proza

Jesse Ball: East Riding

Sudionik ovogodišnjeg Lit link festivala - Jesse Ball je nagrađivani i od kritike iznimno cijenjeni autor esperimentalnog izraza. Dobitnik je nagrada Guggenheim Fellowship, Creative Capital, NEA, kao i nagrade Plimpton časopisa The Paris Review. Napisao je osamnaest knjiga, uključujući romane Census, A Cure For Suicide, How To Set a Fire and Why, Silence Once Begun and The Curfew. Djela su mu prevedena na više od deset jezika. Časopis Granta uvrstio ga je 2017. u dekadnu selekciju najboljih novih američkih romanopisaca.
Smatraju ga eksperimentalnim autorom, no jedan njegov kolega dodaje: “Od svih eksperimentatora, on je najčitkiji”.
Rođen je u New Yorku 1978. godine.
Pročitajte jedan njegov raniji rad u prijevodu Ivane Rogar.



 

 

Jesse Ball: East Riding

 
Prevela s engleskog: Ivana Rogar
 
 
 
JEDAN
 
Šuma bijaše mnogo veća nego što se prije mislilo.
 
Tako velika da nisi znao naći puta natrag.
 
Nasreću, bijaše ondje mnogo ljupkih čistina i divnih svježih jutara.
 
Moglo se stoga živjeti ondje.
 
Usto, posvuda bijahu ružini grmovi, svaki veći od prethodnog
 
(kako li smo samo voljeli nalaziti ruže i nazivati ih prema sebi).
 
A nad nama prolazili bi dvokrilci.
 
 
DVA
 
Prije no što sam zašao u šumu, mislio sam da postoji svijet, a
da je šuma jedan njegov maleni dio. Onda mi je postalo jasno:
postoji šuma, a svijet je jedan njezin djelić, izvanredno malen;
skroman, štoviše.
 
Jer vidio sam ih kako se susreću na ulici i mogu vam reći da
je svijet taj koji se klanja dublje, svijet je taj koji, odlazeći, sa
šeširom u ruci, kriomice pogledava natrag da vidi nije li se i
šuma okrenula. No to se nikad ne dogodi.
 
A povrh toga, ne znaš naći puta natrag.
Nasreću, ondje je mnogo ljupkih čistina i divnih svježih jutara.
 
 
TRI
 
Jednog takvog jutra otišao sam u potragu za najčišćim od
sedam potoka. Sedam ih je bilo što protjecahu kroz šumu, a
svi do jednog čisti.
Koji li je najčišći?
 
Stavih ruku u prvi potok.
Ruka mi poprimi boju prošarana noćnog neba.
To me uzruja pa stavih ruku u džep.
Otiđoh do sljedećeg potoka.
 
Stavih drugu ruku u drugi potok.
Uskoro se počela kretati po vlastitu nahođenju.
To me još više uzrujalo. Nepokolebljivom voljom
i nju stavih u džep.
I pođoh dalje.
 
Kod trećeg potoka stajaše čovjek.
I njegove obje ruke bijahu u džepovima.
 
“Što misliš da bismo trebali dalje činiti?” upitao je.
 
 
ČETIRI
 
Šuma nije onakva kako se pretpostavljalo.
U krošnjama je tamnija, među deblima je svjetlija.
 
Prolazak između stabala zasebna je vještina, drukčija od vještine
prebivanja na čistinama.
 
To ide ovako: godinama lutaš svijetom, a onda naiđeš na rub
šume.
 
Uđeš u nju i danima lutaš.
Pokušaš se vratiti.
 
Umjesto toga, otkriješ čistinu. Otkriješ, također, možeš li sam
živjeti u šumi.
 
Mnogi ne mogu. Drugi dođu za njima i pokopaju ih.
Iz tog tla potom izrastu gladne ružice.
 
 
PET
 
Mi iz šume često razmišljamo o dvokrilcima.
Odakle uzlijeću?
Kamo slijeću?
 
Odgovor na ta pitanja trebao bi biti lagan jer mnogo je nas
koji ih postavljamo i vrijeme provodimo razmišljajući o njima
i razmatrajući ih.
 
Nevolja je u tome što je samo jedan čovjek dosad vidio dvokrilce.
Spomenuo je to uzgred. Nakon toga više nije htio govoriti o
tome. Inače je šutio.
Da kojim slučajem vidiš dvokrilac, rekao bi mi, zar ne? upitao
me jedan od mojih prijatelja.
 
Dakako da bih, kažem. Ali nisam siguran u to.
Nisam siguran da ne bih sam slijedio zrakoplov do piste (koja
mora da je čistina duboko u šumi) kako bih se ondje sprijateljio
sa zrakoplovcima i molio ih da me prime.
 
Kakav bi to samo život bio: letjeti zrakom iznad šume!
Jasno osjećam da je iznad šume, nasreću, uvijek divno jutro. A
zrakoplovom čovjek lako može naći put,
 
premda, naravno, ne natrag u svijet. Hoću reći, naći put još
dublje u šumu.
 
 
ŠEST
 
Što da vam kažem o šumi, a što ne možete pročitati u knjigama?
Dakle, naši su životi ovdje ogoljeni poput debala drveća. U
osnovi vjerujemo u stvari koje posve očito nisu istinite. Naša
se sreća često temelji na takvim stvarima.
 
Primjerice: na prijateljskoj odanosti.
Mi iz šume poznate smo kukavice.
Nesmetano se služimo predmetima jedni drugih,
vodimo ljubav s muževima i ženama jedni drugih.
 
Znam, isprva bude neobično.
 
Pierre, primjerice, ima prekrasnu ženu. Odjevena je u haljinicu
od lišća. Ljudi je neprestano povlače dok ih pozdravlja i hoda
na svojim djevojačkim nogama. Jednoga dana upitala me bih 
li želio otići tražiti Veličanstvenu ružu.
 
Gdje se nalazi? upitao sam.
Dublje u šumi, rekla je. Doista bismo morali poći.
 
I tako pođosmo. Uzeo sam Pierreovo ime. On je uzeo moje.
Rukovasmo se.
 
Lijepo se provedi, reče mi. Budi dobro. Šuma je mnogo veća
nego što misliš.
 
POTOM: šuštanje lišća. Cora je nestala.
Bolje da pođem, rekoh, odlazeći u šuštanje
Kroz divno svjetlo.
 
 
SEDAM
 
Filozofi koji se nađu u šumi prestaju pisati knjige
i umjesto toga pokušavaju uzgojiti povrtnjak. Svaki puta dogodi
se ista stvar. To je tako smiješno. Eno Spinoze. Što li to radi?
Bere mravinac.
Eno Williama Jamesa.
 
Što to radiš, Williame Jamesu? upitam.
No on ne odgovara, tako je obuzet vezanjem trsja. Gledam ga
minutu, stojeći mu tik uz lakat, usredotočen na njegov rad. Prije
no što pođeš, kaže mi odsutno, uzmi kiticu peršina za zapučak.
 
Poslušam ga. Trebam li ponoviti?
Mi iz šume strašno smo elegantni.
 
 
OSAM
 
Svake noći u šumi svi sanjaju isti san. Spavamo i odjednom
smo ponovno budni u kućici koja ima jednu prostoriju. Vani
je oluja. Svima je jasno da je to najveća oluja dosad. Šuma je,
zapravo, sravnjena sa zemljom.
 
Iznenada oluja prestane. Jurimo kroz vrata kolibe i stojimo
nasred čistine što se prostire u beskraj u svim smjerovima.
 
Tad shvatimo da šuma nije sravnjena sa zemljom. I da nije bilo
oluje. Posrijedi je samo dublja čistina koju ćemo možda jednog
dana naći. Tad se budimo, okrijepljeni i bez traženja ikakva
dopuštenja jurimo u rosno šipražje.
 
 
DEVET
 
East Riding. Tim imenom svijet naziva šumu.
Sjećam se da sam bio dijete kad sam ga prvi put čuo. Ipak,
osjetio sam da me privlači.
 
Ponekad bih išao do najvišeg vrha seoskog kraja i gledao istočno,
prema moru krošanja što drijemahu u daljini; dan bi bio
magličast, a sunčeve zrake miješale bi se s prašinom i visjele u
zraku kao kad rukama prelaziš tijelom.
 
Vjerujem, rekoh seoskom svećeniku, u East Riding.
On se, obeshrabren, obratio mojim roditeljima i savjetovao im
da me pošalju u dio svijeta najdalji od East Ridinga. Ali moj
se otac nasmijao. Sjećam se toga jasno. Nasmijao se svećeniku
i podignuo me uvis,
do razine svojih očiju. Rekao je:
“Mislim da ideš u East Riding.
Već si nas napustio.”
 
Primio je moju majku za ruku i stao na prag, gledajući u daljinu,
kao da promatra napredovanje kakva putnika na dalekoj cesti.
 
No ja sam još bio u kući. Stvari mi još nisu bile ni spremljene.
Svećenik me oštrim laktom munuo u rebra. Vidiš? rekao je.
Pa sam kliznuo između nogu svojih roditelja i hodao i hodao
i hodao.
 
Kad stigoh do udaljene ceste, vidio sam da me gledaju. Mahnuo
sam. Oni su odmahnuli.
 
Pa krenuh cestom koja je vodila ispod svoda od krošanja.
 
 
DESET
 
Na dubljim puteljcima nisi siguran jesi li dobrodošao, osim
pokraj čistina. Naiđe li tko na ljupke čistine i divna svježa jutra,
znači da je lukavo odabrao ispravnu stazu.
 
A ponekad je ondje mračno poput unutrašnjosti oslikana prozora
u staroj oblačnoj četvrti. Nitko više ne dolazi, a najstariji
čovjek daleko je stariji od priča koje pripovijeda. On se tako
brani, i to revno.
 
Stoga, ponekad se znam vratiti. Tada mi uvijek daju malenu, ali
prijaznu čistinu za spavanje i ružicu kao dobrodošlicu.
 
Budi zadovoljan danom i time što te pri buđenju dočekuje
svjetlo. Iz dna bunara dopire najnejasnija pjesma, no ti je, mislim,
poznaješ, mrmljaš je u svojem sve starijem srcu.
 
Jer ako nitko od nas ne zna baš ništa, tad nitko i ne može znati
ništa. Nije nam dano da posjedujemo ono što nije instinktivno
prisutno u svijetu. Na najmekšu travu što je mogu zamisliti
polažem glavu. Tiho je, a stazu sam izgubio.
 
Stazu sam, kažem, izgubio.
Zgodno je govoriti ljudskim glasom
i čuti u glavi ili u zraku
 
i čuti u šumi ljudski odgovor.
 
 
 
 
Objavljeno u časopisu Quorum, godina XXIV, br. 1/2009 (124, sv. 98)
Izvornik: časopis Open Letters
http://openlettersmonthly.com/issue/june08-east-riding/
 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg