proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.



 

Catherine Lacey:
Povrede
(ulomak iz priče)
 
 
Želio se osigurati da neće pisati o njemu, ali znao je da joj ne može otvoreno reći da ne piše o njemu, jer je bio siguran da bi takvo pitanje izazvalo predavanje o tome kako joj nema pravo postavljati ograničenja na rad, a mogla bi ga i zadirkivati da je narcisoidan ako misli da planira pisati o njemu, a on bi onda prigovorio na tu riječ, narcisoidan – dobro je znala da se često plašio da mu prijatelji i poznanici oduvijek potajice pripisuju tu dijagnozu – i inzistirao bi na tome da je samo praktično a ne narcisoidno, pretpostaviti da će ona, njegova bivša žena, čije su prethodne dvije knjige nesumnjivo sadržavale mnoge autobiografske detalje, možda odlučiti ubaciti pokoji ili pak mnoštvo detalja koji podsjećaju, ili bi se moglo učiniti da podsjećaju, na komplicirane godine koje su proveli zajedno i kraj koji baš i nije bio lišen dramatičnosti, no ona bi na to vjerojatno odgovorila da je suludo i djetinjasto od njega da je optužuje da piše autobiografski – pogotovo kad zna koliko joj je problema takva optužba prije donijela – a kad bi na kraju i napisala nešto što sadrži neke ili mnoge detalje koji zrcale njezin život (što svaki pisac čini ili je ponekad ili uvijek činio), znala je da on zna da je ne zanima pisanje memoara, i znala je da on zna da je, kao čitateljicu i kao književnicu, zanimaju samo djela koja opipljivost likova i zapleta koriste kao metodu za pojašnjenje neopipljivih ideja, a ne bilježenje osobne povijesti, a čak i da stvori lik koji donekle podsjeća na njega, ne bi nikad mogla zaista pisati o njemu, najtočnijem i najstvarnijem njemu, jer ne postoji nepomično i stalno ja, a čak i da tako nešto postoji, ona nikako ne bi mogla tvrditi da ga poznaje u njegovu slučaju, a i da ga poznaje, bilo bi to previše apstraktno da se pretoči u riječi, i uostalom, oduvijek se činilo da on nije u stanju pred njom pokazati osjećaje ili je za to nezainteresiran, a čak i nakon svih tih godina provedenih zajedno, ipak ju je zbunila i duboko povrijedila iznenadna spoznaja o njegovoj potajnoj okrutnosti i šteta koju joj je bio u stanju nanijeti, pa naravno da neće pisati o njemu jer ga očito nikada nije ni poznavala – i koliko bi god puta pokušao prekinuti ovu tiradu (koja bi čitavo vrijeme postajala sve brža i glasnija), ne bi bio u stanju govoriti dovoljno glasno ni silovito da ispravi njezino početno pogrešno shvaćanje onoga što je rekao (naravno da ne misli da piše autobiografski), no kad bi završila govor, već bi bio preumoran još nešto dodati, a to da je preumoran da bi izložio svoju stranu priče bilo bi jednako podizanju bijele zastave, predaji koja bi se poslije mogla protumačiti kao odricanje svih prava na prigovor jer je u svoje novo djelo umetnula neki izraz ili element zapleta ili lik koji bi on, bilo to narcisoidno ili ispravno, mogao prepoznati kao utemeljen na nečemu što je rekao ili učinio ili bio.      
Zato je nikad nije direktno zamolio da ne piše o njemu, jer je procijenio da bi to izazvalo više problema nego što bi ih riješilo, ali nije mogao prestati priželjkivati neku garanciju da neće pisati o njemu, ili da barem neće pisati o njemu na lako prepoznatljiv način, no što je više razmišljao o tome i što je više govorio o tome na terapiji i što je više ostatak tjedna govorio o tome u svojoj glavi u zamišljenom društvu terapeuta, postajao je sve svjesniji da se u želji da se osigura da neće pisati o njemu krije još jača želja da piše o njemu, stalno, da njegovo odsustvo osjeća toliko snažno da je – poput djeteta – patetično prisiljena stvoriti njegovu reprodukciju i s tom reprodukcijom provesti toliko godina da na kraju napiše jedan od onih tomova od tisuću stranica za koje je tvrdila da ih nikad neće napisati, knjigu koja u mašti nastavlja vezu koju je napustila – jer, iako je vjerovala da ju je ostavio prije nego što je ona njega ostavila, ona je bila ta koja je tehnički i službeno ostavila njega – i u toj bi knjizi, možda ljubavnoj priči smještenoj u manje poznatoj ratnoj zoni za vrijeme Drugog svjetskog rata, njezin lik bila sentimentalna antijunakinja puna mana, a njegov bi fikcionalni parnjak bio ponekad neshvaćen, no u konačnici hrabar moralni kompas romana, a ona bi mu osobno poštom poslala radni primjerak i točno u trenutku kad bi otvarao knjigu na stranicu s posvetom da vidi svoje inicijale, dobio bi telefonski poziv da je njegova bivša žena upravo misteriozno i brzo podlegla rijetkoj no potpuno bezbolnoj bolesti – jer nije maštao o tome da pati, samo o njezinoj trenutačnoj smrti – i netom primivši tu vijest, pročitao bi njezin posljednji (i u konačnici najtrajniji) roman, i u njemu bi vidio da je napokon priznala da je pogriješila što ga je ostavila, a čak i da nekim čudom krivo protumači djelo – za što ga je često optuživala kad bi čitao radne verzije njezinih priča dok su bili skupa – ovog puta ne bi je bilo da se prepire s njim. Ovog bi puta on bio u pravu i to bi bio kraj priče. 
 
 
S engleskog prevela: Andrea Rožić

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg