proza

Mirta Maslać: Iz romana 'Junak ili čudovište'

Mirta Maslać (1993., Zagreb) na diplomskom je studiju kroatistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, surađivala je s Mufom i članica je Inicijative za feministički Filozofski. Ove godine Derieux objavljuje njen roman prvijenac 'Junak ili čudovište' iz kojeg donosimo ulomak.



 

Iz psihologijskog testiranja od 6.12.2013:

U testu intelektualnog funkcioniranja pacijentica ostvaruje ukupni rezultat na razini nižeg prosjeka, uz značajne razlike po subtestovima (mentalna brzina ispodprosječna, spacijalni faktor tendira iznadprosječnim vrijednostima); kvalitativna analiza sugerira izvorno viši intelektualni kapacitet, sada reduciran po depresivnom tipu (bezvoljna, zamorljiva). Bilježe se blaže do umjerene smetnje pamćenja/koncentracije, vjerojatno psihogenog karaktera. Na grafomotoričkom planu diskretno je naznačena mogućnost psihoorganske deterioracije te sklonost egocentričnom postavljanju.

Ispitivanje ličnosti upućuje na značajne poteškoće samoaktualizacije i socijalne prilagodbe koje izviru iz negativnih bazičnih vjerovanja pacijentice o sebi (slaba, bezvrijedna, necjelovita, kriva) i drugima (sebični, bezobzirni, emocionalno hladni, nasilni). Ambivalencija je trajno obilježje socijalnog funkcioniranja kod pacijentice. U kompenziranom stanju manifestno prevladavaju prosocijalne (simbiotske i objektno-libidne) tendencije, dok asocijalne tendencije (nepovjerljivost, hostilnost, sram) djeluju 'iz drugog plana', narušavaju kvalitetu i stabilnost socijalnih odnosa te priječe adekvatnu emocionalnu gratifikaciju. Na planu samoaktualizacije dominira kompulzivna potreba pacijentice 'dokazivanju' (drugima, sebi) kroz akademsko postignuće, podržana intrinzičnom potrebom za razvojem i kreativnošću. U održavanju krhke unutrašnje ravnoteže pacijentica pribjegava izolaciji (bazični kompleksi ličnosti), izbjegavanju (spontanost, bliskost, rizik), idealizaciji (osobe iz simbiotskog kruga) te hipomanom/omnipotentnom postavljanju. Opisani model prilagodbe dugoročno rezultira kroničnom emocionalnom depriviranošću te mučnim i stalno prisutnim osjećajem ispraznosti (neautentičnosti, narcističke praznine). Frustracije u prilagodbi pacijentica donekle zatomljuje i prisiljava sebe da funkcionira 'racionalno', potom regredira u smjeru depresivnosti, bezvoljnosti, pasivizacije, samoizolacije. U depresivnim fazama mogući su heteroagresivni ispadi (verbalni), ali i autodestruktivnost – u rasponu od samoozljeđivanja do suicidalnih poriva.
U aktualnom statusu dominiraju simptomi depresivnosti, okvirno umjerenog intenziteta, praćeni fobičkim tendencijama (strah od gušenja hranom) i suprimiranim agresivnim nabojem difuznog tipa.
Elemenata dubljeg regresa ne nalazim, kao ni akutnih autoagresivnih ili heteroagresivnih poriva.
Pacijentica iskazuje relativno dobar uvid u prirodu i etiologiju opisanih smetnji prilagodbe, intrinzično motivirana za terapiju (dijelom kompromitirano nepovjerljivo-hostilnim 'gardom').

***

DOK uvlačim prvi dim džointa u pluća neznalački, izgovaram u sebi: relax, just do it, ponavljam dok ne postane istina. Pušenje nikad nije bilo moj porok, mada mi je cigareta zgodno pristajala, kao modni detalj ako već ni za što drugo. Da sam ikad imala prisilu izbora, vjerojatno bih od svih načina drogiranja izabrala i iglu prije nego inhalaciju. Ovdje mi je važan samo okus trave na jeziku zbog nespretnog manevra cigaretom. I strah koji se već tada počeo javljati, već tada, kažem, a bilo je tek negdje oko 6 sati uvečer, po zimskom računanju, zna se, mračno ko svemir, a ja lebdim i Ground Control to Major Tom, vrtoglavica i naznake oluje, osjećaj levitacije nad rosnom travom koja se ljulja, visoko dižem noge, lelujavost, po čemu to gazimo? po žitu lovimo! nit' su snijezi, nit' su labudovi... Moji pokušaji da smirim misao ne nailaze na odobravanje centara za samokontrolu i osjećaj me nagoni da dokažem družbenici svoje stanje. I opet se mrzim, i opet se proklinjem ko Edip sama, zašto idem u ono što mi nije poznato kad sam i ovako fragilna kao samopouzdanje osmašice koja otvara školsku priredbu recitacijom i sekundu prije ne zna više je li bilo kako se kući vraća ili kako se vraća kući...

Prokleta! Tijelom prođe bijes mi! Usta će krik razderati spontan! Lutaš digresijama. Činilo se ipak da ću uspjeti ostati prisebna i da će me nesvjestica proći. Zajedno smo odlučile otići do grada da napustimo seosku kolotečinu, da se vidimo pod drugačijim, nižim svjetlima. Počelo je u vlaku. Najprije kao blaga osjetna senzacija: hladnoća. Zatim gradacijom do klimaksa, hiperbolom do adinatona, slavenskom antitezom do odgovora! Nisam osjećala ništa osim straha od smrti koja će doći jer će mi se čeljusti toliko stisnuti da se više neće moći razdvojiti ni za udah. Iracionalno ko sam vrag, moja uobičajena iluzija, tipična greška malih hipersenzibilaca, ali nije bilo načina da u tom stanju povjerujem u išta iz usta tuđeg razumskog funkcioniranja. Moji pozivi i krikovi nisu imali ništa drugo za cilj nego: stop this madness! Učinit ću sve, sad ću učiniti sve što je u mojoj moći, samo mi recite što da radim! I BAM! udarih svom snagom o željezni okvir prozora, tamo gdje je pisalo NE PAS SE PENCHER AU DEHORS.  Ne-disanje nije prestalo. U pozadini čujem samo Matejinu želju da se smirim, što mi je razumljivo, jer neka je žena sjedila do mene, ali teško izvedivo. Iskačem iz vlaka, ma ludeći, ludeći doista od želje da sve ovo zaustavim. Čini se da je napokon došlo ono do čega stalno tek treba doći, da sam sve ove mjesece mraka čekala samo na ovaj najmračniji dan. Mateja mi je dobacivala utješne riječi, naći ćemo mjesto gdje ću moći potajno iskazati svoj bijes - ispostavilo se da smo ga kasnije i našle u privatnosti dobrog starog javnog wc-a, besplatnog, molim.

Trudila sam se tako ostati živa, pratiti kolodvorske pločice, probati se izvući iz ovog bad tripa, ne stati na crtu, fokusirati se, Mirta, ne umireš, možeš normalno disati, to što cvokoćeš zubima kao da ćeš ih razbiti još uvijek nije toliko loše, zar ne? Zraka imaš, micek, je l' da da imaš? Počinjem se parodirati dok s Matejom sjedam na zadnja sjedala ogromnog taksija i izgovaram nešto što bi moglo biti Rebro, a vozač će baš bolnica ili? Umjesto: ne, jebeni hotel, suzdržano i odsječno kažem: da, i time završavam konverzaciju za  koju se ovaj, vidjelo se po veselim očima, baš zapalio. Ne ulijeću mu svake večeri u vozilo dvije mlađahne djevojčice s ovakvim direktivama. Zapravo nisu ni htjele u njegov prostrani auto, ali su im taksisti rukama pokazali da je po redu vožnje vrijeme za kombi.

Sjećam se samo da sam gledala naprijed, u taksimetar, i nije me bilo briga za novac. Imala sam ga napretek. Ruka me nije boljela, no ipak sam prstima lijeve doticala desnu, tek da vidim kolika je šteta. Oteklina je bila poprilična, a adrenalin koji me pucao nije mi davao razloga za brigu. Ostala mi je samo nada da ću preživjeti do bolnice, jer tad će sve biti u redu, bit ću na sigurnom, oni će znati što treba, njima ću se prepustiti u ruke, nitko me neće moći vratiti u nezaštićeno... Na Matejina pitanja jesam li sad mirnija, jer tako djelujem, odgovaram negacijom i proklinjem je što me podsjeća. Dobacujem novac vozaču i istrčavam na ulicu. Zajedno ulazimo u Centar za krizna stanja i bacam se na pult u nekom poluiskonskom grču, mašući osobnom iskaznicom. Zaposlenica, ne odviše oduševljena mojom gestom, uzvrati mi jednim upitnim da? ... Imam napad panike, umirem, da, ne mogu se smirit i umirem, trebam vašu pomoć jer nemam drugog izbora, srce mi luđački udara, ne, ne, ja, ja ne mogu, ne mogu disat, to se vidi, oprostite, molim vas, pomozite mi... Napad panike, kažete? Tko vam je to rekao? Dok se pitam je li ovo neka dijabolična šala, žena mi nastavlja govoriti da prema mjestu stanovanja ne pripadam njihovoj teritorijalnoj jedinici. Jedino što možete, cure, je otići u Jankomir. Tamo pripadate. Mateja s nadom upita gdje je to, ali se ona odmah raspršila ženinim slijeganjem ramenima. Birokracija je ubila Kafku, hej!

Dok je Mateja pokušavala saznati još štogod korisno, ja sam hodala gore-dolje prostorijom, pazeći gdje stajem, navlačeći rukave preko šaka i petljajući ruke na prsima. Zatim smo izletjele kroz staklena vrata bez treće Furije, uskočile u onaj isti taksi i odvezle se natrag na kolodvor. Mi same, ove od sad, više nismo iste kao nekad. Ja sam sad beznadna. Taksist je blesavo promatrao u retrovizoru pun neizgovorenih pitanja. Spoznaja da na jedinom mjestu koje u sebi sadrži pojam pomoći ja to ne mogu dobiti zbog neke birokratske zavrzlame dovodila me do neke tihe tuge, mirne kao posljednji par plamičaka dok se vatra gasi i ostaju samo pregoreni raspadljivi komadi ugljena.

Ostaje mi još da se prisjetim putovanja vlakom do Vrapča, iako mi se čini da mu prethodi novi snažni no neprofitabilni udarac u wc-u i jedan McSundae u pokušaju da toplina i gostoprimstvo McDonald'sa poprave moje stanje. U prozorima putničkog vlaka za Zaprešić -  Zabok - Savski Marof, mađarca, udvajale su se naše slike i slike drugih putnika. U mojim je mislima ovo bila ta noć. The Night. Ništa neće stati na put mom kraju, pa ni novi početak. This is the end, beautiful friend. Just do it. Samo napokon idi do kraja. Konačno si dovoljno daleko, sad završi ovu ludost! Ground Control to Major Tom, your circuit's dead, there's something wrong...

Izlazimo iz vozila treći put te večeri na mjestu koje sam prvi put vidjela u posljednjim filmskim scenama Glembajevih, baš nakon gospon doktor zaklali su barunicu; tražimo mi pomoć, više nismo sigurne ni trebam li je ni što mi je. Opet iz istog razloga odbili su me primiti u bolnici. Jurisdikcija nije ni njihova. Umjesto da, onako osvetnički, kao Polanski u Stanaru, ponovno skočim, ja sam otišla pomirena s nemirom, čak s nekim disonantnim notama stoicizma koje su se čule dok sam čekala da si Mateja srola još jednu pljugu na tribinama lokalnog odbojkaškog igrališta. Pričekala sam jutro da se prijavim u bolnicu uz pomoć svoje psihijatrice, a u međuvremenu se zadovoljila slučajno pronađenom tabletom za smirenje, nisam li?

***

IDUĆEG mi je jutra odlučnost popustila. Znala sam da hoće, zato sam si večer prije, inspirirana tetoviranjem u Mementu, na lijevu podlakticu ispisala nemoj popustiti samoobmani, nisi dobro, traži pomoć. Zgodan trik. Svašta naučim kad živim laž. Ipak sam se uspjela dovući do svoje psihijatrice, prepričati joj sinoćnju avanturu i priznati da je ovo već peti dan otkako gotovo ništa nisam jela ni pila i da ovakva ne mogu nastaviti ni studij ni život. Svjesno sam zatražila da me zatvori. Morala sam se odreći svoje slobode jer za nju više nisam mogla biti odgovorna. Složila se i poslala me kući da se spakiram. 

Pokušala sam suvislo objasniti majci da moram ostati u bolnici, a njoj je to bilo neshvatljivo jer u cijelom ovom višemjesečnom vrtlogu događaja nije sudjelovala. Dok sam užurbano spremala stvari, ona je bijesno vikala misleći da je ovo neka moja glupa adolescentska igra života. Nisam imala argumenata ni dovoljno života u žilama da odgovorim išta, pa sam prešutjela i napustila kuću usred nedovršene svađe. Padala je kiša i cestom me pratio zvuk kotačića kofera.

Kad sam se vratila u Vrapče, već je prošlo podne. Kasnila sam jer sam morala kupiti trenirke, obavezan bolnički dresscode kojeg se u privatnom životu ne držim. Doktorica me dočekala s priličnim entuzijazmom koji je prešao na mene, ali je lagano splašnjavao dok sam se od nje opraštala i slijedila sestru Lanu do svoje sobe broj tri. Budući da sam došla svojevoljno, a ne prisilno kao većina na ovom odjelu hitne psihijatrijske pomoći, red je bio da se sa svime slažem i na sve pristajem. Zato mi nije bio problem izvaditi švicarski džepni nožić iz torbice, drugi iz jakne, Opinel s drvenom drškom iz džepa i suzavac iz ruksaka. Sestra me zbunjeno gledala dok je moj arsenal oružja odnosila na mjesto sigurno od mene. Kamo sreće da takvo mjesto postoji. Kasnije, kad sam napuštala bolnicu, kao znak predanosti nisam tražila da mi sve to vrate. 

Sestra mi je pojašnjavala kako svijet u malom ovdje funkcionira i usput nadgledala kako se raspakiravam, uzimajući mi remen, vezice s tenisica i traperice. Nisam se njima namjeravala objesiti. Zbog moje su me zbirke oružja doktori etiketirali kao opasnog potencijalnog švercera pa sam imala poseban nadzor. Ovdje su svi bili u pidžamama i papučama osim mene. Zbog toga su mi izgledali kao da su se predali. Ja nisam htjela biti dio toga tima, ostala sam vjerna hudicama, košuljama, trenirkama i onome što mi je ostalo od tenisica. Na brzinu sam upoznala cimerice: jednu anoreksičnu malu iz dijaspore i shizofreničnu dvadesetogodišnjakinju iz Litve koja je ovdje na studentskoj razmjeni na Akademiji likovnih umjetnosti. Ona je zatim negdje nestala i ostavila me samu da zdvajam, dok je vani lagano padao mrak, vidjela sam kroz rešetke. Tada mi je prvi put sinulo gdje sam zaista. Manično sam koracima mjerila sobu i na kraju sjela u kut kraj prozora i zida s vratima, u onom visokom raspoloženju, nasmijanom, koje tako graniči s plačem. Kad me sestra Lana tražila da me pozove na večeru, nisam se javila, i odmah mi bude žao jer me ona nije mogla vidjeti kako u mraku pišem ove retke:

Day 01
2.12.2013. psihijatrija, zatvoreni odjel

Ivy, Darija, Dolores

Ništa se ne podrazumijeva.

Neobični ljudi, pričaju puno, bez predaha. Treba im novi sugovornik da ispucaju stare frustracije, shematizirane pripovijesti o povijesti bolesti  i osobe same. Sjedim na podu u kutu sobe. Još ti je soba topla, prijatan raspored, rijetki predmeti. Puštam hladan zrak kroz prozor. Mirna slika, idila jeseni, Leoné Glembay, dugi uzlazni, gospon doktor zaklali su barunicu, Vi – u ime impersonalnog reda.

Izrazita nervoza, nastojim razumjeti ovdašnju dinamiku. Sve su mi uzeli , osim probrane odjeće, knjiga i olovke. Tu će se naći spas. Kad bih barem mogla pronaći fizički mir. Osjećam, kao Michelangelov Mojsije, čudovišnu snagu, kao da ću sada ustati i dati sosirovski mišljen znak Crvenom moru da se rastvori ili prokleti idolatriju. Iritantan nemir, nemogućnost da ostanem na mjestu upravo je takva - iritantna.

GINSBERG
Kerouacovim očima – jedan običnjak
Piper Chapman

NIŠTA SE NE PODRAZUMIJEVA

Ovdje vlada sinkronija. Jadni nemir. Andrić u Hrvatskoj mladoj lirici. Iznimno mi je drago imati sestru Lanu za saveznicu.

Ti nisi kao oni! Mamine riječi... A Tinove? Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom... Kad bih samo mogla smiriti tijelo, da me ne goni na pokrete, titraju mi mišići, kosti se taru, žile bujaju!

JA SAM DANAS ISPIO SUNCE PLAMNO

I ŽILICE SU MOJE NABREKLE KO POTOCI.

Htjela bih detaljno zapisati današnje činjenice, ali ne da mi nemir. Prestani ga personificirati, note to self.

vijesti

Raspisan natječaj za mlade pjesnike - Goranovo proljeće

Rok za slanje pjesama je 31. prosinca 2019., a nagrađeni rukopis bit će objavljen u obliku knjige, u ediciji Novi hrvatski pjesnici, u izdanju SKUD-a Ivan Goran Kovačić.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Dinko Kreho: Književna ''mladost'' je sklizak i evazivan pojam koji najčešće nosi i problematičan ideološki balast

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa

Dinko je u uži izbor ušao s pričom ''Zoja''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od dvojice muških natjecatelja.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg