proza

Nikola Leskovar: Tijelo od soli (ulomak iz romana)

Nikola Leskovar rođen je 1983. godine. Studij hrvatskog jezika i književnosti završio je u Rijeci, radio kao novinar u Varaždinu. Uvršten je u antologiju novih hrvatskih prozaika „Bez vrata bez kucanja“ (2012). Nedavno je u izdanju Jesenskog i Turka objavio roman "Tijelo od soli". Moguće je da naslov ima i metaforičku poveznicu s Tuzlom, gdje živi dječak, junak romana, prije nego se u jeku rata preseli u kajkavsko selo. Riječ je o kratkom romanu u kojem se proza, mjestimice izrazito, okreće pjesničkom govoru. Pročitajte uvodno poglavlje romana "Tijelo od soli".



 

 

Slani bunar pronašao sam kad je lopta odletjela u jarak od granate. Iza pare koja se diže nad jarkom je planina. Para u sebi sakriva sol kao dan zvijezde, a noć projektile. Ne vidim ni nju ni bombe, ali da su stvarne, uvjerim se drugi dan, kada gledam nagrižene zgrade na Stupinama, poredane u bateriju, kao džinovske gusjenice u paralelnom spoju. 
Lopta se smirila pored gelera. Na geleru je ugraviran broj našeg stana. Našao je put do mene kao što je i sol iz pare našla put do mog nosa.
Znam da je stvarna jer rupa miriše kao more u Neumu. Lopta je mekana spužva iz njegova podmorja. Nebom u Neumu lete galebovi, krikovima oglašavaju uzbunu za zračnu opasnost prije nego što nas bombardiraju govancima. 
Usidren sam u oblačku. Svijest kao da isparava s kapljicama, diže se prema Majevici. 
„Prva žeđ!” viču i nadglasavaju se igrači kad se pojavljuju nosači vode. Izvor presušuje prije nego što se razgrana i doteče do mene. Maglica se diže nad rupom kao dim nad tornjem termoelektrane na rubu grada, koji probija kupolu od smoga. 
Granata je razbila opnu tla i zemlja je otkrila svoju slanu tajnu. Adžo Nurudin kaže da u gradu ima na stotine slanih banja. Zanatlije su slanu vodu ulijevale u široke kazane i varile je na sadžaku. Kada voda ispari, ostanu bijela zrnca. Slično se osjećam; kao da se i sam pretvaram u stup od soli. 
Teta Munevera sjedi pored slike sa stećcima. Pored slike, na zidu, je sat. Mala kazaljka pokazuje dvanaest, a velika devet. Kada bi soba bila okrugli sat, starica bi sjedila tamo gdje je broj devet, a na mjestu broja dvanaest bila bi slika sa sarkofazima i pločama. Staričina glava pognuta je, jer ona plete vunu. Od poluspuštenih kapaka gotovo joj se ne vide oči. Pod tankim iglama izranja zelena trakica. Mogla bi to postati dječja kapica, šal ili traka za uši. Palčevima i kažiprstima pravi pokrete koji se ponavljaju. Polovica nokta na lijevom palcu joj je crna, kao da su ga prikliještila vrata ili kao da se nečim udarila. Svi prsti dodiruju igle, osim kažiprsta lijeve ruke, koji strši u zrak. Na njemu je namotana nit vune koja izvire iz klupka u njezinu krilu. Zbog brzine pokreta prstiju ne razabire se što to točno čini iglama da se nit pretvara u mrežu. Pletivo se zatrese svaki put kad stršećim kažiprstom napravi polukružni pokret. Kao znak da se obrazac pletenja ponavlja.
Staričin profil nalikuje na zrcalno okrenuti broj devet. Marama joj tako zaobljuje glavu. Zapravo nalikuje na nulu, ali devet postaje kada duboko uzdahne.
Uzdiše nakon svakih ne-znam-koliko polukružnih pomaka kažiprstom. Prije nego što uzdahne, pogleda na zidni sat i kosturnicu pored stećaka u Podveležju u kojoj je polumrak. Komorno je i u njezinoj sobi. 
Možda misli na muža. Rupa u mogili tamna je kao područje njezinih očiju. Kad s glavom podigne i kapke, nazre joj se bijela boja u očima, ali ne razabirem koje su boje šarenice. Kada uzdiše, koža na bradi se nabire i nalikuje na suhu smokvu. Takve kupujemo u neretvanskoj dolini. I mandarine. Loptice na klupici s ljubičicama podno roletnama prekrivenih prozora nalikuju na mandarine. 
U prizor Munevere kako plete ulazim iz popodnevnog sna. Krevetić je u dnevnoj sobi i pored njega svjetiljka, jedna od gipsanih replika Lederovih kipova. To je rudar-titan crnog tijela koji na plećima nosi kandelaber u obliku divovskog zrna soli. Fenjer je vitraž čija su stakalca spojena olovnim okvirićima. Nalikuje na skupocjenu Tiffany lampu Debine majke, pobožne gospođe koja radi u banci. Stranice kristala soli raznobojne su, pa je slabo svjetlo koje se iz njih raspršuje bordo, obično crveno, smaragdnozeleno, jarko žuto i bijelo. 
Nakon što izdahne, Muneverina glava i kapci ponovo postaju broj. Staričino uzdisanje i pokreti prstima usklađeni su. Ali, harmoniju prekida zvono na vratima. Na zidnom satu i mala i velika kazaljka pokazuju dvanaest. Tada roditelji dolaze po mene.
Je li to sjećanje stvarno ili sam ga izmislio? Štogod bilo, migolji se između granata, ne želi biti pogođeno. Pokušavam ih uloviti, ali izvuku se kao što se pastrva izmigolji iz ruku neretvanskom ribaru Morskom vuku – taman kad pomisli da je njegova. Ne smijem mu reći sretno, to se ne govori. Kaže se bistro. Neretva je zelena traka koja izvire iz krila tete Munevere. Morski vuk baca mušicu među virove u koje je s mosta skočio Mirsad iz Zenice i nikad nije izronio. Sa Starog mosta skaču samo Mostarci. To je poduka koju dobivaju dječaci kad im Morski vuk pokazuje kako se vežu mušice.
„Ako ti to nisi, rizikuješ život. Neretva je ubila kamare onih koji su mislili da mogu i znaju.” 
Mirsadov pljas detonacija je koja se sa Zlokovca valja prema igralištu.
„Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života”, čita teta Munevera iz knjige. 
Ili iz te knjige čita tetka Zahira? Ili Nurudin? Govorim naglas, ponavljam ono u što sam siguran da je stvarno. 
„Zovem se Nenad Namjesnik, ali neki me zovu Melez, polutan. Sin sam vojnika i kuharice. Pričam mješavinom jezika. Debini kod kuće kuhaju kafu, Mastikosni kahvu, a moja majka kavu.” 
Ja kuham onako kako mi je ćeif. 
Stišćem geler kao amajliju. Zvižduk s igrališta ispire sol. 
Debo viče neka se požurim. Namještam usne u oblik otvora bunara, pušem. Tonovi ne izlaze, samo pljuvačka pršti poput kapljica iz slanog bunara. Ne uspijevam odgovoriti na Debin poziv, ali vodena me para razbuđuje, pogoni tijelo kao da je turbina termoelektrane. Spremam geler u džep i trčim na igralište. Dulumi betona naše su more. Debina je ruka haubica koja ispaljuje projektile. 
Debo je graničar i loptom gađa igrače u polju. Igramo bosanski rulet. Opća opasnost je, a mi smo pobjegli iz podruma. Izbjegavamo lopte i granate.
„Oho se Debi”, govori dječak koji se igra kockica. Zovu ga Mastikosa. „Oho ti se” znači da će se onome kome je izgovoreno dogoditi nešto loše. S još trojicom dodaje se loptom u četiri kredom nacrtana kvadrata. Oni su mravi koji se ne usuđuju preko crte. Pored njegove kocke bara je od pljuvačke. Kezi se kao zatvorenik u ćeliji.
„Leeeepi Deeeeeba”, oponaša mu govor, rasteže „e” kao gliste u školskom dvorištu.
Debo ga ne čuje, inače bi na njega ispalio projektil.
Opća opasnost traje kraće nego inače, prvi smo put izdržali do kraja. 
Rezerva sam u graničaru. Donosim lopte dok pored mene prolaze odrasli, cipelama raznose Mastikosinu pljuvačku, idu u kafić Dayton. Tamo iz dućanskih kesa grabe krdžu i gledaju televiziju. Dayton je poput bogomolje, unutra se udaraju dumine, izgovaraju riječi bez pokrića. U kafani nema molitvi i obreda, ali svaki gost ima svoju naricaljku. Prije su se izvodile pjevane, a sad uglavnom tihe mise i poneka ispovijed. 
Šapćem Debi što govori Mastikosa. Debo diže haubicu, ali Mastikosin je otac pored kockica. Atentat je spriječen. Odlaze u kafić Dayton. Dayton je i vojna baza u Americi iz koje u grad dolijeću vojnici. Dječaci-stručnjaci u skloništu kažu to su Jues Trups, komandosi koji igraju za nas. Zato jedino u Daytonu ima akšamluka. Ljudi meze i gutaju šljivovicu, bljeskaju džepnim aždajama i žvaču filtere cigareta.
Prste smo svinuli u dvogled i stisnuli na staklo. Mastikosa iz očeve tabakere krade cigaretu, a djevojčica pored konobarice male babuške, matrjoške, umeće u veće. Usne su joj zaklamane jedna za drugu, ljuti se jer jedna babuška ne ulazi u drugu.
Kažem Debi da poznajem djevojčicu, to je Alma iz potkrovlja, njezin me djed, adžo Nurudin, čuva kada mama ide na posao. Nurudin nije moj amidža, ali svi ga zovu adžo jer je star i mudar, on je čovjek-televizor, sve zna i zato mu svako malo netko bahne u stan. Mastikosin otac kaže da kad adžo besjedi, i hajvan, a kamoli insan, ušuti i sluša.
Debo izgleda kao najveća matrjoška, ja kao najmanja. Nekoliko mojih tijela stane u njega. Alma me primjećuje. U nikabu osmijeh je sakriven kao sol u velu vodene pare. Oči su joj crne i okrugle kao okno bunara, kupam se u njima, grudni koš napuhujem kao pojas za spašavanje ljeti u Neumu. To je mali pojas, dječji, od gume s točkova tački. Na jesen adžo gume vraća na točkove, tačkama odvozimo korov iz bašte. 
Alma vadi sve figurice iz najveće matrjoške, slaže ih jednu iza druge kao članke gusjenice. Debo je prvi, najveći članak, ja zadnji. Alma nosi crnu dugačku haljinicu i s nikabom izgleda kao nindža. Konobarica donosi učkur pitu sa stola pored i orahe ostale od nadjeva za baklavu.
„Bujrum, Alma! Jazuk je da se baci.”
Pita izgleda kao puževa kućica. Alma vilicom presijeca vanjski komadić spirale, kvari Fibonaccijev niz. Adžo Nurudin kaže da je po zakonima toga niza sazdan svemir. Jagodicama spušta veo, đed je navikava na ibadet. Inače joj stavlja maramu ispod koje se vidi cijelo lice, a nikab samo kad ide s njim gdje ima mufljuza. Kad sam kod njih, ne pokriva se. 
Almine oči okrenute su prema okrhnutoj puževoj kućici, zjenice se pretvaraju u crne rupe, a brada se nabire, gužva se, kao orasi u zdjelici. Iz usta vadi zagrizeni komadić i vraća ga u spiralu. Svemir je ponovo u harmoniji. Puževa je školjkica zalijepljena, spušta uho i osluškuje šum duluma betona. Debo zuri u pitu kao ja u Almu. Pite su djeci asfalta kao školjke djeci mora. Hrana za srce. Almine oči opet su slani bunari i orah se vraća u ljusku.
Adžo Nurudin gazi Mastikosinu pljuvačku dok žuri u Dayton. Djevojčicu prima za ruku dok gazdarica zamata pitu. Majka mi ide u susret, ali zaustavlja se. Moja mama zove se Katarina, ali svi je zovu Kata, Katjuša ili Kaćuša, kao da je raketni bacač s Majevice. Smije se kao kad joj prijateljice u šetnji planinom pjevaju o stepskom sinjem orlu, kojega je iskreno ljubila i čija pisma u ladici čuvala, školske djevojačke sobe u Zagrebu, gdje je čitala o kiklopu koji proždire ljude i biblioteci u kojoj su ispisani svi životi. Gleda u nikab koji prekriva Almina usta pa iz očiju u adžu ispaljuje rakete. Skida osmijeh, pokazuje ono što je ispod. Prijekor je ogoljeni osmijeh. Misli da adžo djevojčici stavlja veo da bi provocirao komuniste, ateistice poput nje. Almina su usta poluotvorena, ukošena i nedostaju joj zubići. Stavlja joj nikab da joj se mufljuzi ne bi smijali.
Adžo Nurudin i tetka Zahira mole se svaki dan i odlaze u džamiju. Moji roditelji ne vjeruju u Boga, ali vjeruju u ljude. 
„Donijela sam vode s Kiseljaka.”
Stavlja mi ruku na glavu i pita jesam li se onesvijestio, jesam li povraćao. Mamino milovanje je razbilo opnu i glava je otkrila tajnu kao zemlja slani bunar. Do njega kao bačena žabica doskakuće lopta. Iz bunara se uspravlja doktor i govori da imam tijelo od soli. Trebam smanjiti kiselost organizma. Moje ga mršavo tijelo zabavlja.
„Neću paliti rendgen, dovoljno je da upalim upaljač iza leđa da vidim što se događa.”
U krvi mi se talože natrij i kalij, isušuju vodu u stanicama. Kad se to dogodi u mozgu, rušim se. Izgrađen sam od soli i sjećanja.
Umirujem mamu.
„Nisam osjetio ni vrtoglavicu.” 
 
 
 
 
 
 

poezija

Lara Mitraković: Lov na ptice pjevice

Lara Mitraković (Split, 1992.) studira kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, poezija joj je objavljena u više časopisa, zbornika i portala, a 2016. pobijedila je na natječaju za književnu nagradu Grada Karlovca "Zdravko Pucak" rukopisom "Brojanje pogrešaka". Članica je književne grupe 90+.

proza

Sven Popović: Ulomak iz romana 'Uvjerljivo drugi'

Nekada se čini: sve se obrnulo. Klinci odrastaju brže, ali sporije postaju odrasli. Svijet je vruć krumpir, tridesete su nove osamnaeste, a velike priče o odgovornosti predane su sve samo ne odgovorno – i treba plesati što dulje –ili tako barem u jednom novozagrebačkom naselju izgleda Emiru, Iliji i Fricu, a najviše onome oko koga se sve vrti, Mladome Piscu, bezimenom junaku novog romana Svena Popovića.
Nakon Neba u kaljuži (Meandar, 2015.), Popović je ove godine objavio i 'Uvjerljivo drugi' roman (Fraktura) iz kojeg donosimo dio uvodnog poglavlja.

poezija

Vigor Vukotić: Geometrija kolodvora

Vigor Vukotić (1991., Zagreb) diplomirao je antropologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađivan je na Goranovom proljeću u kategoriji srednje škole, a pjesme i kratke priče objavljivao je u Vijencu, Republici i UBIQ-u. Član je Književne grupe 90+.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

poezija

Maša Seničić: Nametljive oaze

Maša Seničić (1990., Beograd) je scenaristkinja, pjesnikinja i esejistkinja. Završila je master studije Teorije dramskih umjetnosti i medija, a trenutno pohađa doktorske znanstvene studije na istom. Surađivala je na različitim domaćim i međunarodnim projektima, kao autor i suradnik na filmu, a zatim u kazalištu, na radiju i brojnim festivalima. Jedan je od izbornika programa Hrabri Balkan u okviru Festivala autorskog filma, kao i jedna od osnivača i koordinatorica edukativnih programa Filmkulture. 2015. objavljena joj je zbirka poezije “Okean” (Mladi Dis). Radi kao urednica i razvija nekoliko autorskih projekata koji uporište nalaze u teoriji kulture, studijama sjećanja i promišljanju različitih aspekata internet umjetnosti.

poezija

Josip Vdović: Zračna struja

Josip Vdović rođen je 1992. u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest. Dosad svoju poeziju nigdje nije objavljivao.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg