proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.



 

Duge rute

S engleskog prevela Paula Jurišić

 

Vozim duge rute. Od Oradea do Udina. To je uobičajeno. Devet stotina kilometara u svakom smjeru. Dvaput tjedno. Odradim to. Jedan dan me nema, drugi dan sam tu. Ponekad prijeđem i više. Francuska. Engleska. Petodnevni kružni izlet, Engleska – barem. Spavam u kamionu. Dok se budim, potreban mi je koji trenutak da se podsjetim gdje sam. Trajektni terminal u Dunkirku. Ili logistički centar u Udinama, na rubu grada. Ili neko odmorište, negdje. Francuska. Njemačka. Neko odmorište negdje. Ima ujutro taj časak kad odšetam do odmorišta i ubacim kovanicu u utor da odem na zahod. A i pod tuš, ponekad. Ponekad imaju i tuš. Ako vam se da. Potom i obrok s prženom hranom. A vani možda kiši, ili je pak sunčano. Možda je ljeto, a možda i zima. Svejedno je. Tu je tek autocesta. Ne nazire joj se kraja. Sjedim ondje s rukama na volanu, pred očima mi je sat za satom, dan za danom. Godinu za godinom. Kao što rekoh, vozim duge rute.

Ne rade to svi. Ne voze svi duge rute. Imaju nešto od čega se ne žele odvojiti. Imam i ja nešto. Nije da nemam. Samo mi odvajanje ne pada teško, to je sve. A plaća je znatno veća kad odrađujete međunarodne. Kad vam plaćaju svaki sat u danu, pa i onaj koji provedete spavajući – ili ne spavajući – u malenom odjeljku u dnu kabine gdje se nalazi krevet. Ima taj maleni odjeljak u dnu kabine gdje se nalazi krevet. Nastojim ga održavati urednim. Postane sumorno ako se prepustiš, ako prestaneš mariti. Sreo sam pokojeg tipa, vidio unutrašnjost njegove kabine, bilo je otužno. Teško je steći prijatelje kad živiš tako. Hoću reći, na dugim rutama. A većina nas samotnjaci smo po prirodi. Tu i tamo sretneš istog tipa, dakako. Zatekneš se na nekom odmorištu i ugledaš kamion poznatog tipa pa dok parkiraš razmišljaš ne bi li mu trebao kucnuti na prozor, pozdraviti ga. Jer iako ga poznaješ, ne znaš ga dobro. Možda si ga nekoliko puta, bog zna gdje, i sreo. Ono golemo odmorište izvan Milana? Da, bit će da je bilo ondje. Stvar je u tome da nije ni bitno gdje. Svejedno je.Ta su mjesta sva ista. Možda ste pripalili koju u sjeni nekog od kamiona jedne od onih ljetnih večeri kojima, čini se, nema kraja, poput kukaca u travi oko odmorišta. Za takvih večeri neki od momaka uz kamione postave sklopive stolice pa ondje sjede tek u bermudama ili nečem sličnomu, čekaju da padne noć. I ponekad započnete razgovor, ako vas je nekoliko ondje. “Onda, kamo ćeš?” “Zbilja, bio sam ondje prošlog mjeseca.” “Nikad bio.” “Ne želiš onamo, stari.” “Znaš onu postaju izvan Toulona?” “Total?” “Ne, mislim da je Shell.” “Tako dakle.” “Znaš, ima ta cura…” Pa tako čavrljate dok sunce ne zađe, a prednja svjetla i dalje bljeskaju autocestom dok se povlačiš u kabinu spavati – ili ne spavati. Ležiš ondje u mraku pokušavajući dokučiti što to ne štima u tvojoj glavi, kao kad pokušavaš pronaći nekakvu industrijsku zonu u gradu u kojem nikad nisi bio i misliš da si se izgubio, ali još uvijek nisi siguran. Tako se ponekad osjećam dok ležim ondje, u mraku.

Vrlo često u takvoj situaciji pogledam film.

To činim i te noći kad mi netko pokuca na vrata kabine. Pomislim da to mora da je jedna od onih cura – jedna od onih cura što obrađuju odmorišta. Nema biti tko drugi. A ja baš i nisam raspoložen pa ignoriram kucanje, no ono se ponavlja pa ustanem iz kreveta i otvorim vrata.

Nije jedna od onih cura.

Tu je neki tip.

“Sve u redu?” kažem. I osjećam se pomalo glupo jer na sebi imam samo prsluk i hlače.

“Zanima li te prava lova?” upita me. S ovog je područja, gdje god to bilo. I miriše na novac, taj tip. Novac i proizvode za učvrščivanje kose. Oči mu svjetlucaju u mraku poput vode. Od onih je prema kojima si sumnjičav dočim izusti nešto takvo. “Zanima li te prava lova?”

“U zamjenu za što?” pitam.

Stoji ondje i promatra me.

“U zamjenu za što?” ponovim.

“Putnika”, kaže.

Potom primijetim tog malog u mraku podalje od njega. Bit će mu deset godina. U sportskoj jakni, podignute kapuljače stegnute oko lica. A vani je poprilično hladno – osjećam to sad kad su vrata otvorena, a ja u prsluku i hlačama.

“Ne bih smio”, odvratim.

“Nije riskantno”, tip će.

“Da, riskantno je.”

“Zar te ne zanima koliko nudim?” upita.

“Koliko?”

Tada mi kaže.

“Ne”, odgovorim. “Sad provjeravaju sve. Imaju toplinske senzore, sve.”

Smije mi se kao da sam debil. “To nije istina. Tko ti je to rekao?”

“Tako sam čuo.”

“Nije istina”, odvrati. “Kažem ti.”

“Svejedno ti ne mogu pomoći”, kažem. I zalupim vratima.

Nastavljam s filmom koji sam gledao u svojoj kabini. Superheroji ili što već. Jedan od tih filmova. Ali više se ne uspijevam usredotočiti. Samo nesvjesno buljim u ekran. I razmišljam, zašto su morali to učiniti? Zašto su me morali tako uzrujati? Sve je bilo nekako u redu. A sad sam potpuno uzrujan. Nije mi dobro. Znojim se kao stoka. Zaustavim film i sjedim ondje nekoliko trenutaka. Zatim uzmem tabletu i ugasim svjetlo.

Te noći usnem san. Za stolom sam, nasuprot sestre. U stanu smo u kojem smo živjeli kao djeca iako više nismo djeca, odrasli smo. I govorim joj nešto o tome kako želim smršavjeti, o dijeti na koju planiram.

Ona će potom: “Ali ti si mrtav.”

Ja odgovorim: “Nisam mrtav.”

“Da, jesi”, ona će.

I odjednom sam, shvativši da je u pravu, u strahovitom šoku. Mrtav sam.

Jeza me ne napušta ni nakon što shvatim da sam budan. Ležim ondje u skučenom prostoru u dnu kabine gdje je krevet. Moje sestre nema. No jeza je još uvijek tu, još me drži, iako sam već otvorio oči.

Vani se baš razdanjuje. I nekako je maglovito.

Nakon što sam odjenuo nešto, napustim kabinu i prošetam do odmorišta pustim asfaltom.

U odmorištu nema nikoga. Sve je prazno. Potpuno prazno. Nakon nekog vremena, vidjevši da nitko ne dolazi, kroz izmaglicu se vraćam do kamiona.

I tada se sjetim tipa i malog od prošle noći.

Jedna od onih stvari za koje se zapitaš jesu li se zaista zbile. Ili sam i to tek sanjao?

Razmišljam o malom, kako je samo stajao ondje s vlastitom sjenom.

Duhovi. Tako mi sada djeluju.

Svi su drugi kamioni otišli, što je čudno. Siguran sam da su maločas bili ovdje, kad sam otišao do odmorišta. Poprilično sam siguran u to… Sada vidim tek bijelu izmaglicu. Ne razabirem više od nekoliko parkirnih mjesta s obje strane kamiona, možda je još netko negdje ovdje. Potresen sam, osjećam se nekako bestežinski. Stojim ondje nekoliko sekundi, osvrćem se oko sebe, ne vidim ništa.

Samo što tad nešto i zamijetim, ili barem tako mislim.

Sivi pokret u magli, to je sve. Kao da je netko ili nešto ondje. I ta se polusjena pojavi. Sitna. Neodlučno zastane. “Zdravo?” kažem “Ima li koga?” Glas mi je čudan, kao da odzvanja samo u mojoj glavi, ne u vanjskom svijetu. “Tko je to?” Sjena i dalje samo stoji ondje. Uputim se prema njoj, i dok hodam, ona krene prema meni i tada razaberem o kome je riječ.

To je onaj mali od sinoć.

“U redu”, kažem. Potom, jer zaista je čudno da je sam na stanici uz autocestu: “Gdje je tip s kojim si bio sinoć? Tu negdje?”

I zaista se čini kao da moj glas nema zvuka.

Ipak, izgleda da me čuje.

Odmahuje glavom.

Vrlo je, vrlo blijed. A usne su mu iste boje kao ostatak lica, vezice kapuljače čvrsto stegnute oko njega.

Kažem “Gdje je onda? Nije te tek tako ostavio ovdje, zar ne?”

“Samo te ostavio ovdje?“ upitam gotovo ljutito.

Pa tko bi učinio takvo što, tek tako ostaviti dijete na ovakvom mjestu? Na mjestu gdje se mogu dogoditi svakave strahote.

Osvrćem se oko sebe u nadi da ću nekog ugledati, nekog tko će se za nj pobrinuti. Nema nikoga. Tek magla posvuda. Više ne vidim ni odmorište. Nema ničeg.

Stojimo ondje još koji čas. Ne znam što bih.

Gledam na sat – čudno, više ne vidim kazaljke, samo brojeve u krugu. Ne znam što bih o tom mislio.

“U redu”, kažem naposljetku. “Trebaš prijevoz?”

Mali oklijeva, kao da me se boji.

“Ne brini se,” kažem, “neću ti nauditi.”

Uđemo tako u kamion i ja pokrenem motor, i pokušavam naći sporednu cestu. Iz nekog razloga nema znakova. Naginjem se preko volana pokušavajući razabrati štogod u magli. Naposljetku se spojimo na glavnu cestu, to bi mogla biti autocesta – vjerojatno i jest, no čudno je što nema prometa. Baš nikakvog. Potpuno je prazna. Pitam se je li državni praznik ili nešto slično, gdje god se nalazili. I to je čudno – gdje smo uopće? Koja država? Besmisleno pitanje. “Gdje smo?” pitam malog. “Je lʼznaš?”

Ne odgovara.

Samo sjedi ondje, zuri u pravac s kapuljačom i dalje stegnutom oko lica, i imam osjećaj da će vožnja trajati vječno.

 

 

intervju

Ana Rajković: Moja je generacija pristala na kompromis

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica&Kritična masa

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Elena Ferrante: Genijalna prijateljica

Romani Elene Ferrante s razlogom su postali svjetske uspješnice i jedan od književnih fenomena ovog desetljeća, kako po odazivu publike u različitim zemljama, tako i po sudu kritike.
"Genijalna prijateljica" – prvi je dio romaneskne tetralogije o Eleni i Lili, pronicljivim i inteligentnim djevojkama iz Napulja koje žele stvoriti život u okrilju zagušujuće, nasilne kulture.
Ovdje donosimo uvodna poglavlja romana, a knjigu u cjelini - što preporučujemo - možete pročitati u izdanju "Profila".
Roman je s talijanskog prevela Ana Badurina.

proza

Igor Ivko: Tristo pedeset grama

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Igor Ivko rođen je 1986. godine u Varaždinu. Završio je studij antropologije i etnologije u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2017 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Na natječaju su mogli sudjelovati autori rođeni od 1982. nadalje. Pogledajte tko su sedmoro odabranih.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg