proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.



 

Nell Zink
 
ZIDARČAC (ulomak)
 
S engleskog prevela: Una Krizmanić Ožegović
 
 
Gledala sam u kartu kad je Stephen izgubio kontrolu za volanom, udario u stijenu i izazvao pobačaj. Prvo sam primijetila svoje ljepljivo čelo. Možda sam nakratko i izgubila svijest, ne znam. Napokon, dok je pregledavao prednji dio automobila, Stephen je rekao, „Isuse, što je to bilo!”  
Nagnuo se kroz prozor i rekao, „Hej, ide ti krv. Samo malo.” Obišao je automobil odostraga, pogledao uokolo i uzeo pticu iz pokrajnjeg jarka. Otvorila sam vrata i izbacila noge van, povratila i legla, ne u bljuvotinu, ali blizu nje. Korijenje obližnjih jelki pružalo se niz liticu. 
„Mogu li uzeti ovu vrećicu od kruha?” upitao je Stephen. „Tiff? Tiff?” Kleknuo je do mene. „Baš sam glup, nisam te trebao dirati nakon što sam primio pticu. Čuješ li me? Tiff?”
Pomogao mi je da se smjestim na stražnje sjedalo, legla sam na kruh. Rekao je da uvijek ima puno krvi kod ozljeda glave. Rekla sam mu da mu je bolje da zašuti. Gubio mi se vid i počela sam hiperventilirati. Odvezao se natrag do ceste. Zidarčac je zapiskutao sa suvazačkog mjesta: „Cvii.” 
„Otvori vrećicu!” viknula sam. 
„Cvii!” oglasio se opet. Stephen se zaustavio i nakratko posvetio ptici. Rekao je: „Mislio sam da je mrtva. Samo sam je htio maknuti s ceste. Mislio sam je možda preparirati ili tako nešto, ne znam. Da joj samo vidiš krila. Kapitalac. Ljepšu pticu nisam vidio. Ali uopće nije ugrožena vrsta i ima ih posvuda osim na uobičajenim mjestima. Prepoznao sam je i prije nego što smo je udarili. Tichodroma muraria! Stvarno je upečatljiva, baš kao što su mi rekli. Tako da je ovo sjajno. Što se mene tiče, nema veze ako je mrtva. Uostalom, prepoznao sam je prije nego sam je udario. Stvarno je upečatljiva. Da je samo vidiš, Tiff. Baljezgam jer možda imaš potres mozga, pa te moram držati budnom."
„Upali glazbu.”
Zidarčac se pobunio. „Cvii!”
Povraćanje me držalo budnom, a Stephen nas je dovezao oprezno, ali brzo natrag do Intelakena. 
Kad sam se probudila – odnosno, čim su mi dopustili da popijem kavu – Stephen mi je primirio ruku kojom sam držala šalicu: 
„Imam iznenađenje za tebe, ali je u kuhinji.”
„Mislim da ne mogu ustati.”
„E, pa mislim da ne može sam doći ovdje.”
"Morat će pričekati", otpila sam gutljaj, a on se lecnuo. Nastavila sam piti tiše. 
„Cvii”, oglasio se zidarčac. 
„Nisi valjda!” nasmijala sam se. Ali, kako ću ga nazvati? Moje međunožje ima sporednu ulogu u nekoliko predstojećih prizora. Činilo se da ga za potrbušnicu drže prenapregnuti izdržljivi konopi. Okrenula sam se na bok i zakašljala. Nisam više bila trudna, primijetila sam. Zgrčila sam dlanove i plakala poput naplavine nošene divovskim valom. Stephen mi je poklopio uši. Mnogo poslije rekao mi je da je mislio kako bih mogla prestati plakati ako ne čujem samu sebe. Rekao je da ga to podsjeća na povratnu spregu koja se skuplja u pojačalu. 
Kad smo se prvi put sreli, spriječili smo zločin. Ugledao me ispred otvorene kripte. Držala sam naramak fascikala, isturila bokove, nosila balerinke i trljala jedno stopalo o drugo, suknja mi je bila do koljena i plisirana, bluza bijela i široka. Pomislila sam: ako požurim, stignem po dokumente o onome što koriste za eutanaziju psihopata, spustim se po stepenicama za deset sekundi.  Radila sam kao daktilografkinja u poduzeću u Philadelphiji. U kripti su bila pokopana tijela i nigdje nije bilo nikoga. Osim Stephena, koji mi je prišao i pitao me kako se zovem.
„Tiffany”, rekao je. „To znači božansko očitovanje. Od riječi teofanija.”
"Znači abažur", rekla sam. "To je ono što su smislili kao sjenilo za lampu. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu."
Nije ustuknuo. Bio je to jedan od onih trenutaka kad čovjek pomisli: sigurno ćemo se pojebati. Možda će potrajati, doduše, jer Stephen je djelovao pristojno baš kao i ja. Bio je na razgovoru za posao u Odjeluza  istraživanja i razvoj u Bernu. 
Pretvarao se da sam zaista težak i zahtjevan ulov. Udvarao mi se s bilo čim što sam spomenula u pozitivnom svjetlu: pitama od sljeza, potočarkama, slatkim vinima tako milim nepcu našeg zajedničkog idola Richarda Nixona (šala), Alana Berga (šala koju nije kužio). Nije namjeravao otići u Bern bez mene. 
Odobrenje roditelja bilo je jednoglasno. 
„Milina”, rekli su. Gotovo da su me odvukli do kreveta da spavam s njim. Tako da smo se prvi put seksali na njihovom kauču na razvlačenje. Bilo je hipnotizirajuće. Osvojio me. 
Upozorio me da su mu roditelji umjetnički tipovi. Njegov me otac posjeo na terasu iza njihove kuće i predložio da sklopim samoubilački pakt sa Stephenom koji bi stupio na snagu kad Stephen napuni pedeset godina. Rekla sam:
„Ako doguram do tada”, što je bio pravi odgovor. Majka mu se nije vratila kući toga vikenda. Vjenčali smo se u Orphans’ Courtu. Od kripte do oltara za tri tjedna. Nismo raspravljali o tome što radimo. Dogovor je pao. 
Nisam htjela zatrudnjeti. To se jednostavno dogodi kad se mladenci napiju. Mislila sam da ću se naviknuti. Kad sam izgubila dijete, situacija je bila mnogo strašnija nego što sam to mogla zamisliti. Uzrok i posljedica nisu bili povezani. Nisam se mogla nositi s posljedicama, kako god da okreneš. Tijelo mi je patilo. Nisam to mogla izraziti riječima. Tako da nisam. Stephen bi sjedio na rubu kreveta, gledao me, držao za ruku, onda bi legao i ušuškao se. Nisam bila turobna. Nisam se sažalijevala. Nisam govorila samoj sebi što se dogodilo. Kad sama sebi pričam priče, brzo postanem sentimentalna. Tako da nisam. Polako sam se kretala, gledala u predmete prije nego što bih ih dotaknula kako bih se uvjerila da nisu opasne. Nisam mogla izustiti nijednu misao. Htjela sam da mi se obraćaju prigušenim, sažalnim tonovima, što je vrijedilo i za mene samu. Htjela sam osluhnuti vlastiti šapat u susjednoj sobi i znati da mislim na sebe.
 
 
 
 
-

 

poezija

Lara Mitraković: Lov na ptice pjevice

Lara Mitraković (Split, 1992.) studira kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, poezija joj je objavljena u više časopisa, zbornika i portala, a 2016. pobijedila je na natječaju za književnu nagradu Grada Karlovca "Zdravko Pucak" rukopisom "Brojanje pogrešaka". Članica je književne grupe 90+.

proza

Sven Popović: Ulomak iz romana 'Uvjerljivo drugi'

Nekada se čini: sve se obrnulo. Klinci odrastaju brže, ali sporije postaju odrasli. Svijet je vruć krumpir, tridesete su nove osamnaeste, a velike priče o odgovornosti predane su sve samo ne odgovorno – i treba plesati što dulje –ili tako barem u jednom novozagrebačkom naselju izgleda Emiru, Iliji i Fricu, a najviše onome oko koga se sve vrti, Mladome Piscu, bezimenom junaku novog romana Svena Popovića.
Nakon Neba u kaljuži (Meandar, 2015.), Popović je ove godine objavio i 'Uvjerljivo drugi' roman (Fraktura) iz kojeg donosimo dio uvodnog poglavlja.

poezija

Vigor Vukotić: Geometrija kolodvora

Vigor Vukotić (1991., Zagreb) diplomirao je antropologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađivan je na Goranovom proljeću u kategoriji srednje škole, a pjesme i kratke priče objavljivao je u Vijencu, Republici i UBIQ-u. Član je Književne grupe 90+.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

poezija

Maša Seničić: Nametljive oaze

Maša Seničić (1990., Beograd) je scenaristkinja, pjesnikinja i esejistkinja. Završila je master studije Teorije dramskih umjetnosti i medija, a trenutno pohađa doktorske znanstvene studije na istom. Surađivala je na različitim domaćim i međunarodnim projektima, kao autor i suradnik na filmu, a zatim u kazalištu, na radiju i brojnim festivalima. Jedan je od izbornika programa Hrabri Balkan u okviru Festivala autorskog filma, kao i jedna od osnivača i koordinatorica edukativnih programa Filmkulture. 2015. objavljena joj je zbirka poezije “Okean” (Mladi Dis). Radi kao urednica i razvija nekoliko autorskih projekata koji uporište nalaze u teoriji kulture, studijama sjećanja i promišljanju različitih aspekata internet umjetnosti.

poezija

Josip Vdović: Zračna struja

Josip Vdović rođen je 1992. u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest. Dosad svoju poeziju nigdje nije objavljivao.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg