proza

Antej Jelenić: Sombrero

Antej Jelenić (1983., Split) u rodnom gradu završava opću gimnaziju i fakultet elektrotehnike. Poeziju i kratke priče objavljivao je u Zarezu, Vijencu, Knjigomatu, Re-u te zbornicima Reč u prostoru i Bez vrata bez kucanja. Posljednjih sedam godina izlaže na dugogodišnjoj manifestaciji suvremene umjetnosti Adria Art Annale.
Sudjeluje u projektu Mreža solidarnosti s kojim gostuje na brojnim međunarodnim događanjima. Dokumentarnim filmom Mreža solidarnosti 2014. osvaja prvu nagradu na Vukovarskom filmskom festivalu.
Do sada je imao jednu samostalnu izložbu u Salonu Galić, 2013. u Splitu, a sudjelovao je još i na dvjema manifestacijama NUS (Neafirmirana umjetnička scena). Piše polemičke/kritičke eseje za h-alter i Zarez.
Pročitajte njegovu priču "Sombrero".



 

Sombrero

 

Treptala je na samom otvoru moga uha dodirivavši mi slane stijenke ušne školjke. Bila mi je naslonjena bradom na rame, a ja sam se pravio da čitam novine. Pića na stolu ispred nas, slamku, statistike o broju deformiranih beba, samosakaćenja penzionera i slike gangrenoznih dojki nismo doživljavali zbog tople fleksibilnosti naših osjetila. Bio sam siguran da je I ona bila svjesna uskog spektra vibracija putem kojeg smo u tom trenutku komunicirali. Čovjek koji u potpunosti može prihvatiti svoju pasivnu ulogu u dizajniranju određenog trenutka može biti sretan, ne nužno i veseo. Veselje je aktivno traganje za srećom.

Ja mogu biti samo veseo jer me je ova situacija podsjetila da bi trokut između mene, nje i suptilnog polja vibracija koje nas određuje mogao biti još manji kada bi ona treptala po površini mojih testisa pa sam joj predložio da to jednom probamo. Napravila je gestu kao da se ljuti. Vjetar s mora je u tom trenutku donio novi val svježine I ona je digla pogled prema pučini.

Rekla je - Pogledaj tamo! - i ja sam pogledao niz njezin kažiprst na kojem se ljeskala kapljica mora ili moje sline. Sombrero je napravio savršenu petlju u zraku I sletio na gliserom zapjenjenu površinu mora kao izvanzemaljci.

Kapljice sa zarobljenim fotonima u čudu su letjele na sve strane prije trenutka sudara naših tijela sa morskom površinom. Više smo mlatili rukama nego plivali dok smo napredovali prema pučini. Nisam znao zašto smo toliko ushićeni, ali sam za sada odlučio biti pasivan u vezi toga. Činilo mi se da plivam prema davno izgubljenom organu za koji nisam ni znao da sam izgubio.

Posljednjih dvadesetak metara sam izgubio dah I počelo mi se ljuljati pred očima. Zbog toga je stigla prije mene, ali I zbog vretenastog oblika tijela. Ja više sličim na kuglu. Stavila je sombrero na glavu I krenula natrag prsnim stilom prema meni. Još na desetak metara sam osjetio miris mokre svježe slame koji se širio koncentrično oko njega. Kada je došla do mene isprobao sam ga. Bio je ogroman. Krenuli smo onda natrag prema obali pogledavajući prema gliseru koji se kao epileptična bubamara pjenio u daljini. Bojali smo se da će se vratiti kada shvate da nema sombrera.

Tijela su nam neprirodno svjetlucala kao da su izlivena od tekućih kristala ili sunčeve plazme, ali to nam je tada izgledalo kao nešto sporedno i nismo mnogo razmišljali o tome. Pogledao sam ponovno prema gliseru koji je sada podsjećao na debelu epileptičnu katolkinju što je značilo da se vraća. Gubitak sombrera ovako rano bio bi šokantan za oboje, a pogotovo za mene jer nisam bio spreman na napuštanje ovog osjećaja koji zamišljam kao cvijet nove racionalnosti. Moj um nakon iskustva sa sombrerom više ne djeluje analitički hladnim jednadžbama nego u neeuklidskom prostoru svrstava misaone intenzitete u sustave nejednadžbi koje mijenjaju odnose sa okolinom i produbljuju ih. Ono što moja osjetila zapažaju su svete rijeke koje utiču u svemirsku dolinu.

Gliser je sada bio vrlo blizu I mi smo prestali plivati. Zatvorili smo oči na neko vrijeme. Rekao sam joj da promatra igru morske svjetlosti kroz vjeđe. Kada smo osjetili valove na kralježnici znali smo da nam je na desetak metara udaljenosti, međutim brujanje motora nije davalo znakove usporavanja. Izgleda da nas nisu vidjeli što je prilično nevjerojatno. Mislim da su došli do toga sombrera uopće ne razmišljajući o njemu pa im nije ni bio toliko važan. Nastavili smo plivati prema obali.

Izašli smo iz mora na mjestu gdje su bile nabacane velike kamene gromade I otresli kristale sa sebe. Vratili smo se natrag u kafić. Sjeli smo I odložili sombrero na stolicu nasuprot nas. Tijelo nam se neprimjetno vraćalo u osnovno stanje.

-Kako objašnjavaš mutacije na nama i u nama? Ne znam zašto sam se osjećala onako čudno.

-Ne znam ni ja. Ovaj sombrero nas je na neki način označio i nešto nam pokazao.

Nisam imao više što za reći jer sam gledao u mentalnu provaliju pred sobom. Taj fantomski ushit i čudesne kognitivne posljedice jednog običnog događaja su me zbunjivali. Neuroprostor značenja između nas i sombrera bio nam je u tom trenutku u potpunosti na raspolaganju kao dio tijela. Postojali smo u odnosu na nešto, a kada taj odnos dobije kvalitetu neuroprostora dolazi do nove racionalnosti.

-To je nešto slično cyberprostoru, ali ovdje se stvarnost dešava u čitavom tijelu - rekao sam. - Hakiranje stvarnosti.

-Možda ne bismo uopće otišli po njega da se zove recimo čekić - dodala je ona

Nasmijali smo se pa ponovno uronili u misli.

Nakon neodređenog vremena smo shvatili da već neko vrijeme sviraju dalmatinske navijačke pjesme pojačane do daske. Pjevaju o pojmu kvalitete.

Mater nas je rodila kod Staroga placa
Čin smo oči otvorili za Hajduk smo bili
Odmah su nas tamo motali u bilo
To je naša povist, tako je to bilo
To je naša povist, tako je to bilo


Buka je nesnosna. Ipak pjesma govori o istom osjećaju poimanja jednog naoko običnog događaja, motanja novorođenčadi u bijele plahte. Kvaliteta tog događaja je podražaj iz kojeg deriviraju svijest o sebi I svijest da postoje I drugi koji su prepoznali taj događaj. Oni međutim iz njega tek saznaju da postoje. Zadovoljni su zato što imaju okusne pupoljke I srednje uho, ali sljedeći korak prema evoluciji svog neuroprostora koji im dopušta da svoje receptore prosipaju kao komete po svemiru ne rade. To se zove minimalizam iako bi istinski minimalizam bilo da pjevaju o sonati crijeva I srca vlastite majke jer je taj zvuk prvi uzrok svijesti o vlastitoj svijesti.

Oni imaju sposobnost biti sretni sve dok im dobro funkcionira probava I dok imaju par zubiju za žvakanje. Ipak ne mogu biti veseli jer veselje je autentična konfiguracija čitavog duha u koju mora biti uključen um. Um koji je čist i prazan. Zato je I ova muzika tako nepodnošljiva nekome tko je zaista čuje.

Ustao sam I zamolio konobaricu da je stiša ili ako je moguće promjeni. Stišala je. Vratio sam se u stolicu.

Vjetar s mora je u tom trenutku donio novi val svježine I ona je podigla pogled prema pučini.

Rekla je - Pogledaj tamo!- I ja sam pogledao niz njezin kažiprst na kojem se ljeskala kapljica mora ili moje sline. Daleko na pučini narančasti predmet je napravio luping I zatim sletio na elektrificiranu površinu mora točno u smijeru sunca.

-Jel idemo? - upitali smo se pogledom i nasmijali

-Dosta je daleko, ali nije nedostižan - rekao sam

-To je nekakav narančasti kvadrat. Nećemo valjda plivati po narančasti kvadrat - rekla je ona.

-Zamislimo da je bogu ispala ukosnica.

Led se otapao na dnu čaše, a mi smo se smijali I plivali kroz kapljice, jezdili na rezidualnom osjećaju kozmičke kvalitete sombrera. Kada smo došli na pola puta shvatili smo da smo tek na četvrtini ukupnog puta. Donijeli smo stratešku odluku da se vratimo. Sve se to odigralo u našim glavama.

Naručili smo čašu vode.

Načelo sa kojim smo se bili susreli prilikom prvog plivanja još je lebdjelo nad nama, oko nas I pod nama kao Sunyata ili Velika praznina Budizma, a mi smo gledali u taj ponor I nije nas više bilo strah. Taj ponor smo bili mi. I čitav prostor slobode I prostor “Deset tisuća stvari”.

-Otupljuje oštrice, razvezuje čvorove, ublažuje bljesak I sliježe prašinu - rekao sam da razbijem tišinu. Pogledala me upitno, sa dozom zanimanja.

-To je jedna od analogija kojima je Lao Zi tumačio Tao. Analogija je zapravo objašnjavanje nepoznatog pomoću poznatog i jedino njima se Tao može objasniti. A on je upravo ono što nas je proželo. Stanje svijesti bez rascjepa na subjekt i objekt. Postojali smo tek unutar tog osjećaja, kao kuglica za fliper u beskonačnoj mreži kristala koji reflektiraju jedan drugoga.

Kada nekome govoriš ovakve rečenice najčešće ti neće ništa odgovoriti. Ni ona nije ništa rekla, ali je shvatila.

Naposlijetku me pitala očima.

-Praznina duha koju sada osjećam se znači može usporediti sa Taom?

-Da. Praznina ima nevjerojatnu snagu. Ona je duboko jezero koje nikada ne presušuje.

-Zna li itko odakle dolazi?- pitala me usnama

-Nitko to ne zna - odgovorio sam

Ustali smo se i uzeli stvari. Platili smo svako po deset kuna. Sjeo sam na biciklu, a ona je postavila ručnik na štangu između mojih nogu i sjela na nju. Krenuli smo. Vozio sam s lakoćom, kao da je bicikla prazna, sa njenim kovrčama po licu i u ustima. Osjećali smo se kao prvi majmun u trenutku kada je postao čovjek.

 

 

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Dinko Kreho: Književna ''mladost'' je sklizak i evazivan pojam koji najčešće nosi i problematičan ideološki balast

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa

Dinko je u uži izbor ušao s pričom ''Zoja''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od dvojice muških natjecatelja.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg