poezija

Ognjen Obradović: Oticanja

Ognjen Obradović (1992., Užice, Srbija) diplomirao je dramaturgiju na FDU u Beogradu, a trenutno je na poslijediplomskom studiju Teorije dramskih umjetnosti, medija i kulture na istom fakultetu. Izvedene su mu drame i radio drame: Nedelja: juče, danas, sutra (2013., BDP), Put u Lisabon (2015., Radio Beograd), Da mi je da spustim ovu suzu (2016., Radio Beograd).
Donosimo nekoliko pjesama iz zbirke poezije Oticanja (2016.), za koju je Obradović dobio nagradu Mladi Dis.



 

ROĐENJE

 

Bio je to čeoni sudar, teška nezgoda.

Šteta je procenjena

na kilogram i sedamsto grama.

 

Kažu da sam brzo napredovao.

 

Bila je to prilika za novi početak.

Presekli ste pupčanu vrpcu kao traku –

spremni da zakoračite ponovo

na nestabilnim dečjim nogama.

 

Kažu da sam kasno prohodao.

 

Ali, ipak, da se samo jedna stvar

desila drugačije,

ja bih se desio drugačiji –

progovorio bih tuđim glasom,

život bi mi iskliznuo

iz nerođenih prstiju u okolnostima

spletenim u tuđi krvotok.

Jedan propušten susret,

drugačije skretanje

i moja aorta mimoišla bi pluća,

preskočila srce,

a nedodeljeno telo

iskrvarilo u bezbolnoj

prenatalnoj smrti.

 

 

DISKRETNI MOTIV ODREZANIH MAJČINIH RUKU

 

Razgledam razbacane eksponate

našeg porodičnog muzeja,

uspomene smrznute

u pokvarenom prenosnom frižideru −

dugogodišnjem skladištu za arhivske

porodične odreske,

pakovane i taložene godinama

za povremenu nostalgičnu degustaciju.

 

U njemu pronalazim

nesortiranu i neimenovanu postavku

Moje odrastanje, sa diskretnim motivom

odrezanih majčinih ruku.

Odrezane ruke, giljotinirane okvirom slike,

šunjaju se kroz porodične fotografije,

uslužne i uvek spremne

da pridrže moju uplakanu novorođenu glavu

ili da animiraju hirovitog modela

koji odbija da pogleda u objektiv.

Da postave sto za moj prvi,

drugi, treći i svaki sledeći rođendan,

da obuku, okupaju, očešljaju,

dok im osakaćeni trup krvari

u neovekovečenoj pozadini.

 

Sada ruke moje majke

strepe od objektiva i radoznalih pogleda.

Postiđene svojim godinama,

one klisnu u džepove

da ne kvare fotografiju.

 

 

PEJSMEJKER

 

U fioci mog radnog stola

odigrala se tiha neprimetna evolucija.

Čitava jedna galaksija okrenula se natraške:

plavetnilo je isparilo iz globusa,

uvenule zelene ravnice.

Pod mojim prstom

svako čelično zrnce prašine

zaiskrilo bi objavljujući nečiju smrt

na nekom od sedam kontinenata

koji su plutali u tamnom mramoru

kao zapaljivi kremeni okrajci.

 

Nekadašnja sazvežđa zamenile su rakete,

lansirane u mom odsustvu.

Grane stabljika povijale su se

pod teretom neubranih bombi.

Zelene ekosisteme

zamenila su bela porcelanska polja.

Iz glava životinja nicale su viljuške

onde gde sam nekada video samo rogove.

Udžbenik je postao restoranski meni,

providni uvijači – stakleni izlozi,

za koje su se lepile njuške odabranih modela

reklamirajući novu kolekciju bundi.

 

Anatomski atlas evoluirao je

u skladište lekova.

Tablete i bočice u prepisanim dozama

pedantno su raspoređene

po unutrašnjim organima.

Onde gde se nekada nalazilo srce

kucao je mali automatski pejsmejker,

odašiljao elektronske impulse.

A iz usta izlazio je dug fiskalni račun,

duži sa svakim otkucajem,

ispisujući istoriju mog života

od prvog do poslednjeg dinara.

 

 

ODSUTNI

(Stan broj 3)

 

U našem osunčanom stanu

nema mesta za senke.

Svlačimo ih na ulaznim vratima

i kačimo na kuke krezavog čiviluka

čuvajući uvek bezbednu udaljenost

između moje i tvoje, pazeći

da se slučajno ne upletu.

 

U našim podmazanim šarkama

ne škripe ničiji koraci,

ničiji se otisci ne otimaju o kvaku,

ne zaustavljaju ruke u otključavanju.

Na ispoliranom posuđu

cakli se odsustvo

čak i naših usta.

 

Uveče pred spavanje

tuferima uredno skidamo lica

pedalj po pedalj,

dok ne ostanu samo oči

koje odložimo u kutijice za sočiva.

Pored kreveta svučemo svoju kožu,

izujemo stopala,

jezik i vilice poređamo

u fioke noćnog stočića.

Konačno, odsutna tela smestimo u postelju,

a snovi nas mimoilaze,

zavijaju kroz naša tela kao promaja,

ali mi nemamo ruke da ih zaustavimo

ni suzu da oplačemo pokojnike.

 

Presahli, celu noć spremamo se

da ne dočekamo još jedan dan.

 

 

POGUBLJENJE

 

Džejmsu Foliju, i narednim žrtvama

 

Uz tag stravične smrti

ime Džejmsa Folija

izgledalo je kao uzgredna napomena:

o glumcu koji je debitovao

na svom pogubljenju,

o novinaru, sinu, građaninu

koji će se proslaviti

tek kao preklani zarobljenik.

Nekadašnji statista i epizodista

postao je tragični junak, zasenivši

egzekutora u Timberland cipelama,

ucveljene roditelje i ideologije

koje su samo uspostavile setting

za video snimak

na kome je pogubljenje zabeleženo.

 

I ja sam se probijao kroz gustiš linkova

omamljen mirisom krvi,

jer uskoro pred mojim očima

iscuriće prerezan grkljan

nekoga čije ću lice

pogledati tek kasnije.

 

I, odjednom, zatekao sam sebe

onde gde sam mislio da vekovima

ne stupa ničija noga:

u rimskoj areni

čekao sam smrt gladijatora,

ispred lomače posmatrao

spaljivanje jeretika i veštica.

I možda baš svojom rukom

dodao grančicu na lomaču,

šibnuo konje koji će kurvu

iskidati na komade.

Ni dželat ni žrtva,

ja – nemi saučesnik,

uzeo sam kameru u ruke

i pritisnuo play.

 

 

AUTOBUSKA ORGIJA

 

U autobusu kao u vakuum kesi.

Pogužvani, zamršeni udovi

vezani su u čvor.

Koprcaju se

sijamski sjedinjeni u jedan organizam

čiji se mnogi mirisi stapaju

u raštimovanu fiziološku polifoniju.

Stoglavi monstrum giba se

po zakonima inercije.

Delovi se otkidaju od matice,

regenerisani novim putnicima.

 

Stari, bolesni, natovareni namirnicama

ili suvišnom ljudskošću

nestaju u trbuhu nezasitog

autobuskog Frankenštajna

i završavaju oglodani i ispovraćani

na prvom sledećem stajalištu.

 

Posvećena tela siluju se u prolazu

uz propratnu orgazmičnu riku,

a onda preporođena

napuštaju neklimatizovani dionizijski hram,

proveravaju torbe, nameštaju frizure

i odlivaju se gradskim ulicama

u svoje pojedinačne živote.

 

 

STATUA PESNIKA

 

Oko statue pesnika okupili se turisti.

On im je pružao svoje ruke

ne nudeći ništa

osim postojanog hlada.

Pohvale i pokude gasile su se na njegovoj koži

kao popušene cigarete nevaspitanih turista.

Nije se bunio,

samo je stajao spokojan

u mermernoj nezapitanosti.

A činjenice su škripale,

sevali blicevi,

pesnik ni trepnuo nije,

niti je našao za shodno da promeni pozu.

Nije se sećao dleta,

ni ruku vajara o kome su govorili,

sve to isprano je pre prve kiše.

Isprani i najlepši stihovi

na koje je ukazivao vodič –

večni i nezaboravljeni,

nisu se ticali pesnika.

 

Trgnulo se nije ni metaforičko srce

iz komatozne beline stranica,

nemoćno pred kapima breskve

koje su se cedile niz usta turiste

na novo izdanje sabranih pesama.

One su mu osigurale

mesto u večnosti jer pesnik

živi kroz sopstvena dela,

zaključio je vodič,

dok je mermerni pesnik ćutao,

uviđavan u svojoj prolaznosti.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg