poezija

Lara Mitraković: Lov na ptice pjevice

Lara Mitraković (Split, 1992.) studira kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, poezija joj je objavljena u više časopisa, zbornika i portala, a 2016. pobijedila je na natječaju za književnu nagradu Grada Karlovca "Zdravko Pucak" rukopisom "Brojanje pogrešaka". Članica je književne grupe 90+.



 

KOJI SU ČEKALI SMRT 

 

1.

 

rekla je: moja je nona svaku večer čekala srčani udar

mirno sjedila ukrštenih ruku

dok je nono psovao na televizor

voditelja stanje u državi crkvu

gađao kuhinjskom krpom ekran

među nožnim prstima zapinjao joj je pijesak

čekala jer a šta će

potpuno spremna da nas sutra ne vidi

s frižiderom krcatim za mjesec dana ručaka

ormarom punim odjeće iz kojeg je uvijek vadila crnu

navečer je odijevala cvijeće

skidala najlon s kauča spremna

s krunicom koja je prestala svijetliti u mraku spremna

sa škurama namještenim tako da zraka sunca pada na njezin jastuk

spremna da sve stane kad meteorolog najavi olujno jugo

 

2.

 

ostavili su ga tako na rivi uz brodove

jutros ili možda sinoć

da ga nađe pekar na električnom vozilu

žena koja priča samo sa svojim psom

čovjek koji puši cigaretu i dok spava

vodič u muzeju odjeven u muzejsku odoru

(iako tamo ne radi već godinama)

starac koji vječno nosi plastičnu vrećicu punu ribe

vlasnik kafića koji ga istovremeno otvara i zatvara

čovjek koji spava danju a noću skuplja potpise

za predsjedničku kandidaturu

devet sakatih mačaka

i onaj pas s kojim žena jedino priča

da se posvađaju u zoru

uz kliktanje galebova

i trubljenje brodova koji izlaze iz luke

presijecajući more kao tek naoštrenim nožem

zaključivši kako truplo treba ostati tamo

starac će reći: siguran sam da sam stajao pored njega

dok je jučer ujutro kupovao kruh,

to je prijatelj rođaka matine žene u četvrtom koljenu

prošlo je ljeto radio na kočarici

reći će čovjek ne vadeći cigaretu iz usta,

ma to je mali od ante šta se odselio u ameriku

reći će vlasnik kafića

dok će sunce zaroniti dokaze u more

brišući s rive tragove dana

 

3.

 

u srednjoj školi lovio sam mačke

penjao se po drveću

spajao drške metli

posuđivao ljestve od vatrogasaca

učio mačji jezik šuljanje po mraku

gledao filmove sa bruceom leejem

zapostavio obitelj prijatelje sebe

čitao forume prijatelja životinja

kupovao najskuplju mačju hranu

sve sam ih davao njemu

sto kuna po komadu

dok sam noću sanjao daleka putovanja

iz sna bi me prenulo mučno mjaukanje

iz njegovog stana

 

još ponekad kupim mačju hranu

stavim ju na prozor

gledam kako nestaje u nevidljivim tijelima

 

4.

 

rekla je: pa vi ne znate da je tada državni praznik

za moj je rođendan najveća potrošnja vode na otoku

svi izađu iz svojih stanova ostave slavine da teku

dok se cijelo kopno ne spoji s morem

i odnese turiste daleko

gdje im neće smetati cvrčanje cvrčaka

i što ne mogu do svake plaže autom

otočani jedini ostaju nadgledaju poplavu

s crkvenog zvonika

motaju debele cigarete smiju se

kako je dobro da su naplatili akontaciju

spremni na redukciju vode i renovaciju apartmana

a crkvena zvona udaraju kao da je dan grada

baš kao da je državni praznik

 

kasnije će šime svojim špurtelom skupiti turiste

u šarenu kuglu recikliranog otpada

 

 

OBUKLA JE SVE MRTVE 

 

obukla je sve mrtve, u ovom gradu

izrasli smo joj iz pupka

svih desetoro, naslagali se

jedan iznad drugoga

kao linije na štokovima vrata

u istoj sobi spavali

grijali hladna stopala zimi

ljeti raširenih ruku molili za vjetar

sve mrtve je obukla, svojim rukama

češljala im kosu, unazad

popravljala nabore tkanine

sklapala oči ljubila u čelo

kao noćna leptirica spretno, kružila

oko vruće smrti gojila djecu

izbjegla žarulju ispratila druge

u nježnost

netko će od nas sutra obući nju

u istoj sobi, nas desetoro

sašit će joj haljinu od leptirovih krila

na prstima ostat će prah

neće moći poletjeti

zarezat ćemo u drvo prvu pogrešku

odmah iznad najstarijeg sina

 

 

LOV NA PTICE PJEVICE 

 

kažu mi ne diraj

to će samo zarasti

ovu kuću sam sâm

sa svoje dvije ruke

jesi li ikad gledala kako zarastaju

linije na dlanovima

do škole pješačila po snijegu

pet kilometara

dva para cipela

jedne samo za crkvu

prerasla sam ih i plakala

mama je rekla

naći ćemo iste takve

ali nisam više išla u crkvu

kruh i mast

kruh i grožđe

skrivala čokoladu

da ima za božić i rođendan

od maminog kaputa

meni jakna

sestri suknja

kažu ne diraj

to će samo zarasti

isperi u rakiji

a meni je u glavi samo

uskoro će sezona lova

na ptice pjevice

nono će ju opet propustiti

na sprovodu je bio vrlo jasan

kad iz groba nije odgovorio na poziv

 

 

KŽ 121

 

Srijedom sklapamo ruke u molitvu za bonacu.

Sjedimo predugo na obali, brojimo koliko će galebova

večerati dok plameno klupko ne potone.

Pod slamnatim šeširom ne osjećamo izmjene dana.

Uvijek je srijeda i nikamo ne moramo otići.

Onda legneš pored mene i naše su ruke kazaljke sata -

uvijek spojene, uvijek je podne, nona postavlja stol,

juha zamagljuje nonotove naočale, psuje.

Skidam sandale, bosa trčim do kuhinjskog stola

po hladnim pločicama ostaju tragovi stopala

i uvijek zakasnim.

Stolica je, vilica je, ulica je tuđa.

Srijedom sklapamo ruke u molitvu za bonacu.

Čekamo sandulu da uplovi iza rta.

Broj 121 za isto toliko osmijeha.

Kasnimo samo deset godina.

Uvijek je srijeda i nikamo ne moramo otići.

 

 

foto: Kristina Kolđeraj

proza

Sven Popović: Ulomak iz romana 'Uvjerljivo drugi'

Nekada se čini: sve se obrnulo. Klinci odrastaju brže, ali sporije postaju odrasli. Svijet je vruć krumpir, tridesete su nove osamnaeste, a velike priče o odgovornosti predane su sve samo ne odgovorno – i treba plesati što dulje –ili tako barem u jednom novozagrebačkom naselju izgleda Emiru, Iliji i Fricu, a najviše onome oko koga se sve vrti, Mladome Piscu, bezimenom junaku novog romana Svena Popovića.
Nakon Neba u kaljuži (Meandar, 2015.), Popović je ove godine objavio i 'Uvjerljivo drugi' roman (Fraktura) iz kojeg donosimo dio uvodnog poglavlja.

poezija

Vigor Vukotić: Geometrija kolodvora

Vigor Vukotić (1991., Zagreb) diplomirao je antropologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađivan je na Goranovom proljeću u kategoriji srednje škole, a pjesme i kratke priče objavljivao je u Vijencu, Republici i UBIQ-u. Član je Književne grupe 90+.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

poezija

Maša Seničić: Nametljive oaze

Maša Seničić (1990., Beograd) je scenaristkinja, pjesnikinja i esejistkinja. Završila je master studije Teorije dramskih umjetnosti i medija, a trenutno pohađa doktorske znanstvene studije na istom. Surađivala je na različitim domaćim i međunarodnim projektima, kao autor i suradnik na filmu, a zatim u kazalištu, na radiju i brojnim festivalima. Jedan je od izbornika programa Hrabri Balkan u okviru Festivala autorskog filma, kao i jedna od osnivača i koordinatorica edukativnih programa Filmkulture. 2015. objavljena joj je zbirka poezije “Okean” (Mladi Dis). Radi kao urednica i razvija nekoliko autorskih projekata koji uporište nalaze u teoriji kulture, studijama sjećanja i promišljanju različitih aspekata internet umjetnosti.

poezija

Josip Vdović: Zračna struja

Josip Vdović rođen je 1992. u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest. Dosad svoju poeziju nigdje nije objavljivao.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg