proza

Jesse Ball: East Riding

Sudionik ovogodišnjeg Lit link festivala - Jesse Ball je nagrađivani i od kritike iznimno cijenjeni autor esperimentalnog izraza. Dobitnik je nagrada Guggenheim Fellowship, Creative Capital, NEA, kao i nagrade Plimpton časopisa The Paris Review. Napisao je osamnaest knjiga, uključujući romane Census, A Cure For Suicide, How To Set a Fire and Why, Silence Once Begun and The Curfew. Djela su mu prevedena na više od deset jezika. Časopis Granta uvrstio ga je 2017. u dekadnu selekciju najboljih novih američkih romanopisaca.
Smatraju ga eksperimentalnim autorom, no jedan njegov kolega dodaje: “Od svih eksperimentatora, on je najčitkiji”.
Rođen je u New Yorku 1978. godine.
Pročitajte jedan njegov raniji rad u prijevodu Ivane Rogar.



 

 

Jesse Ball: East Riding

 
Prevela s engleskog: Ivana Rogar
 
 
 
JEDAN
 
Šuma bijaše mnogo veća nego što se prije mislilo.
 
Tako velika da nisi znao naći puta natrag.
 
Nasreću, bijaše ondje mnogo ljupkih čistina i divnih svježih jutara.
 
Moglo se stoga živjeti ondje.
 
Usto, posvuda bijahu ružini grmovi, svaki veći od prethodnog
 
(kako li smo samo voljeli nalaziti ruže i nazivati ih prema sebi).
 
A nad nama prolazili bi dvokrilci.
 
 
DVA
 
Prije no što sam zašao u šumu, mislio sam da postoji svijet, a
da je šuma jedan njegov maleni dio. Onda mi je postalo jasno:
postoji šuma, a svijet je jedan njezin djelić, izvanredno malen;
skroman, štoviše.
 
Jer vidio sam ih kako se susreću na ulici i mogu vam reći da
je svijet taj koji se klanja dublje, svijet je taj koji, odlazeći, sa
šeširom u ruci, kriomice pogledava natrag da vidi nije li se i
šuma okrenula. No to se nikad ne dogodi.
 
A povrh toga, ne znaš naći puta natrag.
Nasreću, ondje je mnogo ljupkih čistina i divnih svježih jutara.
 
 
TRI
 
Jednog takvog jutra otišao sam u potragu za najčišćim od
sedam potoka. Sedam ih je bilo što protjecahu kroz šumu, a
svi do jednog čisti.
Koji li je najčišći?
 
Stavih ruku u prvi potok.
Ruka mi poprimi boju prošarana noćnog neba.
To me uzruja pa stavih ruku u džep.
Otiđoh do sljedećeg potoka.
 
Stavih drugu ruku u drugi potok.
Uskoro se počela kretati po vlastitu nahođenju.
To me još više uzrujalo. Nepokolebljivom voljom
i nju stavih u džep.
I pođoh dalje.
 
Kod trećeg potoka stajaše čovjek.
I njegove obje ruke bijahu u džepovima.
 
“Što misliš da bismo trebali dalje činiti?” upitao je.
 
 
ČETIRI
 
Šuma nije onakva kako se pretpostavljalo.
U krošnjama je tamnija, među deblima je svjetlija.
 
Prolazak između stabala zasebna je vještina, drukčija od vještine
prebivanja na čistinama.
 
To ide ovako: godinama lutaš svijetom, a onda naiđeš na rub
šume.
 
Uđeš u nju i danima lutaš.
Pokušaš se vratiti.
 
Umjesto toga, otkriješ čistinu. Otkriješ, također, možeš li sam
živjeti u šumi.
 
Mnogi ne mogu. Drugi dođu za njima i pokopaju ih.
Iz tog tla potom izrastu gladne ružice.
 
 
PET
 
Mi iz šume često razmišljamo o dvokrilcima.
Odakle uzlijeću?
Kamo slijeću?
 
Odgovor na ta pitanja trebao bi biti lagan jer mnogo je nas
koji ih postavljamo i vrijeme provodimo razmišljajući o njima
i razmatrajući ih.
 
Nevolja je u tome što je samo jedan čovjek dosad vidio dvokrilce.
Spomenuo je to uzgred. Nakon toga više nije htio govoriti o
tome. Inače je šutio.
Da kojim slučajem vidiš dvokrilac, rekao bi mi, zar ne? upitao
me jedan od mojih prijatelja.
 
Dakako da bih, kažem. Ali nisam siguran u to.
Nisam siguran da ne bih sam slijedio zrakoplov do piste (koja
mora da je čistina duboko u šumi) kako bih se ondje sprijateljio
sa zrakoplovcima i molio ih da me prime.
 
Kakav bi to samo život bio: letjeti zrakom iznad šume!
Jasno osjećam da je iznad šume, nasreću, uvijek divno jutro. A
zrakoplovom čovjek lako može naći put,
 
premda, naravno, ne natrag u svijet. Hoću reći, naći put još
dublje u šumu.
 
 
ŠEST
 
Što da vam kažem o šumi, a što ne možete pročitati u knjigama?
Dakle, naši su životi ovdje ogoljeni poput debala drveća. U
osnovi vjerujemo u stvari koje posve očito nisu istinite. Naša
se sreća često temelji na takvim stvarima.
 
Primjerice: na prijateljskoj odanosti.
Mi iz šume poznate smo kukavice.
Nesmetano se služimo predmetima jedni drugih,
vodimo ljubav s muževima i ženama jedni drugih.
 
Znam, isprva bude neobično.
 
Pierre, primjerice, ima prekrasnu ženu. Odjevena je u haljinicu
od lišća. Ljudi je neprestano povlače dok ih pozdravlja i hoda
na svojim djevojačkim nogama. Jednoga dana upitala me bih 
li želio otići tražiti Veličanstvenu ružu.
 
Gdje se nalazi? upitao sam.
Dublje u šumi, rekla je. Doista bismo morali poći.
 
I tako pođosmo. Uzeo sam Pierreovo ime. On je uzeo moje.
Rukovasmo se.
 
Lijepo se provedi, reče mi. Budi dobro. Šuma je mnogo veća
nego što misliš.
 
POTOM: šuštanje lišća. Cora je nestala.
Bolje da pođem, rekoh, odlazeći u šuštanje
Kroz divno svjetlo.
 
 
SEDAM
 
Filozofi koji se nađu u šumi prestaju pisati knjige
i umjesto toga pokušavaju uzgojiti povrtnjak. Svaki puta dogodi
se ista stvar. To je tako smiješno. Eno Spinoze. Što li to radi?
Bere mravinac.
Eno Williama Jamesa.
 
Što to radiš, Williame Jamesu? upitam.
No on ne odgovara, tako je obuzet vezanjem trsja. Gledam ga
minutu, stojeći mu tik uz lakat, usredotočen na njegov rad. Prije
no što pođeš, kaže mi odsutno, uzmi kiticu peršina za zapučak.
 
Poslušam ga. Trebam li ponoviti?
Mi iz šume strašno smo elegantni.
 
 
OSAM
 
Svake noći u šumi svi sanjaju isti san. Spavamo i odjednom
smo ponovno budni u kućici koja ima jednu prostoriju. Vani
je oluja. Svima je jasno da je to najveća oluja dosad. Šuma je,
zapravo, sravnjena sa zemljom.
 
Iznenada oluja prestane. Jurimo kroz vrata kolibe i stojimo
nasred čistine što se prostire u beskraj u svim smjerovima.
 
Tad shvatimo da šuma nije sravnjena sa zemljom. I da nije bilo
oluje. Posrijedi je samo dublja čistina koju ćemo možda jednog
dana naći. Tad se budimo, okrijepljeni i bez traženja ikakva
dopuštenja jurimo u rosno šipražje.
 
 
DEVET
 
East Riding. Tim imenom svijet naziva šumu.
Sjećam se da sam bio dijete kad sam ga prvi put čuo. Ipak,
osjetio sam da me privlači.
 
Ponekad bih išao do najvišeg vrha seoskog kraja i gledao istočno,
prema moru krošanja što drijemahu u daljini; dan bi bio
magličast, a sunčeve zrake miješale bi se s prašinom i visjele u
zraku kao kad rukama prelaziš tijelom.
 
Vjerujem, rekoh seoskom svećeniku, u East Riding.
On se, obeshrabren, obratio mojim roditeljima i savjetovao im
da me pošalju u dio svijeta najdalji od East Ridinga. Ali moj
se otac nasmijao. Sjećam se toga jasno. Nasmijao se svećeniku
i podignuo me uvis,
do razine svojih očiju. Rekao je:
“Mislim da ideš u East Riding.
Već si nas napustio.”
 
Primio je moju majku za ruku i stao na prag, gledajući u daljinu,
kao da promatra napredovanje kakva putnika na dalekoj cesti.
 
No ja sam još bio u kući. Stvari mi još nisu bile ni spremljene.
Svećenik me oštrim laktom munuo u rebra. Vidiš? rekao je.
Pa sam kliznuo između nogu svojih roditelja i hodao i hodao
i hodao.
 
Kad stigoh do udaljene ceste, vidio sam da me gledaju. Mahnuo
sam. Oni su odmahnuli.
 
Pa krenuh cestom koja je vodila ispod svoda od krošanja.
 
 
DESET
 
Na dubljim puteljcima nisi siguran jesi li dobrodošao, osim
pokraj čistina. Naiđe li tko na ljupke čistine i divna svježa jutra,
znači da je lukavo odabrao ispravnu stazu.
 
A ponekad je ondje mračno poput unutrašnjosti oslikana prozora
u staroj oblačnoj četvrti. Nitko više ne dolazi, a najstariji
čovjek daleko je stariji od priča koje pripovijeda. On se tako
brani, i to revno.
 
Stoga, ponekad se znam vratiti. Tada mi uvijek daju malenu, ali
prijaznu čistinu za spavanje i ružicu kao dobrodošlicu.
 
Budi zadovoljan danom i time što te pri buđenju dočekuje
svjetlo. Iz dna bunara dopire najnejasnija pjesma, no ti je, mislim,
poznaješ, mrmljaš je u svojem sve starijem srcu.
 
Jer ako nitko od nas ne zna baš ništa, tad nitko i ne može znati
ništa. Nije nam dano da posjedujemo ono što nije instinktivno
prisutno u svijetu. Na najmekšu travu što je mogu zamisliti
polažem glavu. Tiho je, a stazu sam izgubio.
 
Stazu sam, kažem, izgubio.
Zgodno je govoriti ljudskim glasom
i čuti u glavi ili u zraku
 
i čuti u šumi ljudski odgovor.
 
 
 
 
Objavljeno u časopisu Quorum, godina XXIV, br. 1/2009 (124, sv. 98)
Izvornik: časopis Open Letters
http://openlettersmonthly.com/issue/june08-east-riding/
 

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg