intervju

Mira Petrović: Dobra knjiga jedna je od najboljih definicija sreće

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica&Kritična masa



Prošle godine osigurala si je mjesto u širem izboru, dok su je ove godine priče 'Nešto se mora dogoditi' i 'Moglo je i drugačije' dovele među sedam finalista. Standardnim setom pitanja predstavljamo Miru Petrović. 

 

-   Gdje i kako živiš?

Živim u Splitu sa svojom „psicom“ koju sam udomila prije sedam mjeseci. Kad je ne treniram i ne trčim s njom uokolo, pripremam sate jer predajem engleski u Školi stranih jezika. Radim u svaka doba; nekad napišem nešto na svome blogu, promišljam o upisu doktorata iz književnosti i zadnji put iščitavam svoj roman prije nego što ga ili bacim u smeće ili nekome pošaljem, ali uglavnom se većinu vremena žalim: na manjak sati u danu i nedovoljno sna, na posao, na psa, na vremensku prognozu. Mada ljudi najčešće tvrde da sam vedra i onda ne znam što im je. Možda jer se često smijem.

 

- Gdje izlaziš i što je zabavno u tome?

U parkove za pse haha, jer kad nisam na poslu, onda sam s Lotom. Nekad odemo u kafić i bacimo koji pitar s cvijećem da ne bude dosadno. Ako naiđe dobar koncert, to ne propuštam. Niti dobar film. Samo što Splitu nedostaje raznovrsnosti u zabavi jer mi smo grad koji se voli vrtjeti u krug. Inače sam penzija jer mi je i jedanaest navečer postalo plafon.

 

-   Što je tebi (i za tebe) književnost?

Izvor novih spoznaja; osjećaj da dok ima dobre pisane riječi, svijet ipak neće propasti. Ishodište promjena. Drugačiji tijek misli. Glazba. Meni je dobra knjiga jedna od najboljih definicija sreće. Bilo koje polje umjetnosti bi prema mom mišljenju trebalo služiti da život učini manje mehaničkim i da čovjeka probudi. Da plače, da se smije, samo da ne šuti.

 

-   Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Pruža mi mogućnost da se izrazim i otkrijem nešto novo o sebi. Možda čak da se nosim sa svojih sto tisuća, kako bi rekao Pirandello. Nigdje drugdje ne osjećam toliko slobode. Imam prazan papir i sve je na meni, ja imam kontrolu. Bez pisanja i bez čitanja vidim samo kaos i nered, manjak ljepote, mržnju, neorganiziranost. Kad pišem, krojim svoja pravila, nitko drugi ih ne nameće.

 

-   A ono najgore?

Puno ljudi piše, a čak i takvi malo čitaju. Ima puno prosječnih djela, malo vrhunskih. Ja bih danas objavljivala samo ono što premješta kosti. Pritom ne mislim na originalost jer – što već nije rečeno? Ali ako je nešto poteklo jer je moralo teći, onda se to osjeti. Mislim da svatko tko piše zna kad ima dobru priču, sve ostalo bi trebalo ostati u ladici, a nekad se u tome čovjek zabuni zbog vlastite bahatosti ili taštine. Osim toga, knjige su danas kao neki nepoznat svijet rezerviran za čudake i sinonim dosade. Ako nekome kažeš da pišeš i da voliš čitati, većini populacije to nije zanimljivo. Takav stav bi nekako trebalo promijeniti jer smo u suprotnom svi zapeli. A ako gledam sam čin pisanja, onda je najgore kad imam ideju koju nikako da ispoljim na pravi način. I strah da nikad neću napisati nešto uistinu veliko.

 

-   Koje su tvoje teme?

Identitet i seksualnost, psihološki aspekt lika, izgubljenost, što se dogodi kad um odluta u logičnosti vlastite iracionalnosti. Nasilje i zlo, neka tamna strana svakog čovjeka izražena u većoj ili manjoj mjeri, nisu nešto što je samo po sebi zanimljivo, već reakcija koju tako nešto izazove u drugome, zatim razlozi, povod, posljedice. Propitkivanje granica u bilo kojem smislu je ono što me vodi najčešće. Međuljudski odnosi i njihove tišine usred buke.

 

-   Što ti je motiv za pisanje?

Potraga za istinom iza nečega što sam vidjela ili čula, iskorištavanje potencijala toga nečega. Možda čak potraga za objašnjenjem, pokušaj razumijevanja pozadine svake priče, uloge likova u njoj. Nema tu puno razmišljanja kad krene, i koliko god se osjećala slobodno, nekad mi se čini kao da je netko drugi u svemu tome dirigent.

 

-   Što te drži?

Nezadovoljstvo i grintavost. Kava. Zanimljive priče drugih ljudi s kojima ne moram živjeti dvadeset i četiri sata dnevno. Samoizrugivanje. Humor općenito.

 

-   Postoji li mlađa književna scena u tvom gradu / okolici, ima li tu nešto što bi željela istaknuti?

Kako ne, još otkako sam bila studentica, krenuo je The Split Mind, i funkcionira već dugi niz godina. Postoje i drugi krugovi, ali nisam pokušala postati dio takvih. Ima tu nešto paradoksalno u meni – želim da se moje stvari čitaju, ali ne želim o njima puno pričati. Osim toga, kako uvijek radim navečer, zapravo niti ne mogu otići na neka predstavljanja i promocije. Na Bookvicu koja se održava u klubu Quasimodo nisam otišla otkako sam se u školi zaposlila, a prije sam bila redoviti gost. Neko vrijeme je bila aktualna i Bookara koju je vodio Marijo Glavaš, to je isto bilo zanimljivo. Glavno je da ima ponude.

 

-   Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji - bilo vezano, bilo nevezano za tvoje pisanje?

Moja najveća ljubav je Toni Morrison. Voljena, Ljubav, Jazz... sve što ta žena napiše je vrhunsko. Semantički i sintaktički kompleksno i jednostavno predivno. Ona je potpuno promijenila prikaz američke povijesti svojim pristupom ropstvu kao nečemu što nije ubilo humanost u čovjeku. Teme rase, spola, ljubavi i mržnje, ljepote, sve to kod nje poprima nove dimenzije... O talijanskoj književnosti da i ne govorim. Taj jezik sam studirala i za njega sam poprilično vezana, puno više nego za engleski koji predajem, pa tako i za njihovu književnu scenu. Margaret Mazzantini (Napokon rođen, Ne miči se) i Melania Mazzucco (nažalost nije prevedena) su mi jedne od dražih. Drago mi je da su ovdje prepoznali Elenu Ferrante. Da ne spominjem uopće Ammanitija koji je čudo od pisca sa svojom sposobnošću da poveže likove koji naizgled nemaju veze s vezom. Kod njega volim tu nevjerojatnu sadržajnost, prividnu jednostavnost. On je, primjerice, pisac kojeg preporučim onima koji baš i ne vole čitati. Nitko mi još nije rekao da im se nije svidio. Ali kad pišem, filmovi i glazba su ono što najčešće bude okidač i što najviše utječe na konačno sjedanje za stol.

 

-   Kako vidiš svoju generaciju?

Kao izgubljeno jato riba koje ne zna ni kud ni kamo. Ali traži načine.

 

-   Postoje li pisci iz tvoje generacije (rođeni osamdesetih i mlađi) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Od naših uglavnom volim poeziju. Obožavam Marija Glavaša, njegove pjesme čitam kad god sam loše volje. I njegov roman „Libreto za mrtve kitove“ mi je bio divan. Marija Andrijašević sa svojim pjesmopričama mi je isto zanimljiva. Sviđaju mi se i Ružica Aščić i Natalija Miletić, nekako mi njih dvije baš pogode „u sridu“.

 

-   Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. Prije petnaestak godina (fakovska generacija, recimo), bilo je obratno. Smatramo to ipak signifikantnom činjenicom. Kako to komentiraš?

Možda jer je književnost sinonim slobode izražavanja. Ako se već i država i crkva i mediji bave pitanjima obitelji i prava na pobačaj – tijela, izgleda, načina ponašanja kao da su žene neki „drugi“ o kojima svi imaju pravo nešto reći i umjesto njih odlučivati – onda barem možemo pisati na miru. Da papir postane prostor promjena. Ne znam što bih drugo rekla jer o tome nisam niti razmišljala dosad.

 

-   Što je ono što bi željela napisati?

Scenarij za film. I od nekih svojih kratkih priča bih voljela napraviti film. Htjela sam i dramu napisati ovo ljeto, samo što za to još uvijek nemam dovoljno discipline.

 

-   Što ti znači, ako išta, da si ušla u uži izbor 7Km?

Puno mi znači jer volim ovaj portal, pratim, čitam, sviđaju mi se priče koje se objave u sklopu ovog natječaja i drago mi je da sam ušla u uži izbor u takvoj konkurenciji.

 

-   Što pisac treba raditi?

Osluškivati.

 

 

***

Mira Petrović (1989., Split) diplomirala je engleski i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Splitu. Dobitnica je Vranca 2015 za priču „Svašta se može dogoditi“, koja je prevedena na engleski jezik i objavljena u internet časopisu „Underpass“, te druge nagrade na natječaju „Ulaznica 2016“.  Književna kritika 'Niccolò Ammaniti: Pokupit ću te i odvesti' objavljena je u Večernjem listu. 

 

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Marija Solarević: Itinerar

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Solarević (1987., Zagreb) diplomirala je pedagogiju i etnologiju s kulturnom antropologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osvajila je MetaFora nagradu u organizaciji Knjižnice Vladimira Nazora, u Centru za kreativno pisanje pohađa radionice i stvara kolumnu o književnosti i pop-kulturi. Trenutno piše zbirku kratkih priča "Noćne ptice".

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg