proza

Enver Krivac: Čekaonica

Pročitajte neobičnu i duhovitu, sjajno napisanu priču "Čekaonica" Envera Krivca koju je autor čitao na riječkoj večeri Lit link festivala 2017.

Enver Krivac (1976.) multidisciplinarni je umjetnik rođen u Rijeci. Svestran u svom izričaju nadahnutom pop-kulturom i izvanknjiževnim izvorima, Krivac piše kratke priče, crta stripove i proizvodi glazbu koju kritika opisuje kao poetske, maštovite i razigrane. Njegova zbirka kratkih priča Ništa za pisati o kući (2013) osvojila je nagradu za mlade autore Prozak, a kritika je za nju izjavila da je “enciklopedija ideja, ali i mnogih mogućih pristupa pretvaranju tih ideja u književnost.” Poznat je po eksperimentiranju s jezikom, estetikom i humorom. Djeluje i kao skladatelj i producent u glazbenom kolektivu Japanski premijeri u kojem stvara glazbu za kazalište i dokumentarce.



 

Enver Krivac: ČEKAONICA

 

 

Ovo je čekaonica.

Kad prestane jednom, zvoni drugom. Zvoni za svakoga.

Ženi preko puta, lijepa je negdje ispod neodgovornih kilograma, svira dalmatinska šansona. Kao Mediteran, a ustvari zadnja Turska. Ali i Turska je Mediteran. Da, da, je, kaže muškarac koji sjedi do mene i pola slijedećeg sata od ukupno četiri i pol sata čekanja otpada na rasprave o sultanatu. Pun mi je kurac Turske, i dijakrono i ono drugo. U sebi navijam za gospodina jer i meni je. Onda opet zvoni i jedan manje.

Ja moram samo kod sestre. Ja sam zadnji. Ne, mi smo za drugog doktora. Ja moram samo nalaze dignuti.

Starom gospodinu u svjetoplavoj Polo majci i jeftinim tenisicama svira uvertira iz Wilhellma Tella u 8-bitnoj verziji. Treba mu dugo kako bi pronašao telefon u maloj muškoj torbici pa uvertira odsvira cijeli intro i stiže do jahačke teme proslavljene animiranim filmovima o mačku i mišu. Jeftini plesni hitovi, pjesme iz zabavnih parkova. Telefoni sviraju. Iza kuta čuju se drugi telefoni, zvukovi dolaska poruka. Čuju se uzdasi, fazirani pasivno-agresivni izdasi, zahtjevi za prepoznavanjem. Ja sam ovdje, ja postojim, ja čekam. Čekam, dakle postojim.

Čekaonicom dominiraju trajne frizure. Nekome se osjeti miris žvakače gume zalijepljene za poplat Startasice. Kombinirani pah dvaju različitih guma. Ljudi pokrivaju lica dlanovima i pušu. Neka si ti meni živ i zdrav, prijatelju moj! Tko je zadnji za kod doktorice? Ljubaznost je postala toliko rijetka da je ljudi smatraju flertom.

Gospođa u cvjetnoj košulji bez rukava koja je i haljina hladi se fasciklom u kojem se nalaze nalazi, recentna povijest bolesti. Hladi se svojim bolestima. Povijest bolesti pišu pobjednici bolesti. Ljudi ovdje su na točkice, na zvijezde, na male svastikice, na smajlije i fraunije, pečatirani i rezignirani, uznemireni, nestrpljivi, odmahuju glavama, gledaju se, šute, melju, jedu proverbijalna govna i mljackaju. Sa žlicom ih jedu.

Razumijem ja vas, gospođo, i ja sam doktor, praktički. Naime, ja sam bio prva pomoć.

Časnu sestru puštaju preko reda i ova ostaje unutra 45 minuta. Isprva razdragani nosioci križa oko vrata sad su nervozni i cmaču. Časna sestra izlazi. Podigla je recepte za vaginalete za sebe i sve svoje kolegice. Noćas će spavati dobro, kao bog za vrijeme holokausta. Očekivanje je jed koji se čeka dogoditi.

Tipovi koji ljeti hodaju u izrazito šarenim kratkim hlačama, s mudima u bermudama. Na nogama flipflop nakaradnosti. Šta je tvoj život jedan konstantni beach party? Takva glazba i svira iz mobitela, kao da ste svi na beach partyju. Na stoliću su časopisi stari sedam godina, brošure o Krku i autoimunim bolestima pluća.

Starija gospođa u, za ljeto, predebeloj čipkastoj haljini, hekl joj naglašava tijelo. Gledam ju pomnije, možda je starija od mene nekoliko godina. Stalno zaboravljam da nisam više mlad. Iza svake zgodne, istaknute žene iz marketinške agencije stoje još najmanje tri pretile i sa bolesnom štitnjačom koje rade njen posao. Ja sam samo za štitnjaču. Ja sam samo za previjanje. Ja sam samo za umiranje. A, onda dobro, može može.

Zujanje alarma iznad ulaza u različite ordinacije. Ne, ne, nije zvonilo ovdje, to je preko, kod doktora. A ja sam mislila da je zvonilo ovdje. Dobar dan, za sestru. Ko je zadnji? Samo za autoškolu potvrdu čekam. Ma evo, samo da mi skinu šavove. Ma evo, samo da mi odstrane drugu glavu koja mi raste na stopalu, stalno me nagovara da ubijem muža, ne mogu ju više slušati, moram to operirati. Ma evo, samo da mi vrate život. Ma evo, samo da samo da. Samo smo ja i gospođa za sestru, ovi ostali su za kod doktorice. Mi ne idemo kod doktorice, samo kod sestre. Mi smo samo za nalaze. Mi smo samo za previjanje. Mi smo samo za hladnu fuziju. Mi smo ovdje samo zbog para. Ja sam prva, još u jedanaest sam došla. Nisu oni toliko spori koliko im ovi u vladi ne daju da rade. Nisu oni tolko spori nego im se kompjuter pokvario. A i ti kompjuteri, prije nije bilo kompjutera pa je sve radilo. Tko je zadnji za kod doktorice? Mi smo samo za recept.

Mi smo samo za ovjeriti natpis na nadgrobnoj ploči. Molim vas, ako meni može pisati samo: Pardon. Samo to. Pardon. Lijepim velikim žljebnim fontom sa serifama od mahovine, molim lijepo, samo mi to napišite: Pardon.

Moje tijelo ne zna razliku da li nešto samo mislim ili tome uistinu svjedočim, govori dvadesetpeta žena po redu. Izazivam sebi fizičke reakcije izmišljajući scenarije u glavi. Nokti na nogama joj izgledaju kao nešto što se šalje u kuverti zajedno sa zahtjevom za otkupninu.

Ljudi se hlade zdravstvenim iskaznicama, iako su premale da bi stvorile značajnije strujanje zraka. Uglavnom pričaju o politici. Neinformirani bafuni na perenijalnom autofelacijskom tulumu. Jedna gospođa mi se obraća, kaže: Dok se vi mladi ne uključite u politiku ništa se neće dogoditi. Odgovaram joj: Između mene i aktivnog bavljenja politikom stoji prepreka od 33 kralješka. Državu samo toleriram cijelo vrijeme, kao nasilnika u autobusu, ne suprotstavljaš mu se, čekaš da dođe tvoja ili njegova stanica, presjediš i otrpiš njegove tantrume i idiotizam. Samo što ovaj nasilnik nikada ne napušta autobus, on je šole.

A vi ste pisac? Da, jesam, trenutno pišem biografiju bivšeg narkomana koji je postao skretničar u Hrvatskim Željeznicama. Knjiga se zove 'Od igle do lokomotive'. Nervozna prešetavanja, zvuk vuče japanki po pločicama.

Kako je pauza baš sad, baš sad kad sam ja na redu, glasno obznanjuje muškarac koji sjedi do mene. Sve ti je to borba ili bijeg, borba ili bijeg, objašnjava mi. Onda mi govori kako se kava nakon kuhanja ostavlja da se slegne, odmori. Može se piti kada se na površini pojave pukotine. Kao da je površinom lončića prošao ledolomac kavolomac i ostavio još crniji trag u crno-sivoj pjeni. U drugom vremenu i prostoru, muškarca koji sjedi do mene zvali bi prorokom.

Priča mi kako je na svojim putovanjima svijetom svašta doživio i proživio i kako je, jednom, u Tibetu, pušio iz ogromne lule napravljene od ljudskog femura. Wild, dude, wild. Na licu nosi umor jedriličara, kombinaciju iscrpljenosti i posvećenosti.

Ljudi iznad četrdesete uglavnom razmjenjuju podatke o svojim trajnim bolestima. Ja sam samo za sestru. Ja sam samo za brata. Ja sam samo za mokru čokoladu. Ja imam samo anksiozno-depresivni poremečaj. Ja imam samo predkancerogeno stanje pod tri upitnika. Ja imam samo juvenoju, strah od mladih i njihove kulture. Ja imam samo sjekiru u glavi, posljedicu manje obiteljske svađe. Ja sam samo za previjanje.

Čekaonicom trči dijete koje ima kockice na licu, kao oni koji se digitalno skrivaju po televizijama. Njegova majka objašnjava: To je bolest zaštite svjedoka.

Do kad ovako boli, pita jedna drugoga. On joj odgovara: Boli dok ne prestane. Moram se naručiti, a znaš kakvi su ovi naši, bolje ti je da ideš kod privatnika. Oni također daju krive ishitrene dijagnoze koje će vam pojesti sljedećih nekoliko mjeseci, ali vas pritom barem tretiraju kao čovjeka.

Nakon cijelog dana života u čekaonici doktorica me pita: A što je vama? Ništa, kažem. Nije mi ništa i ne osjećam ništa. Ne osjećam ni jednu jedinu prokletu stvar. Svi moji idoli su mrtvi, a moji neprijatelji su na vlasti.

Idite spavati ranije, pogledajte se na što ličite, govori mi. Odgovaram joj – Mi koji idemo spavati kasno kasno, dočekamo novi dan prije svih. Prve dane godišnjih doba, rođendane, obljetnice, nove frikin godine. Mi smo prije svih. Noćna straža, avangarda, tihi izvidnici bliske budućnosti.

Ona me gleda i šuti. Ovaj dan je ionako izgubljen za oboje. Vani se čuje skuter bez dvotaktola.

 


--  

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg