Ognjen Obradović (1992., Užice, Srbija) diplomirao je dramaturgiju na FDU u Beogradu, a trenutno je na poslijediplomskom studiju Teorije dramskih umjetnosti, medija i kulture na istom fakultetu. Izvedene su mu drame i radio drame: Nedelja: juče, danas, sutra (2013., BDP), Put u Lisabon (2015., Radio Beograd), Da mi je da spustim ovu suzu (2016., Radio Beograd).
Donosimo nekoliko pjesama iz zbirke poezije Oticanja (2016.), za koju je Obradović dobio nagradu Mladi Dis.
ROĐENJE
Bio je to čeoni sudar, teška nezgoda.
Šteta je procenjena
na kilogram i sedamsto grama.
Kažu da sam brzo napredovao.
Bila je to prilika za novi početak.
Presekli ste pupčanu vrpcu kao traku –
spremni da zakoračite ponovo
na nestabilnim dečjim nogama.
Kažu da sam kasno prohodao.
Ali, ipak, da se samo jedna stvar
desila drugačije,
ja bih se desio drugačiji –
progovorio bih tuđim glasom,
život bi mi iskliznuo
iz nerođenih prstiju u okolnostima
spletenim u tuđi krvotok.
Jedan propušten susret,
drugačije skretanje
i moja aorta mimoišla bi pluća,
preskočila srce,
a nedodeljeno telo
iskrvarilo u bezbolnoj
prenatalnoj smrti.
DISKRETNI MOTIV ODREZANIH MAJČINIH RUKU
Razgledam razbacane eksponate
našeg porodičnog muzeja,
uspomene smrznute
u pokvarenom prenosnom frižideru −
dugogodišnjem skladištu za arhivske
porodične odreske,
pakovane i taložene godinama
za povremenu nostalgičnu degustaciju.
U njemu pronalazim
nesortiranu i neimenovanu postavku
Moje odrastanje, sa diskretnim motivom
odrezanih majčinih ruku.
Odrezane ruke, giljotinirane okvirom slike,
šunjaju se kroz porodične fotografije,
uslužne i uvek spremne
da pridrže moju uplakanu novorođenu glavu
ili da animiraju hirovitog modela
koji odbija da pogleda u objektiv.
Da postave sto za moj prvi,
drugi, treći i svaki sledeći rođendan,
da obuku, okupaju, očešljaju,
dok im osakaćeni trup krvari
u neovekovečenoj pozadini.
Sada ruke moje majke
strepe od objektiva i radoznalih pogleda.
Postiđene svojim godinama,
one klisnu u džepove
da ne kvare fotografiju.
PEJSMEJKER
U fioci mog radnog stola
odigrala se tiha neprimetna evolucija.
Čitava jedna galaksija okrenula se natraške:
plavetnilo je isparilo iz globusa,
uvenule zelene ravnice.
Pod mojim prstom
svako čelično zrnce prašine
zaiskrilo bi objavljujući nečiju smrt
na nekom od sedam kontinenata
koji su plutali u tamnom mramoru
kao zapaljivi kremeni okrajci.
Nekadašnja sazvežđa zamenile su rakete,
lansirane u mom odsustvu.
Grane stabljika povijale su se
pod teretom neubranih bombi.
Zelene ekosisteme
zamenila su bela porcelanska polja.
Iz glava životinja nicale su viljuške
onde gde sam nekada video samo rogove.
Udžbenik je postao restoranski meni,
providni uvijači – stakleni izlozi,
za koje su se lepile njuške odabranih modela
reklamirajući novu kolekciju bundi.
Anatomski atlas evoluirao je
u skladište lekova.
Tablete i bočice u prepisanim dozama
pedantno su raspoređene
po unutrašnjim organima.
Onde gde se nekada nalazilo srce
kucao je mali automatski pejsmejker,
odašiljao elektronske impulse.
A iz usta izlazio je dug fiskalni račun,
duži sa svakim otkucajem,
ispisujući istoriju mog života
od prvog do poslednjeg dinara.
ODSUTNI
(Stan broj 3)
U našem osunčanom stanu
nema mesta za senke.
Svlačimo ih na ulaznim vratima
i kačimo na kuke krezavog čiviluka
čuvajući uvek bezbednu udaljenost
između moje i tvoje, pazeći
da se slučajno ne upletu.
U našim podmazanim šarkama
ne škripe ničiji koraci,
ničiji se otisci ne otimaju o kvaku,
ne zaustavljaju ruke u otključavanju.
Na ispoliranom posuđu
cakli se odsustvo
čak i naših usta.
Uveče pred spavanje
tuferima uredno skidamo lica
pedalj po pedalj,
dok ne ostanu samo oči
koje odložimo u kutijice za sočiva.
Pored kreveta svučemo svoju kožu,
izujemo stopala,
jezik i vilice poređamo
u fioke noćnog stočića.
Konačno, odsutna tela smestimo u postelju,
a snovi nas mimoilaze,
zavijaju kroz naša tela kao promaja,
ali mi nemamo ruke da ih zaustavimo
ni suzu da oplačemo pokojnike.
Presahli, celu noć spremamo se
da ne dočekamo još jedan dan.
POGUBLJENJE
Džejmsu Foliju, i narednim žrtvama
Uz tag stravične smrti
ime Džejmsa Folija
izgledalo je kao uzgredna napomena:
o glumcu koji je debitovao
na svom pogubljenju,
o novinaru, sinu, građaninu
koji će se proslaviti
tek kao preklani zarobljenik.
Nekadašnji statista i epizodista
postao je tragični junak, zasenivši
egzekutora u Timberland cipelama,
ucveljene roditelje i ideologije
koje su samo uspostavile setting
za video snimak
na kome je pogubljenje zabeleženo.
I ja sam se probijao kroz gustiš linkova
omamljen mirisom krvi,
jer uskoro pred mojim očima
iscuriće prerezan grkljan
nekoga čije ću lice
pogledati tek kasnije.
I, odjednom, zatekao sam sebe
onde gde sam mislio da vekovima
ne stupa ničija noga:
u rimskoj areni
čekao sam smrt gladijatora,
ispred lomače posmatrao
spaljivanje jeretika i veštica.
I možda baš svojom rukom
dodao grančicu na lomaču,
šibnuo konje koji će kurvu
iskidati na komade.
Ni dželat ni žrtva,
ja – nemi saučesnik,
uzeo sam kameru u ruke
i pritisnuo play.
AUTOBUSKA ORGIJA
U autobusu kao u vakuum kesi.
Pogužvani, zamršeni udovi
vezani su u čvor.
Koprcaju se
sijamski sjedinjeni u jedan organizam
čiji se mnogi mirisi stapaju
u raštimovanu fiziološku polifoniju.
Stoglavi monstrum giba se
po zakonima inercije.
Delovi se otkidaju od matice,
regenerisani novim putnicima.
Stari, bolesni, natovareni namirnicama
ili suvišnom ljudskošću
nestaju u trbuhu nezasitog
autobuskog Frankenštajna
i završavaju oglodani i ispovraćani
na prvom sledećem stajalištu.
Posvećena tela siluju se u prolazu
uz propratnu orgazmičnu riku,
a onda preporođena
napuštaju neklimatizovani dionizijski hram,
proveravaju torbe, nameštaju frizure
i odlivaju se gradskim ulicama
u svoje pojedinačne živote.
STATUA PESNIKA
Oko statue pesnika okupili se turisti.
On im je pružao svoje ruke
ne nudeći ništa
osim postojanog hlada.
Pohvale i pokude gasile su se na njegovoj koži
kao popušene cigarete nevaspitanih turista.
Nije se bunio,
samo je stajao spokojan
u mermernoj nezapitanosti.
A činjenice su škripale,
sevali blicevi,
pesnik ni trepnuo nije,
niti je našao za shodno da promeni pozu.
Nije se sećao dleta,
ni ruku vajara o kome su govorili,
sve to isprano je pre prve kiše.
Isprani i najlepši stihovi
na koje je ukazivao vodič –
večni i nezaboravljeni,
nisu se ticali pesnika.
Trgnulo se nije ni metaforičko srce
iz komatozne beline stranica,
nemoćno pred kapima breskve
koje su se cedile niz usta turiste
na novo izdanje sabranih pesama.
One su mu osigurale
mesto u večnosti jer pesnik
živi kroz sopstvena dela,
zaključio je vodič,
dok je mermerni pesnik ćutao,
uviđavan u svojoj prolaznosti.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.