proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.



 

Catherine Lacey:
Povrede
(ulomak iz priče)
 
 
Želio se osigurati da neće pisati o njemu, ali znao je da joj ne može otvoreno reći da ne piše o njemu, jer je bio siguran da bi takvo pitanje izazvalo predavanje o tome kako joj nema pravo postavljati ograničenja na rad, a mogla bi ga i zadirkivati da je narcisoidan ako misli da planira pisati o njemu, a on bi onda prigovorio na tu riječ, narcisoidan – dobro je znala da se često plašio da mu prijatelji i poznanici oduvijek potajice pripisuju tu dijagnozu – i inzistirao bi na tome da je samo praktično a ne narcisoidno, pretpostaviti da će ona, njegova bivša žena, čije su prethodne dvije knjige nesumnjivo sadržavale mnoge autobiografske detalje, možda odlučiti ubaciti pokoji ili pak mnoštvo detalja koji podsjećaju, ili bi se moglo učiniti da podsjećaju, na komplicirane godine koje su proveli zajedno i kraj koji baš i nije bio lišen dramatičnosti, no ona bi na to vjerojatno odgovorila da je suludo i djetinjasto od njega da je optužuje da piše autobiografski – pogotovo kad zna koliko joj je problema takva optužba prije donijela – a kad bi na kraju i napisala nešto što sadrži neke ili mnoge detalje koji zrcale njezin život (što svaki pisac čini ili je ponekad ili uvijek činio), znala je da on zna da je ne zanima pisanje memoara, i znala je da on zna da je, kao čitateljicu i kao književnicu, zanimaju samo djela koja opipljivost likova i zapleta koriste kao metodu za pojašnjenje neopipljivih ideja, a ne bilježenje osobne povijesti, a čak i da stvori lik koji donekle podsjeća na njega, ne bi nikad mogla zaista pisati o njemu, najtočnijem i najstvarnijem njemu, jer ne postoji nepomično i stalno ja, a čak i da tako nešto postoji, ona nikako ne bi mogla tvrditi da ga poznaje u njegovu slučaju, a i da ga poznaje, bilo bi to previše apstraktno da se pretoči u riječi, i uostalom, oduvijek se činilo da on nije u stanju pred njom pokazati osjećaje ili je za to nezainteresiran, a čak i nakon svih tih godina provedenih zajedno, ipak ju je zbunila i duboko povrijedila iznenadna spoznaja o njegovoj potajnoj okrutnosti i šteta koju joj je bio u stanju nanijeti, pa naravno da neće pisati o njemu jer ga očito nikada nije ni poznavala – i koliko bi god puta pokušao prekinuti ovu tiradu (koja bi čitavo vrijeme postajala sve brža i glasnija), ne bi bio u stanju govoriti dovoljno glasno ni silovito da ispravi njezino početno pogrešno shvaćanje onoga što je rekao (naravno da ne misli da piše autobiografski), no kad bi završila govor, već bi bio preumoran još nešto dodati, a to da je preumoran da bi izložio svoju stranu priče bilo bi jednako podizanju bijele zastave, predaji koja bi se poslije mogla protumačiti kao odricanje svih prava na prigovor jer je u svoje novo djelo umetnula neki izraz ili element zapleta ili lik koji bi on, bilo to narcisoidno ili ispravno, mogao prepoznati kao utemeljen na nečemu što je rekao ili učinio ili bio.      
Zato je nikad nije direktno zamolio da ne piše o njemu, jer je procijenio da bi to izazvalo više problema nego što bi ih riješilo, ali nije mogao prestati priželjkivati neku garanciju da neće pisati o njemu, ili da barem neće pisati o njemu na lako prepoznatljiv način, no što je više razmišljao o tome i što je više govorio o tome na terapiji i što je više ostatak tjedna govorio o tome u svojoj glavi u zamišljenom društvu terapeuta, postajao je sve svjesniji da se u želji da se osigura da neće pisati o njemu krije još jača želja da piše o njemu, stalno, da njegovo odsustvo osjeća toliko snažno da je – poput djeteta – patetično prisiljena stvoriti njegovu reprodukciju i s tom reprodukcijom provesti toliko godina da na kraju napiše jedan od onih tomova od tisuću stranica za koje je tvrdila da ih nikad neće napisati, knjigu koja u mašti nastavlja vezu koju je napustila – jer, iako je vjerovala da ju je ostavio prije nego što je ona njega ostavila, ona je bila ta koja je tehnički i službeno ostavila njega – i u toj bi knjizi, možda ljubavnoj priči smještenoj u manje poznatoj ratnoj zoni za vrijeme Drugog svjetskog rata, njezin lik bila sentimentalna antijunakinja puna mana, a njegov bi fikcionalni parnjak bio ponekad neshvaćen, no u konačnici hrabar moralni kompas romana, a ona bi mu osobno poštom poslala radni primjerak i točno u trenutku kad bi otvarao knjigu na stranicu s posvetom da vidi svoje inicijale, dobio bi telefonski poziv da je njegova bivša žena upravo misteriozno i brzo podlegla rijetkoj no potpuno bezbolnoj bolesti – jer nije maštao o tome da pati, samo o njezinoj trenutačnoj smrti – i netom primivši tu vijest, pročitao bi njezin posljednji (i u konačnici najtrajniji) roman, i u njemu bi vidio da je napokon priznala da je pogriješila što ga je ostavila, a čak i da nekim čudom krivo protumači djelo – za što ga je često optuživala kad bi čitao radne verzije njezinih priča dok su bili skupa – ovog puta ne bi je bilo da se prepire s njim. Ovog bi puta on bio u pravu i to bi bio kraj priče. 
 
 
S engleskog prevela: Andrea Rožić

o nama

Nagradu Sedmica i Kritična masa za mlade pisce dobila je Marina Gudelj

Pobjednica ovogodišnje Nagrade Sedmica i Kritična masa za mlade autore je Marina Gudelj (1988.) iz Splita.
Marina Gudelj nagrađena je za priču "Lee".
U užem izboru Nagrade za 2017. bili su: Alen Brlek, Katja Grcić, Marko Gregur, Marina Gudelj, Mira Petrović, Iva Sopka i Ana Rajković.
Ovo je treća godina Nagrade koju sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Marina Gudelj: Mi smo generacija koja je dobila ostatke neke ranije i uljuljala se u pasivnost

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica&Kritična masa

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

proza

Elena Ferrante: Genijalna prijateljica

Romani Elene Ferrante s razlogom su postali svjetske uspješnice i jedan od književnih fenomena ovog desetljeća, kako po odazivu publike u različitim zemljama, tako i po sudu kritike.
"Genijalna prijateljica" – prvi je dio romaneskne tetralogije o Eleni i Lili, pronicljivim i inteligentnim djevojkama iz Napulja koje žele stvoriti život u okrilju zagušujuće, nasilne kulture.
Ovdje donosimo uvodna poglavlja romana, a knjigu u cjelini - što preporučujemo - možete pročitati u izdanju "Profila".
Roman je s talijanskog prevela Ana Badurina.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

poezija

Ognjen Obradović: Oticanja

Ognjen Obradović (1992., Užice, Srbija) diplomirao je dramaturgiju na FDU u Beogradu, a trenutno je na poslijediplomskom studiju Teorije dramskih umjetnosti, medija i kulture na istom fakultetu. Izvedene su mu drame i radio drame: Nedelja: juče, danas, sutra (2013., BDP), Put u Lisabon (2015., Radio Beograd), Da mi je da spustim ovu suzu (2016., Radio Beograd).
Donosimo nekoliko pjesama iz zbirke poezije Oticanja (2016.), za koju je Obradović dobio nagradu Mladi Dis.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg