intervju

Iva Sopka: Wannabe pisac više ne mora napustiti sobu da bi vidio kako je to živjeti

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica&Kritična masa



U ovogodišnji uži izbor ušla je pričama 'Nesreću čine male stvari', 'Najusranije godišnje doba je' i 'Luda je nova slatka' - što se promijenilo od prošle godine, a što ne, s nama je podijelila 'vječna finalistica' Iva Sopka.

 

-   Drugu godinu za redom si u finalu Nagrade Sedmica & Kritična masa, pa znamo ponešto o tebi iz prošlogodišnjeg predstavljanja (http://www.kriticnamasa.com/item.php?id=943 ) kada si rekla da se iz Belišća uskoro seliš u još manje mjesto, Kitišance. Kakav je život u Kitišancima?

Unazad dvije godine, selidba u Kitišance je spletom okolnosti treća po redu. Na proljeće očekujem povratak u Belišće i nadam se da je to posljednja selidba. Inače, život u Kitišancima je lijep i rado bih ostala. Voljela bih kada bih mogla reći da odlazim jer sam voljeni i plodonosni pisac kojemu je razotkriven identitet pa više ne može pisati na miru, no odlazim zbog (toga što to nisam?)…

 

-   Utječe li život u vrlo malom mjestu na tvoje pisanje?

Ne znam što utječe na moje pisanje – jednako malo pišem bez obzira na mjesto stanovanja.

 

-   Nevezano uz mjesto, koje su promjene u tvom pisanju (ili odnosu prema književnosti ili percepciji općenito) u posljednje vrijeme, i možeš li ih povezati s nekim uzrocima?

Čini se da se ništa nije promijenilo u mom pisanju. Ne znam je li to dobro ili loše.

Otkad imam bebu, ono malo slobodnog vremena što imam ne koristim za pisanje već za (pišanje i) tiho plakanje u WC-u. Tako da je jedina promjena u mom pogledu na književnost oslabljen vid zbog suza.

 

-   Rođena si u Vrbasu (u Vojvodini?) - kakav je bio tvoj dolazak u Hrvatsku? Koliko su te odredila ta iskustva? Jesi li se književno bavila tim temama?

Moj dolazak u Hrvatsku je bio stresan skoro kao i ostanak.
Svake sam ljetne i zimske školske praznike provodila kod bake i djeda u Hrvatskoj, a kada je brak mog oca i majke postao upitan, ostala sam ovdje. Tako sam preko noći ostala bez dijela obitelji i prijatelja iz Vojvodine, kućnog ljubimca i svojih osobnih stvari. U novu školu sam krenula usred školske godine i psihički su me maltretirali zbog viška kilograma, jedne te iste odjeće koju sam nosila i narodnosti oca, iako nisu znali da mi je otac Rusin, a ne Srbin. Bilo je i fizičkih okršaja, koji su prestali kada sam počela trenirati kickboxing.

Književno se nisam bavila tim temama jer su mi zamorne, zbog čega uredno izbjegavam i čitati o njima.

 

-   Kao utjecaje navela si Johna Fantea i Bukowskog – koji su utjecali jedan na drugog pa je to na neki način jedna priča. Kako se i zašto dogodila ta ljubav?

Tada moja najbolja prijateljica (koja je uvijek u svemu bila bolja od mene pa su njezine preporuke bile neupitne) jednog mi je dana donijela Žene ili Faktotum, ne sjećam se više. Odmah sam se zaljubila u Bukowskog, iako to čak niti nisu meni njegova najbolja djela. Nakon što sam pročitala sve njegovo što sam mogla posuditi u lokalnoj i u obližnjim knjižnicama, međuknjižničnom posudbom, kupnjom u knjižarama i antikvarijatima te na internetu, red je bio da pročitam njegove najdraže autore i djela. Tako sam došla do Fantea. Ne želim promovirati srpsku nakladničku kuću koja ima izdanja njegovih djela koja se ne mogu naći u našim gradskim knjižnicama, ali jedino sam kupnjom mogla doći do njih i pročitati više od njega.

 

-   Bukowski je (bio) utjecajan u nas – još od kraja osamdesetih – no ne toliko na autorice, više na autore. Kako je Bukowski promatran kao bitno "muško pismo", utjecaj na autoricu se manje očekuje,  a književno se (iz tvojih priča) doima kao znatno drukčiji odjek od dosadašnjih... Naprosto, Bukowski (kao utjecaj) u ženskom licu, to je ipak nešto posve drugo. Reci nam kako ti to vidiš?

Imala sam tu iritantnu naviku prečesto spominjati Bukowskog i citirati ga pa ne čudi što neki mogu reći da oponašam njegov stil pisanja. Svjesna sam da je danas (još uvijek) popularno poistovjećivati se s Bukowskim, kao i pokušavati pisati poput njega. Jednako je tako popularno zazirati od svega što je popularno pa i ja spadam u taj klišej. Iskreno, imam problema s probavom zbog takvih muškaraca, ali Bukowski je bila jedina stvar koja me je iskreno opuštala tijekom nastavka života u Hrvatskoj. A da pokažem koliko sam privržen ljubavnik, ostala sam mu vjerna čak i nakon čitanja Fantea koji mi se više svidio.

 

-   Tvoji ženski likovi – najčešće u prvom licu – imaju otvorenost i slobodu koju ne povezujemo direktno s feminizmom, no mogli bi biti rezultat jednog "normaliziranog" (spontano usvojenog) feminizma u tvojoj generaciji, tj. "nevidljivog" rezultata dugotrajnih feminističkih borbi. Spominjemo to stoga što se ženski likovi/glasovi tog tipa nekad (nedavno) prije nisu pojavljivali. Što misliš o tome?

Mislim da je feminizam na vrlo lošem glasu, kao i moji ženski likovi. Lako je biti feminist kada čitaš kolumnu Vedrane Rudan, a vrlo teško kada od muškarca s kojim imaš dijete otvoreno tražiš da se prestane ponašati kao „muškarac“.

Iskreno, oko sebe ne primjećujem spontano usvojeni ni bilo kakav drugi feminizam o kojemu govorite. Primjećujem samo da drugima idem na živce.

 

-   Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. Prije petnaestak godina (fakovska generacija, recimo), bilo je obratno. Smatramo to, ipak, signifikantnom činjenicom. Kako to komentiraš?

Da niste rekli, opet ne bih ni primijetila.

Voljela bih misliti da je tako zato što su žene bolje na riječima, a muškarci na djelima. No dobro znam da i jedni i drugi mogu biti jednako dobri i loši.

 

-   Objavljuješ li uskoro knjigu, ima li zainteresiranih izdavača? Ako bi je objavila, što bi to bilo? 

Kada sam ne tako davno ušla u finale Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak, trebala sam poslati sve što sam ikada napisala kako bi odlučili kome će od finalista objaviti knjigu. Bilo mi je neugodno poslati tek nešto više od 10 priča, kao što mi je danas jednako neugodno priznati da im se broj nije bitno povećao.
Objavljivanje knjige će ostati neostvareni san, bojim se, no na neki način sam sretna zbog toga – s obzirom na to da radim u knjižnici, rastužim se svaki put kad pravim „Ove knjige još nitko nije posudio“ izložbu.

 

-    Koje su trenutno tvoje teme?

Moje glavne teme su oduvijek bili muškarci i njihov loš odnos prema ženama. U nekim pričama sam tek spomenula čovjekov loš odnos prema životinjama.
S obzirom na to da jednom rukom držim bebu, a drugom dojku, teško mi je pisati pa trenutno – nemam trenutnih tema.

Što reći o lošem odnosu muškaraca prema ženama, a da se nije dalo pročitati u mojim pričama? Što reći o lošem odnosu čovjeka prema životinjama, a da ne zvučim kao militantni vegan?

 

-    Kako vidiš svoju generaciju?

Otkako nemam profil na Facebooku, ne vidim više svoju generaciju. Tko zna što danas jede, što nosi za subotnji izlazak, kako provodi Božić i Novu godinu

Za razliku od onih koji kažu da ih tuđi život ne zanima, mene zaista ne zanima. Eto, i ja sam dio takve generacije – ništa me ne zanima i nikog ne zanimam.

 

-    Postoje li pisci iz tvoje generacije (rođeni osamdesetih i mlađi) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Rumena Bužarovska. Pročitajte „Moj muž“ i sve će vam biti jasno.

 

-   Što ti znači da si drugi put ušla u uži izbor 7Km?

U posljednje vrijeme sam počela dolaziti do finala gotovo svih književnih natječaja na koje sam se javila, no nikada nisam osvojila prvo mjesto. Zašto? Vi mi recite.

 

-   Misliš li da sve ovo ima smisla?

Ništa nema smisla, a otkako tako mislim, češće jedem u kasne noćne sate.

 

Što pisac treba raditi?

Pisac treba prestati teoretizirati i terorizirati sama sebe. I svakako treba prestati glumiti da je ono što želi biti.

Pišući na laptopu, uz kavu i digitalni zvuk kiše za „stvaranje ugođaja“, wannabe pisac više ne mora napustiti sobu da bi vidio kako je to živjeti na kiši. Što je valjda u redu, jer se pisci ni ne trebaju natjecati kome je gore u životu. Oni kojima je najgore, nemaju snage ni mogućnosti da pišu. Znači li to da pisci trebaju biti skromni i ponizni? Ne. Takvi mogu raditi i u knjižnici.

Pisci trebaju pisati. Brzo, sporo. Premalo, previše. S užitkom, znajući i ne znajući što je izazvalo taj užitak. Ljutito, rastreseno, napeto. Bezbrižno. Bez disanja. Zaljubljeno. Odljubljeno. Da izgledaju pametnije nego što jesu. Ili samo da vide što će se dogoditi na kraju.

 

*** 

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča, od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. 

 

foto: Stela Keserov

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Marija Solarević: Itinerar

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Solarević (1987., Zagreb) diplomirala je pedagogiju i etnologiju s kulturnom antropologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osvajila je MetaFora nagradu u organizaciji Knjižnice Vladimira Nazora, u Centru za kreativno pisanje pohađa radionice i stvara kolumnu o književnosti i pop-kulturi. Trenutno piše zbirku kratkih priča "Noćne ptice".

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg