proza

Arundhati Roy: Ministarstvo potpune sreće (ulomak)

Indijska književnica Arundhati Roy, rođena 1959., svoj prvi roman, "Bog malih stvari", objavila je 1997. Roman je ubrzo postao svjetski bestseler, miljenik i publike i kritike, što je potvrdila i nagrada Booker. "Ministarstvo potpune sreće" drugi je roman ove spisateljice koja ima i stila i srca, djelo koje se čekalo punih dvadeset godina. To ponešto govori i o njezinom pristupu književnosti jer nema sumnje da su je, nakon Bookera, izdavači požurivali da objavi "bilo što".
Pročitajte za ulomak iz ovog neobičnog, odličnog romana – koji je objavio "Profil" – u prijevodu Saše Stančina.



 

Arundhati Roy: Ministarstvo potpune sreće (ulomak)

S engleskog preveo Saša Stančin


Neutješenima

Mislim, sve to ovisi o tvojem srcu…

Nâzim Hikmet

1.

Kamo stare ptice odlaze uginuti?

 

Živjela je na groblju kao drvo. U zoru bi ispratila vrane i dočekala povratak šišmiša. U sumrak činila obrnuto. Između smjena razgovarala je s duhovima strvinara što su lebdjeli među visokim granama. Nježni stisak njihovih kandža ćutila je kao što se u amputiranom udu osjeća bol. Shvatila je kako nisu pretjerano nesretni što su se oprostili i iz ove priče otišli.

Kad se uselila, mjesecima je postojano, kao što čine stabla, trpjela usputnu, nenamjernu okrutnost. Ne bi se okrenula da vidi koji se to dječačić na nju bacio kamenom, nije okretala glavu da pročita kakve su joj to uvrede urezali u koru. Kad bi joj se ljudi rugali – nazivali je klaunom bez cirkusa, kraljicom bez palače – puštala je da bolna uvreda prođe kroz grane poput povjetarca, pa bol ublažavala balzamom šuštavog lišća.

Tek pošto se Ziauddin, slijepi imam koji je nekoć vodio molitvu u džamiji Fatehpuri, sprijateljio s njom i počeo je posjećivati, susjedstvo je zaključilo kako je došlo vrijeme da je puste na miru.

Jednom davno, čovjek koji zna engleski kazao joj je kako njeno ime, kad se napiše obrnuto (na engleskom) ispadne Majnu. U engleskoj verziji priče o Laili i Majnuu, rekao je, Majnu se zove Romeo, dok je Laila Julija. Njoj je to bilo urnebesno smiješno. “To bi značilo da sam od njihove priče skuhala khichdi?” upitala ga je. “Što će oni kad otkriju kako bi Laila ustvari mogla biti Majnu, Romi je ustvari Juli?” Kad su se sljedeći put sreli, Čovjek Koji Zna Engleski rekao joj je da je pogriješio. Ako joj se ime napiše obrnuto, ispadne Mujna, što niti je ime niti išta znači. Na to je odvratila: “Nema veze. Ja sam svi oni, ja sam Romi i Juli, ja sam Laila i Majnu. I Mujna, što ima veze? Tko je uopće rekao da se zovem Anjum? Ne zovem se Anjum, zovem se Anjuman. Ja sam mehfil, okupljanje. Svega i ničega, svakog i nikog. Ima li još tko koga treba pozvati? Svi su pozvani.”

Čovjek Koji Zna Engleski kazao je kako je to baš domišljato izrekla. Da njemu to nikad ne bi palo na pamet. Na to mu je rekla: “Pa kako bi i mogao, s tvojim znanjem urdskog? Ma što ti pada na pamet? Da si, zato što znaš engleski, odmah zato i pametniji?”

Nasmijao se. Ona se nasmijala njegovom smijehu. Podijelili su cigaretu s filterom. Požalio se kako su cigarete Wills Navy Cut kratke i debele, kvalitetom ne opravdavaju cijenu. Ona je odgovorila kako su joj totalno bolje od marke Four Square ili jako muževnih cigareta Red & White.

Sad mu se nije mogla sjetiti imena. Možda ga nikad nije ni znala. Nema njega odavno, Čovjeka Koji Zna Engleski, otišao je već kamo je morao. A ona živi na groblju iza državne bolnice. Društvo joj je pravio čelični ormar Godrej u kojem je držala svoju glazbu – vrpce i izgrebane ploče – stari harmonij, odjeću, nakit, očeve knjige s pjesmama, svoje albume s fotografijama i nekoliko izrezaka iz novina koji su preživjeli lomaču u Khwabgi. Ključ na crnom koncu objesila je oko vrata, uz savijenu srebrnu čačkalicu. Spavala je na izlizanom perzijskom sagu koji je preko dana držala pod ključem, a noću bi ga razmotala između grobova (kao šalu koju s drugima nije dijelila, nikad se ne bi dvije noći zaredom smjestila između istih grobova). I dalje je pušila. Još uvijek Navy Cut.

Jednog jutra, dok mu je naglas čitala iz novina, stari ju je imam, koji je očito uopće nije slušao, upitao, i to onako, kao usput: “Je li istina da se kod vas čak i hindusi pokapaju, a ne kremiraju?”

Naslutila je da bi pitanje moglo biti problematično, pa je odugovlačila s odgovorom. “Istina? Je li što istina? Što je to ustvari istina?”

Imam nije htio dopustiti da ga skrene protupitanjima pa je promrmljao automatski odgovor. “Sach Khuda hai. Khuda hi Sach hai.” Istina je Bog. Bog je istina. Mudrost kakva se mogla pročitati na stražnjoj strani oslikanog kamiona koji juri cestom. Onda je stisnuo svoje slijepe zelene oči i upitao prepredeno zelenim šaptom: “Reci, kad tvoji preminu, gdje ih pokopaju? Tko pere mrtvace? Tko izgovara molitvu?”

Anjum dugo nije progovarala. Onda se nagnula prema njemu i šaptom mu odgovorila, nimalo nalik drvetu: “Imam-sahibe, kad ljudi spominju boje – crvenu, plavu, narančastu, kad opisuju nebo u suton, ili mjesečinu za ramazana – što tada pomisliš?”

Nakon što su jedno drugo tako duboko, gotovo smrtno ranili, sjedili su zajedno u tišini na nečijem osunčanom grobu i krvarili. Naposljetku je šutnju prekinula Anjum.

“Reci ti meni”, rekla je. “Ti si imam-sahib, nisam ja. Kamo stare ptice odlaze umrijeti? Padaju li po nama poput kamenja s neba? Nailazimo li na njihova mrtva tijela po ulicama? Ne čini li ti se kako je Svevideći, Svemoćni koji nas je na Zemlju smjestio istovremeno pripremio i odgovarajući postupak kad nas s nje treba ukloniti?”

Tog dana je imamov posjet svršio ranije nego inače. Anjum ga je pratila pogledom dok je odlazio i kuckajući tražio put između grobova, a sljepački štap bi mu zasvirao kad bi putem naletio na praznu bocu pića ili odbačenu špricu. Nije ga pozivala da se predomisli. Znala je da će se vratiti. Koliko god skrivena bila, znala je prepoznati istinsku usamljenost. Osjećala je kako na neki neizravni način on njenu hladovinu ne treba manje nego ona njegovu. A iz iskustva je znala kako je potreba skladište u koje stanu znatne količine okrutnosti.

Iako se Anjum s Khwabgom nije rastala pretjerano srdačno, znala je kako nema pravo odavati mu snove i tajne.



2.

Khwabgah


Bila je četvrto od petero djece, rodila se jedne hladne siječanjske noći, uz svjetlo petrolejke (nestalo je struje), u Šahdžehanabadu, iza zidina Delhija. Ahlam Baji, primalja koja ju je porodila i majci u ruke predala zamotanu u dvije marame, rekla je: “Dečko.” Razumljivo je kako je u takvim okolnostima moglo doći do pogreške.

Mjesec dana nakon što je prvi put ostala trudna, Jahanara-begum i njen suprug odlučili su kako će dijete, bude li sin, nazvati Aftab. Redom su dobili tri djevojčice. Svog Aftaba čekali su šest godina. Noć kad se rodio, Jahanari-begum bila je najsretniji dan u životu.

Ujutro, kad je sunce obasjalo ugodnu, toplu sobu, razmotala je malog Aftaba. Polako je, ispunjena radošću, pregledavala njegovo sićušno tijelo – oči nos glavu vrat pazuha prste na rukama i nogama. U tom trenutku je otkrila, smješten ispod njegovog muškog spolnog organa, još neformiran, ali sasvim zamjetan ženski spolni organ.

Je li moguće da majku prestravi vlastito dijete? Jahanaru-begum jest. Srce joj se odmah stisnulo, a kosti smrvile u pepeo. Potom je pogledala opet, da provjeri nije li se možda prevarila. S gađenjem je odgurnula ono što je stvorila, crijeva su joj se zgrčila, a tanki curak dreka kliznuo niz noge. Pomislila je, ubit će dijete pa sebe. Na kraju je djetešce opet podigla i privila uz sebe, a sama počela propadati kroz raspuklinu između svijeta koji poznaje i svjetova za koje nije ni znala da postoje. U tom ponoru, dok se vrtjela u tmini, sve u što je do tog časa bila sigurna, od prve do zadnje stvari, od najmanje do najveće, postalo je besmisleno. U jedinom jeziku koji je znala, urdskom, sve stvari, ne samo žive, nego baš sve – sagovi, odjeća, knjige, olovke, glazbala – sve to ima svoj rod. Sve je ili muškog ili ženskog roda, muškarac ili žena. Sve osim njenog djeteta. Naravno da zna kako postoji naziv za takve kao što je on – hijra. Ustvari postoje dva, hijra i kinnar. Ali dvije riječi ne čine jezik.

Može li se živjeti izvan jezika? Naravno, to joj pitanje nije iskrsnulo baš tako formulirano, ili u obliku jedne, lucidne rečenice. Iskrsnulo joj je kao nečujni zametak urlika.

Sljedeći joj je potez bio da se opere i čvrsto odluči da zasad ne kaže nikom. Čak ni mužu. Zatim je legla pored Aftaba da se odmori. Kao što se odmorio kršćanski Bog pošto je stvorio nebo i zemlju. Samo što se on krenuo odmoriti kad mu se svijet koji je stvorio učinio logičnim, dok se Jahanara-begum odmarala nakon što joj je ono što je stvorila pogled na svijet sasvim poremetilo.

Naposljetku, pa nije to baš prava vagina, rekla si je. Nije bila otvorena (provjerila je). Bio je to samo dodatak, nešto djetinje. Možda se zatvori, ili zaliječi, ili kako već drugačije nestane. Molit će se u svakom poznatom hramu i od Svemogućeg tražiti milost. A on će joj udijeliti. Udijelit će. Znala je. Udijelit će. A možda je i udijelio, tako da to nije u potpunosti shvaćala.

Čim je svanuo dan na koji se osjetila sposobnom za izlazak iz kuće, Jahanara-begum odnijela je malog Aftaba u dargu hazrata Sarmada Šahida, što je kakvih deset minuta laganog hoda. Tada još nije znala priču o hazratu Sarmadu Šahidu i nije imala pojma što ju je navelo da se tako odlučno otputi baš do njegovog hrama. Možda ju je pozvao on sam. Ili su je privukli neobični ljudi koje su se tamo smjestili, a viđala ih je kad je prolazila putem do bazara Meena, ljudi kakve joj u dotadašnjem životu ne bi palo na pamet ni pogledati ako joj se baš ne bi našli na putu. Sad su joj odjednom postali najvažniji na svijetu.

Priču o hazratu Sarmadu Šahidu nisu znali ni svi posjetioci njegovog turbeta. Neki su znali dijelove, neki ništa, neki su smislili vlastite verzije. Većini je bilo poznato kako je bio trgovac, armenski Židov koji je u potrazi za svojom životnom ljubavi u Delhi stigao iz Perzije. Malo ih je znalo kako je ta ljubav bio Abhay Chand, dječak hindus kojeg je upoznao u Sindu. Većina je znala da se odrekao svoje vjere i preobratio na islam. Malo ih je znalo kako se na svojem duhovnom putovanju odrekao i ortodoksnog islama. Većina je znala da je kao goli fakir živio na ulicama Šahdžehanabada, prije nego što su ga javno smaknuli. Malo ih je znalo da nije smaknut zato što je u javnosti hodao gol, već zbog zločina apostaze. Aurangzeb, koji je u to doba bio car, pozvao je Sarmada na svoj dvor i od njega zatražio da dokaže kako je pravi musliman tako što će izreći šehadet: La ilaha illallah, Mohammed ur rasul Allah – Nema boga osim Alaha, Muhamed je Alahov poslanik. Sarmad je gol stajao u carskom sudištu u Crvenoj tvrđavi pred porotom koju su činili kadije i mevlane. Kad je počeo izgovarati šehadet, oblaci su prestali ploviti nebom, ptice se usred leta zaustavile, a zrak je u tvrđavi postao gust i neprobojan. Ali čim je počeo, odmah je i stao. Izgovorio je samo prvu frazu: La ilaha. Nema boga. Ustvrdio je kako ne može nastaviti dok ne dovrši svoju duhovnu potragu, kad će svim svojim srcem moći prigrliti Alaha. Do tog trenutka, rekao je, izgovarati šehadet bilo bi tek travestija. Aurangzeb je naredio da se Sarmad pogubi, u čemu su ga podržali njegovi kadije.

No bilo bi pogrešno pretpostaviti kako su oni koji su se došli pokloniti hazratu Sarmadu Šahidu, a da nisu znali priču o njemu, to činili iz neznanja i zato što se nisu obazirali na činjenice i povijest. Jer, unutar njegove darge, Sarmadov nepokorni duh, snažan, opipljiv i stvarniji od bilo koje zbirke povijesnih činjenica ukazivao se onima koji bi od njega zatražili blagoslov. Veličao je (ali nikad nije propovijedao) prevlast duhovnosti nad sakramentom, jednostavnosti nad obiljem i tvrdoglavu, ekstatičnu ljubav čak i suočenu s mogućim uništenjem. Sarmadov duh onima koji su mu dolazili dopuštao je da njegovu priču pretvore u što god im treba.

Kad je Jahanara-begum u dargi postala dobro poznato lice, čula je priču (koju je potom i sama prepričavala) kako su Sarmadu glavu odrubili na stepenicama džamije Jama Masdžid pred pravim morem ljudi koji su ga voljeli i došli se s njim oprostiti. Priču kako mu je glava i nakon što je odrubljena nastavila recitirati pjesme o ljubavi i kako je sam svoju glavu, koja je i dalje govorila, tako ležerno podigao kao što bi današnji motociklist pokupio kacigu te se popeo stepenicama u džamiju, a potom, jednako ležerno, ravno u nebo. Zato su, govorila je Jahanara-begum (svakom tko ju je htio slušati), u sićušnoj dargi hazrata Sarmada (koja se poput školjke uhvatila za podnožje stepenica Jama Masdžida, na istom mjestu gdje mu se krv niz stepenice slila u lokvu), pod, zidovi i strop turbeta crvene boje. Prošlo je više od tristo godina, rekla bi, a Sarmadova krv i dalje se ne da sprati. Kojom god mu bojom oliče turbe, ustvrdila je, s vremenom se sama od sebe pretvori u crvenu.

Kad se prvi put probila kroz okupljeno mnoštvo – između prodavača amajlija i eteričnih ulja, čuvara hodočasničke obuće, bogalja, prosjaka, beskućnika, koza koje se goje za klanje na Kurban-bajram i skupine tihih, postarijih eunuha koji su se ispred hrama naselili pod ceradom – pa ušla u sićušnu crvenu komoru, Jahanara-begum osjetila je spokoj. Buka s ulice utihnula je, kao da dolazi izdaleka. Sjedila je u kutu sa zaspalom bebom u krilu i promatrala ljude, muslimane i hinduse, kako dolaze sami ili u parovima i uz rešetku oko grobnice vezuju crveni konac, crvene narukvice i listiće papira kojima od Sarmada mole blagoslov. Tek kad je u kutu zamijetila gotovo prozirnog starca suhe, papirne kože i tanke brade nalik paučini kako sjedi i ljulja se naprijed-natrag u tihom plaču kao da mu je slomljeno srce, Jahanara-begum dopustila je i sebi da joj poteknu suze. Ovo mi je sin, Aftab, šapnula je hazratu Sarmadu. Donijela sam ti ga. Čuvaj ga. I nauči me kako da ga zavolim.

Hazrat Sarmad nije se oglušio.

*

 

Prvih nekoliko godina Aftabovog života tajna Jahanare-begum bila je na sigurnom. Dok je čekala da mu zaraste ženski organ, držala ga je uz sebe i čuvala kao oko u glavi. Aftabu čak ni nakon što je rodila mlađeg sina Saqiba, nije dopuštala da se previše udaljuje. Ljudi to nisu držali neobičnim za ženu koja je tako dugo i brižno čekala da rodi sina.

Aftab je s pet godina krenuo u mušku medresu s nastavom na urdskom i hindskom u Chooriwali Gali (sokaku prodavača narukvica). Za godinu dana naučio je naizust dobar dio Kurana na arapskom, iako baš nije bilo jasno koliko je toga razumio – što je vrijedilo i za drugu djecu. Aftab je bio među boljim učenicima, ali od najranije mladosti bilo je očito kako njegov dar leži u glazbi. Bio je obdaren milozvučnim, lijepim glasom i melodiju bi zapamtio čim bi je čuo. Roditelji su ga odlučili poslati ustadu Hameedu Khanu, izvrsnom mladom glazbeniku koji je u svojem skučenom stanu u mahali Chandni skupine djece poučavao hindustanskoj klasičnoj glazbi. Mali Aftab nije propustio ni jedno predavanje. Do devete godine mogao je dobrih dvadeset minuta pjevati stilom bada khayal u ragama Yaman, Durga i Bhairav tako da mu se glas od rekhaba u ragi Poriya Dhanashree odbija stidljivo poput kamenčića koji odskakuje površinom jezera. Pjesme žanrova chaiti i thumri mogao je pjevati vješto i pribrano poput kurtizane iz Lakhnaua. Isprva je to ljude zabavljalo pa su ga čak i poticali, ali uskoro su ga druga djeca počela zadirkivati i podsmjehivati mu se: on je ustvari ona. On nije on ili ona. On je on i ona. Onaon, onona, on-na, on-na!

Kad je zadirkivanje postalo nepodnošljivo, Aftab je prestao odlaziti na glazbene satove. Ali ustad Hameed, koji je za njim bio lud, ponudio je da ga poučava privatno, kao mentor. I tako se glazbena poduka nastavila, samo što Aftab više nije želio ići u školu. Jahanara-begum dotad je već više ili manje izgubila svaku nadu. Nigdje nije bilo nikakvih znakova da će se izliječiti. Uspjelo joj je, nizom domišljatih izgovora, na nekoliko godina odgoditi sunećenje. Ali mladi Saqib bio je sljedeći kojeg je to čekalo i znala je kako više nema vremena za odgađanje. Naposljetku je učinila što je morala. Skupila je hrabrost i sve kazala mužu, slomila se od tuge, ali i olakšanja što napokon ima s kim podijeliti noćnu moru.

Njen suprug Mulaqat Ali bio je hećim, liječnik ljekovitim biljem i zaljubljenik u poeziju na urdskom i perzijskom. Cijeli život je radio za obitelj drugog hećima – Abdula Majida, koji je pokrenuo popularnu robnu marku šerbeta Rooh Afza (što na perzijskom znači “eliksir za dušu”). Rooh Afza je trebao biti preparat za okrepu, a radio se od sjemenki portulaka, grožđa, naranči, lubenica, metvice, mrkve, malo špinata, kus-kusa, lotosa, dvije vrste ljiljana i destilata bugarske ruže. Ali ljudi su otkrili kako dvije velike žlice ovog gaziranog crvenog sirupa u čaši hladnog mlijeka, pa čak i pomiješanog s običnom vodom imaju ne samo odličan okus već predstavljaju i učinkovitu obranu od vrelih delhijskih ljeta i neobičnih groznica koje donose pustinjski vjetrovi. Uskoro je nesuđeni lijek postao najpopularnije ljetno piće u cijeloj regiji. Rooh Afza izrastao je u prosperitetno poduzeće čije ime je poznato svima. Četrdeset godina dominirao je na tržištu, a iz glavne tvornice u starom gradu isporučivao se na jug sve do Hajderabada i na zapad do Afganistana. Onda je došlo do podjele zemlje. Božja karotida prsnula je na novoj granici između Indije i Pakistana i mržnja je ubila milijun ljudi. Susjedi su se uhvatili za gušu kao da se nikada nisu poznavali, jedni drugima išli u svatove i pjevali pjesme onih drugih. Gradske zidine su razvaljene. Stare obitelji su pobjegle (muslimanske). Nove su stigle (hinduske) i naselile se pod zidinama. Rooh Afzu to je teško pogodilo, no tvrtka se brzo oporavila i otvorila pakistansku podružnicu. Četvrt stoljeća kasnije, nakon holokausta u Istočnom Pakistanu, otvorila je i drugu, u novoj zemlji, Bangladešu. Ali naposljetku je eliksir za dušu koji je preživio ratove i krvavo rađanje tri nove države, kao i većinu stvari na ovom svijetu, pregazila Coca-Cola.

Iako je Mulaqat Ali kao cijenjeni zaposlenik uživao povjerenje Abdula Majida, plaća koju je primao nije bila dovoljna da obitelj veže kraj s krajem. Zato je nakon radnog vremena kod kuće primao privatne pacijente. Jahanara-begum je obiteljskom budžetu doprinosila što bi uspijevala zaraditi izradom bijelih pamučnih gandijevskih kapa koje je naveliko prodavala vlasnicima hinduskih dućana u Chandni Chowku.

Mulaqat Ali bio je izravan potomak mogulskog cara Džingis-kana, a njegov rodoslov vodio je do carevog drugog sina Čagataja. Rodoslov je bio minuciozno predstavljen na komadu ispucanog pergamenta i u limenom kovčežiću punom požutjelih, suhih listova za koje je vjerovao kako podrijetlo potvrđuju i objašnjavaju kako su to potomci šamana iz pustinje Gobi koji su vjerovali u Vječno Modro Nebo i nekoć su ih držali za neprijatelje islama, postali začetnici mogulske dinastije koja je Indijom vladala stoljećima i kako je njegova vlastita obitelj, potomak Mogula sunita, prešla u šijite. Ponekad bi, možda jednom u dvije godine, otvorio svoj kovčežić i novinarima koji bi ga posjetili pokazivao papire, iako oni uglavnom za njih nisu marili niti su ga shvaćali ozbiljno. Krajnji domet tih intervjua bio je da ga u šali spomenu u posebnoj reportaži vikendom posvećenoj Old Delhiju. Ako bi članak dobio dvije stranice, možda bi objavili i sličicu Mulaqata Alija, uz kakvu fotografiju nekog jela iz mogulske kuhinje, iz daljine snimljenih muslimanskih žena u burkama dok se voze u rikšama s biciklom koje se u koloni vuku prljavim uličicama i, naravno, obavezni kadar odozgo tisuća muslimanskih muškaraca s bijelim kapicama, u savršenoj formaciji, kako za molitve klanjaju u Jama Masdžidu. Neki čitatelji su ovakve slike doživljavali kao dokaz uspjeha indijskog sekularnog usmjerenja i vjerske tolerancije. Drugi bi osjetili zericu olakšanja što muslimansko stanovništvo Delhija djeluje zadovoljno životom u svojem živahnom getu. Treći su pak mislili kako je to dokaz da se muslimani ne žele “integrirati”, usredotočeni na vlastito razmnožavanje i organiziranje, a uskoro će ugroziti hindusku Indiju. Utjecaj onih koji su se slagali s potonjim širio se zabrinjavajućim tempom.

Što god bi naposljetku osvanulo u novinama, Mulaqat Ali uvijek je, sve do duboke starosti, posjetitelje u svojim skučenim odajama primao izlizanom elegancijom plemića. O prošlosti je govorio dostojanstveno, ali nikad s nostalgijom. Opisao bi kako su njegovi preci u trinaestom stojeću vladali carstvom koje se protezalo od zemalja koje se danas nazivaju Vijetnam i Koreja sve do Mađarske i Balkana, od sjevernog Sibira do Dekanskog poluotoka u Indiji, najvećim imperijem koji je svijet ikada vidio. Intervju bi često završio tako što bi izrecitirao dvostih jednog od svojih omiljenih urdskih pjesnika, Mira Taqija Mira:

Jis sar ko ghurur aaj hai yaan taj-vari ka

Kal uss pe yahin shor hai phir nauhagari ka

Glava na kojoj se danas ponosno kruna diči

Sutra će, baš tu, uz tužbalice pod zemlju sići

Većina njegovih posjetitelja, drskih emisara nove vladajuće klase i jedva svjesnih vlastite arogancije, nije posve shvaćala značenje kupleta ponuđenog poput kakvog zalogaja koji treba sprati čašicom gustog, slatkog čaja. Shvatili su naravno da se tu radi o tužbalici za propalim carstvom čije su se granice skupile u prljavi geto okružen ruševnim zidovima starog grada. I jesu, shvaćali su kako je to istovremeno i žalobni komentar skučenih uvjeta u kojima živi sam Mulaqat Ali. Ono što nisu uspijevali razumjeti jest da dvostih predstavlja prepredeni zalogaj, perfidnu somosu, upozorenje umotano u žalovanje, koje lažnom poniznošću nudi erudit posve siguran da slušatelj ne govori urdski, jezik koji je i sam, kao i većina njegovih govornika, postupno postajao getoiziran.

Strastvena ljubav prema poeziji Mulaqatu Aliju nije bila tek hobi koji nema nikakve veze s njegovim poslom hećima. Vjerovao je kako se poezijom gotovo svako oboljenje može izliječiti, ili barem korisno liječiti. Svojim pacijentima propisivao bi poeziju kao što su drugi hećimi davali recepte za lijekove. Iz svog pozamašnog repertoara izvlačio bi nestvarno prikladne kuplete za svaku bolest, prigodu, svako raspoloženje i svaku, ma koliko sofisticiranu promjenu političke klime. Zbog te navade okolni život činio mu se izrazitije smislenim i istovremeno manje posebnim nego što je stvarno bio. Sve je prožimao blagi prizvuk ustajalosti, osjećaj kako se sve što se događa, jednom već dogodilo. Da je sve već opisano, opjevano, komentirano i zavedeno u inventar povijesti. Da nije moguće ništa novo. Možda bi se baš zbog toga mladi među kojima bi se zatekao često uz smijeh razbježali kad bi naslutili da im slijedi kakav kuplet.

Kad mu je Jahanara-begum rekla za Aftaba, Mulaqatu Aliju možda se po prvi put u životu dogodilo da ne može naći prikladan dvostih. Trebalo mu je neko vrijeme da prevlada šok. Kad se malo povratio, prekorio je ženu što mu to nije rekla prije. Sad su druga vremena, rekao je. Živimo u moderno doba. Uvjeren je kako se sinovljev problem može riješiti jednostavnim medicinskim zahvatom. Naći će liječnika u New Delhiju, daleko od šaputanja i govorkanja koja se stalno šire starim gradom. Svemogući pomaže onima koji si sami pomognu, rekao je pomalo strogim glasom supruzi.








o nama

Nagradu Sedmica i Kritična masa za mlade pisce dobila je Marina Gudelj

Pobjednica ovogodišnje Nagrade Sedmica i Kritična masa za mlade autore je Marina Gudelj (1988.) iz Splita.
Marina Gudelj nagrađena je za priču "Lee".
U užem izboru Nagrade za 2017. bili su: Alen Brlek, Katja Grcić, Marko Gregur, Marina Gudelj, Mira Petrović, Iva Sopka i Ana Rajković.
Ovo je treća godina Nagrade koju sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Marina Gudelj: Mi smo generacija koja je dobila ostatke neke ranije i uljuljala se u pasivnost

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica&Kritična masa

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

proza

Elena Ferrante: Genijalna prijateljica

Romani Elene Ferrante s razlogom su postali svjetske uspješnice i jedan od književnih fenomena ovog desetljeća, kako po odazivu publike u različitim zemljama, tako i po sudu kritike.
"Genijalna prijateljica" – prvi je dio romaneskne tetralogije o Eleni i Lili, pronicljivim i inteligentnim djevojkama iz Napulja koje žele stvoriti život u okrilju zagušujuće, nasilne kulture.
Ovdje donosimo uvodna poglavlja romana, a knjigu u cjelini - što preporučujemo - možete pročitati u izdanju "Profila".
Roman je s talijanskog prevela Ana Badurina.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

poezija

Ognjen Obradović: Oticanja

Ognjen Obradović (1992., Užice, Srbija) diplomirao je dramaturgiju na FDU u Beogradu, a trenutno je na poslijediplomskom studiju Teorije dramskih umjetnosti, medija i kulture na istom fakultetu. Izvedene su mu drame i radio drame: Nedelja: juče, danas, sutra (2013., BDP), Put u Lisabon (2015., Radio Beograd), Da mi je da spustim ovu suzu (2016., Radio Beograd).
Donosimo nekoliko pjesama iz zbirke poezije Oticanja (2016.), za koju je Obradović dobio nagradu Mladi Dis.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg