proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.



 

Nell Zink
 
ZIDARČAC (ulomak)
 
S engleskog prevela: Una Krizmanić Ožegović
 
 
Gledala sam u kartu kad je Stephen izgubio kontrolu za volanom, udario u stijenu i izazvao pobačaj. Prvo sam primijetila svoje ljepljivo čelo. Možda sam nakratko i izgubila svijest, ne znam. Napokon, dok je pregledavao prednji dio automobila, Stephen je rekao, „Isuse, što je to bilo!”  
Nagnuo se kroz prozor i rekao, „Hej, ide ti krv. Samo malo.” Obišao je automobil odostraga, pogledao uokolo i uzeo pticu iz pokrajnjeg jarka. Otvorila sam vrata i izbacila noge van, povratila i legla, ne u bljuvotinu, ali blizu nje. Korijenje obližnjih jelki pružalo se niz liticu. 
„Mogu li uzeti ovu vrećicu od kruha?” upitao je Stephen. „Tiff? Tiff?” Kleknuo je do mene. „Baš sam glup, nisam te trebao dirati nakon što sam primio pticu. Čuješ li me? Tiff?”
Pomogao mi je da se smjestim na stražnje sjedalo, legla sam na kruh. Rekao je da uvijek ima puno krvi kod ozljeda glave. Rekla sam mu da mu je bolje da zašuti. Gubio mi se vid i počela sam hiperventilirati. Odvezao se natrag do ceste. Zidarčac je zapiskutao sa suvazačkog mjesta: „Cvii.” 
„Otvori vrećicu!” viknula sam. 
„Cvii!” oglasio se opet. Stephen se zaustavio i nakratko posvetio ptici. Rekao je: „Mislio sam da je mrtva. Samo sam je htio maknuti s ceste. Mislio sam je možda preparirati ili tako nešto, ne znam. Da joj samo vidiš krila. Kapitalac. Ljepšu pticu nisam vidio. Ali uopće nije ugrožena vrsta i ima ih posvuda osim na uobičajenim mjestima. Prepoznao sam je i prije nego što smo je udarili. Tichodroma muraria! Stvarno je upečatljiva, baš kao što su mi rekli. Tako da je ovo sjajno. Što se mene tiče, nema veze ako je mrtva. Uostalom, prepoznao sam je prije nego sam je udario. Stvarno je upečatljiva. Da je samo vidiš, Tiff. Baljezgam jer možda imaš potres mozga, pa te moram držati budnom."
„Upali glazbu.”
Zidarčac se pobunio. „Cvii!”
Povraćanje me držalo budnom, a Stephen nas je dovezao oprezno, ali brzo natrag do Intelakena. 
Kad sam se probudila – odnosno, čim su mi dopustili da popijem kavu – Stephen mi je primirio ruku kojom sam držala šalicu: 
„Imam iznenađenje za tebe, ali je u kuhinji.”
„Mislim da ne mogu ustati.”
„E, pa mislim da ne može sam doći ovdje.”
"Morat će pričekati", otpila sam gutljaj, a on se lecnuo. Nastavila sam piti tiše. 
„Cvii”, oglasio se zidarčac. 
„Nisi valjda!” nasmijala sam se. Ali, kako ću ga nazvati? Moje međunožje ima sporednu ulogu u nekoliko predstojećih prizora. Činilo se da ga za potrbušnicu drže prenapregnuti izdržljivi konopi. Okrenula sam se na bok i zakašljala. Nisam više bila trudna, primijetila sam. Zgrčila sam dlanove i plakala poput naplavine nošene divovskim valom. Stephen mi je poklopio uši. Mnogo poslije rekao mi je da je mislio kako bih mogla prestati plakati ako ne čujem samu sebe. Rekao je da ga to podsjeća na povratnu spregu koja se skuplja u pojačalu. 
Kad smo se prvi put sreli, spriječili smo zločin. Ugledao me ispred otvorene kripte. Držala sam naramak fascikala, isturila bokove, nosila balerinke i trljala jedno stopalo o drugo, suknja mi je bila do koljena i plisirana, bluza bijela i široka. Pomislila sam: ako požurim, stignem po dokumente o onome što koriste za eutanaziju psihopata, spustim se po stepenicama za deset sekundi.  Radila sam kao daktilografkinja u poduzeću u Philadelphiji. U kripti su bila pokopana tijela i nigdje nije bilo nikoga. Osim Stephena, koji mi je prišao i pitao me kako se zovem.
„Tiffany”, rekao je. „To znači božansko očitovanje. Od riječi teofanija.”
"Znači abažur", rekla sam. "To je ono što su smislili kao sjenilo za lampu. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu."
Nije ustuknuo. Bio je to jedan od onih trenutaka kad čovjek pomisli: sigurno ćemo se pojebati. Možda će potrajati, doduše, jer Stephen je djelovao pristojno baš kao i ja. Bio je na razgovoru za posao u Odjeluza  istraživanja i razvoj u Bernu. 
Pretvarao se da sam zaista težak i zahtjevan ulov. Udvarao mi se s bilo čim što sam spomenula u pozitivnom svjetlu: pitama od sljeza, potočarkama, slatkim vinima tako milim nepcu našeg zajedničkog idola Richarda Nixona (šala), Alana Berga (šala koju nije kužio). Nije namjeravao otići u Bern bez mene. 
Odobrenje roditelja bilo je jednoglasno. 
„Milina”, rekli su. Gotovo da su me odvukli do kreveta da spavam s njim. Tako da smo se prvi put seksali na njihovom kauču na razvlačenje. Bilo je hipnotizirajuće. Osvojio me. 
Upozorio me da su mu roditelji umjetnički tipovi. Njegov me otac posjeo na terasu iza njihove kuće i predložio da sklopim samoubilački pakt sa Stephenom koji bi stupio na snagu kad Stephen napuni pedeset godina. Rekla sam:
„Ako doguram do tada”, što je bio pravi odgovor. Majka mu se nije vratila kući toga vikenda. Vjenčali smo se u Orphans’ Courtu. Od kripte do oltara za tri tjedna. Nismo raspravljali o tome što radimo. Dogovor je pao. 
Nisam htjela zatrudnjeti. To se jednostavno dogodi kad se mladenci napiju. Mislila sam da ću se naviknuti. Kad sam izgubila dijete, situacija je bila mnogo strašnija nego što sam to mogla zamisliti. Uzrok i posljedica nisu bili povezani. Nisam se mogla nositi s posljedicama, kako god da okreneš. Tijelo mi je patilo. Nisam to mogla izraziti riječima. Tako da nisam. Stephen bi sjedio na rubu kreveta, gledao me, držao za ruku, onda bi legao i ušuškao se. Nisam bila turobna. Nisam se sažalijevala. Nisam govorila samoj sebi što se dogodilo. Kad sama sebi pričam priče, brzo postanem sentimentalna. Tako da nisam. Polako sam se kretala, gledala u predmete prije nego što bih ih dotaknula kako bih se uvjerila da nisu opasne. Nisam mogla izustiti nijednu misao. Htjela sam da mi se obraćaju prigušenim, sažalnim tonovima, što je vrijedilo i za mene samu. Htjela sam osluhnuti vlastiti šapat u susjednoj sobi i znati da mislim na sebe.
 
 
 
 
-

 

o nama

Nagradu Sedmica i Kritična masa za mlade pisce dobila je Marina Gudelj

Pobjednica ovogodišnje Nagrade Sedmica i Kritična masa za mlade autore je Marina Gudelj (1988.) iz Splita.
Marina Gudelj nagrađena je za priču "Lee".
U užem izboru Nagrade za 2017. bili su: Alen Brlek, Katja Grcić, Marko Gregur, Marina Gudelj, Mira Petrović, Iva Sopka i Ana Rajković.
Ovo je treća godina Nagrade koju sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Marina Gudelj: Mi smo generacija koja je dobila ostatke neke ranije i uljuljala se u pasivnost

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica&Kritična masa

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

proza

Elena Ferrante: Genijalna prijateljica

Romani Elene Ferrante s razlogom su postali svjetske uspješnice i jedan od književnih fenomena ovog desetljeća, kako po odazivu publike u različitim zemljama, tako i po sudu kritike.
"Genijalna prijateljica" – prvi je dio romaneskne tetralogije o Eleni i Lili, pronicljivim i inteligentnim djevojkama iz Napulja koje žele stvoriti život u okrilju zagušujuće, nasilne kulture.
Ovdje donosimo uvodna poglavlja romana, a knjigu u cjelini - što preporučujemo - možete pročitati u izdanju "Profila".
Roman je s talijanskog prevela Ana Badurina.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

poezija

Ognjen Obradović: Oticanja

Ognjen Obradović (1992., Užice, Srbija) diplomirao je dramaturgiju na FDU u Beogradu, a trenutno je na poslijediplomskom studiju Teorije dramskih umjetnosti, medija i kulture na istom fakultetu. Izvedene su mu drame i radio drame: Nedelja: juče, danas, sutra (2013., BDP), Put u Lisabon (2015., Radio Beograd), Da mi je da spustim ovu suzu (2016., Radio Beograd).
Donosimo nekoliko pjesama iz zbirke poezije Oticanja (2016.), za koju je Obradović dobio nagradu Mladi Dis.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg