvog i nepomičnog.

Ako itko bude provjeravao, moj znoj i otisci su prekrili tu ženu. Lucinda je kucala, a ja sam ju gurao u ormar.

Otvaram vrata, znojan. Lucinda kao da ništa ne primjećuje, kaže mi chiao i sori, dugo mi je trebalo. I nastavi pričati gluposti dok sam ju ja uveo u sobu i bacao pogled na utabanu stazu u tepihu. Kovčeg sam odgurnuo nogom nazad u njegov ugao zatvorivši mu poklopac. Osjetio sam pulsiranje ispod desnog oka, odmah sam u svojoj torbi potražio tablete za glavobolju. Lucinda se zakašlje. Pita me što je sa mirisom. Ja joj kažem da smo imali problema sa odvodom. Ništa se nije vraćalo nazad, nisu nam izašle zmije iz wc školjke, ništa nije začepljeno, ali je zadah. Rekla je da ga baš osjeti. Pitao sam ju želi li da odemo van. Odgovori mi da ne, samo neka još više otvorim balkonska vrata.

Ulazim u nju. Vođen instinktom, isključena mozga. Ulazim u nju a da nisam stavio ni kondom jer je sve o čemu sam mogao razmišljati tamo iza mene i što ako se sada dok svršavam vrata ormara otkače sa šarke ili što ako se samo malo rastvore i iz sredine ispadne komad noge ili Sarina pohabana ruka išarana ljubičastom i zelenom, žutom bojom krvi koja ispod kože trune u njoj. Stvarno... gdje sva ta krv može da ode?

Pokušavam ju nagovoriti da odemo na cugu s ostalima, ali ne. Lucinda se uvija poput mačke i previja svoje bujno tijelo oko plahti i oko mojih nogu, povlači me dolje na krevet. Uporno ne razumije, grabi me sve bliže kao da želim pobjeći, a ja ne bi pobjegao, nipošto. Ja bi samo htio da ona ode. Ne znam kako sam uspio tako ju lako dobiti. Da nije situacija kakva je, ne bi nikada ni pala na mene. Ima valjda nešto u tom adrenalinu koji me šora cijelo vrijeme, nešto u mom mirisu i ponašanju. Odsutnost na koju žene padaju, to je valjda ono pod što prolazi lijenost mog dalmoša.

Dalmoš. Koji je to kreten.

Prošao sam kroz sobu i skupljao svu Lucindinu odjeću koju sam bacio s nje. To su bila dva komada; gaćice i haljina. Ona ih prijekorno navuče na sebe. Pomazim ju po ramenu i poljubim u usta. Uzmem ju za ruku. Bio sam bos i u boksericama, ali uporno sam tvrdio da idem s njom dolje na cugu. Kroz hodnik se razlilo svjetlo. Već je bila zora. Kad si spavao, pitao sam se. Uzeo sam ključ ali sam zaboravio zaključati sobu. Lucinda se zavrti hodnikom poput djeteta dok sam ja počeo razmišljati o talijanskom državljanstvu i ova hotelska soba broj 45 više ne bi bila na mojoj duši. 

Roberta, kao da je nanjušila seks, stajala je usred hodnika, gledajući kroz prozor. Samo što to nije bio prozor već slika na zidu. Ali ona joj je stajala tako blizu.

Bila je tamnija no sinoć ili sam ja od umora slabije vidio. Nakostriješile su joj se guste crne dlake na stražnjoj strani vrata, zamišljao sam kako su joj se sigurno podigli i brkovi na gornjoj usni. Pozdravi nas, nešto dometne Lucindi u prolazu i krene se nagledavati u moju sobu. Bilo bi preočito da se oduprem tome, izgledalo bi kao da imam nešto za sakriti ili kao da me je stid. Zato mi je Dalmoš koji izlazi iz sobe preko puta uletio u pravi čas. To je bila soba koju je Roberta dijelila sa svojim curama. Što nisam znao ovako iz druženja s njima jer me stvarno nije zanimalo. Pročitao sam to na njegovom licu kad nas je ugledao: neosvojenu Lucindu kao kakvog duha, razdraženu Robertu i mene u sredini u boksericama kako zveckam ključevima u ruci i gnječim prljavi ružičasti tepih pod golim stopalima. Nisam mogao pronaći svoje japanke.

Boja se na Robertinu licu razlila kao da ju je netko zalio do vrha ispunjenom čašom crvenog vina. Na podočnjacima su joj se razvile mrlje koje su, moglo se vidjeti, gorjele od svrbeža.

- S kojom si bio? - pita ga savršeno mirnim glasom.

- Ne znan o čemu pričaš - on će. Na hrvatskom. Svjetski putnik, dalmoš poliglota. Roberta ga odguruje i ulazi u sobu poput furije. Unutra nalazi onu malu, onu treću kojoj nisam zapamtio ime.

- To je ona bez sisa? - pitam ga.

Slegne ramenima.

- Sarine su bile bolje – kažem.

- Sarine? - ponovio je njeno ime. Stisnuo sam ključ sobe u znojnom dlanu.

Roberta ošamari onu svoju malu. Cura se hvata za lice. Ima krvi. Plahta joj pada na pod. Izgledala je poput one slike gdje se Venera izdiže iz otvorene školjke, samo što se ova rodila iz hotelske plahte. Ostali gosti su se probudili i počeli izlaziti na hodnik, negodovati. Roberta je ovu malu počela ozbiljnije udarati svojim zatvorenim šakama bespomoćnim od gnjeva. Uzela je vazu i bacila ju u zid. Gađala ju je jastukom i stolicom. Njenom odjećom i koferom. Razbila je bocu parfema i miris se širio oko njih, neugodnog intenziteta, užasno snažan, grizao je sinuse, a onda ju je prisilila da sjedne u staklo od vaze koju je prvu razbila.

Odjednom osjetim jedan drugi miris, miris kanalizacije i truleži koji me prisili da progutam slinu niz suho grlo i nadražim si prazan želudac dok sam se okretao prema nazad u strahu od onoga što bi mogao vidjeti u vlastitoj sobi.

Vidio sam ništa. Vjetar kako raznosi balkonske zastore. Čuo sam Robertin glas. Zvuk dalmoševa neprestana slijeganja ramenima. Kao struganje kosti u kost nakon što si je pohabao hrskavice i sasušio tetive na suncu. Ramenu, ključnu i lopatičnu, sve je zveckalo kao da je kožna vreća puna škripavih pikula. Zvuk zastora u letu. Zvuk mora i morskih ptica. Koji su se pretvorili u zvuk valova kako je moja plahta skliznula na pod. Bilo je kao da sam budan počeo sanjati. Preumoran sam. Skaču mi crne točke pred očima. Valovi su poput šuma u mojim ušima, sve glasniji. Tepih je postao gnjecav. A moje ruke i noge gumene. Pokušavam doći do kreveta. Na vratima sam. Zatvorit ću ih i zaključati se, maknut ću se od onog kaosa vani.

Ali unutra u mojoj sobi u tepihu rastu morske trave i moja plahta je bijelo jedro potonulog jedrenjaka. Plima i oseka se izmijenjuju a nigdje nema mjeseca da ih vodi. Valovi mi ližu noge. Ako uđem unutra, utopit ću se. Trljam oči. Voda je prešla preko praga, progutat će hodnik, a nitko ju ne primjećuje. Robertu savladava osiguranje, dalmoš stavlja ruku na Lucindina ramena dok ju tješi. Strah me je pogledati, ali mislim da je more u mojoj sobi došlo iz ormara u koji sam zatvorio Saru. Njezin smrad raspadanja i truleži se probija prema gore i miješa se s parfemom tvoreći najnoviji miris za neku novu skupu bočicu kojom će se špricati stare babe na ljetovanju prije večere.

Roberta se sa svoje cure bacila na dalmoša, čupa ga i grize, troje ljudi ju pokušava maknuti. Odjednom nečiji priseban glas vikne, "Poplava!" i svi pogledi završe na meni. Zašto? Nisam ja taj koji je viknuo. "Zovi recepciju, zovi majstore u ime kristovo," dođe drugi glas. Nisam znao što bih mislio o tome. Htio sam ući u sobu, ali onda shvatim da ne sanjam: voda je stvarno prodirala iz nje. Voda iz kanalizacije, voda iz našeg wc-a. Smrdljiva tekućina mi je prelazila preko nogu, stajao sam u lokvi nečistoća. Roberta ugrabi priliku, zgrabi komad govna sa poda i baci ga dalmošu ravno u facu. Zaštitari ju potegnu svom silom prema nazad, slože joj polugu na desnu ruku, ali lijevom je i dalje živahno gestikulirala i vrijeđala ga. Nisam u tom trenutku znao kome je od nas dvojice gore; dalmošu koji govna guta ili meni koji u njima stojim.

 

{Gianna}

Na hodniku se pojavi mali čovječuljak uvijenih brkova u skrojenom odijelu. Odmah se vidjelo da dolazi u ime hotela. Ili u ime masažnog salona koji mu je poplavljen na katu ispod. No dobro, došao je i rekao da je iz hotela. Krnji engleski koji miješa sa francuskim i njemačkim. Nekoliko ljudi iz susjednih soba skoči da bi služili kao prevodioci. Tako su spremni pomoći. Dugo nisam vidio veću količinu iritantnih ljudi na istom mjestu. Lucinda se popela na stolicu daleko od nas.

Donato, tako se predstavio, zamoli Robertu za smirenje i šuška joj nešto na talijanskom i ona ga pljune. On uzme svilenu maramicu iz svog džepa i obriše se. "Što mi je ovo trebalo danas", čuo sam ga kako mrmlja, ali on nije znao da ja znam. Upitao nas je tko je u sobi 45. Dalmoš i ja dižemo ruke. Lucinda podigne i svoju. - Ne ti – kažem joj.

Donato se zakašlja i ispriča na neugodnosti. Zamoli nas da se u najkraćem roku preselimo u veći i bolji apartman gdje nas čeka grande kreveti, grande sobe, grandissimo jacuzzi i veliki bar. Majstori su došli. Dalmoš se već rukuje s njime, ne moronu jedan, mislio sam.

- Ali mi ne želimo drugu sobu – čujem samog sebe kako izvaljujem.

- Popravićemo poplavu – Donato se zaprepasti – ali bit će neiskoristiva soba. Mislim, taj miris i vlaga, zar ne želite u grande apartman za vip goste?

- Može! - vikne dalmoš. Roberta ga šamara. Ja ga želim ošamariti. U sobi je ono što skrivamo, a on se ponaša kao da nije ništa, želi apgrejd za jacuzzi i apartman.

Donato me tapša po leđima, ja gacam preko govana koja mi se mrve među prstima i uzimam dalmoša za rub njegove super kul urbane koncertne majice i govorim mu to. Govorim mu da imamo stvari tamo koje ne smijemo ostaviti. - O čemu pričaš, pa sve ćemo uzeti sa sobom – dođe on.

- I svima na ovom katu plaćamo nove cipele – objavni Donato sa vještačkim osmijehom na licu, brišući znoj sa čela istom onom maramicom kojom je brisao Robertinu pljuvačku.

Majstori su donijeli veliku cijev za usisavanje vode i ona je počela raditi svoje. Dalmoš uzme ono malo stvari s kojima je došao i nestane s novim ključem u rukama. I bolje da te nema, vikne Roberta za njim. Lucindu sam odnio sa stolice na prvo suho mjesto s kojeg je mogla otići do svoje sobe. Kako sam se vraćao, bilo me je strah, zamišljao sam da ću zaći za taj isti ugao i čuti vrisak, kao onaj za poplavu, samo što ovog puta neće biti priseban. Mislit će da sam čudovište.

Ali nije se desilo ništa, ljudi su se zatvorili u svoje sobe i stavili ručnike pod vrata. I oni su sada tražili premještaje. Ja sam stavio stolicu pred otvorena vrata sobe broj 45. Ovdje vrebam, čekam i gledam. Još uvijek čujem plač one talijanke dok ljudi iz hitne čupaju staklo iz nje, a Roberta stoji iznad i naslađuje se.

- Nešto se dogodilo ovdje? - upita me treća talijanka, Gianna. Bila je spremna za surfanje, nosila je svu svoju opremu i ruksak. Nisam znao da je već toliko sati.

- Nemaš pojma – odgovaram joj. Ona je izgledala najmanje čudno od njih tri. - Unutra je izbio rat. Vani je izbio rat. A iz moje sobe, sve ovo što vidiš.

Pogled joj se spusti na moja stopala i licem joj se protegne gađenje.

- Ja sam jedini ovdje kojemu hotel neće platiti nove cipele. Prave sam sreće.

Majstori su me gledali poput luđaka jer sam golim rukama nosio stvar po stvar iz svog kofera, barem ono što se nije okupalo i stalno sam se pretvarao da sam, eto, samo ovu jednu stvar zaboravio. Zapravo sam provjeravao što i gdje rade, zapravo sam pazio. Još sam i čekao pravu priliku. Jedan od njih mi je sugerirao da sve odjednom stavim u kofer i vozim. Rekao sam mu da se kofer smočio i da ga mislim ostaviti. Rekao je da će ga baciti. Tražio sam ga da to ne radi. Sam ću.

Da. Sam ću.

Svi su otišli na surfanje, čak i talijanke, čak i dalmoš bez da trepne, i to sa Lucindom.

- Pa šta, svi smo ovdje prijatelji - rekao je.

Vidio sam ih s prozora. Ja sam još uvijek u boksericama nosio svoje stvari poput hrčka. Krulilo mi je u želucu, mislio sam kako će zakruliti i majstorima. Čim su izašli na pauzu  ušao sam unutra i otvorio svoj kofer ispred ormara. Uzeo sam Sarino tijelo da ju pokušam zagurati unutra u sličnoj poziciji u kakvoj je bila u dalmoševu koferu, no čim sam ju pomaknuo kapnula je krv. Prvo tako, jedna kap. A onda je krv šiknula iz očiju kao da plače krvave suze, a iz nosa i usta je curilo toliko da je izgledalo kao da kroz taj mlaz pokušava progovoriti. Usne su joj se pomicale, grgljala je glasnicama zatomljene zvukove poput utopljenika koji ispod površine viče iz sve snage. Međunožje joj je bilo vlažno, mrlja se počela širiti. Bila je poput otvorene rane. Ostavit će strašnu mrlju.

Smogao sam svu hrabrost i prebacio ju u jednom potezu preko kofera osjećajući kako mi tanke žilice u leđima pucaju od naprezanja. Gurao sam ju unutra nogama i rukama, ponegdje potrgao rebro samo da stane, a ona je jadna bila poput napuhnutog jastučića kojeg gdje ga takneš tamo štrcne. Skoro sam do kraja zakopčao kovčeg, sve osim jednog prsta je stalo. Zavinuo sam ga bez predumišljaja. Oznojio sam se. Bio sam strašno zamazan, ne mogu takav hodati po ovakvom hotelu, krvav, gnojan... otišao sam do kupaonice i otvorio pipu kod umivaonika. Ona ispusti žaloban zvuk.

Isključili su vodu.

Naravno da su to napravili. Naravno da su isključili vodu.

Otrčim do balkona. Mogao sam vidjeti predvorje. Donato je, u istom odijelu i sa istom maramicom gestikulirao kuda da se razmjeste stolovi. Pripremali su se za neku svečanost. Na bazenu je bilo nekoliko starih baba, većinom na ležaljkama. Visoko je. Ali je i bazen dubok.

Spremio sam svoj kovčeg i nadljudskom ga silom zagurao ispod kreveta. Osjećao sam se kao da ovaj dan neće prestat. Još jednom sam bacio pogled preko ruba balkona pokušavajući dati svom mozgu šansu da napravi one sitne kalkulacije koje nismo svjesni da obavljamo svaki put kad hodamo, skačemo ili trčimo. Svaki put kad se krećemo u prostoru ili vozimo utomobil. Moramo imati neki sustav koji se brine za to. Kako god, život je kratak, pomislim u sebi, zaletim se i bacim se preko.

Čim sam osjetio da sam pogodio bazen a ne beton iako sam udario u samo dno, počeo sam rukama čistiti sranja i krv sa sebe. Spasioc je skočio za mnom. Polegli su me na kolica za prtljagu i pustio sam ih. Donato me vlastoručno odlučio dokoturati do moje nove sobe. Rekao sam mu hvala i neka ostavi kolica jer želim još malo ležati na njima. Pitao me trebam li doktora. Rekao sam da ne.

- Ali trebam samo još jednu stvar.

- Da?

- Rezervne ključeve.

Znao sam da je dalmoš zaključao sobu prije nego je otišao surfati.

Obukao sam majicu i hlače. I tenisice, konačno. Kolica sam dokoturao do sobe broj 45. Majstori su opet bili tamo i gledali su me čudnije no prije. Ja sam samo krenuo čupati svoj kovčeg od ispod kreveta. Jednom od njih dopizdi, uzme ga lijevom rukom i dobaci na kolica. Meni se srce zaustavi. Što da se otvorio?

Ali nije. I ja se čovjeku zahvalim.

Sjeo sam u taksi i rekao mu da me vozi do aerodroma. Od tamo sam išao pješice pod užarenim suncem. Glava me boljela i skoro sam se onesvijestio. Nisam ponio vode. Nosio sam, vukao, taj golemi teret koji nije bio moj ali je na mene prešao poput kuge. Cijeli život sam takva osoba – puštao sam druge da preko mene gaze, da na meni kao na vješalici ostave svoje brige. Razmišljao sam kako mi je ovo zadnji put jer ću ili umrijeti ovdje ili se vratiti kao drugi čovjek. Više bih volio biti drugi nego da ovdje ostavim kosti.

Nigdje nisam mogao pronaći kakvu klisuru pa sam se pomirio sa dugačkim molom koji je ulazio u more. U kofer sam natrpao kamenja, velikog i teškog, tako da odmah potone dolje na dno. Izgledat će kao da je s aerodroma zalutao nečiji kovčeg. Možda ga jako dugo nitko neće otvarati, već će postati dom za rakove i školjke, preko njega će izrasti morska trava i zarobit će ga koralji i morski ježevi.

Prvo sam sjeo dok sam čekao da se ljudi maknu. Učinilo mi se kao da čekam sto godina. Za tako jednostavnu stvar. Krivo bi bilo reći da sam ga bacio u more, bliže istini je to da sam ga gurnuo koliko je bio težak, kovčeg s kamenjem i sa Sarom unutra. Nije bio ni na pola puta prema dnu kad se iz njega probije tanka crvena zmija koja se raspala poput praška u kontaktu s vodom. Krv je našla svoj put. Ja sam otresao ruke i otišao kao da to nikada nije bila moja stvar.

Vratio sam se drugim taxijem do hotela u Fuerteventuri, bacio na krevet i pao u nesvijest.

Probudio sam se kasno navečer. Žeudac mi je krulio i pred očima mi je titrao broj sobe 45. Okrenuo sam se oko sebe, nije bila ta soba. Sve je prazno osim nabacane odjeće. Sumrak je a malo gdje je vani gorilo svjetlo. Sunovratio sam se u najbliži lift i spustio skroz dolje gdje su mi u kuhinji dali ostatke od ručka kad su vidjeli kako izgledam. Nisam se mogao sjetiti jesam li zatvorio vrata sobe u ovom labirintu za sobom, znam da ih sigurno nisam zaključao jer nisam ponio ključ sa sobom, ne znam ni gdje mi je soba. Ovaj, apartman grandissimo. Hvala Donato.

Na usnama mi je još uvijek bio okus klora.

Moram pronaći tog svog idiota od frenda. U predvorju nabasam na Giannu. Tek sad sam ju pogledao kako spada. Bila je baš rasna žena, obline su joj se prelijevale preko ruba hlača i košarica kupaćeg kostima. Imala je i sitne svijetle dlake iznad nabubrene gornje usne. Nije bila prirodna crnka ali je pokušavala odglumiti da je. Bila je sama. Pitala me zašto me nije bilo na surfanju danas. Rekao sam da sam spavao. Od tulumarenja, pita me ona. Zahvalan što mi je pružila tako jednostavnu izliku, samo kimnem glavom. Pitao sam ju što je to bilo među njih tri i mog frenda i je li on išao s njima. - Da, da – reče mi. - Išli smo svi skupa. Bilo je malo napeto ali ponovo smo svi prijatelji. Pogotovo tvoj frend i Lucinda.

Počešem se po vratu. Sav sam bio ukočen. Osjećao sam podočnjake urezane u moj obraz. Pitao sam se zašto me se ta žena sada pokušava držati. Bilo mi je jasno da joj je drago što me vidi. Što sam odsutniji, to sam privlačniji? To što su dalmoš i Lucinda bili super možda je bila istina, a možda i njena mala laž samo da bi me učinila prijemčivijim za ono što mi je spremila. Gledala me i smijala se, zašto mi tako dugo treba da kažem nešto.

Nisam stvarno znao što bi, ni želim li ju, ni imam li energije, samo sam znao da mi je golemi teret skinut s leđa. - Hoćeš li gore u jacuzzi? - izletjelo mi je, ali bilo je dobro jer se ona nasmije i što je bilo najbolje od svega, znala je gdje je moja nova grande soba-apartman.

Naručili smo šampanjac i jagode sa šlagom. Giannu uopće nije bilo sram, počela se skidati još dok posluga nije ni izašla van. Dok je gola ulazila u vrelu vodu sjetio sam se scene od jutros i kako je Roberta mom frendu bacila govno u facu.

Večeras slavimo, kažem joj. To ju je zbunilo. Samo sam ja znao razlog slavlju. Kucnuli smo se čašama. Izgledala je kao da se konačno opustila. Zaključao sam nas i ostavio ključ u bravi. Nitko nas ne može omesti.

- Što ste vi jedna drugoj?

Svugdje su bile zajedno, baš njih tri, a kaže da nisu sestre ni porodica. Pogleda me dok su nam se koljena i stopala kao slučajno dodirivala. Još uvijek ne znam kako sam joj tako neodoljiv. Nikada nisam imao ovoliko sreće sa ženama. Nikada nisam ishendlao žensko tijelo onako kako sam u prošla dva dana ishendlao Sarino tijelo. Bilo je kao da sada znam nešto što prije nisam.

- Prvo sam kod kuće u Viareggiu imala san - dođe Gianna i otpije povelik gutljaj. Uzme jagodu i ona joj padne u jacuzzi. Uzme drugu. Zubi su joj bili blistavo bijeli, čvrsti, sjekutići kao u male mačke. - Imala sam san zbog kojega sam htjela otputovati negdje daleko na more, negdje gdje su rubovi granica blizu i jedva zašiveni. I moj grad i moja država su mi postali jednolični, isti. Cijeli život sam bila samo na jednom mjestu.

- Onda si krenula sa prijateljicama?

- Roberta mi nije prijateljica. Nju sam upoznala na poslu. Ona je bila oduševljena mojom idejom i rekla da će sve platiti. Uzela je sa sobom i tu drugu curu, Lauru. Tako da na neki način mi obje svojim društvom otplaćujemo ovaj odmor. Sada se Roberta zbog onoga s tvojim prijateljem osjeća kao da joj je Laura stavila rogove na glavu.

- Tako bi se osjećala i da otkrije nas dvoje?

- Neće, vidjela me je kako večeras uzimam tabletu za spavanje jer sam umorna, oni idu tulumariti. Laura joj se cijelo vrijeme ispričava, možda u strahu da ju ne ostavi ovdje ili na pola puta usred ničega.

Meni vrag nije davao mira pa sam htio još detalja. - Ali kakav to točno aranžman vas tri imate onda? - kad nas prekine tiho kuckanje po dvostrukim vratima apartmana. Prinio sam prst na usne. Ustao sam iz kade pazeći da se ne poskliznem preko mramornih stepenica i zgrbljen kao da ulazim u zasjedu krenem polako prema dok je voda kapala sa mene po tepihu. Tko bi mogao biti s druge strane? Dalmoš koji se vratio iz provoda? Roberta koja će mi otkinuti glavu? Policija jer su našli moj kovčeg iz kojeg sipi crvenilo u moru kraj aerodroma?

- Jesi li unutra? - umjesto svega, čujem nježan ženski glas. Bila je to Lucinda. - Čujem ti dah.

Udarila je malo jače glavom u vrata i nastavila se maziti uza njih cijelim tijelom poput mačke. Sada sam osjećao njezinu prisutnost s druge strane. Noktima je grebala drvo. Pravit ćemo se da nismo ovdje.

Na moju nesreću, dalmoš dođe, gurne svoj ključ u bravu i izgurne moj koji padne dolje na tepih. Uđe unutra slavodobitno pljeskajući, - Pomalo ti, ha? - pita me. Za njim Lucinda ulazi, sada je u satenskoj haljini tamnoplave boje. Izgledala je nadrogirano. Zatvorim i zaključam vrata za njima.

Dalmoš se ogleda oko predvorja, vidi sve svoje i moje stvari razbacane uokolo i – Di ti je kofer?- postavi najneugodnije pitanje koje je mogao postaviti nakon svega što sam prošao.

- Ostavio sam ga u sobi 45. Kupit ću novi.

Gianna se uto podigne iz jacuzzija, voda joj se slijeva tijelom kao po svjetlucavom kipu ispod vodopada. Spusti se dolje među nas. Dalmoš ju gleda kao da će ju zaskočiti poput psa.

- Kako smiješno, ja sam sanjala kofer – kaže Gianna nama. - Onaj san o kojem sam ti govorila... putujem brodom, sve je divno i sunčamo se na palubi uz dečke koji nam donose koktele, ali kada smo došli do granice, do te crte koja je izgledala poput razdjelnika u bazenu za vrijeme plivačkih utrka i ona dijeli svjetove na pola, dan od noći, horizont od zemlje i neba, kada smo došli do nje, nismo mogli proći dalje zbog mene. Ostali putnici me onda stavljaju u kofer i unutra mi je prvo bilo jako lijepo – objasni Gianna. - Imala sam ventilator i svoj gramofon na kojemu sam si puštala glazbu, udobne jastuke i svjetiljku i knjigu i šišu za pušenje i sve je trebalo biti u redu oko prelaska da me netko nije bacio s palube i ja tu padam u more i ne mogu to vidjeti, ali kao da sam izvan sebe i izvan kofera, gledam mjehuriće kako izlaze iz mog podvodnog skrovišta dok tonem, a gore se sjena velikog broda odmiče preko granice i tulum se nastavlja bez mene.

- Vaaaaau – rekla je Lucinda i stavila ruku na Giannin obraz. Ljuljala se s noge na nogu i uvijala kao da pleše na nevidljivu glazbu.

- I ti si zbog takvog sna htjela putovati na more? - pitam ju. Sve su ove žene lude.

- Lude su ko šlape – dalmoš ponovi moje misli naglas. Uzme Lucindu za ruku i uvuče ju u svoju sobu kao u lavlju jazbinu iz koje neće živa izaći. Ja sam ostao s Giannom. Shvatim što sam pomislio maloprije, okrenem se i uhvatim dalmošev pogled dok je zaključavao svoju sobu i svjetlo je još samo kroz procjep ulazilo unutra na Lucindu kojoj je vjetar podizao haljinu i na njegov pogled, gladan koliko i zlokoban s obzirom na situaciju u kojoj se nalazimo. Osjećao sam kao da mi je dužnost zaustaviti ga, ali kako bih to objasnio djevojkama? Što ako se ionako ništa neće dogoditi? Poznajem tog čovjeka pola života, barem sam mislio da ga znam kao unutarnju stranu vlastitog dlana.

Gianna me s bocom u ruci odvuče na suprotnu stranu. Zaronio sam joj glavu u slanu kosu. Osjetio mišiće na leđima kako jedni preko drugih klize dok se kreće. Pokidao sam usne na njenim zubima. Glava joj se spusti meni na rame. Oči su joj se sklapale, više joj nisam vidio ni bjeloočnice. Podigao sam joj tijelo u svojim rukama koje su u zadnja dva dana naglo osnažile i dok sam ju nosio pred krevet u meni kao da se javio osjećaj poznatoga, kao da sam ovo nekad prije napravio i to ne davno nego prije nekoliko dana. Isto sam imao žensko tijelo na rukama, ne znam jesam li ju odnio u krevet ili u, ne znam, kofer i zapitao sam se bez predrasuda je li moguće da sam ja bio taj koji je Saru na silu ugurao u dalmošev kofer i ako jesam, zašto bih to napravio. Nijedna normalna žena ne bi pristala na tako nešto. Možda je imala fetiš. Možda je misila da je put kratak, a ona jaka. Ali zašto se ja ne bih sjećao, pomislio sam dok mi se Gianna objesila oko vrata, topla i puna povjerenja.

Ujutro smo pušili cigarete, svatko na svojoj strani terase, dalmoš i ja. U jacuzziju je još uvijek grgljala voda. Jagode su ležale na podu.

- Kada ćeš mi vratiti novce koje sam ti posudio? - pitam ga.

- Šta kad, lipo san ti reka da kad ću imat ti i vratim. Šta me piliš sada oko toga, šta nisi dobija sve po šta si doša. Imamo još pet dana.

- A što ćemo sa Sarom?

- Nisan ja ništa napravija – ustvrdi on i otpuhne dim u kolutima prema Fuerteventuranskom plavom nebu.

- Nisi ništa? Jesam li možda ja? - podignem se na noge.

- Smiri se stari. Pomalo.

- Neću se smirit nego te pitam koji kurac je to sve bio u ovih par dana i zašto se ponašaš kao da nije ništa? Kako misliš da ćemo se izvući?

- Ja nisan ništa krivo uradija. Moja savjest je čista.

- Bila je u tvom kovčegu.

- Više nije.

- A što misliš gdje je?

- Ne znan i briga me.

U kombi koji nas je trebao voziti na surfanje tog smo se dana utrpali izgledajući poput živih mrtvaca. Roberta se nervozno ogledavala, svakog je muškarca prijeteći pogledala dvaput, a dalmoša triput. Mi smo sjedili skroz iza a one naprijed. Voditelj je preko mikrofona pokušao podići atmosferu, napraviti karaoke. Pružio je mikrofon Lucindi za koju je znao da voli pjevati i ona odmahne rukom uvlačeći se dublje u sebe. Pogled koji je uperila kroz prozor bio je isprazan i blijed. Skidao je gornji sloj zemlje sa otoka.

Na plaži smo odradili svoje glupo zagrijavanje i osjetim kako me kosti bole, zašto sam mu dao da me nagovori na ovo. Mislim da nikada nije bilo nesretnijeg bića usred takvog raja no što sam bio ja.

- Oh, imamo kasnu pridošlicu – instruktor upozori.

Podigao sam pogled i spustio guzicu na pod. Prema nama je u žutom kupaćem kostimu veselo trčala Sara.

 

{déja vu}

Dalmošev izraz na licu se smrznuo i znao sam tada da razmišlja isto kao i ja. - Hej frajeri – dođe ona nama svima. - Kako ide? Valovi su dobri?

Odjednom ti mali valovi od metar i pol narastu kao da su tsunamiji koje su nam poslali potresi. Imao sam osjećaj da će m,e ako ponovo uđem unutra, more pojesti zbog onoga što sam napravio. Ne mogu surfati ni tamo sa strane sa djecom u plitkim vodama.

- Što nije u redu majstore? - pita me Sara, licem u lice.

Pokušam reći nešto, bilo što. Ona zabaci ruku unazad i iskvrcne ju u laktu, istom onom koji sam joj bio potrgao dok sam ju gurao u svoj kovčeg. Nasmiješi se. - Šta je bilo? Maca popapala jezik?

Linija koja razdvaja dan od noći je ponovo bila tu. Naš instruktor surfanja pozdravi Saru kao staru prijateljicu. Ona uzima prvu dasku, ne pita čiju, i ulazi u more. Unutra je poput ribe, pliva daleko od nas, daleko od pješčane obale u crninu, duboko roni u mrak. Izvire tek na vrhu vala, jaši njihovu pjenu, reže ih daskom po trbuhu. Sa svake strane joj se približavaju leđne peraje morskih pasa, velikih poput automobila i razdvajaju se u trenutku kada ona dopre do plitkog dijela uvale. Cijela joj naša grupa plješće.

Ili su svi slijepi ili svi znaju što sam napravio i ovo je završni dio njihovog igrokaza posvećenog meni i mojoj naivnosti.

S druge strane, evo je, Sara je tu, možda je cijelo vrijeme tu. Zašto bih se osjećao krivim ako ju nisam ni ubio, ni selio iz kofera u kofer ni ništa, zapravo sam samo zametao tuđe tragove jer sam u trenutnom napadu panike pomislio da će ti tragovi uplesti i mene.

No, ako je ovo stvarno Sara... tko je bila žena koju je dalmoš donio u kovčegu? Je li ikada postojalo tijelo iz kovčega? Zašto Sara neprestano namješta onaj lakat koji sam strgao tijelu koje sam gurao iz ormara sobe 45 u svoj putni kofer? Zašto uzima dalmoša za ruku poput zaljubljene curice ljubeći ga vlažnim usnama i vodeći ga prema uzbibanom moru kojim plivaju morski psi iznad kojih se spuštaju crni oblaci?

Nisam ni primijetio dosada kako smo i prošli put došli surfati tako blizu one linije koju sam vidio iz aviona dok smo slijetali. Linije između dana i noći. Sara se okreće i namiguje mi dok vodi dalmoša bez njegove daske u dublje vode, sjeda na svoju dasku i daje mu da ju vodi dalje, postavila ga je poput vola pred plug, i on ga sada vuče, vuče, vuče.

Gianna me dođe pitati hoću li sada imati sobu viška u svom vip apartmanu. Roberta mi dobaci razočaravajući pogled pun gorčine i bijesa. Cure su joj dobro nabile te rogove, jedna sa svake strane. Ali Laura još uvijek nije iščupala sve komade stakla iz svog tijela. 

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg