proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.



 

Duge rute

S engleskog prevela Paula Jurišić

 

Vozim duge rute. Od Oradea do Udina. To je uobičajeno. Devet stotina kilometara u svakom smjeru. Dvaput tjedno. Odradim to. Jedan dan me nema, drugi dan sam tu. Ponekad prijeđem i više. Francuska. Engleska. Petodnevni kružni izlet, Engleska – barem. Spavam u kamionu. Dok se budim, potreban mi je koji trenutak da se podsjetim gdje sam. Trajektni terminal u Dunkirku. Ili logistički centar u Udinama, na rubu grada. Ili neko odmorište, negdje. Francuska. Njemačka. Neko odmorište negdje. Ima ujutro taj časak kad odšetam do odmorišta i ubacim kovanicu u utor da odem na zahod. A i pod tuš, ponekad. Ponekad imaju i tuš. Ako vam se da. Potom i obrok s prženom hranom. A vani možda kiši, ili je pak sunčano. Možda je ljeto, a možda i zima. Svejedno je. Tu je tek autocesta. Ne nazire joj se kraja. Sjedim ondje s rukama na volanu, pred očima mi je sat za satom, dan za danom. Godinu za godinom. Kao što rekoh, vozim duge rute.

Ne rade to svi. Ne voze svi duge rute. Imaju nešto od čega se ne žele odvojiti. Imam i ja nešto. Nije da nemam. Samo mi odvajanje ne pada teško, to je sve. A plaća je znatno veća kad odrađujete međunarodne. Kad vam plaćaju svaki sat u danu, pa i onaj koji provedete spavajući – ili ne spavajući – u malenom odjeljku u dnu kabine gdje se nalazi krevet. Ima taj maleni odjeljak u dnu kabine gdje se nalazi krevet. Nastojim ga održavati urednim. Postane sumorno ako se prepustiš, ako prestaneš mariti. Sreo sam pokojeg tipa, vidio unutrašnjost njegove kabine, bilo je otužno. Teško je steći prijatelje kad živiš tako. Hoću reći, na dugim rutama. A većina nas samotnjaci smo po prirodi. Tu i tamo sretneš istog tipa, dakako. Zatekneš se na nekom odmorištu i ugledaš kamion poznatog tipa pa dok parkiraš razmišljaš ne bi li mu trebao kucnuti na prozor, pozdraviti ga. Jer iako ga poznaješ, ne znaš ga dobro. Možda si ga nekoliko puta, bog zna gdje, i sreo. Ono golemo odmorište izvan Milana? Da, bit će da je bilo ondje. Stvar je u tome da nije ni bitno gdje. Svejedno je.Ta su mjesta sva ista. Možda ste pripalili koju u sjeni nekog od kamiona jedne od onih ljetnih večeri kojima, čini se, nema kraja, poput kukaca u travi oko odmorišta. Za takvih večeri neki od momaka uz kamione postave sklopive stolice pa ondje sjede tek u bermudama ili nečem sličnomu, čekaju da padne noć. I ponekad započnete razgovor, ako vas je nekoliko ondje. “Onda, kamo ćeš?” “Zbilja, bio sam ondje prošlog mjeseca.” “Nikad bio.” “Ne želiš onamo, stari.” “Znaš onu postaju izvan Toulona?” “Total?” “Ne, mislim da je Shell.” “Tako dakle.” “Znaš, ima ta cura…” Pa tako čavrljate dok sunce ne zađe, a prednja svjetla i dalje bljeskaju autocestom dok se povlačiš u kabinu spavati – ili ne spavati. Ležiš ondje u mraku pokušavajući dokučiti što to ne štima u tvojoj glavi, kao kad pokušavaš pronaći nekakvu industrijsku zonu u gradu u kojem nikad nisi bio i misliš da si se izgubio, ali još uvijek nisi siguran. Tako se ponekad osjećam dok ležim ondje, u mraku.

Vrlo često u takvoj situaciji pogledam film.

To činim i te noći kad mi netko pokuca na vrata kabine. Pomislim da to mora da je jedna od onih cura – jedna od onih cura što obrađuju odmorišta. Nema biti tko drugi. A ja baš i nisam raspoložen pa ignoriram kucanje, no ono se ponavlja pa ustanem iz kreveta i otvorim vrata.

Nije jedna od onih cura.

Tu je neki tip.

“Sve u redu?” kažem. I osjećam se pomalo glupo jer na sebi imam samo prsluk i hlače.

“Zanima li te prava lova?” upita me. S ovog je područja, gdje god to bilo. I miriše na novac, taj tip. Novac i proizvode za učvrščivanje kose. Oči mu svjetlucaju u mraku poput vode. Od onih je prema kojima si sumnjičav dočim izusti nešto takvo. “Zanima li te prava lova?”

“U zamjenu za što?” pitam.

Stoji ondje i promatra me.

“U zamjenu za što?” ponovim.

“Putnika”, kaže.

Potom primijetim tog malog u mraku podalje od njega. Bit će mu deset godina. U sportskoj jakni, podignute kapuljače stegnute oko lica. A vani je poprilično hladno – osjećam to sad kad su vrata otvorena, a ja u prsluku i hlačama.

“Ne bih smio”, odvratim.

“Nije riskantno”, tip će.

“Da, riskantno je.”

“Zar te ne zanima koliko nudim?” upita.

“Koliko?”

Tada mi kaže.

“Ne”, odgovorim. “Sad provjeravaju sve. Imaju toplinske senzore, sve.”

Smije mi se kao da sam debil. “To nije istina. Tko ti je to rekao?”

“Tako sam čuo.”

“Nije istina”, odvrati. “Kažem ti.”

“Svejedno ti ne mogu pomoći”, kažem. I zalupim vratima.

Nastavljam s filmom koji sam gledao u svojoj kabini. Superheroji ili što već. Jedan od tih filmova. Ali više se ne uspijevam usredotočiti. Samo nesvjesno buljim u ekran. I razmišljam, zašto su morali to učiniti? Zašto su me morali tako uzrujati? Sve je bilo nekako u redu. A sad sam potpuno uzrujan. Nije mi dobro. Znojim se kao stoka. Zaustavim film i sjedim ondje nekoliko trenutaka. Zatim uzmem tabletu i ugasim svjetlo.

Te noći usnem san. Za stolom sam, nasuprot sestre. U stanu smo u kojem smo živjeli kao djeca iako više nismo djeca, odrasli smo. I govorim joj nešto o tome kako želim smršavjeti, o dijeti na koju planiram.

Ona će potom: “Ali ti si mrtav.”

Ja odgovorim: “Nisam mrtav.”

“Da, jesi”, ona će.

I odjednom sam, shvativši da je u pravu, u strahovitom šoku. Mrtav sam.

Jeza me ne napušta ni nakon što shvatim da sam budan. Ležim ondje u skučenom prostoru u dnu kabine gdje je krevet. Moje sestre nema. No jeza je još uvijek tu, još me drži, iako sam već otvorio oči.

Vani se baš razdanjuje. I nekako je maglovito.

Nakon što sam odjenuo nešto, napustim kabinu i prošetam do odmorišta pustim asfaltom.

U odmorištu nema nikoga. Sve je prazno. Potpuno prazno. Nakon nekog vremena, vidjevši da nitko ne dolazi, kroz izmaglicu se vraćam do kamiona.

I tada se sjetim tipa i malog od prošle noći.

Jedna od onih stvari za koje se zapitaš jesu li se zaista zbile. Ili sam i to tek sanjao?

Razmišljam o malom, kako je samo stajao ondje s vlastitom sjenom.

Duhovi. Tako mi sada djeluju.

Svi su drugi kamioni otišli, što je čudno. Siguran sam da su maločas bili ovdje, kad sam otišao do odmorišta. Poprilično sam siguran u to… Sada vidim tek bijelu izmaglicu. Ne razabirem više od nekoliko parkirnih mjesta s obje strane kamiona, možda je još netko negdje ovdje. Potresen sam, osjećam se nekako bestežinski. Stojim ondje nekoliko sekundi, osvrćem se oko sebe, ne vidim ništa.

Samo što tad nešto i zamijetim, ili barem tako mislim.

Sivi pokret u magli, to je sve. Kao da je netko ili nešto ondje. I ta se polusjena pojavi. Sitna. Neodlučno zastane. “Zdravo?” kažem “Ima li koga?” Glas mi je čudan, kao da odzvanja samo u mojoj glavi, ne u vanjskom svijetu. “Tko je to?” Sjena i dalje samo stoji ondje. Uputim se prema njoj, i dok hodam, ona krene prema meni i tada razaberem o kome je riječ.

To je onaj mali od sinoć.

“U redu”, kažem. Potom, jer zaista je čudno da je sam na stanici uz autocestu: “Gdje je tip s kojim si bio sinoć? Tu negdje?”

I zaista se čini kao da moj glas nema zvuka.

Ipak, izgleda da me čuje.

Odmahuje glavom.

Vrlo je, vrlo blijed. A usne su mu iste boje kao ostatak lica, vezice kapuljače čvrsto stegnute oko njega.

Kažem “Gdje je onda? Nije te tek tako ostavio ovdje, zar ne?”

“Samo te ostavio ovdje?“ upitam gotovo ljutito.

Pa tko bi učinio takvo što, tek tako ostaviti dijete na ovakvom mjestu? Na mjestu gdje se mogu dogoditi svakave strahote.

Osvrćem se oko sebe u nadi da ću nekog ugledati, nekog tko će se za nj pobrinuti. Nema nikoga. Tek magla posvuda. Više ne vidim ni odmorište. Nema ničeg.

Stojimo ondje još koji čas. Ne znam što bih.

Gledam na sat – čudno, više ne vidim kazaljke, samo brojeve u krugu. Ne znam što bih o tom mislio.

“U redu”, kažem naposljetku. “Trebaš prijevoz?”

Mali oklijeva, kao da me se boji.

“Ne brini se,” kažem, “neću ti nauditi.”

Uđemo tako u kamion i ja pokrenem motor, i pokušavam naći sporednu cestu. Iz nekog razloga nema znakova. Naginjem se preko volana pokušavajući razabrati štogod u magli. Naposljetku se spojimo na glavnu cestu, to bi mogla biti autocesta – vjerojatno i jest, no čudno je što nema prometa. Baš nikakvog. Potpuno je prazna. Pitam se je li državni praznik ili nešto slično, gdje god se nalazili. I to je čudno – gdje smo uopće? Koja država? Besmisleno pitanje. “Gdje smo?” pitam malog. “Je lʼznaš?”

Ne odgovara.

Samo sjedi ondje, zuri u pravac s kapuljačom i dalje stegnutom oko lica, i imam osjećaj da će vožnja trajati vječno.

 

 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg