proza

Henrieta Barbarić: Noću dolaze lisice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Henrieta Barbarić (1989., Zagreb) diplomirala je kroatistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te upisala bibliotekarstvo pri istom. Objavljuje kratke priče i članke o obrazovanju. S učenicima Prirodoslovne škole Vladimira Preloga uređuje školski list 'Labos'.



 

 Noću dolaze lisice

 

                                               Proračunatost je lijepa ako je u službi lijepoga.

 

Što sam očekivala od toga putovanja? Vidjeti gljive na livadi. Možda u šumi. Sakrivene među poluraspadnutim listovima, smeđim s ostacima nekih šarenijih, mladenačkijih boja. Veliku vodu. Osjetiti miris prirode. Ljepotu s fotografije.

Neće biti prilike ove jeseni, možda ni zime. Život se posložio tako da nema vremena za šetnje, nema vremena za branje cvijeća s nekih livada. Te slobode sjećam se tek s fotografije iz svoga djetinjstva; tog povjerenja da sam u toj divljini sigurna samo zahvaljujući pogledu muškarca nekoliko metara udaljenog od mene vjerojatno više nikada neće biti.

Djetinja naivnost, potpuno povjerenje u drugu osobu – nestane istom kada se s neke gljivama posute livade zakorači u Život.

Ljubav je potreba za ljubavlju, napisao je. Zato dolazi u paru, nikada sama. Zato je veća od vjere i ufanja. Ne možete voljeti i biti sami. Ljubav je potreba dviju duša za ljubavlju, nadopunila bih ga, kada bih se usudila klasicima dodavati riječi. A njegovoj rečenici na našem epskom putovanju iz ničega u ništa za sobom ostavljamo beskrajan trag odjevnih predmeta dodala bih: i propalih pokušaja stvaranja ljubavi. A kada nestane te naivnosti, kada život odnese jedine ljubavi u koje si vjerovao, teško je, čak i najvećoj budali, željeti opet osjetiti sličnu bol, zvala se ona imenom oca, prijatelja, brata ili supruga.

Teško je ponovno voljeti.

Neće biti prilike ove jeseni, možda ni zime: zato sam sve nade polagala u to putovanje, u te gljive na nekoj livadi, prirodu s fotografije koja, možda, za mene skriva koju; koja će je, možda, htjeti podijeliti sa mnom.

Smiješno je, zapravo, koliko se toga može sakriti u jedan klobuk: najljepši dani djetinjstva, dani koji bi, zahvaljujući nekoj tamo smiješnoj nezgodi na mojoj glavi iz djetinjstva, bili zauvijek zaboravljeni, zaboravljeni da ih jedna gljiva nije spremila u svoj klobuk. Najljepši dani odrastanja, šetnje s ocem: mi smo brali kestene, jer gljive nismo znali razlikovati. Na kraju bi njegova kanta ipak bila puna najvećeg kestenja, a uz to i gljiva, a mi smo svi zajedno svoju jedva do polovice napunili. Kako je to uspijevao? Bio je čarobnjak, moj otac. Sjećam se mirisa tog, sjećam ga se, te vlage, pucketanja vlažnih grančica pod nogama, mojih vriskova kada bih, uz lišće ili ciklame, dodirnula i kojeg pauka, njegova smijeha i ruganja, omalovažavanja ozbiljnosti situacije, a pjegavih se daždevnjaka nisam bojala, to ga je radovalo, zajedno smo njima plašili majku, uvijek se naljutila na nas, a nas bi trbuh zabolio od smijeha.

Jednostavnost netaknutog, nedirnutog, nezagađenog rukom čovjeka. Mir, predanost divljine ljudima, naivnu, nesvjesnu mogućnosti da bi joj mogli narušiti sklad koji je godinama stvarala.

Jako voliš šetati. To je majka napisala u moj album kraj fotografije na kojoj sam imala dvije godine, a sada mi se čini da je to jedino što se sa mnom nije promijenilo. Sve ostalo jest, toliko sam drugačija, druga ja. Kada bi se vratio, pitam se, bi li me prepoznao, bi li me jednako volio, bi li bio ljut, povrijeđen, rekao: Tako te nisam odgojio.

A jedna je lisica pretrčala cestu dok smo se vozili po mraku do te kuće. Jedna je lisica, po mraku, pretrčala cestu, a ja sam mislila da sam ušetala u nekakvu prošlost, neobičnu, prošlost koju ne poznajem, samo je se prisjećam. U nekakvu tuđu prošlost, nečiju, koja se tek nekim segmentima preklapa s mojom, s mojim sjećanjima, s onime za što bih mogla reći da sam živjela, nekada, davno, prije, prije ovoga života kakav živim sada (tek gomile suhih fakata), a koji se nevjerojatno razlikuje od onog starog koji mi se, ponekad, čini kao tuđa priča. Možda istinita, možda izmišljena – zar je bitno? Sve su životne priče pomalo izmišljene, i sve su književne priče pomalo istinite, pa tako i moja; emocije koje stoje iza riječi, sakrivene pogledu čitateljeva razumijevanja, najistinitije su ikada napisane. Teške, bremenite. Ponekad se čine teže od života, ponekad se čini da im nisam dorasla. Ponekad bih ih radije odbacila i nastavila praznih ruku. Bez prošlosti, bez njene težine. Bez koraka koje iščitavam kao pogreške kada ih pogledam iza leđa.

Ni najmanji segment života ne stane ni u najduži roman. Stvarnost nije u riječima, ne može u njih stati. Bez prošlosti, bez njene težine – a opet, one su dio mene, sve te težine, bez njih ne bih bila ja. Čitateljevu oku sakrivene, ali meni tako jasne iza svake riječi.

Tisuće i tisuće emocija iza riječi otac, još više njih iza riječi tata.

Tata je radio do 17 sati, a onda se uputio po nas u Zagreb. Uvijek sam taj put prelazila u njegovu automobilu po mraku, ne sjećam se da sam ikada gledala one grane neošišane što su pružale svoje ruke prema cesti osunčane svijetlim zrakama. A te večeri, dok sam sjedila na zadnjem sjedištu nečijeg tuđeg automobila, a neki je tuđi muškarac bio za volanom – bile su samo dvije različite stvarnosti. Sve ostalo – mračna polja oko nas, zvuk noćnih ptica (fazana možda!) kada bi razgovor u autu utihnuo, možda čak i miris i njihanje krunice na retrovizoru, i ona lisica koja je pretrčala cestu, bile su dio jedne umalo zaboravljene prošlosti. Pomislila sam, na tren, da će majka reći: Amen. Iduću desetku predvodiš ti. A ja bih se pravila da spavam jer mi se ne bi dalo moliti, a kada to ne bi upalilo, pitala možemo li preskočiti Anđeo gospodnji, ili bar sve one ZdravoMarije iz Anđela gospodnjeg, kao što to Mihaela radi, a tata bi rekao da ona i previše ZdravoMarija u danu izmoli, da ih ona može preskočiti, ali ja ne, meni će dobro doći. Braća su mogla spavati, oni su bili mali, a ja sam morala moliti. Kako sam nevoljko pristajala na to da uvijek budem zrelija, odgovornija. Malo se toga promijenilo, osim činjenice da sam s vremenom morala postati zrelija i odgovornija i za one koji su to trebali biti više nego ja.

I zato ponekad poželim ostaviti iza sebe tu prošlost, i sve te emocije, a onda bih opet radije vozila se u kuću koju je otac ugrijao samo za nas, smrdljivu, vlažnu, nikada dovršenu, i vozila polako da stignemo izmoliti i deset krunica i deset Anđela gospodnjih, sa svim pripadajućim ZdravoMarijama, samo da vožnja nikada ne prestane, samo da nekih osoba nikada ne nestane.

Jednom će ti dobro doći.

Sjedila sam i izgovarala neke riječi samo da skrenem misli s tih slika koje su se otvarale preda mnom svakim novim pređenim metrom u tom automobilu, i pitala se je li moguće da su sve naše prošlosti toliko slične. Sve ono za što sam mislila da je samo moje, da pripada samo mojem djetinjstvu, mojem životu – zar je moguće da je tek prazan obrazac u koji svatko od nas upisuje vlastite emocije? Samo su one te koje nas međusobno razlikuju, ili, možda još i više, način na koji ih doživljavamo i učimo nositi se s njima. Naučimo li ikada? Svaka bol koju nam zada život, naučimo li ikada predvidjeti je i dočekati je spremni? Ili je ta glupa naivnost toliko duboko upisana u naš karakter da uvijek mislimo da smo napokon dorasli nekoj situaciji? Računamo na sve loše što se može dogoditi, ali ne razmišljamo mnogo o tome. Prepuštamo se toku misleći, podsvjesno valjda, uvijek da će biti miran i odgovarajuće temperature, a češće se nasukavamo na kamenju brzaca i bivamo izbačeni na obale obestjeljeni, kao gomila razdruckanog kamenja, životu nimalo više ili manje važna od sve prljavštine koju rijeka nosi sa sobom kroz sva ušća.

Što sam očekivala od toga putovanja? Vidjeti gljive na livadi sakrivene među poluraspadnutim lišćem, smeđim s ostacima nekih šarenijih boja. Jezera. Osjetiti miris prirode i ljepotu s fotografije. Ali primati svoje uspomene u audijenciju nisam planirala, a one su došle nenajavljene, zbog te vožnje po mraku, i jedne lisice koja je pretrčala cestu.

Jučer me nazvala majka i ponovno ispitivala gluposti. Rijetko kada imam priliku biti nesretna zbog vlastite životne nesreće, a svaki put kada si priuštim to zadovoljstvo, zadovoljstvo, kažem, jer lakše je nositi se s vlastitim nesrećama no tuđim, nazove me majka i ispituje gluposti. Jučer je otvarala Posljednje poglavlje, poglavlje koje sam zatvorila već toliko mnogo puta, toliko mnogo puta da su vrhovi njegovih stranica zadnjih mjeseci postali ishabani te ni najmanje privlačni ljudskome oku. Ali nju je baš radovalo otvarati ih, jer nju su događaji u mome životu zanimali tek onda kada bi postali stvar prošlosti; ona je zavoljela osobe u mome životu tek kada bi moja ljubav prema njima presušila. Tada je ona željela razgovarati o njima, čeprkati po najbolnijim mjestima, s nekim lažnim suosjećanjem, a istinski zapravo s dozom osude što sam uspješna uvijek samo u tome da uništim ono što u mome životu, po njenom mišljenju, jedino valja.

I natovariti još pokoju nesreću, očekujući da uvijek imam spreman odgovor i da mogu riješiti i popraviti ono što je ona godinama uništavala, nikada ne postajući svjesna toga. Jer, eto, ti moraš biti zrelija i odgovornija, i ne imati svoje nesreće; uvijek zadovoljna svojim životom, jer čega bi tebi moglo manjkati? Uvijek si svime bila zadovoljna, uvijek dobila što si htjela i nikada, nikada se nisi žalila na životne okolnosti.

Jest, to je bila očeva uloga, prije nekada. Pitam se dolazi li smrt u trenutku kada čovjek više ne može nositi se s teretom što mu ga je život priplećio? Kada osjetiš da ti se vrijeme mjeri mnogo manjim jedinicama, kada više nema prostora za velike planove, već tek: usnuti, udesiti da ne postojiš, svake noći prestati postojati, i bar nakratko odmoriti se od života. A kada ti kratki uroni u ocean gdje se sve mijenja, gdje je čovjek gol i jednak svakom drugom čovjeku, postanu nedostatni, tada nastupi smrt. I čovjek više ne mora procjenjivati ljudski život ni kroz sebe, ni kroz druge, ni kroz knjige, već jednostavno, lišen emocija, egzistencije, bremena, jednom zauvijek, napokon istinski prestane postojati.

Pitala sam se kakva će biti ta kuća u nekom sasvim drugom gradu, selu, državi; gradu, selu, državi s istim mrakom i zvucima i putem i noći poput onih iz moje, čini mi se sada, tako davne prošlosti.  Prošlosti koju dijelim s nekim. Prošlosti koja još negdje postoji. Moje prošlosti koja je nečija sadašnjost.

Izgovarala sam neke riječi samo da ostavim zatvorena vrata uspomenama koje su nenajavljene došle na audijenciju koju nisam ja sazvala, ali one su nahrupile poput bujice toka neke rijeke divlje i neukrotive. Strašan nemir, težina koje sam se ponovno željela lišiti; odvratno je, ali ponekad i toliko lakše samosažalijevati se, prepustiti se kontemplaciji negativnih emocija. Zar zaplakati pred strancima? Izgovarati neke glupe riječi samo da si to ne bih  dopustila, a uzbuđenje zbog jedne lisice koja je u mraku pretrčala cestu, a koja je možda kročila onom istom livadom na kojoj sam ranije toga dana dodirivala gljive iste kao one iz moga djetinjstva, donijelo je neku neznanu mi hrabrost da odškrinem vrata i napokon započnem audijenciju. Izmiješali se gosti iz prošlosti sa sadašnjošću, nasmijana lica i neko drugačije dvorište, drugačija kuća, ova je imala stepenice i bila je plave boje, ali miris topline ugođaja koji je odavala učinili su da se dva sasvim različita vremena, dvije sasvim različite stvarnosti, stope u jedno.

Tek kao stranac mogla sam promatrati sve ono što se zbivalo u meni, i oko mene, s jednom dozom nesigurnosti i bojazni dio kakve će prošlosti postati ova sadašnjost. Kada bi čovjek, bar, samo sretne trenutke mogao pamtiti! Kako bi tada teret bio lakši! Kakva li bih osoba tada bila? Koliko bi manje nesreća bilo? Koliko bih lakše teret nesreća nosila?

I teško mi je ne zapitati se: Zar samo u nesrećama znamo ne biti prosječni?

Prosječnost je epidemija sadašnjice, rekli su i mnogi prije mene. Zbog umišljenog nedostatka vremena, dopuštamo si zadovoljiti se time da je sve u našemu životu prosječno. Prosječno čak i volimo, čak su i naše ljubavi prosječne. Postoji li veća tragedija od te?

Bio je potreban tek jedan motiv da zaokruži priču koja se te večeri ispisivala; jedan motiv koji će odagnati taj glupi osjećaj anksioznosti s kojim se ponekad zaista teško nosim, osjećaj da su svi stranci i da je svaki novi prostor novi stranac kojeg bih radije izbjegla na svome putu. Zakoračila sam u dvorište ispred kuće i zamalo se poskliznula. Spustila sam se do zelenila travnate površine i na svojim prstima osjetila…poznatu materiju. Hladan zrak, preopterećen vodenom parom (razumjela sam ga, osjećao se kao ja kada sam ono sa strahom stajala pred vratima iza kojih su se krile uspomene za koje nisam ni znala da postoje), kondenzirao je viškove u prekrasne kapljice…rose. To se dogodilo tamo u prostorijama u kojima su se srele prošlost i sadašnjost: kondenzat jedne budućnosti, neizvjesne, ali ipak budućnosti, čiji su začeci uočljivi tek u kapljicama rose, iste, identične, čak ne ni poput, nego baš one po kakvoj sam kročila nekih davnih večeri, u nekoj drugoj državi, gradu, selu, i koja mi je pričinjavala sreću za kakvu sam zaboravila da postoji.

Mogućnost, samo to, bez neke lažne, umišljene sigurnosti; mogućnost da negdje u danima ispred sebe neću morati odreći se livade pune gljiva da bih živjela. 

Kondenzat novih emocija i novoga vremena, drugačijeg od svega što sam poznavala, a zajedničko mu je bilo tek to što će uskoro postati dio prošlosti; lijepih trenutaka spremljenih u klobuku jedne gljive, trku neke lisice, kapljicama rose na tuđim dvorištima.

proza

Marko Gregur: Dan za izlazak

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u mnogim domaćim časopisima i novinama, kao i u inozemnim časopisima.Dobitnik je nagrade Ulaznica i Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti iz Republike Hrvatske. Objavio je zbirku poezije Lirska grafomanija (Naklada Ceres, 2011.), zbirke priča Peglica u prosincu (DHK, 2012.) i Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, 2014.) te roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com, 2017.) Uvršten je u antologiju mladih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.).

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Josip Razum: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Josip Razum (1991., Zagreb) apsolvent je psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u "Fantomu slobode", osvojio nagradu na KSET-ovom natječaju za kratku priču, član je i suosnivač Književne grupe 90+.


proza

Marta Glowatzky Novosel: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

U širi izbor ušla je i Marta Glowatzky Novosel (Čakovec, 1983.), profesorica flaute, prevoditelj i sudski tumač za njemački jezik.
Glowatzky je uz glazbenu akademiju u Münchenu završila i poslijediplomski interdisciplinarni studij konferencijskog prevođenja u sklopu Sveučilišta grada Zagreba. Objavljivala je u nekoliko zbornika i portala.

proza

Zoran Hercigonja: Kolotečina: Testiranje stvarnosti

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Zoran Hercigonja (1990.) rođen je u Varaždinu gdje je diplomirao na Fakultetu organizacije i informatike. Radi kao profesor i objavljuje na portalu Poezija Online. Bavi se i likovnom umjetnošću.

proza

Stephanie Stelko: Ružica putuje u Maroko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Stephanie Stelko (1992., Rijeka) svježe je ime na sceni s obzirom da se pisanju vratila nakon što je prije dvije godine diplomirala medicinsku antropologiju i sociologiju u Amsterdamu. Teme koje obrađuje u antropološko-sociološkom i novinarskom radu tiču se marginaliziranih skupina, nejednakosti, feminizma, seksualnosti, tijela i zdravlja.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Dunja Matić: Večera

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dunja Matić (1988., Rijeka) je magistra kulturologije, urednica, recenzentica i književna kritičarka. Prozu, poeziju i osvrte objavljuje na stranicama Gradske knjižnice Rijeka i Književnosti uživo, dio čijeg je uredništva od 2013. godine. Roman „Troslojne posteljine“ izlazi u izdanju Studia TiM ove godine, a u pripremi je zbirka kratkih priča „Kozmofilije“.

proza

Sara Kopeczky: Atomi različitih zvijezda

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sara Kopeczky (1992., Zagreb) diplomirala je anglistiku i talijanistiku, prozu i poeziju objavljivala je u časopisima, zbornicima i na portalima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Pobijedila je na natječaju knjižnice Daruvar za najljepše ljubavno pismo. Članica je Novog Književnog Vala, književne skupine nastale iz škole kreativnog pisanja pod vodstvom Irene Delonge Nešić. Urednica je Split Minda, časopisa za književnost i kulturu studenata Filozofskog fakulteta u Splitu.

proza

Alen Brlek: Mjehur

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Alen Brlek (1988., Zagreb) dobitnik je nagrade Na vrh jezika 2013. godine za zbirku poezije Metakmorfoze. Objavljivan je između ostalog i u e-časopisu Književnost uživo, Zarezu, Fantomu slobode, zborniku Tko čita?, internet portalu Strane. Sudionik je nekoliko regionalnih i međunarodnih književnih festivala, a priprema i drugu zbirku poezije 'Pratišina'.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg