intervju

Marko Gregur: Književnost je mogućnost putovanja i nadogradnje čovjeka

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica&Kritična masa



Koprivničanin Marko Gregur ove se godine predstavio Danom za izlazak, a kako je komentirao ulazak u uži izbor i nagrade koje je dosad dobio, pročitajte u intervjuu.

 

-   Gdje i kako živiš?

Živim u Koprivnici, to je moj grad. Mjesto u kojem uvijek možeš biti svuda i sa svima, a opet sa sjajnim mjestima za samoću. Lijepo je, jer nema straha da ti se nešto loše može dogoditi. Lijepo je, i jer su tu svi moji. Oni koji su moje ishodište i moj cilj.

 

-   Gdje izlaziš i što je zabavno u tome?

Makar sam još mladi pisac, doduše na izlaznim vratima, ipak više nisam baš tako mlad pa su i mjesta mojih izlazaka uglavnom kafići i Interspar. Uživam  i kad se doma zatvorim pa izađem u likove.

 

-   Što je tebi, i za tebe, književnost?

Mogućnost putovanja i nadogradnje svakodnevice, odnosno čovjeka. Nešto što je u meni i od čega sam dobrim dijelom sastavljen.

 

-   Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem?

To što me odvodi na različita mjesta i što mi daje priliku da pročitam pametne i smiješne rečenice i misli od veoma zanimljivih ljudi.

 

-   A ono najgore?

To što me odvodi na različita mjesta. Šalim se, književnost za mene nema nijednu manu. To je slijepa ljubav koja traje od djetinjstva. Moja sjećanja na školske praznike su da sam popodne čitao, a navečer igrao nogomet.

 

-   Koje su tvoje teme?

Često se, kad se govori o nečijem pisanju, spomene kako autor piše o običnim, malim ljudima, a obični ljudi, u koje spada većina nas, zanimaju i mene. Običan, svakodnevni život sa sukobima niskog intenziteta koji su uvijek tu, ali nedovoljno snažni da natjeraju na reakciju koja bi dovela do promjene. Isto tako, zanimaju me ti isti obični ljudi u odnosu na velike teme, odnosno načini na koje se mali ljudi nose s velikim temama i kako reagiraju na njih.

 

-   Što ti je motiv za pisanje?

Ljudi pišu jer imaju potrebu nešto reći i jer misle da je to zanimljivo, da je njihov pogled na stvari takav da može otkriti nešto što drugi možda ne vide. Mislim da je to motiv svih pisaca pa tako i moj.

 

-   Što te drži?

Potreba da nešto kažem. Ne razmišljam o tome što me drži, jednostavno sam osoba koja čita i piše. Sjedim doma i mislim si: idem pisati. Jednako kao što netko pomisli: idem trčati. Dobro, istina, i taj trkač i ja imamo valjda neku ideju u glavi da ćemo se od toga osjećati bolje.

 

-   Postoji li mlađa književna scena u tvom gradu / okolici i ima li tu nešto što bi želio istaknuti?

Jednom sam u polu-šali rekao da je u mojem gradu lakše naletjeti na bukvu nego na urednika. Meni se to sviđalo jer su mi ti neki kružoci, u kojima ljude povlačiš za rukave, oduvijek bili odbojni. Ono što je možda zanimljivo je da imamo nekoliko mladih kritičara, rođenih '80-ih godina, što prije nije bio slučaj, a važno je za promoviranje autora koji nisu iz kulturnog centra. Najmlađa od njih je Mihaela Cik, koja upravo završava studij, a već je objavljivala u raznim časopisima; a nešto stariji i iskusniji su Matija Ivačić, bohemist koji radi na Filozofskom fakultetu, ujedno i prevoditelj, te Mario Kolar koji je za knjigu Nuspojave čitanja dobio Nagradu Julije Benešić za najbolju knjigu kritika. Nakon dugog planiranja pokrenuli smo književni časopis Artikulacije, koji uređujemo Darko Pernjak, Mario Kolar i ja, a pokrenuli smo i Alpe Jadran festival mladih pisaca na kojemu sudjeluju autori iz Austrije, Slovenije, Mađarske i Hrvatske.

 

-   Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji - bili vezani, bili nevezani za tvoje pisanje?

Matisse je rekao da je sačinjen od svega što je vidio. Slažem se s njim – mislim da su svi autori koje sam pročitao utjecali na mene, čak i oni koji mi se nisu svidjeli. U prvom redu na mene su utjecale knjige poput Zvižduk s Bukovca, Junaci Pavlove ulice, Judita ili Winnetou, zbog kojih sam u djetinjstvu zavolio književnost, zatim ruski i francuski klasici, ponajviše možda Balzac i Maupassant, Krleža i Matoš, Tadijanović i Mihalić sa svojom pjesmom Majstore, ugasi svijeću, pa onda sva sila suvremenih autora. Zadnje me je oduševio Stoner Johna Williamsa.

 

-   Kako vidiš svoju generaciju?

Čini mi se da se u posljednjih par godina moja generacija povezala i stasala. Ne samo u smislu pisanja i objavljivanja, nego i organiziranja književnih događaja. Andrija Škare, Sven Popović i Darko Šeparović rade program Tko čita?, Ivan Jozić je u Gavelli pokrenuo veoma posjećen program G-točka, u Zadru je Želimir Periš (nešto stariji, ali naš) koji s ekipom radi KaLibar bestiVal, a tu je i neizostavni urednik Kruno Lokotar, koji generaciju, osim što je prati kroz urednički posao, okuplja na festivalu Prvi prozak na vrh jezika. O nama brine i Roman Simić, koji nas redovito uključuje u svoj Festival europske kratke priče. I sam u Koprivnici vodim tribinu Libarenje na kojoj sam predstavio više autora. Tako da imam osjećaj da smo aktivni i da zbog te povezanosti možemo govoriti o generaciji.

 

-   Postoje li pisci iz tvoje generacije (rođeni osamdesetih i mlađi) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Čitao sam većinu autora iz generacije, a osim ovih spomenutih u prethodnom odgovoru na pamet mi padaju Franjo Nagulov, Ivana Rogar, Korana Serdarević, Ilija Aščić, Ružica Aščić i jedan malo postarejši dičker, graničar, jer je rođen '79., Kristian Novak. Sad sam sigurno nekog izostavio, koga ću se sjetiti za par minuta… Sve spomenute i neke druge objavili smo u časopisu Artikulacije.

 

-   Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. Prije petnaestak godina (fakovska generacija, recimo), bilo je obratno. Smatramo to, ipak, signifikantnom činjenicom. Kako to komentiraš?

Kad pročitam nešto dobro, mislim: uf, ovo je dobro, ne o tome je li to napisala žena ili muškarac. Stvar je dobra ili loša, to mi je jedino važno. Što se tiče razdoblja od prije 15 godina, ne čini mi se da su muškarci bili u tolikoj većini, iako su vjerojatno bili većina – oni su samo bili medijski vidljiviji. Ono što mogu reći, jest da mi je drago da su u mojoj generaciji podjednako zastupljene osobe oba spola, ali teško mi je ovako, na prvu, reći je li to neka činjenica, odnosno posljedica nečega ili samo slučajnost.

 

-   Što je ono što bi želio napisati?

Upravo sam napisao tekst koji sam dugo želio napisati, o odnosu jedne žene i muškarca i njihovom pokušavanju da dobiju dijete, o životu u kojem su oni posvećeni tom cilju i u njima se rađa strah da će život provesti u čekanju. „Smrti većine ljudi obična su varka, u njima nije imalo što umrijeti“, mislim da je to napisao Bukowski, i to mi je dugo bilo u glavi. Kako postići ravnotežu između postizanja cilja, koji se bavi onime što će ostati iza nas, i življenja u trenutku. Roman bi trebao biti objavljen iduće godine u Hena comu, ako dobije potporu Ministarstva kulture.

 

-   Što ti znači (ako išta) da si ušao u uži izbor 7Km?

Nagrade me vesele, one su poticaj za daljnji rad i daju ti osjećaj da je to što radiš barem donekle dobro. Moderno je praviti se hladnokrvan, ali mene nagrade usreće. Kad se dogode nazdravim im s Martinom i osjećam se dobro. Ova nagrada u svom je kratkom postojanju postala značajno mjesto za autore mlađe generacije, što se vidi po autorima koji su sudjelovali, a zbog toga sam uostalom i poslao priču.

 

-   Što pisac treba raditi?

Pisac nažalost treba raditi. Nema sreću koji imaju neki drugi umjetnici, da može dobiti profesionalnu poziciju književnika. To bi svakako trebalo promijeniti. Mislim da bi s ukupan broj zaposlenih u državnoj i lokalnoj administraciji mogao podnijeti određen broj profesionalnih pisaca, odnosno  da bi Ministarstvo kulture moglo naći način da se određen zaposli određen broj pisaca, kako bi se svom poslu mogli posvetiti na isti način na koji mu se mogu posvetiti glumci u kazalištima ili glazbenici u orkestrima, a ne da fabulu stvaramo dok s posla jurimo na plac pa po djecu u vrtić.

 

***

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u mnogim domaćim časopisima i novinama, kao i u časopisima u desetak stranih zemalja (SAD, Austrija, Crna Gora, Srbija, Rusija, Bugarska, Španjolska, Slovenija, Kanada…). Dobitnik je više nagrada među kojima su i nagrade Ulaznica i Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti iz Republike Hrvatske. Objavio je zbirku poezije Lirska grafomanija (Naklada Ceres, 2011.), zbirke priča Peglica u prosincu (DHK, 2012.) i Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, 2014.) te roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com, 2017.) Uvršten je u antologiju mladih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.).

 

 

foto: Martina Gregur

poezija

Lara Mitraković: Lov na ptice pjevice

Lara Mitraković (Split, 1992.) studira kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, poezija joj je objavljena u više časopisa, zbornika i portala, a 2016. pobijedila je na natječaju za književnu nagradu Grada Karlovca "Zdravko Pucak" rukopisom "Brojanje pogrešaka". Članica je književne grupe 90+.

proza

Sven Popović: Ulomak iz romana 'Uvjerljivo drugi'

Nekada se čini: sve se obrnulo. Klinci odrastaju brže, ali sporije postaju odrasli. Svijet je vruć krumpir, tridesete su nove osamnaeste, a velike priče o odgovornosti predane su sve samo ne odgovorno – i treba plesati što dulje –ili tako barem u jednom novozagrebačkom naselju izgleda Emiru, Iliji i Fricu, a najviše onome oko koga se sve vrti, Mladome Piscu, bezimenom junaku novog romana Svena Popovića.
Nakon Neba u kaljuži (Meandar, 2015.), Popović je ove godine objavio i 'Uvjerljivo drugi' roman (Fraktura) iz kojeg donosimo dio uvodnog poglavlja.

poezija

Vigor Vukotić: Geometrija kolodvora

Vigor Vukotić (1991., Zagreb) diplomirao je antropologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađivan je na Goranovom proljeću u kategoriji srednje škole, a pjesme i kratke priče objavljivao je u Vijencu, Republici i UBIQ-u. Član je Književne grupe 90+.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

poezija

Maša Seničić: Nametljive oaze

Maša Seničić (1990., Beograd) je scenaristkinja, pjesnikinja i esejistkinja. Završila je master studije Teorije dramskih umjetnosti i medija, a trenutno pohađa doktorske znanstvene studije na istom. Surađivala je na različitim domaćim i međunarodnim projektima, kao autor i suradnik na filmu, a zatim u kazalištu, na radiju i brojnim festivalima. Jedan je od izbornika programa Hrabri Balkan u okviru Festivala autorskog filma, kao i jedna od osnivača i koordinatorica edukativnih programa Filmkulture. 2015. objavljena joj je zbirka poezije “Okean” (Mladi Dis). Radi kao urednica i razvija nekoliko autorskih projekata koji uporište nalaze u teoriji kulture, studijama sjećanja i promišljanju različitih aspekata internet umjetnosti.

poezija

Josip Vdović: Zračna struja

Josip Vdović rođen je 1992. u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest. Dosad svoju poeziju nigdje nije objavljivao.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg