proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.



 

Catherine Lacey:
Povrede
(ulomak iz priče)
 
 
Želio se osigurati da neće pisati o njemu, ali znao je da joj ne može otvoreno reći da ne piše o njemu, jer je bio siguran da bi takvo pitanje izazvalo predavanje o tome kako joj nema pravo postavljati ograničenja na rad, a mogla bi ga i zadirkivati da je narcisoidan ako misli da planira pisati o njemu, a on bi onda prigovorio na tu riječ, narcisoidan – dobro je znala da se često plašio da mu prijatelji i poznanici oduvijek potajice pripisuju tu dijagnozu – i inzistirao bi na tome da je samo praktično a ne narcisoidno, pretpostaviti da će ona, njegova bivša žena, čije su prethodne dvije knjige nesumnjivo sadržavale mnoge autobiografske detalje, možda odlučiti ubaciti pokoji ili pak mnoštvo detalja koji podsjećaju, ili bi se moglo učiniti da podsjećaju, na komplicirane godine koje su proveli zajedno i kraj koji baš i nije bio lišen dramatičnosti, no ona bi na to vjerojatno odgovorila da je suludo i djetinjasto od njega da je optužuje da piše autobiografski – pogotovo kad zna koliko joj je problema takva optužba prije donijela – a kad bi na kraju i napisala nešto što sadrži neke ili mnoge detalje koji zrcale njezin život (što svaki pisac čini ili je ponekad ili uvijek činio), znala je da on zna da je ne zanima pisanje memoara, i znala je da on zna da je, kao čitateljicu i kao književnicu, zanimaju samo djela koja opipljivost likova i zapleta koriste kao metodu za pojašnjenje neopipljivih ideja, a ne bilježenje osobne povijesti, a čak i da stvori lik koji donekle podsjeća na njega, ne bi nikad mogla zaista pisati o njemu, najtočnijem i najstvarnijem njemu, jer ne postoji nepomično i stalno ja, a čak i da tako nešto postoji, ona nikako ne bi mogla tvrditi da ga poznaje u njegovu slučaju, a i da ga poznaje, bilo bi to previše apstraktno da se pretoči u riječi, i uostalom, oduvijek se činilo da on nije u stanju pred njom pokazati osjećaje ili je za to nezainteresiran, a čak i nakon svih tih godina provedenih zajedno, ipak ju je zbunila i duboko povrijedila iznenadna spoznaja o njegovoj potajnoj okrutnosti i šteta koju joj je bio u stanju nanijeti, pa naravno da neće pisati o njemu jer ga očito nikada nije ni poznavala – i koliko bi god puta pokušao prekinuti ovu tiradu (koja bi čitavo vrijeme postajala sve brža i glasnija), ne bi bio u stanju govoriti dovoljno glasno ni silovito da ispravi njezino početno pogrešno shvaćanje onoga što je rekao (naravno da ne misli da piše autobiografski), no kad bi završila govor, već bi bio preumoran još nešto dodati, a to da je preumoran da bi izložio svoju stranu priče bilo bi jednako podizanju bijele zastave, predaji koja bi se poslije mogla protumačiti kao odricanje svih prava na prigovor jer je u svoje novo djelo umetnula neki izraz ili element zapleta ili lik koji bi on, bilo to narcisoidno ili ispravno, mogao prepoznati kao utemeljen na nečemu što je rekao ili učinio ili bio.      
Zato je nikad nije direktno zamolio da ne piše o njemu, jer je procijenio da bi to izazvalo više problema nego što bi ih riješilo, ali nije mogao prestati priželjkivati neku garanciju da neće pisati o njemu, ili da barem neće pisati o njemu na lako prepoznatljiv način, no što je više razmišljao o tome i što je više govorio o tome na terapiji i što je više ostatak tjedna govorio o tome u svojoj glavi u zamišljenom društvu terapeuta, postajao je sve svjesniji da se u želji da se osigura da neće pisati o njemu krije još jača želja da piše o njemu, stalno, da njegovo odsustvo osjeća toliko snažno da je – poput djeteta – patetično prisiljena stvoriti njegovu reprodukciju i s tom reprodukcijom provesti toliko godina da na kraju napiše jedan od onih tomova od tisuću stranica za koje je tvrdila da ih nikad neće napisati, knjigu koja u mašti nastavlja vezu koju je napustila – jer, iako je vjerovala da ju je ostavio prije nego što je ona njega ostavila, ona je bila ta koja je tehnički i službeno ostavila njega – i u toj bi knjizi, možda ljubavnoj priči smještenoj u manje poznatoj ratnoj zoni za vrijeme Drugog svjetskog rata, njezin lik bila sentimentalna antijunakinja puna mana, a njegov bi fikcionalni parnjak bio ponekad neshvaćen, no u konačnici hrabar moralni kompas romana, a ona bi mu osobno poštom poslala radni primjerak i točno u trenutku kad bi otvarao knjigu na stranicu s posvetom da vidi svoje inicijale, dobio bi telefonski poziv da je njegova bivša žena upravo misteriozno i brzo podlegla rijetkoj no potpuno bezbolnoj bolesti – jer nije maštao o tome da pati, samo o njezinoj trenutačnoj smrti – i netom primivši tu vijest, pročitao bi njezin posljednji (i u konačnici najtrajniji) roman, i u njemu bi vidio da je napokon priznala da je pogriješila što ga je ostavila, a čak i da nekim čudom krivo protumači djelo – za što ga je često optuživala kad bi čitao radne verzije njezinih priča dok su bili skupa – ovog puta ne bi je bilo da se prepire s njim. Ovog bi puta on bio u pravu i to bi bio kraj priče. 
 
 
S engleskog prevela: Andrea Rožić

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg