proza

Dunja Matić: Večera

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dunja Matić (1988., Rijeka) je magistra kulturologije, urednica, recenzentica i književna kritičarka. Prozu, poeziju i osvrte objavljuje na stranicama Gradske knjižnice Rijeka i Književnosti uživo, dio čijeg je uredništva od 2013. godine. Roman „Troslojne posteljine“ izlazi u izdanju Studia TiM ove godine, a u pripremi je zbirka kratkih priča „Kozmofilije“.



 

Večera

 

 

Jan dolazi danas. Nisam ga vidio još otkako je na drugoj godini faksa odšetao s predavanja Marina Dobrovića i bacio se u rijeku. Možda se nije bacio u rijeku, ali kada smo tog dana otišli s predavanja, našli smo ga mokrog do gole kože koju je uskoro izložio, kao eksponat čiste ludosti. Taj se utorak zadnji put pojavio na fakultetu. Znam da je bio utorak jer se sjećam rasporeda predavanja, a znam i da je bio utorak jer je Jan utorkom bio na tripu, kao što je na tripovima bio ponedjeljcima, srijedama i obavezno nedjeljom. Ja nikada nisam volio tripove, ali jesam Jana. Čak i kada sam lagao njegovim djevojkama, mami i baki i sudjelovao u melankoličnom mini lynch mobu na njegovog starog, u kojem većinski nisam bio siguran guše li se njih dvoje ili grle. Do sada mi duguje pozamašni, ali nigdje zabilježeni novčani iznos, klavijature koje sam mu posudio dok je svirao u bendu 'Stereoidi', a donekle mi duguje i život. Nekako je uvijek bilo tako, da sam ga redovito i isključivo ja nalazio nad wc-školjkom, pogrešno i neučinkovito prerezanog zapešća. „Jan, tako se ne možeš ni ubiti“, rekao bih mu tad, ali podižući polupraznu bocu originalne ruske votke koju je maznuo svom starom, „ovim možeš“, dodao bih. Nekako je uvijek bilo tako da sam ga u tim situacijama pronalazio ja, jer nitko se drugi nije upustio u avanturu Pronalaženja Jana. Čovjek koji sām ne zna gdje se nalazi teško će vam objasniti kako da do njega dođete. Uvijek će se, s neke govornice koja vam može stajati iza leđa, u Trakošćanima ili preko oceana na Kubi, kotrljati oko sedefastih zagrada i četvrtastih prolaznika koji čekaju kao poštanski sandučići. Jednostavno da kažem, nećete moći precizirati rukuje li se upravo s predsjednikom ili ga progoni policija, mafija, horda kućanica kojima je po svijetu stvorio djecu i predstavio se putujućim trgovcem. Jer Jan je svakako dobro prodavao, sve što je prodavao, a prodavao je sve.                                                                                                     Pitam se što će misliti o mojoj ženi, prijašnji bi mu izbori sigurno bili neukusni, da sam prijašnjih izbora imao. To što me se neka povremeno primila kao sedla ne računam. Kada me netko pita, kažem da je Mirna moja prva. Žene to vole, shvatio sam premda nisam shvatio i zašto je tome tako, da se sve redom rascvjetaju kada kažem: „Da, prva i jedina.“ Uistinu, njihova zjenica kao da propupa nekim plavim, zelenim, sivim ili smeđim laticama, koje inače ne biste ni primijetili jer žene imaju koje-god oči. Prvi put sam to rekao kao šalu, ali onda je sreća na nečijem licu nikla kao livada i osjećao sam se obaveznim potvrditi: „Da, za ozbiljno“, inače bi se lice samo posušilo u pustopoljinu.                                                                                        Neobičnosti su eliksir života, tako me Jan naučio. Iako ne bih nikada mogao živjeti kao on, mogao sam živjeti s njim, sve dok jednog dana nije postepeno i prirodno nestao, kao mladost kad dobijete djecu. Mirna i ja nemamo djecu, ali nemamo nužno ni mladosti. Možda mladost svejedno ode, neovisno o tome poklonite li je nekom drugom, djetetu, onom jedinom vašem kojeg je najteže od sebe odvojiti, uistinu podijeliti se, postati skrbnik-samo-promatrač. Očinstvo, to je jedan veliki oksimoron za mene kojem sam se svojedobno i veselio. Ipak, kada se Mirna dogodila, znao sam da nećemo imati djecu. Drugačiji scenarij iznenadio bi nas oboje. Sve je na Mirni bilo krivo, da ne spominjem još kako je jedna od onih rijetkih ljudi koji se rode s organima na obrnutim stranama. Moja je Mirna čovjek-zrcalo. Njezini zubi su godinama bili krivi, ipak ih je ispravila, maleni nos naginje na desnu stranu ako se zaista zagledate. I prsti su joj okrenuti polukružno jedni prema drugima, pa kada joj nokti narastu dodiruju se međusobno, čineći od njezine ruke neobičan cvijet, štipaljku ili kliješta. Kičma joj je kriva, premda godinama vježba i savitljiva je kao zmija, svejedno ponekad više nalikuje na jednogrbu devu, dok se saginje.                       Ja sam volio tu grbu samo zato što sam jedini koji je vidi i stojim na njoj kao na tronu, visoko s nje vidim sve i svakog. Mirna je jedina žena na svijetu koja ima uvijek vidljivu boju očiju, tirkizno plavu i neizbježnu, i njezine su usne tri delfina od kojih se gornja dva uzdižu u dva široka luka, spojeni njuškama. Kroz ta usta smijemo proći ja, bujica riječi i vrlo malo hrane. Imajući celijakiju, ona zaista ne smije jesti gluten, kao vegetarijanka odbija i meso, a od mliječnih proizvoda i većine sirovog povrća odmah dobije proljev koji traje danima. Živeći s njom izgubio sam svih šezdeset i sedam kilograma viška koje sam nostalgično vukao za sobom kao djetinjstvo. U salu su bili živi moji mama i tata, čak i baka i djed. Sestra je imala cugu, ja sam imao pečenu prasad i more majoneze ili sam to čak i bio, bilo kako bilo nemam to više i nisam to više, nisam ništa od toga otkako sam s njom.                                                                                  Još uvijek volim kuhati. Dvije godine nakon i dalje su moja jela jedinstvena, pripremam ručak svakom posebno, to je sve što radim, dok ne radim, kuham odvojeni ručak za sestru, po vrlo strogom programu pripremam ga za Mirnu, uvijek nešto drugačije za sebe, potrudim se i oko psa, moja sestra ga voli više od mene.                                                                                         Ja sam zauvijek samo stariji brat koji joj ne dozvoljava piti, pa makar joj kuhao još toliko beskonačno puno ručkova i večera, dolazio po nju na policiju, psihijatriju ili jurio za kolima hitne pomoći. Znam da zvuči depresivno, no mi smo se već navikli, to su jednostavno neke stvari koje moja sestra radi ne bi li ostala živa. Nadam se da večeras pred Janom neće napraviti nikakvu scenu, premda rijetko kada nešto takvo izvodi, a ja uvijek pretpostavljam da hoće. Zbog toga su ljudi isparili iz našeg stana kao dim kroz prozore. Ja sam bio taj koji ih je otvorio, mene je tuđa prisutnost gušila. Bio sam trajno u strahu otkako je zaskočila jednog jadnog dječaka iz stare zgrade u kojoj smo živjeli, tamo u kuhinji, ima tome više od deset godina. Nisam ga u oči mogao pogledati, uskoro sam i odselio, a bio mi je drag. Dolazio je kod mene razgovarati o filmovima i književnosti, jer sam mu jednom, u naletu inspiracije kakvu s nepoznatim ljudima inače nemam, preporučio jednog Argentinca, teško mi je reći kojeg, tada sam čitao dosta knjiga. On je htio postati informatičar kao ja, premda ga, kao ni mene, informatika uopće nije interesirala. Pitam se nekad što se dogodilo s njim? Rekao mi je jednom: „Super si ti, Olio, nikad se ne rukuješ.“ Jesam li se trebao rukovati? Djelovalo mi je to neprimjereno, rukovati se s klincem. Dan danas ne znam što to znači. „Super si i ti, Stanlio“, govorio sam mu, iako se nije zvao Stanlio, ali ja se jesam zvao, odnosno zovem se, Oliver. On je imao neko grčko ime, nisam ga sačuvao u sjećanju do sada, puno je prošlo. Deset godina barem. Nisam još bio upoznao ni Mirnu.                                                Ona i ja, upoznali smo se na poslu, nema se o tome što puno reći, ona je bila jako pametna, voljeli smo razgovarati jedan s drugim, nekad bi mi donijela krafnu i kavu, ja sam joj pridržavao vrata lifta, nije mi bilo ni na kraj pameti išta osim toga, pridržati joj vrata i pojesti krafnu koju mi je kupila. Bio sam debela svinja, a Mirna uvijek trijezna.                                                          Hoće li me Jan uopće prepoznati? Prepoznat će moje jelo s potpisom, kuham mu ono što sam mu uvijek kuhao kad je bio mamuran, maneštru, koja je kao i sve maneštre, vrlo posebna. Premda sam gastronomiju savladao bolje od bilo koje znanosti i umjetnosti i dalje najviše volim jednostavna jela koja ostavljaju beskonačno prostora raznolikosti, interpretacijama, varijacijama na temu. Mogli biste pomisliti kako je sva hrana takva, ali zaista nije.                                                           Kako će reagirati kad otvorim vrata? Ja sam se nadao jednom nečujnom: „Jebote“. Kada čovjek toliko izgubi na težini i naglo se posuši u prekrasnu šibu, svojim izgledom kao da naređuje pohvale, jer one stižu brze i mnogobrojne. Nešto je to na što se naviknete, pa kada se i ljudi naviknu na novog vas, osjećate potrebu nastaviti se mijenjati, šišati kosu, kreirati novu garderobu, govoriti drugačije, trajno se transformirati. Vidio sam da se to događa drugima, ali nije se dogodilo i meni. Za mene su promjene nužna zla među kojima čim prije, ali i pametnije treba odabrati novu osnovu na kojoj ćemo dugoročno graditi. Zadržao bih bio i to staro tijelo da nisam iz solidarnosti smaknuo sa svog jelovnika sve Mirnine neprijatelje. Bilo mi je užasno teško toviti se tako, marinirati u masti besramno pred njenim suhim splačinama i onda takav nauljen, sa svojih sto i četrdeset kila klonuti nad njezinih četrdeset i pet. Kada sam bio s njom gotovo da ni nisam jeo, ne može se to za mene nazvati ni dan danas hranjenje, bilo je to više, još uvijek je, samo održavanje na životu.                                                                                                Sada se hranim drugačije, hranim se Mirnom, njezinim palčevima jedinim pravilnim, nalakiranim noktima na nogama koje nikad ne pokazuje, malenim, ali grubim stopalima, njenim koljenima koja mi oba stanu u šaku kao da su bez kosti, grudima grandiozno gracioznim, ponosno prpošnim, nesavladivim. Ona je nešto najfinije što sam ikad skuhao, a trebalo ju je samo baciti u toplu vodu, prokuhati je da se razgradi, zavući se u nju mislima i rastopiti je na čestice koje sada lako stapam sa svojima. Bila bi me voljela i sa dvjesto i četrdeset, tristo i četrdeset kila, bila bi me voljela da sam Godzilla, govorila je. Vjerujem joj. Vjerujem da je Mirna kao Jack Black u onom blesavom filmu gdje je Gwyneth Paltrow neukusno debela. Ja sam bio Gwyneth Paltrow, samo što me nijednom nisu prikazali mršavog.                                                                                                                                       

            Kada sam otvorio vrata nije rekao „Jebote“, niti je rekao išta, samo me gledao kao da je možda pogriješio ulicu i sad je ljut na mene što sam mu dao krivu adresu, na sebe što je možda točnu adresu krivo zapamtio. Zbunjen je upitao: „Stan Stanić?“ Fora je to starija od našeg prijateljstva. „Ovo je stan Stanić, to sam ja, Olio“, rekao sam dok su mu se oči širile kao da će mu progutati i nosnice. Imao je on ionako nekako izdužen, nebu-pod-oblacima nos. „Olio Stanković, mamicu ti jebem!“ odgovorio je konačno Jan, oduševljeno, s izrazom lica kojeg sam vidio kad god bi povukao lajnu bijelog. To što radi s mojom mamicom moglo bi me uvrijediti, ne zato što nje više nema, već zbog toga što to samo svjedoči kako je Jan na tu činjenicu potpuno zaboravio. Vrijeđalo bi me to, kada taj mamo-jebač ne bi svojim neoprezom, svojom zaboravnošću, na jedan tren i mene učinio zaboravljivim. Zato volim kad to kaže, ma koliko neobično to zvučalo. „Nekad vam se život samo posere u usta“, rekao je tada Jan, kada su mi roditelji umrli. On je vjerojatno zaboravio da su mrtvi, tren nakon što je izrekao svoju mudrost. Bio je uvijek pun brzopoteznih mudrosti, ispaljivao ih je kao metke koji pogađaju ravno u srce stvari. Takva mudrost nije bila kompatibilna s njegovim mladolikim izgledom. Ne izgleda mlado više, ostario je ružno poput Toma Waitsa s kojim smo ga uvijek uspoređivali.                                           Posjeo se na kauč prebacujući rame preko moje sestre koja je još uvijek sjedila sa stopalima podvučenim pod koljena i velikim jastukom u krilu, kako je običavala činiti i onomad, dok je on još dolazio. Neke ljude volimo zato što su razglednice iz drugog vremena, sa slikama koje smo izgubili u selidbi i nekim citatima prepisanim iz davno bačenih školskih bilježnica. Moju je ženu odmah prozvao Blue-Eye Baby Bird, a to joj se nije svidjelo. Mirna je bila razočarana, iako sam joj sve o Janu ispričao onako kako se i dogodilo, stoga ne znam što je drugo mogla očekivati. Kao strastveni pušač, Jan je provodio najviše vremena stisnut na terasi, s pokojom uvelom biljkom i ostacima crvene boje kojom smo upropastili dnevni boravak. Za to vrijeme, Mirna me pogledavala neodobravajuće okrećući očima, kad god bi ovaj otvorio usta, vičući kao da smo miljama udaljeni, nepotrebno glasno za ta dva metra među nama. Ona ga je zvala Razglas jer Jan se, što god da pričao, uvijek dere.                                                                          Nakon večere sestra me molila da ju odvezem do autobusne stanice da ne hoda sama, po noći, u mraku. Išla je kod prijateljice. Nije mi bilo nimalo ugodno ostaviti svoju ženu i Jana same, uračunavši u jednadžbu ne samo njezinu netrpeljivost prema njemu, koliko i njegov potencijalni interes prema njoj. Ne, jasno da ne bi, Mirna nikada ne bi napravila ništa. Ono čega se bojim jest da Jan nešto ne pokuša i ne završi na ulici, bilo bi mi jako neugodno. Vrati bih se istog časa, da me u procesu nije nazvala zamoliti da kupim nešto alkoholno, „Gin“, čuo sam, vikao je, jer u kući nemamo ništa, a naš gost je tako jako žarko izrazio želju da „stavi nešto pod jezik“, prenosila je ističući indikaciju nevješto zapakiranu, od koje joj se na nos vraćala večera. Kada sam se konačno vratio, moji strahovi postali su sasvim stvarni, jer Mirna je u kuhinji kuhala kavu sama, rastresena, odmičući dlanom kosu s lica, gledajući me kao da sam je pregazio vojskom konjanika. „Konjanik, to si dobro rekao“, rekla je, aludirajući na Janovu izglednu konzumaciju horsa“. Objasnila mi je kako se Jan samo u jednom trenutku uzvrtio se i otišao. „Već je kasno“, kazao je, popit će koju putnu do hotela i pozdraviti se s nama u jutro. „Morati će“, rekao sam Mirni pokazujući košulju koju je skinuo i ostavio, iz čijeg su džepa skupa s nekoliko vizitki ispali i kondomi. „Barem se ne razmnožava“, rekla je Mirna mršteći se.

Grozno sam ga opisao. Svatko bi se pitao što li sam s njim radio, i ja sam to činio često, dvojio oko njegove prisutnosti, pretpostavljajući prekide tog prijateljstva, povremeno maštajući o tome. Ali uvijek sam nekako znao kako će Jan sam od sebe otići, osjećao sam tako, premda ne mogu to objasniti. On je samo dolazio i odlazio, nikada nije bio tu kada sam ja bio zaokupljen svojim problemima, kao da ih je na neki poseban način poštovao, mene, moje probleme i način na koji se nosim s njima u obaveznoj samoći. A opet, kada bi u meni proradio 'crv neobičnog' i ispleo mi se dug i protežan kao neko crijevo, tada bi se pojavio i Jan. Zamišljao sam ga kao svog Tylera Durdena, a ja bih bio košćat kao Edward Norton, sada i jesam. Između ostalog, prema Janu sam osjećao svojevrsnu zahvalnost, kao debelo dijete bio sam sustavno izložen socijalnim pritiscima, podrugljivostima, koje me nisu dirale, ali Janovo pravobraniteljstvo svakako jest. Sada kada o tome razmišljam, bila je to jedna prikladna američka priča o beta i alfa autsajderima, prototipsko prijateljstvo, ali posebno, kao što sva prijateljstva jesu.                                                 Zato sam bio posebno ugodno iznenađen, iako i razložno zabrinut, kada je Jan zamolio, ili točnije je reći najavio, ostati još nekoliko dana s nama. Spavat će on u gostinjskoj sobi (nemamo gostinjsku sobu, to je dnevni boravak, ali on ju je već bio prenamijenio), bilo mi je drago, često sam osjećao tu dužnost da izmislim neku izliku i isplatim Janu njegova davna dobročinstva, ma koliko me morila Mirna i njezine reakcije. Nisu bile toliko neprimjerene, shvatit ćete, ali situacija je takva kakva jest. Moja Mirna, ne radi se o tome da ne voli društvo, ali strašno drži do reda i primjerenosti, sve su njezine prijateljice rano udane, zaposlene, zaljubljene u svoju djecu i nesklone neobičnostima. Između ostalog, koliko god sam ja zbog ponašanja svoje sestre skratio lanac prijatelja, toliko sam to učinio i zbog Mirne. Bivajući mnogo mlađa od mene, osjećala se u društvu mojih poznanika kao beskoristan produžni kabel, iako je mogla punopravno sudjelovati u svim našim razgovorima i pokatkad razumnije od nas donositi sudove o politici, ekonomiji i gospodarskim problemima. Bila je to zapravo jako iščašena situacija, ako mogu tako reći, jer bila je ona odraslo dijete, star-mala djevojčica, okružena neodraslim, nedoraslim dječacima koji su citirali znanstveno-fantastične knjige, cirkulirali samo oko pitanja popularne kulture, filmova i glazbe, govorancija koje su joj tek pokatkad bile zabavne, ali su u pravilu brzo postajale zamornima. Tek joj je na početku to bilo čarobno, dok još nisam mogao ni zamišljati kako će mi samo dvije godine kasnije, umjesto krafne i kave u krevet nositi novine i proteinske shakeove. Govorila mi je tada kako je neodoljivo podsjećam na lika iz jedne priče koju joj je prijatelj pričao, ali o tome je nisam pitao ništa tada, kao što se na tu temu ni sada ne vraćamo, jer mene pomalo uznemiruje kada Mirna spominje svoje 'prijatelje'. Oni su mi oduvijek bili prijetnja, pred njima sam još uvijek bio Olio-Folijo. Olio-Folijo, to je nadimak iz mojih debelih dana kada su mi pri ustajanju jednom pukle hlače (odbijao sam kupiti broj veće ne bih li se natjerao da smršavim) i onda su me ostala djeca oblijepila folijom u koju su prethodno bili omotani njihovi sendviči. Iz svojih sam hlača, gaća, čarapa i cipela danima istresao mrvice kruha. Janov komentar na tu instalaciju sveo se na pokoji istegnuti ud, izbijeni zub, ukradeni novčanik kojim mi je platio večeru, a Gregor Bulić, naš kolega iz razreda, te je iste večeri završio zamotan u celofan.                                                                                                                                           Mirna to mora razumjeti, moje bi djetinjstvo bez njega bila samo još jedna od diplomatskih točaka na dnevnom redu odrastanja, odrađena i nezamjetna kao starost koja me čeka. Ali što duže Jan spava kod nas, obavljajući po danu, kako ona kaže „tko zna kakve poslove“ (sumnjam, rekao bih da su u pitanju žene), to je Mirna sve uznemirenija. Razumijem da je tome tako zato što inače nije sklona ni dugoročnim posjetama svojih prijateljica, kamo li mojih prijatelja, kamo li Jana. Jutros sam si obećao razgovarati s njim, zabilježio sam to u svoj rokovnik kojeg mi je kupila za rođendan da mogu voditi više računa o svojim obavezama raspoređenim u vremenu. Nekad se osjećam da život to i jest, serija obaveza organizirana i obavljena kroz vrijeme. Pokucao sam mu na vrata koja su stajala napola odškrinuta, ali ostao sam bez odaziva.                                                                                                                         „Profi jebaljka, kažem ti“, čuo sam kako dlazi iz sobe. „Bijelo i butine“ to je bio njegov život onda, ništa se nije obećavalo promijeniti, premda pojedinci dožive i taj preokret. Ne i Jan, dvadeset godina nakon još uvijek koristi svoju BB-kraticu. „Na krevetu od spavaće stari“, kakve spavaće pitao sam se, „Olio bi popizdio“, saznao sam. „Skvičala je k'o svinja, tepao sam joj svinjice, svinjice moja savitljiva, svršila je odmah.“

U ovom je trenutku protagonist začuo drugog naratora, onoga kojeg uvijek čuje kada sam više ne može slušati, ja sam narator, dobar dan, posrednik, proizvođač, nevidljivo crijevo, možda sam i cista, tumor, nikada nećemo saznati. Možda sam rak. Nemam racionalnog objašnjenja. Zvučim kao Morgan Freeman, na meni je da kažem Prestani Olio! : naš protagonist je na pragu shvaćanja, Jan mu jebe ženu. Jan mi ne jebe ženu. Jan mu jebe ženu. Svlači je sporo, ne, Olio bi je svlačio sporo, Jan to radi brzo, bogunalikujuće, sirovo, i baca njezine mokre gaćice na Oliverov jastuk. Zatrčat će se prema jastuku čim ovaj ode, ponjušit će ga prestravljeno i poniženo prije nego što u njega zarije svoje zarumenjelo lice, hiperventilirajuće, hororično. Neću, to nije Mirna, „bila je mirna kao mačka pokorena“, bila je mirna, to ništa ne znači, to ne znači da je bila Mirna. Ali bila je to Mirna, pomisao je koje se ne može otresti.                                        „Olio!“ rekao je Jan, kojeg sam zatekao ispred sebe, a mogao je stajati i tu još nekoliko minuta, ja ne znam gdje sam bio ni koliko sam tamo ostao odsutan. „Donio sam ti čiste ručnike“, reklo je nešto iz mene i ispružilo prema njemu praznu ruku. „Jesi li dobro, Olivere?“ Nikada me ne zove Olivere, nije me zvao Olivere ni u šali, ni kada su mi roditelji umrli, ni kada smo istukli njegovog starog i rasplakali se, ni kada je omotao Gregora Bulića u celofan jer mu je bilo ponestalo aluminijske folije. Možda te zove Olivere sada, dok ti jebe ženu. „Ne“, vrisnuo je protagonist, sada potpuno bez mogućnosti da prekine ovaj zakašnjeli prolog: Oliver je dječak koji je pronašao način da se učini želatinoznim, sada je kao trampolin pa svi udarci samo odskaču od njega, dobar dan, ja sam narator, Oliverov trampolin, ja dobivam-odbijam udarce. Ovako Olio zna da ga netko nadgleda, da postoji tajni narativni red koji će ove događaje omotati smislom. Ja sam Oliverov smisao od kojeg sada bježi, od mene i svjedoka, uvijek se zatvara u sobu kada moj glas postaje jasniji i glasniji od njegovog. Možda sam njegovi otac i majka, možda sam kava i krafna, pečeno pilence i majoneza, ja sam Mnoštva, narator, naviknuti ste na mene. I Olio je. Ja sam kompenzacija Boga, njegov zamjenik na zemlji, pouzdani promatrač.                                                                                                                            „Možda bih mogao otići“, objavio je Jan, s mokrim ručnikom kojeg je podigao s poda i omotao njime svoje kukove, pa su njegova jaja plesala po poršini kojom inače brišem lice. „Zašto tako brzo?“ pitao sam, koristeći priliku za pristojnost, zaboravljajući da sam se jutros pripremao zamoliti ga da ode. Po njezinoj naredbi, sada znam i zašto. No nadvila se nad njim tada sumnja kao najcrniji val što mu se priprema potopiti kuću. „Što ako Mirna ode s njim?“ Što ako postane nervozna, umorna, razdražljiva i matematički može izračunati da će joj trebati dva tjedna do tri dok Oliu ne kaže kako ga već odavno ne voli, kako je samo odgađala ovaj očaj iz pristojnosti, kako ni njegovo mršavljenje nije pomoglo jer ionako je prije s njim bila iz sažaljenja. Mirna je takva misionarka, mesijanka kakvu ne možete ni zamisliti. Svakakve misli materijalizirale su se kao grozna grčenja crijeva zbog kojih se naš protagonist sada stišće za svoj trbuh i samo potvrdno klima glavom dok ga ovaj, izdajica, promatra paraliziran. „Tako je, odi, nestani kao i uvijek kada mi je najteže“, naricao je u sebi Oliver i dalje potvrdno klimajući, kriveći si kičmu, savijajući svoje slabe udove u krug kojim bi se bio zagrlio iz najbespomoćnije boli.                                                                                                                                                  A onda je Jan samo otišao i ostavio Mirnu za sobom, „kao ostatak, ostavio je u kanti za smeće kakvom je postala moja kuća, otresao je kao mrvice omotane u celofan kroz kojeg je ne mogu zagristi, a tako je puna okusa.“Moja Mirna ipak nije otišla, pa sam pomislio kako to možda ni nije bila ona, sigurno to nije bila ona, Jan je doveo neku drolju s ceste, neku svoju  priležnicu i povalio je na mom krevetu. Promijenio bih sve plahte isti čas, da Mirna to već nije bila učinila. Shvatio sam to kad sam konačno zario svoju lice u taj jastuk, bio je on obložen netom presvučenom jastučnicom, pitam se zašto. Ne pita se ništa, ta već mu je sve jasno, ništa mi nije jasno, Mirna ne bi tek tako otišla iz kuće, a da mi ne javi, pa kad je ovaj mogao dovesti tu svoju drocu? Nije, ona je morala biti već ovdje, to je morala biti Mirna, Mirna je bila mirna kao mačka ukroćena, pripitomljena, „onakva kakva je sa mnom“. Ali te večeri sa mnom nije bila mirna, nije bila mazna i ezoterična, tradicionalno transcendentalna kakva obično jest. Prije, bila je dominantna i dosjetljiva, svejedno kruta i nepoznata, pa sam u njezinim pokretima prepoznavao tuđe, za moje me podlaktice kroz njezina kliješta probadao Jan. Bio je to Jan u kojeg sam pokušavao prodrijeti prestravljenim pokretima, mehanički penetrirajući prazninu u koju se strovalilo i moje postojanje. Postao sam provalija, rupa u zemlji bez osjećaja za prostor, koja se sama od sebe otvorila. Osjećam kako i Mirna sada propada kroz mene, udova rastavljenih, lica rastopljenog vrućinom moje unutrašnjosti.                                                      Nikada do sada nisam halucinirao. Ako bih i popušio nečiji joint on bi na mene samo bio uzaludno potrošen, pa kasnije u životu nisam ni pokušavao. Jednom se jesam jako napio, toliko da se ne sjećam ni ljudi oko sebe, ni povratka kući, tko zna kako sam vozio i tko zna što sada radim Mirni. Možda spava na meni, možda pod njom već ležim mrtav i godine su prošle, a ona tek sama jaše ovaj jastuk, ovaj na kojem sam držao lice, dok je ona zamišljala Janovo. Još popodne sam se nadao njegovom odlasku, njezinom ostajanju, samo neka ostane, mislio sam. Sada je držim u svojim rukama kao mrtvu pticu, stišćući grbu na njezinim leđima kao krila koja sam zauvijek odsjekao, da, zapravo sam uvijek bio previše patetičan i Mirna više nikada neće letjeti za mene i ja više neću biti visok i sve-videći. Bio sam u podrumu, Janu sam tog dana otvorio vrata, a on je mene zatvorio u podrum, ono prazno i prašnjavo mjesto moje podsvijesti u kojem čitavo vrijeme jesam, ne znajući. A ona ne zna kako nisam ovdje i previše je okupirana tim da mi pokaže sve novo što je od njega naučila. Možda me još želi impresionirati, možda joj je Jan napunio glavu o uzbudljivijim ženama, prigovorio joj na njezinoj pasivnoj prepuštenosti, pa se zbog toga sada ponaša toliko drugačije.                                                                                             Čekao sam dok nije zaspala i krenuo prema dnevnom boravku u kojem moja sestra „plače dakle postoji“, tako smo to nazvali, jer jednom je rekla: „Može te biti strah tek kada prestanem plakati“. Plakala je često. Ovoga puta, kada sam sjeo pored nje, sestra me zagrlila, nikada prije to nije učinila, zagrlila me kao da zna. Uzvratio sam joj skrivajući suze, držeći jezik za zubima, kriveći vilicu kao narkoman, onako kako ju je Jan krivio, kako su Mirnine kosti krive, kako su joj prsti krivi, kako je kriv moj život za to što ga više ne volim, jer više neću voljeti nju. To je ljutnja koju osjećam, i ljutnja koju osjećam nije ona zbog prevare. Preživjet ću ideju da je njezino tijelo dotaklo neko drugo tijelo, konačno ne moje, jer diralo je druga tijela prije i uvijek smo znali da će ih dirati i kasnije. Ta ljutnja koju sada osjećam ovdje je jer sam ostavljen bez ljubavi, nesposoban osjećati Lijepo, Lagano i Levitirajuće, to su moje tri muhe koje me primaju za ramena i podižu noge s poda jednom kad se umorim.                                                                 Mirna je ukrala moje mušice.                                                                                                           Između ostalog, pomislio je, još predstoji pričekati ona tri tjedna koliko joj je potrebno da pronađe odgovore na svoja pitanja, pozatvara sva vrata na izlazu dok iznosi torbe i djecu koju nisu stigli imati. Njezino tijelo samo možda spava gore u našem krevetu, njihovom krevetu, tko zna čiji bi to krevet bio, tko zna čiji on sve jest, ovaj podrum ima beskonačno mnogo prostorija i nijedna ne obećava završiti izlazom. Mirna ga je našla, kažem, ona možda spava sada gore, ali s Janom je jutros izašla, zgužvana među prljavim ručnicima koje mi nikada neće vratiti i havajskom košuljom za koju je uvijek hladno i neprimjereno. Odletjela je prvi put kada sam mu otvorio vrata.                                                                                                                                              Mirna, moja mušica, Mirna koju mrzim, Mirna koja miruje kao mačka pokorena, Mirna – koja više to nije, koje nema. S prepunih četrdeset godina neću otkriti ni alkohol ni droge. Živjet ću ovdje kako sam živio do sada. U proteklih nekoliko dana pronašao sam nova rješenja za svoj emocionalni dizajn: ja lažem, lažem uspješno i obećavajuće, mogao bih biti profesionalac, toliko dobro mi ide. Mogu je poljubiti, iz patnje koju osjećam u prsima proizvesti toplinu pogleda, ja sam alkemičar. Ne radim li to samo da je zadržim? Ne volim li ju samim time još uvijek, ili je na neki sebičan način kažnjavam, postajem isti kao i ona, lažljivac i varalica, tako kaže psihijatrica kod koje više ne idem. Moja psihijatrica, ona je pušila cigaretu pod čijim bi dimom njezino lice izgubilo izraz, da je ikakav izraz uopće imalo. Razumijem, ona radi u javnoj klinici i sigurno su se nepopravljivi slučajevi shizofrenije kakve liječi nakupili kao smola u ušima, od koje sad ne čuje patnje jednog prevarenog partnera. Možda bi i meni dobro došla shizofrenija. Možda bi mi dobro došlo da istučem Mirnu, Jan sigurno je. On se uvijek volio hvaliti kako svaka dobije barem po jednu, barem po stražnjici, ne zato što voli tuči, koliko voli vidjeti otisnut trag svoje ruke na njihovoj koži, kao primitivnu tetovažu. Znao je reći: „Ona koja me uzme za ruku i odvede tatu-majstoru da iglom ispiše moj dlan na njezinom dupetu, može računati na to da smo službeno oženjeni. Na tom bi joj dijelu guza zauvijek ostala mlada“, mudrovao je, pokazujući tako da je svakakva stoka sposobna za romantiku.                                                                                            Ne, Jan nije bio nikakva stoka, zapravo ponio se kao prosječan bilo-koji muškarac, prema ženi koja se evidentno nudi. Između ostalog, on nikada nije odbijao, ma kako bljutave bile, jer on je bio 'kvantist', „vječno otvorena srca“, sam je za sebe govorio. Ženama se ipak nije nudio eksplicitno, balansirajući na granici spontanog flertovanja i održavajući tako iluziju bezgrešne neodbijenosti. Prihvaćao je sve, a da nije pozivao nikog, zato znam, to je morala učiniti Mirna. U slučaju ove obostrane odgovornosti koju prema meni dijele, ipak je više kriv onaj koji poziva, u odnosu na onoga koji je prigodno i na-prosto, samo podigao slušalicu. Jedina Janova krivica leži u nedostatku diskrecije, zbog koje nije uspio procijeniti kako bi bilo, ako ne sigurnije, onda makar prikladnije, pohvaliti se svojim pothvatima tek nakon što napusti mjesto zločina. Ja ne bih posumnjao ništa, jer Mirna očito ni nakon tri tjedna ne bi, jer ni nije, otišla. Ostala je ovdje obljubljujući me kao priljepak školjku, sada kada jedva čekam da nas netko odlijepi s te kamene kuće u kojoj tonemo, da je netko drugi pojede, posiše s mene, pa da mogu ostati gol i postati jeftina ogrlica, privjesak, suvenir, školjka nalijepljena na razglednici iz kućne radinosti osnovnoškolca. Zbog te visoke razine iznenadne privrženosti koja se pojavila u njezinom ponašanju, sve sam više siguran u istinitost svoje sumnje. Što sam sigurniji u istinitost svoje sumnje to sam ja hladniji, a njezina  privrženosti snažnija. Što je njezina privrženost snažnija, to prema njoj osjećam veću odbojnost. Što veću odbojnost prema njezinoj nježnosti pokazujem, to ju Mirna samo podvostručava, vrteći nas tako u krugu sve brže dok se oboje na smrt ne ispovraćamo.                                                                                                                                          Ono o čemu protagonist samostalno nije savladao izgovoriti, odnosi se na rastući seksualni nagon kojeg više sa svjom ženom ne upražnjava regularno i tradicionalno ili uopće. Ono što nam protagonist nije u stanju priznati, dotiče se dvije azijatske djevojčice čije pornografske uratke posjećuje sve češće. Ono o čemu protagonist sasvim sigurno ne može pričati odnosi se na „krštenje“, Mirninih srednjoškolskih slika, obraza njezinih prijateljica i jedne prosječno-izgledajuće prostitutke, prošlog petka, na uglu Kvaternikove ulice, svojoj ženi ispod prozora. Postao je pukotina svoje podsvijesti, porinuće u prazninu, čestice čemera koje se ljudima zavlače u nosnice, nadražujući. Netrpeljivost ga načima kao sunce komad svježeg sira, puštajući po njemu sivo-zelene pjege. Postao je plijesanj, vlaga na zidovima svoje spavaće sobe koja je napala drvo i knjige na policama. Postao je polovina, skoro-čovjek, čistilište.                                 U međuvremenu moja sestra sve više plače, a ja više ne odlazim po nju na policiju i psihijatriju, ne jurim za kolima hitne pomoći, a ni Mirna se više ne trudi oko kuće ili mene, između kuće i mene tek su minimalne razlike, utoliko što je kuća građevina, a ja sam čovjek. Osim toga, sasvim jednako trulimo i propadamo, kauč se sve teže razvlači i sve više krivi, ja se s njega sve sporije ustajem, zastore je pas poderao kao vrijeme moju kosu, prašina je procvala kao dlake koje mi niču iz nosnica, sve je divlje kao moje obrve, konačno su zidovi pjegavi kao moja leđa. Za sve je ona kriva, a sada se više ni ne umiljava, uopće se ne obazire, umjesto da zauvijek skače oko mene i obasipa me obožavanjima, umjesto da je šećerna koliko i šećerna vata, bajkovita i zaigrana.                                                                                                                      Ali umor me svladao brzo, ja jednostavno nisam naučen mrziti, mržnja me potrošila, zauvijek me zadužila, ona je adiktivna, ovisnički osjećaj, intenzitet na čijem se stupnju naviknemo postojati, uskoro ostajući bez sposobnosti osjećanja ičeg drugog. Ta mržnja traži od mene emocionalan angažman kojeg ne mogu dati, presušio sam, pustinja sam, ja sam pijesak kroz kojeg se propada, sitan i mrvičast, više ne vidim ništa, ali u sve se zavlačim i svaka je rupa koju sebi nađem crna i beskonačna. Nekad se prisjetim kako sam možda trebao biti zahvalan što je u konačnici izabrala mene, ali tada shvatim kako druge opcije nije ni imala. Jan je ne bi uzeo, a Mirna se već navikla na određen način života, ljubav prema rutinama i naviknutosti jedina nas je vezala i sada to vidim. Nekad razmišljam kako je jednostavno tužno ostati s nekim zbog toga, s druge strane, naočigled normalno i tada mi svaka normalnost postaje istovremeno i tuga. Učinio bih nešto neobično i nenormalno, zagrlio bih je i rekao: „Sve znam, Mirna, možda smo to mogli riješiti drugačije, ali sada nam ne preostaje ništa drugo do li da se pustimo.“ Bio bi to moj oprost nakon što sam nas oboje upropastio, nema veze što je ona inicijalno kriva ja sam svejedno nastavio putem kojeg je zacrtala, prihvatio sam poziv. Jednom, kada se Mirna konačno zaposlila i samim time izbivala iz kuće, ispružio je svoju prijateljicu naopako na krevetu, tako da su se njezine, ne osobito stidne usne trljale o jastuk na kojem je Mirna spavala.         

            Bio bi sve to zaboravio, veličajući svoju velikodušnost kojoj se u trenucima i divio, držao je „doista dostojanstvenom“. Sve bi pustio, pozdravio se u miru, mimoišao suze i svađe na izlasku koje su ionako planirale otkazati svoj dolazak. Tako bi bilo da mu Mirna, umorna i naizgled nezainteresirana, nije po njegovom povratku kući saopćila kako je Jan najavio svoj dolazak. „Svratit će ovdje da se opet podružimo“, prenosila je.   

            Zar zaista želimo ponoviti sve to opet, ispočetka? „Je li vrijedno, Mirna? Je li ti bilo baš toliko dobro? Možda da te i ja premlatim, da ti stisnem ruke oko vrata, otkriti ćemo zajedno tvoje sklonosti asfiksiji, daj da ti budem prvi“ pomišljao je protagonist, pitao se: „Možda majstor očekuje i ručak. Sigurno očekuje da ga nažderem i napijem kao prošli put, uzmi mi, majmune, sve što imam!“

Zašto mu ne bih, između ostalog, skuhao ručak? Skuhat ću mu zaista posebnu maneštru. Sve su maneštre, kao i prijateljstva posebne, a za njega bih mogao pripremiti još i nešto veličanstveno. Jer Jan uistinu čini jedan veličanstveno besraman potez, gotovo poetičan, usudio bih se reći.                       Potrebne su tri glavice luka. I mladi bi bio dobar, ja ga volim ubaciti, ako je sezona, a sada prikladno jest. Češnjak svakako, njega ovom prilikom koristim u obilatim količinama. Batat, zatim, da vam odam tajnu, nikako običan krumpir. Batat je, osim slatkoće udarca kojeg zadaje i daleko zanimljivije teksture od bilo kojeg drugog krumpira. Grah se morao močiti noć prije, to nadam se svi znaju, koji ne koriste onaj konzervirani, to bi bila šteta. Prava leća nešto se manje moči, nju preferiram prirodnu, također.  I prava rajčica ako je ljeto, ali ako nije, onda se nitko neće buniti ni na onu pasiranu, ali ja svakako preporučujem pelate, već nasjeckane. Temeljac pileći ne bi bilo loše rješenje, ali ako ga nemate, to nije osobit problem. Svakako mrkva, ne znam kako sam ju zaboravio, sitne kockice mrkve potrebno je staviti prije batata. Kobasice uvijek idu zadnje, skupa s konzerviranim kukuruzom kojeg Jan najviše voli. Bellovom otrovu za štakore kojeg imam dugi niz godina, još uvijek nije istekao rok trajanja. Pitam se hoće li ga osjetiti i nastaviti jesti iz pristojnosti? Izuzetno je prigodno što sestre nema za večerom. Prizor grčenja i bučne smrti sigurno bi je jako uznemirio, nema razloga da se to dogodi.                          Jedino čega se u ovoj točki bojim tiče se potencijalnog zatajenja mog glumačkog talenta. Ako sam se makar prvih nekoliko mjeseci uspješno pretvarao pred Mirnom, ne mogu s potpunom sigurnošću tvrditi kako će se to ponoviti večeras. Već predosjećam kako bih ga mogao zaskočiti, ugušiti ga njegovom havajskom košuljom koju će opet ostaviti prebačenu preko Mirninog klavira ili štednjaka, dok su ploče još upaljene, to mu je umalo uspjelo prošli put, da su me naučili da budem manje oprezan, do sad bi već sve odavno bilo izgoreno i mrtvo, zapalili bi se svi, a ne samo njih dvoje, sve bi eksplodiralo dok me Mirna još voljela, dok sam ja još volio Mirnu.                                                                                                                                               Ovako se moralo dogoditi drugačije. Naš protagonist prsnuo je gnojnije od čira, nije se suzdržao. Oliver je samo curio, cijedio svoj đubar, razmazivao ga po Janovom licu koji je iznenađujuće dugo odolijevao prijateljevim iznenadnim probadanjima. Kako su to bile sasvim jadne opaske, slabašne i bezopasne kao plastičan mač, Jana je Oliverovo ponašanje iritiralo, ali ne još i vrijeđalo. Dogodilo bi se sve drugačije i protagonist bi se možda bio i predomislio, „možda bih se bio i predomislio, sigurno bih se predomislio!“ da u jednom trenutku na vrata nije ušla njegova sestra, plačući, bila je već samo sjena vlastitih suza. Sablast s kosom prevaljenom preko lica skidala je sa sebe slojeve svoje robe i gađala njima Jana, „jesi li po ovo došao, jesi li?“, vrištala je. Jer bila je to ona koja je skvičala kao svinja, bila je to ona kojoj je Jan tepao: „savitljiva moja svinjice“i sve je najednom postalo očajno u svojoj očitosti. Protagonist je postavljao pitanja koja su njegovu ženu probadala kao da je plastični mač najednom postao čeličan, a Jan je samo pobjegao s ovog „odjela psihijatrije“.                          Nakon što su se povrijeđene i ponižene žene povukle u svoje sobe, Olio je dobio odgovor na svoje pitanje. Da, čak i pored toliko začina, okus otrova za štakore i dalje se mogao osjetiti. 

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Marija Solarević: Itinerar

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Solarević (1987., Zagreb) diplomirala je pedagogiju i etnologiju s kulturnom antropologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osvajila je MetaFora nagradu u organizaciji Knjižnice Vladimira Nazora, u Centru za kreativno pisanje pohađa radionice i stvara kolumnu o književnosti i pop-kulturi. Trenutno piše zbirku kratkih priča "Noćne ptice".

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg