proza

Nikola Leskovar: Tijelo od soli (ulomak iz romana)

Nikola Leskovar rođen je 1983. godine. Studij hrvatskog jezika i književnosti završio je u Rijeci, radio kao novinar u Varaždinu. Uvršten je u antologiju novih hrvatskih prozaika „Bez vrata bez kucanja“ (2012). Nedavno je u izdanju Jesenskog i Turka objavio roman "Tijelo od soli". Moguće je da naslov ima i metaforičku poveznicu s Tuzlom, gdje živi dječak, junak romana, prije nego se u jeku rata preseli u kajkavsko selo. Riječ je o kratkom romanu u kojem se proza, mjestimice izrazito, okreće pjesničkom govoru. Pročitajte uvodno poglavlje romana "Tijelo od soli".



 

 

Slani bunar pronašao sam kad je lopta odletjela u jarak od granate. Iza pare koja se diže nad jarkom je planina. Para u sebi sakriva sol kao dan zvijezde, a noć projektile. Ne vidim ni nju ni bombe, ali da su stvarne, uvjerim se drugi dan, kada gledam nagrižene zgrade na Stupinama, poredane u bateriju, kao džinovske gusjenice u paralelnom spoju. 
Lopta se smirila pored gelera. Na geleru je ugraviran broj našeg stana. Našao je put do mene kao što je i sol iz pare našla put do mog nosa.
Znam da je stvarna jer rupa miriše kao more u Neumu. Lopta je mekana spužva iz njegova podmorja. Nebom u Neumu lete galebovi, krikovima oglašavaju uzbunu za zračnu opasnost prije nego što nas bombardiraju govancima. 
Usidren sam u oblačku. Svijest kao da isparava s kapljicama, diže se prema Majevici. 
„Prva žeđ!” viču i nadglasavaju se igrači kad se pojavljuju nosači vode. Izvor presušuje prije nego što se razgrana i doteče do mene. Maglica se diže nad rupom kao dim nad tornjem termoelektrane na rubu grada, koji probija kupolu od smoga. 
Granata je razbila opnu tla i zemlja je otkrila svoju slanu tajnu. Adžo Nurudin kaže da u gradu ima na stotine slanih banja. Zanatlije su slanu vodu ulijevale u široke kazane i varile je na sadžaku. Kada voda ispari, ostanu bijela zrnca. Slično se osjećam; kao da se i sam pretvaram u stup od soli. 
Teta Munevera sjedi pored slike sa stećcima. Pored slike, na zidu, je sat. Mala kazaljka pokazuje dvanaest, a velika devet. Kada bi soba bila okrugli sat, starica bi sjedila tamo gdje je broj devet, a na mjestu broja dvanaest bila bi slika sa sarkofazima i pločama. Staričina glava pognuta je, jer ona plete vunu. Od poluspuštenih kapaka gotovo joj se ne vide oči. Pod tankim iglama izranja zelena trakica. Mogla bi to postati dječja kapica, šal ili traka za uši. Palčevima i kažiprstima pravi pokrete koji se ponavljaju. Polovica nokta na lijevom palcu joj je crna, kao da su ga prikliještila vrata ili kao da se nečim udarila. Svi prsti dodiruju igle, osim kažiprsta lijeve ruke, koji strši u zrak. Na njemu je namotana nit vune koja izvire iz klupka u njezinu krilu. Zbog brzine pokreta prstiju ne razabire se što to točno čini iglama da se nit pretvara u mrežu. Pletivo se zatrese svaki put kad stršećim kažiprstom napravi polukružni pokret. Kao znak da se obrazac pletenja ponavlja.
Staričin profil nalikuje na zrcalno okrenuti broj devet. Marama joj tako zaobljuje glavu. Zapravo nalikuje na nulu, ali devet postaje kada duboko uzdahne.
Uzdiše nakon svakih ne-znam-koliko polukružnih pomaka kažiprstom. Prije nego što uzdahne, pogleda na zidni sat i kosturnicu pored stećaka u Podveležju u kojoj je polumrak. Komorno je i u njezinoj sobi. 
Možda misli na muža. Rupa u mogili tamna je kao područje njezinih očiju. Kad s glavom podigne i kapke, nazre joj se bijela boja u očima, ali ne razabirem koje su boje šarenice. Kada uzdiše, koža na bradi se nabire i nalikuje na suhu smokvu. Takve kupujemo u neretvanskoj dolini. I mandarine. Loptice na klupici s ljubičicama podno roletnama prekrivenih prozora nalikuju na mandarine. 
U prizor Munevere kako plete ulazim iz popodnevnog sna. Krevetić je u dnevnoj sobi i pored njega svjetiljka, jedna od gipsanih replika Lederovih kipova. To je rudar-titan crnog tijela koji na plećima nosi kandelaber u obliku divovskog zrna soli. Fenjer je vitraž čija su stakalca spojena olovnim okvirićima. Nalikuje na skupocjenu Tiffany lampu Debine majke, pobožne gospođe koja radi u banci. Stranice kristala soli raznobojne su, pa je slabo svjetlo koje se iz njih raspršuje bordo, obično crveno, smaragdnozeleno, jarko žuto i bijelo. 
Nakon što izdahne, Muneverina glava i kapci ponovo postaju broj. Staričino uzdisanje i pokreti prstima usklađeni su. Ali, harmoniju prekida zvono na vratima. Na zidnom satu i mala i velika kazaljka pokazuju dvanaest. Tada roditelji dolaze po mene.
Je li to sjećanje stvarno ili sam ga izmislio? Štogod bilo, migolji se između granata, ne želi biti pogođeno. Pokušavam ih uloviti, ali izvuku se kao što se pastrva izmigolji iz ruku neretvanskom ribaru Morskom vuku – taman kad pomisli da je njegova. Ne smijem mu reći sretno, to se ne govori. Kaže se bistro. Neretva je zelena traka koja izvire iz krila tete Munevere. Morski vuk baca mušicu među virove u koje je s mosta skočio Mirsad iz Zenice i nikad nije izronio. Sa Starog mosta skaču samo Mostarci. To je poduka koju dobivaju dječaci kad im Morski vuk pokazuje kako se vežu mušice.
„Ako ti to nisi, rizikuješ život. Neretva je ubila kamare onih koji su mislili da mogu i znaju.” 
Mirsadov pljas detonacija je koja se sa Zlokovca valja prema igralištu.
„Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života”, čita teta Munevera iz knjige. 
Ili iz te knjige čita tetka Zahira? Ili Nurudin? Govorim naglas, ponavljam ono u što sam siguran da je stvarno. 
„Zovem se Nenad Namjesnik, ali neki me zovu Melez, polutan. Sin sam vojnika i kuharice. Pričam mješavinom jezika. Debini kod kuće kuhaju kafu, Mastikosni kahvu, a moja majka kavu.” 
Ja kuham onako kako mi je ćeif. 
Stišćem geler kao amajliju. Zvižduk s igrališta ispire sol. 
Debo viče neka se požurim. Namještam usne u oblik otvora bunara, pušem. Tonovi ne izlaze, samo pljuvačka pršti poput kapljica iz slanog bunara. Ne uspijevam odgovoriti na Debin poziv, ali vodena me para razbuđuje, pogoni tijelo kao da je turbina termoelektrane. Spremam geler u džep i trčim na igralište. Dulumi betona naše su more. Debina je ruka haubica koja ispaljuje projektile. 
Debo je graničar i loptom gađa igrače u polju. Igramo bosanski rulet. Opća opasnost je, a mi smo pobjegli iz podruma. Izbjegavamo lopte i granate.
„Oho se Debi”, govori dječak koji se igra kockica. Zovu ga Mastikosa. „Oho ti se” znači da će se onome kome je izgovoreno dogoditi nešto loše. S još trojicom dodaje se loptom u četiri kredom nacrtana kvadrata. Oni su mravi koji se ne usuđuju preko crte. Pored njegove kocke bara je od pljuvačke. Kezi se kao zatvorenik u ćeliji.
„Leeeepi Deeeeeba”, oponaša mu govor, rasteže „e” kao gliste u školskom dvorištu.
Debo ga ne čuje, inače bi na njega ispalio projektil.
Opća opasnost traje kraće nego inače, prvi smo put izdržali do kraja. 
Rezerva sam u graničaru. Donosim lopte dok pored mene prolaze odrasli, cipelama raznose Mastikosinu pljuvačku, idu u kafić Dayton. Tamo iz dućanskih kesa grabe krdžu i gledaju televiziju. Dayton je poput bogomolje, unutra se udaraju dumine, izgovaraju riječi bez pokrića. U kafani nema molitvi i obreda, ali svaki gost ima svoju naricaljku. Prije su se izvodile pjevane, a sad uglavnom tihe mise i poneka ispovijed. 
Šapćem Debi što govori Mastikosa. Debo diže haubicu, ali Mastikosin je otac pored kockica. Atentat je spriječen. Odlaze u kafić Dayton. Dayton je i vojna baza u Americi iz koje u grad dolijeću vojnici. Dječaci-stručnjaci u skloništu kažu to su Jues Trups, komandosi koji igraju za nas. Zato jedino u Daytonu ima akšamluka. Ljudi meze i gutaju šljivovicu, bljeskaju džepnim aždajama i žvaču filtere cigareta.
Prste smo svinuli u dvogled i stisnuli na staklo. Mastikosa iz očeve tabakere krade cigaretu, a djevojčica pored konobarice male babuške, matrjoške, umeće u veće. Usne su joj zaklamane jedna za drugu, ljuti se jer jedna babuška ne ulazi u drugu.
Kažem Debi da poznajem djevojčicu, to je Alma iz potkrovlja, njezin me djed, adžo Nurudin, čuva kada mama ide na posao. Nurudin nije moj amidža, ali svi ga zovu adžo jer je star i mudar, on je čovjek-televizor, sve zna i zato mu svako malo netko bahne u stan. Mastikosin otac kaže da kad adžo besjedi, i hajvan, a kamoli insan, ušuti i sluša.
Debo izgleda kao najveća matrjoška, ja kao najmanja. Nekoliko mojih tijela stane u njega. Alma me primjećuje. U nikabu osmijeh je sakriven kao sol u velu vodene pare. Oči su joj crne i okrugle kao okno bunara, kupam se u njima, grudni koš napuhujem kao pojas za spašavanje ljeti u Neumu. To je mali pojas, dječji, od gume s točkova tački. Na jesen adžo gume vraća na točkove, tačkama odvozimo korov iz bašte. 
Alma vadi sve figurice iz najveće matrjoške, slaže ih jednu iza druge kao članke gusjenice. Debo je prvi, najveći članak, ja zadnji. Alma nosi crnu dugačku haljinicu i s nikabom izgleda kao nindža. Konobarica donosi učkur pitu sa stola pored i orahe ostale od nadjeva za baklavu.
„Bujrum, Alma! Jazuk je da se baci.”
Pita izgleda kao puževa kućica. Alma vilicom presijeca vanjski komadić spirale, kvari Fibonaccijev niz. Adžo Nurudin kaže da je po zakonima toga niza sazdan svemir. Jagodicama spušta veo, đed je navikava na ibadet. Inače joj stavlja maramu ispod koje se vidi cijelo lice, a nikab samo kad ide s njim gdje ima mufljuza. Kad sam kod njih, ne pokriva se. 
Almine oči okrenute su prema okrhnutoj puževoj kućici, zjenice se pretvaraju u crne rupe, a brada se nabire, gužva se, kao orasi u zdjelici. Iz usta vadi zagrizeni komadić i vraća ga u spiralu. Svemir je ponovo u harmoniji. Puževa je školjkica zalijepljena, spušta uho i osluškuje šum duluma betona. Debo zuri u pitu kao ja u Almu. Pite su djeci asfalta kao školjke djeci mora. Hrana za srce. Almine oči opet su slani bunari i orah se vraća u ljusku.
Adžo Nurudin gazi Mastikosinu pljuvačku dok žuri u Dayton. Djevojčicu prima za ruku dok gazdarica zamata pitu. Majka mi ide u susret, ali zaustavlja se. Moja mama zove se Katarina, ali svi je zovu Kata, Katjuša ili Kaćuša, kao da je raketni bacač s Majevice. Smije se kao kad joj prijateljice u šetnji planinom pjevaju o stepskom sinjem orlu, kojega je iskreno ljubila i čija pisma u ladici čuvala, školske djevojačke sobe u Zagrebu, gdje je čitala o kiklopu koji proždire ljude i biblioteci u kojoj su ispisani svi životi. Gleda u nikab koji prekriva Almina usta pa iz očiju u adžu ispaljuje rakete. Skida osmijeh, pokazuje ono što je ispod. Prijekor je ogoljeni osmijeh. Misli da adžo djevojčici stavlja veo da bi provocirao komuniste, ateistice poput nje. Almina su usta poluotvorena, ukošena i nedostaju joj zubići. Stavlja joj nikab da joj se mufljuzi ne bi smijali.
Adžo Nurudin i tetka Zahira mole se svaki dan i odlaze u džamiju. Moji roditelji ne vjeruju u Boga, ali vjeruju u ljude. 
„Donijela sam vode s Kiseljaka.”
Stavlja mi ruku na glavu i pita jesam li se onesvijestio, jesam li povraćao. Mamino milovanje je razbilo opnu i glava je otkrila tajnu kao zemlja slani bunar. Do njega kao bačena žabica doskakuće lopta. Iz bunara se uspravlja doktor i govori da imam tijelo od soli. Trebam smanjiti kiselost organizma. Moje ga mršavo tijelo zabavlja.
„Neću paliti rendgen, dovoljno je da upalim upaljač iza leđa da vidim što se događa.”
U krvi mi se talože natrij i kalij, isušuju vodu u stanicama. Kad se to dogodi u mozgu, rušim se. Izgrađen sam od soli i sjećanja.
Umirujem mamu.
„Nisam osjetio ni vrtoglavicu.” 
 
 
 
 
 
 

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg