proza

Izabela Tomakić: Crno klupko

Donosimo Crno klupko, priču Izabele Tomakić (1995., Slavonski Brod), studentice engleskoga i mađarskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku.



 

 Crno klupko

 

 

Kažu da prosječna duša teži 1 gram. Sam čovjek ju ne primijeti kad se važe, a kamoli će tek mrtvozornik (jer previše je on okupiran vremenom i uzrokom). Moja duša zasigurno ima oko 5 kilograma jer je kao prvo, duša posvuduša, a kao drugo, ljepljiva je. Mama me odmalena čistila baby maramicama, ali svejedno za dušu su mi se hvatale uspavaninananke, kukci i mali gmazovi, izgorjelo cvijeće i kocke naranče. U velegradovima mi je bilo nesnošljivo stanovati jer su se galame i guranja, strke i brke, stresovi i nervoze još lakše lijepili. Pri porođaju, pupčana vrpca se nije dala odvojiti, a ni prerezati, pa ju dan danas vučem za sobom poput zakržljalog repa. Duša mi je selektivni magnet, ali onaj koji me kuje prema tlu dok me ne zakuca poput čavla.

Jedno neodređeno jutro (jer su ljetni dani teški kao ih njihovo brojanje) probudila sam se zakovana za daske kreveta. Na prsima smjestilo mi se crno klupko poput sklupčane mačke. Naravno, ljudska znatiželja me natjerala da ga opipam (poput svježeg sloja boje). Klupko je bilo gusto, teško i gnjecavo i mirisalo je na smolu.

Što ću jesti i piti? Što ako mi netko dođe u posjetu? Što ako izbije požar? Kako ću ići na wc i tuširati se? Kako ću čitati i pisati? Tražiti pomoć? Hraniti mačku? Imam li ja uopće mačku? Umrijet ću i nitko me neće naći dok mi tijelo ne bude zasmradilo cijelu zgradu. Onda će me naći baba koja nema pametnijeg posla, nego njuškati zgradu. Tijelo će mi se mumificirati i bacit će me u drveni sanduk i zakopat na udaljenom dijelu groblja kao i ostale usidjelice. I neće proći ni dva dana kad će me svi zaboraviti kao da nikad nisam postojala.

Propuh je provocirao vrata, a ona su provocirala moje polusnove. Doktori mi vade podsvijest, DUM. Ljubičasto-žuti leptir roni u jezeru, DUM. Ulazim u sliku, DUM. Kupam se u lavi, DUM.  Plutala sam na površini poput kapljica ulja, ali nisam postala kap. Biti čovjekom postalo mi je strano - cijediti maglu na prolaznike, vagati križeve, valjati se u blatu i kopati gredice grižnje savjesti. Koje su uopće odlike ljudstva? Stereotipiziranje prolaznika, plaćanje računa i iskaljivanje bijesa na slabijima? Brisanje rasnih, religijskih i dobnih granica, orgije u travi i ljubljenje drveća? (Od ekstrema do ekstrema- iz nihilizma u idealizam, a granice su odavno istopljene). Majmuni zapeli u razvoju, obučeni u odijela i kostime, nisu svjesni da su majmuni; bauljaju svijetom kao u snu.

 

***

Klupko je razvilo svoje navike - odmara popodne nakon što se najede limuna i čili papričica, umoči pipke u pivo, umije se poput pataka i zahrče predenjem. Budi se nakon sat vremena, a u međuvremenu se tuširam, ali ne smijem zaliti klupko vodom- nanovo me zakuje za pod i vrišti. Tako sam jedan dan provela na podu kupaonice, kupajući se u lokvama vode i urina. Ako ih pokušam otkinuti, krakovi klupka produlje se i dalje upletu, a raspliću se ako ga mazim i proučavam. Slike nanovo izviru na površinu i brišu prašinu. Postoje dva izlaza (ili ulaza) - ili razmotati klupko do same srži ili umrijeti u vlastitom izmetu, mokraći i znoju. Budući da smo svi životinje (obučene u odijela), imamo nagon (ili naviku) živjeti, i naravno da ću u svakom scenariju radije odabrati život. Bio kakav bio, moj je. Neka je okorjela intelektualna dekadencija što trijumfira još od srednjeg vijeka. Neka su samoprijezir i depresija do afričkih slonova i meksičkih agava. Neka je potraga za svetim Gralom. Neka je sve. Neka je život.

 

***

Tijekom godina moja duša posvuduša skupila je:

-          tri slonove kosti

-          pet dječjih ruku izgorjelog cvijeća

-          sedamnaest naboda vilicom gužve

-          tri zarez pedeset četiri mišjih zamaha repom istopljenog neba

-          pedeset kori lubenice uspavaninanki

-          sedamdeset nogohvata egzistencijalizma

-          pet zarez dvadeset osam mačjih dahova tjeskobe

-          četrnaest zamaha mačem depresije

-          devedeset osam i pol kocki naranče dječjih snova

-          jednu ušeširenu zvijezdu repaticu

 

***

U plićaku, na vodenoj mahovini, sjedi ljubičasto-žuti leptir. Zatrepće krilima pa ih raširi kao da su slike koje prodaje na sajmu. Crnokosa djevojka u bijeloj haljini hvata ga mrežom, ali leptir joj otpliva na nogu. Ona se omota mrežom i zaustavi život. Ugnijezdi se u vodi i promatra leptira kako jenjavo maše krilima.

***

Klupko siječe vrijeme tupom britvom - komadičak dobaci meni, a ostatak samelje u urobora. Iz dosade zmija plete mandale dok ne proguta svijetlo i  ne uskrsne. Sizif sjedi na vrhu planine, smije se i igra povuci-potegni. Jer lijek je u smijehu, makar i vukovi to znaju.

 

***

U struji klupkovih ruminacija krakovi mašu krilima poput listopadskog lišća i obećavaju kose ljetne djevojke što će se rasplitati u plićaku potoka, tamo gdje ljubičasto žuti leptiri žive. Tijelo se uvlači pod svoju kožu i ježi naježene ježeve što rominjaju u cijevima ljudskosti. Oko vatre nostalgira nad vremenima što žive pod kornjačinim oklopom i u želucu venerinih muholovki. Kad pojede nokte i zanoktice, igra se kockara što obećava još samo jednu igru i zavlači trudnu ženu. Krugovi se slažu kao kapi kiše dok otok ne ostane sam u moru podrhtavajući u strahu od plime, tvrdoglavo zaboravljajući na oseku. Gaseći zaostatke svjetla kalež s oltara prospe maslinovo vino na dječji jezik te rastopi katran naivne duše. Iz visoravni, pustinjskog cvijeća, srca Sizifa, matica i mandala prolomila se oluja koja je preoblikovala otok i ostavila ga u smijehu do suza. Lotos se tek rodio.

 

“Learn what is to be taken seriously and laugh at the rest.” - Hermann Hesse

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg