proza

Elena Ferrante: Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju

Uz aktualnu HBO-ovu seriju po romanu Elene Ferrante "Genijalna prijateljica" (My Brilliant Friend, premijera 19. studenoga) donosimo ulomak iz trećeg dijela ovog fascinantnog romanesknog serijala koji je s razlogom postao globalni bestseler, a koji prati Elenu Greco i najvažniju prijateljicu u njenom životu, Lilu. Ako već niste, zaronite u prozu Elene Ferrante, u prijevodu s talijanskog Ane Badurine.

Elena Ferrante:

Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju

S talijanskog prevela Ana Badurina

1.

Lilu sam posljednji put vidjela prije pet godina, u zimu 2005. Rano ujutro šetale smo se uz glavnu cestu, ali, kao već godinama, nikako da se opustimo. Sjećam se da sam govorila samo ja: ona je pjevušila, pozdravljala ljude koji uopće nisu odzdravljali, u rijetkim prilikama kad bi me prekinula, izgovorila bi samo uskličnu rečenicu bez neke jasne veze s onim što ja govorim. Tijekom godina dogodilo se mnogo ružnoga, čak i užasnoga, a da bismo se ponovo zbližile, trebale smo reći jedna drugoj svoje tajne misli, no ja nisam imala snage da pronađem potrebne riječi, a ona je snagu možda i imala, ali od toga nije vidjela koristi.

Ipak, bilo mi je veoma stalo do nje i kad bih došla u Napulj, uvijek sam se nastojala naći s njom, premda moram priznati da sam je se malo bojala. Veoma se promijenila. Starost tada već nijednu nije štedjela, no dok sam se ja borila sa sklonosti debljanju, ona je stalno bila kost i koža. Imala je kratku kosu koju je sama šišala, posve sijedu jer se zapustila, a ne jer je izabrala biti sijeda. Njezino naborano lice sve je više podsjećalo na lice njezina oca. Nervozno se smijala, gotovo kao da kriješti, i govorila preglasno. Neprestano je gestikulirala, a njezini su pokreti bili toliko žestoko odrješiti da se činilo da želi prepoloviti zgrade, ulicu, prolaznike, mene.

Bile smo kod osnovne škole kad nas je pretekao zadihan mladić kojeg nisam poznavala i doviknuo joj da je u lijehi kraj crkve pronađeno žensko tijelo. Požurile smo prema parkiću, Lila me uvukla među znatiželjnike nepristojno si prokrčivši put. Žena je ležala na boku, bila je iznimno debela, nosila je staromodan tamnozeleni baloner. Lila ju je odmah prepoznala, ja nisam: bila je to naša prijateljica iz djetinjstva, Gigliola Spagnuolo, bivša žena Michelea Solare.

Nisam je vidjela desetljećima. Njezino je lijepo lice propalo, gležnjevi su joj postali golemi. Njezina nekoć smeđa kosa sada je bila vatreno crvena, duga kao u mladosti, ali rijetka i razlila se po rahloj zemlji. Samo je na jednom stopalu imala vrlo iznošenu cipelu s niskom potpeticom; drugo je bilo nagurano u sivu vunenu čarapu s rupom na palcu, a cipela je bila metar dalje, kao da ju je izula ritnuvši se od bola ili straha. Briznula sam u plač, Lila me zlovoljno pogledala.

Sjedile smo na obližnjoj klupi, šutke čekale da odnesu Gigliolu. Još se nije znalo što joj se dogodilo, kako je umrla. Povukle smo se u Lilin dom, stari mali stan njezinih roditelja u kojem je u to vrijeme živjela sa sinom Rinom. Razgovarale smo o svojoj prijateljici, ona mi je ružno govorila o njoj, kako je živjela, na što je pretendirala, koliko je podmukla bila. No sad ja nisam mogla slušati nju, razmišljala sam o profilu onog lica na tlu, rijetkoj dugoj kosi, bjelkastim mrljama na lubanji. Kolike od djevojčica s kojima smo odrastale danas više nisu žive, nestale su s lica zemlje zbog bolesti, jer njihovi živci nisu uspjeli podnijeti brusni papir patnje, jer je prolivena njihova krv. Neko smo se vrijeme bezvoljno zadržale u kuhinji, a da se nijedna od nas nije odlučila raspremiti stol, zatim smo ponovo izašle.

Sunce je tog lijepog zimskog dana svemu davalo vedrinu. Za razliku od nas, stari je rajon ostao isti. Održale su se niske sive kuće, dvorište u kojem smo se igrale, glavna cesta, mračni ulaz u tunel i nasilje. Promijenio se pak krajolik. Više nije bilo zelenkastog područja bara, nestala je stara tvornica konzervi. Na njihovu mjestu ljeskali su se stakleni neboderi, nekada znak blistave budućnosti u koju nitko nikada nije povjerovao. Tijekom godina primijetila sam sve promjene, katkad iz radoznalosti, češće odsutno. Kad sam bila malena, zamišljala sam da izvan rajona Napulj nudi divote. Primjerice, prije mnogo desetljeća snažno me se dojmio neboder na glavnom kolo­dvoru koji se uzdizao kat za katom; kostur zgrade tada nam je djelovao veoma visoko uz smion željeznički kolodvor. Kako bih se iznenadila prolazeći Garibaldijevim trgom: vidi kako je visok, rekla bih Lili, Carmen, Pasqualeu, Adi, Antoniju, svim ondašnjim kolegama s kojima sam išla prema moru na rubu bogataških četvrti. Gore, mislila sam, stanuju anđeli i sigurno uživaju u cijelom gradu. Kako bih se voljela uzverati, popeti se na vrh. Bio je to naš neboder, premda je bio izvan rajona, gledali smo kako raste iz dana u dan. Ali radovi su stali. Kad sam se vraćala kući iz Pise, kolodvorski neboder djelovao mi je više kao još jedno leglo neučinkovitosti nego kao simbol zajednice koja se obnavlja.

U tom razdoblju uvjerila sam se da nema velike razlike između rajona i Napulja, mrtvilo kontinuirano klizi s jednog na drugi. Pri svakom povratku zatekla bih sve mlitaviji grad koji se ne zna nositi s promjenama godišnjih doba, vrućinom, hladnoćom, osobito nevremenom. Te je poplavio kolodvor na Garibaldijevu trgu te se urušila galerija preko puta Arheološkog muzeja pa je došlo do odrona, nikako da opet dođe struja. Pamtim mračne ulice pune opasnosti, sve veći kaos u prometu, ispucani pločnik, velike lokve. Prskalo je, curilo iz preopterećene kanalizacije. Lava otpadnih voda i smeća i bakterija izlijevala se u more s brežuljaka prepunih posve novih i krhkih građevina ili je izjedala svijet pod njima. Ljudi su umirali od nemara, korupcije, zloupotreba, pa ipak, u svakom izbornom krugu oduševljeno su podržavali političare koji im zagorčavaju život. Čim bih sišla s vlaka, stala bih se oprezno kretati mjestima na kojima sam odrasla pazeći da uvijek govorim na dijalektu kao da želim istaknuti: jedna sam od vas, nemojte mi nauditi.

Kad sam diplomirala, kad sam u dahu napisala priču koja je posve neočekivano u svega nekoliko mjeseci postala knjiga, činilo mi se da se situacija u svijetu iz kojeg potječem dodatno pogoršala. Dok sam se u Pisi, u Milanu osjećala dobro, povremeno čak i sretno, u svom sam se gradu pri svakom povratku bojala da će me nešto nepredviđeno spriječiti da pobjegnem od njega, da će mi oduzeti što sam stekla. Više se neću moći pridružiti Pietru za kojeg bih se uskoro trebala udati; izbacit će me iz čistog prostora nakladničke kuće; neću više moći uživati u profinjenosti svoje buduće svekrve Adele, majke kakva moja nikada nije bila. I prije mi se grad doimao napučenim, prava tiska od Garibaldijeva trga do predjela Forcella, Duchesca, Lavinaio, do Pravocrtne. Krajem šezdesetih godina činilo mi se da je postao još napučeniji i da netrpeljivost, agresivnost nekontrolirano uzimaju maha. Jednog jutra otišla sam do Ulice Mezzocannone gdje sam prije nekoliko godina radila kao prodavačica u knjižari. Otišla sam iz znatiželje, da ponovo vidim mjesto na kojem sam rintala, osobito da bacim oko na fakultet u kojem nikada nisam bila. Htjela sam ga usporediti sa Scuola Normale u Pisi, nadala se čak i da ću naletjeti na djecu profesorice Galiani – Armanda, Nadiu – i pohvaliti se onim što sam uspjela napraviti. No ulica, prostor fakulteta, uznemirili su me, bili su prepuni studenata iz Napulja, iz pokrajine i s cijeloga juga, lijepo odjevene, bučne, samouvjerene mladeži kao i one neotesane i istovremeno podređene. Zbijali su se na ulazima, u dvoranama, pred tajništvima gdje su se stvarali dugi redovi često obilježeni svađama. Trojica ili četvorica potukla su se bez upozorenja nekoliko koraka od mene kao da je dovoljno da se samo vide pa da počnu prštati uvrede i udarci, furiozni momci žedni krvi koji viču na dijalektu koji sam i ja sama jedva razumjela. Žurno sam otišla kao da me na mjestu koje sam zamišljala sigurnim, nastanjenim isključivo zdravim razumom okrznula prijetnja.

Ukratko, činilo mi se da je svake godine sve gore. U tom kišnom razdoblju grad se još jednom raspuknuo, jedna se zgrada cijela nagnula na bok poput osobe koja se naslonila na trošni naslon ucrvale fotelje pa je naslon popustio. Poginuli, ranjeni. I vika, udarci, eksplozivne naprave. Kao da u utrobi grada tinja bijes koji ne uspijeva pronaći izlaz, pa ga izjeda iznutra ili njegov otrov iz natečenih gnojnih površinskih prišteva suklja na sve, djecu, odrasle, starce, ljude iz drugih gradova, Amerikance iz NATO-a, turiste svih nacionalnosti, same Napuljce. Kako je moguće opstati na tome mjestu punom nereda i opasnosti u predgrađu, u središtu grada, na brežuljcima, pod Vezuvom? Kako li je loš dojam na mene ostavio San Giovanni a Teduccio, put dotamo. Kako li su loš dojam na mene ostavile tvornica u kojoj radi Lila, Lila sama, Lila s malenim sinom, Lila koja živi s Enzom u bijednoj zgradi premda ne spavaju zajedno. Rekla je da on želi proučavati funkcioniranje elektroničkih računala i da mu ona pokušava pomoći. U sjećanje mi se usjekao njezin glas koji je pokušavao izbrisati San Giovanni, suhomesnate proizvode, tvornički vonj, situaciju u kojoj se nalazi, navodeći mi s umjetnom stručnošću izraze poput: Kibernetički centar Sveučilišta u Milanu, Sovjetski centar za primjenu računala na društvene znanosti. Htjela me uvjeriti da će se i u Napulju uskoro osnovati takav centar. Pomislila sam: u Milanu možda hoće, u Sovjetskom Savezu zacijelo hoće, ali tu ne, tu su to ludorije tvojega neukrotiva uma u koje uvlačiš i sirotog, krajnje odanog Enza. Treba pak otići. Pobjeći zauvijek, daleko od života koji znamo od rođenja. Naseliti se u dobro organiziranim zemljama u kojima je zaista sve moguće. Naime, zbrisala sam. Ali samo kako bih u nadolazećim desetljećima shvatila da sam pogriješila, da je riječ o lancu sa sve većim karikama: rajon vodi do grada, grad do Italije, Italija do Europe, Europa do čitava planeta. A danas na to gledam ovako: bolestan nije rajon, nije Napulj, nego zemaljska kugla, svijet ili svjetovi. A sposoban si ako sebi i drugima sakriješ pravo stanje stvari.

O tome sam ushićeno i kao da se pokušavam iskupiti razgovarala s Lilom tog poslijepodneva u zimu 2005. Htjela sam joj priznati da je sve shvatila još kao djevojčica, ne mrdnuvši iz Napulja. Ali posramila sam se gotovo odmah, u svojim sam riječima osjetila mrzovoljan pesimizam osobe koja stari, ton koji ona, znala sam to, prezire. Naime, nervozno se nacerila pokazujući ostarjele zube i rekla:

“Praviš se pametna, mudruješ? Što planiraš? Htjela bi pisati o nama? Htjela bi pisati o meni?”

“Ne.”

“Budi iskrena.”

“To bi bilo prekomplicirano.”

“Ali palo ti je na pamet, i dalje ti je na pameti.”

“Malo.”

“Moraš me ostaviti na miru, Lenù. Sve nas moraš ostaviti na miru. Mi moramo nestati, ne zaslužujemo ništa, ni Gigliola ni ja, nitko.”

“Nije točno.”

Napravila je ružan nezadovoljan izraz i proučila me jedva vidljivim zjenicama, pritvorenih usana.

“Dobro”, rekla je, “piši, ako baš hoćeš, piši o Giglioli, o kome god želiš. Ali ne o meni, da se nisi usudila, zakuni se.”

“Neću pisati ni o kome, ni o tebi.”

“Pazi, držat ću te na oku.”

“A da?”

“Kopat ću ti po kompjutoru, čitati ti dokumente, brisati ih.”

“Ma daj.”

“Misliš da nisam u stanju?”

“Znam da si u stanju. Ali znam se čuvati.”

Nasmijala se zlobno kao nekada.

“Ne i od mene.”

2.

Nikad nisam zaboravila te četiri riječi, to je posljednje što mi je rekla: Ne i od mene. Sada već tjednima marljivo pišem, ne gubim vrijeme čitajući napisano. Ako je Lila još živa – maštam srčući kavu i promatrajući kako Pad udara o stupove Mosta kneginje Izabele – neće moći odoljeti, doći će njuškati po mom računalu, čitat će, a mušičava baba kakva jest, naljutit će se zbog mojega neposluha, htjet će se umiješati, ispravljat će, dodavati, zaboravit će želju da iščezne. Zatim ispirem šalicu, odlazim do radnoga stola, nastavljam pisati počevši od onog hladnog milanskog proljeća, od one večeri prije više od četrdeset godina, kad je muškarac s debelim naočalama u knjižari pred svima bio zajedljiv prema meni i mojoj knjizi, a ja sam mu uzvratila smeteno, drhteći. Sve dok odjednom nije ustao Nino Sarratore, gotovo neprepoznatljivo obrastao crnom bradom, i oštro napao muškarca koji je napao mene. U tom sam trenutku počela svim svojim bićem tiho izvikivati njegovo ime – koliko ga dugo nisam vidjela: četiri-pet godina – i premda sam se smrznula od napetosti, osjetila sam da sam usplamtjela.

Čim je Nino završio, muškarac je suzdržanom kretnjom ponovo zatražio riječ. Bilo je očito da je uvrijeđen, ali siloviti su me osjećaji previše zbunili da bih odmah shvatila zašto. Naravno, primijetila sam da je Nino skrenuo razgovor s književnosti na politiku i to agresivno, gotovo nepristojno. Pa ipak, u prvi tren tome nisam pridavala važnost, nisam si mogla oprostiti što se nisam uspjela suprotstaviti, što sam bila rastresena pred vrlo učenom publikom. Premda sam bila pametna. Kad bih se u gimnaziji našla u nepovoljnom položaju, reagirala bih po uzoru na profesoricu Galiani, preuzela njezin ton i njezin jezik. U Pisi mi taj ženski model nije bio dovoljan, morala sam se nositi s vrlo sposobnim ljudima. Franco, Pietro, svi izvrsni studenti i, naravno, ugledni profesori na fakultetu izražavali su se složeno, pisali su promišljeno majstorski, imali su sposobnost kategoriziranja, logičnu jasnoću kakve profesorica Galiani nije posjedovala. Ali uvježbala sam biti poput njih. I to mi je često polazilo za rukom, činilo mi se da vladam riječima u tolikoj mjeri da mogu zauvijek izbrisati proturječja proizašla iz postojanja, osjećaje koji nadiru i zadihane govore. Ukratko, znala sam već posegnuti za takvim govorom i pismom koji će pomno biranim rječnikom, elokventno i promišljenim ritmom, brzim iznošenjem argumenata i neizostavnom formalnom dotjeranošću nastojati toliko uništiti sugovornika da ga prođe volja prigovoriti. No te večeri nije išlo kako je trebalo. Zastrašili su me prvo Adele i njezini prijatelji za koje sam pretpostavili da su vrlo istančani čitatelji, zatim muškarac s debelim naočalama. Ponovo sam postala revna mala curica iz rajona, portirova kći s južnjačkim dijalektalnim akcentom, i sama zapanjena što se našla na tome mjestu i tumači ulogu mlade i učene spisateljice. Tako sam izgubila samopouzdanje i izražavala se neuvjerljivo, nepovezano. O Ninu da i ne govorimo. Kad se pojavio, oduzeo mi je svaku kontrolu, a kvaliteta riječi kojima je govorio u moju korist potvrdila mi je da sam naglo izgubila svoje sposobnosti. Potjecali smo iz istog okruženja, oboje smo se namučili da svladamo taj jezik. Pa ipak, on ne samo da ga je upotrebljavao prirodno, uperio ga protiv svojeg sugovornika, nego bi si povremeno, kad je smatrao potrebnim, dopustio čak i da u taj kićeni talijanski planski unese nered drskim prijezirom zbog kojeg je profesorski ton muškarca s debelim naočalama počeo zvučati zastarjelo, a možda čak i pomalo smiješno. Zato sam, vidjevši da se muškarac ponovo javlja za riječ, pomislila: veoma se naljutio, a ako je prije ružno govorio o mojoj knjizi, sad će govoriti još gore kako bi ponizio Nina koji je brani.

No činilo se da je muškarac zaokupljen nečim drugim: nije se vratio na moj roman, nije me više spomenuo. Usredotočio se pak na stanovite izraze koje je Nino usputno spomenuo, ali koje je i ponovio nekoliko puta: izraze poput bezočnost moćnika, antiautoritarna književnost. Tek sam tada shvatila da ga je naljutilo skretanje u politiku. Nije mu se svidio taj rječnik, a to je naglasio iznenada podignuvši svoj duboki glas u zajedljiv falset (Hoćemo li, dakle, danas ponos na znanje zvati bezočnošću, je li, dakle, i književnost postala antiautoritarna?). Zatim se stao uglađeno poigravati riječju autoritet, hvala Bogu – rekao je – imamo branu koja nas štiti od slabo obrazovanih mladića koji nesmotreno iznose svoje mišljenje o svemu pribjegavajući budalaštinama s tko zna kakvog studentskog predavanja na Filozofskom. I dugo je govorio na tu temu obraćajući se publici, nikada izravno Ninu ili meni. Na kraju se pak, usredotočio prvo na vremešnog kritičara koji je sjedio kraj mene, a zatim izravno na Adele koja je možda otpočetka bila prava meta njegove polemike. Ne ljutim se ja na mlade – rekao je sažeto – nego na odrasle doktore znanosti koji su iz interesa uvijek spremni prihvatiti posljednji modni krik gluposti. Tad je napokon ušutio i krenuo prema izlazu prigušeno, ali odrješito govoreći: oprostite, samo malo, hvala.

Prisutni su mrzovoljno, ali ipak s poštovanjem ustali da ga propuste. Tada mi je postalo posve jasno da je to ugledan muškarac, toliko ugledan da je na njegov ljutit pozdrav čak i Adele odgovorila srdačnim: hvala, doviđenja. Možda je zbog toga Nino sve pomalo iznenadio kad ga je, pokazujući da zna s kim ima posla, zapovjednim, a istovremeno podrugljivim tonom zazvao profesorskom titulom – profesore, kamo ćete, nemojte bježati – a zatim mu, zahvaljujući gipkosti svojih dugih nogu, presjekao put, suočio se s njim, na tome mu svom novom jeziku rekao nešto što sa svojega mjesta dijelom nisam dobro čula, dijelom nisam dobro razumjela, ali što je zacijelo bilo poput čeličnih kabela pod žarkim suncem. Muškarac je nepomično slušao, ne pokazujući nestrpljenje, zatim mu je rukom dao znak da se makne i uputio se prema izlazu.

3.

Od stola sam otišla smetena, jedva uspjela osvijestiti da je Nino doista ondje, u Milanu, u toj prostoriji. Pa ipak, eto ga, već mi, smiješeći se, dolazi ususret, ali kontroliranim korakom, bez žurbe. Pružili smo ruku jedno drugomu, njegova je bila vrlo topla, moja ledena, i rekli koliko nam je drago što se vidimo nakon toliko vremena. Saznanje da je najteži dio večeri napokon prošao i da je on sada preda mnom, da je stvaran, ublažilo je neraspoloženje, ali ne i uzrujanost. Predstavila sam ga kritičaru koji je velikodušno nahvalio moju knjigu, rekla mu da je to moj prijatelj iz Napulja, da smo zajedno išli u gimnaziju. Premda je i njemu uputio nekoliko zajedljivih primjedbi, profesor je prema Ninu bio ljubazan, pohvalio ga što se tako ponio prema onom tipu, sa simpatijom govorio o Napulju, obraćao mu se kao izvrsnom studentu kojeg treba ohrabriti. Nino je objasnio da godinama živi u Milanu, bavi se ekonomskom geografijom, pripada – nasmiješio se – najjadnijoj kategoriji akademske ljestvice, odnosno asistentima. Objasnio je to ljupko, bez pomalo mrzovoljna tona kojim se služio kad je bio mlađi, pa mi se učinilo da nosi lakši oklop od onoga koji me očaravao u gimnaziji, kao da se otarasio suvišnog tereta kako bi se mogao boriti brže i elegantnije. S olakšanjem sam primijetila da ne nosi vjenčani prsten.

U međuvremenu se jedna od Adelinih prijateljica približila da joj potpišem knjigu zbog čega sam bila uzbuđena, bio je to prvi put da me to netko traži. Oklijevala sam: nisam htjela izgubiti Nina iz vida ni na tren, ali htjela sam i ublažiti dojam smetenog djevojčurka koji sam zacijelo izazvala u njemu. Stoga sam ga ostavila s vremešnim profesorom – zvao se Tarratano – i ljubazno dočekala svoje čitateljice. Namjeravala sam ih se žurno riješiti, ali primjerci su bili još svježi iz tiskare, mirisali su po novome, posve drugačiji od pohabanih i smrdljivih knjiga koje smo Lila i ja posuđivale u rajonskoj knjižnici, pa mi ih se nije dalo brzo upropastiti kemijskom. Posegnula sam za svojim najboljim rukopisom iz vremena učiteljice Oliviero, smišljala složene posvete zbog kojih su gospođe u redu postale pomalo nestrpljive. Za to mi je vrijeme srce snažno kucalo, nadzirala sam Nina. Drhtala sam od pomisli da bi mogao otići.

Nije otišao. Sad je njemu i Tarratanu prišla Adele, Nino joj se obraćao s poštovanjem, a istodobno i ležerno. Prisjetila sam se kako je po gimnazijskim hodnicima razgovarao s profesoricom Galiani i nije mi trebalo mnogo da u glavi povežem ondašnjeg izvrsnog gimnazijalca sa sadašnjim mladim muškarcem. Nagonski sam pak kao beskorisno zastranjivanje zbog kojeg smo svi propatili odbacila studenta s Ischije, ljubavnika svoje udane prijateljice, izgubljenog momka koji se skrivao u zahodu prodavaonice na Trgu mučenika i oca malenog Gennara, djeteta kojeg nikada nije vidio. Zacijelo ga je Lilin nagli upad skrenuo s puta, no – sada mi se to čini očitim – u pitanju je bila samo epizoda. Koliko god snažno bilo to iskustvo, koliko god da je ostavilo dubokih tragova na njemu, sada je gotovo. Nino se ponovo našao, a ja sam sretna zbog toga. Pomislila sam: moram reći Lili da sam ga srela, da je dobro. Zatim sam se predomislila: ne, neću joj to reći.

Kad sam završila s posvetama, prostorija se već ispraznila. Adele me nježno primila za ruku, veoma je pohvalila način na koji sam govorila o svojoj knjizi i način na koji sam reagirala na grozan istup – tako ga je nazvala – muškarca s debelim naočalama. Budući da sam nijekala da sam bila dobra (dobro sam znala da to nije istina), zamolila je Nina i Tarratana da kažu što misle, a obojica su me, naravno, obasula komplimentima. Ozbiljno me gledajući, Nino je čak rekao: Ne znate kakva je ova djevojka bila još u gimnaziji, izuzetno pametna, obrazovana, vrlo hrabra, vrlo lijepa. A dok sam ja osjećala da mi se lice zažarilo, stao je s ljubaznom ironijom govoriti kako sam se prije nekoliko godina sukobila s profesorom vjeronauka. Adele je slušala, često se smijala. Moja je obitelj, rekla je, odmah primijetila Elenine kvalitete, a zatim je obznanila da je rezervirala stol za večeru u nekome mjestu nedaleko odanle. Uspaničila sam se, s nelagodom promrmljala da sam umorna i da nisam gladna, dala naslutiti da bih se rado malo prošetala s Ninom prije nego što odem u krevet s obzirom na to da se dugo nismo vidjeli. Znala sam da je to nepristojno, večera je organizirana meni u čast i kao zahvala Tarratanu što se zauzeo za moju knjigu, ali nisam se mogla suzdržati. Adele me trenutak ironično promatrala, uzvratila da naravno da je pozvan i moj prijatelj pa, kao da mi želi nadoknaditi što se žrtvujem, tajanstveno dodala: pripremila sam ti lijepo iznenađenje. Zabrinuto sam pogledala Nina: hoće li prihvatiti poziv? On je rekao da ne želi smetati, pogledao na sat, prihvatio.

4.

Otišli smo iz knjižare. Adele je obazrivo krenula prva s Tarratanom, ja i Nino pošli smo za njima. No odmah sam uvidjela da ne znam što bih mu rekla, bojala sam se da će svaka riječ ispasti pogrešno. On se pobrinuo da razbije tišinu. Ponovo je pohvalio moju knjigu, stao govoriti s velikim poštovanjem o Airotama (opisao ih je kao “najuglađeniju među obiteljima koje u Italiji nešto znače”), rekao da poznaje Mariarosu (“uvijek je ispred drugih: prije dva tjedna pošteno smo se posvadili”), čestitao mi jer je od Adele upravo doznao da sam se zaručila za Pietra čija mu je knjiga o dionizijskom kultu bila poznata, što me zapanjilo, no prije svega je s poštovanjem govorio o glavi obitelji, profesoru Guidu Airoti, “zaista iznimnom čovjeku”. Malo mi je zasmetalo što već zna za moje zaruke i bilo mi je nelagodno što mu je pohvala mojoj knjizi poslužila kao uvod u još snažniju pohvalu cijele Pietrove obitelji, Pietrove knjige. Prekinula sam ga, raspitala se o njemu, no bio je neodređen, spomenuo je samo nekakav knjižuljak koji uskoro treba izaći i okarakterizirao ga kao dosadan, ali nužan. Ustrajala sam, upitala ga je li naišao na poteškoće kad je tek došao u Milano. Odgovorio mi je nekolicinom općenitih riječi o problemima u koje upadneš kad s juga dođeš bez prebijene lire u džepu. Zatim me iznenada upitao:

“Vratila si se živjeti u Napulj?”

“Za sada jesam.”

“U rajon?”

“Da.”

“Ja sam definitivno raskrstio s ocem i više se ne viđam ni s kim iz svoje obitelji.”

“Šteta.”

“Ne žalim se. Žao mi je samo što ne znam ništa o Lini.”

Na tren sam pomislila da sam pogriješila, da Lila nikada nije izašla iz njegova života, da nije došao u knjižaru radi mene, nego samo kako bi se raspitao o njoj. Zatim sam si rekla: da je zaista htio samo saznati što je s Lilom, tijekom svih tih godina pronašao bi način da se raspita pa sam reagirala nagonski, jasnim tonom dala do znanja da želim brzo zaključiti tu temu:

“Ostavila je muža i živi s drugim.”

“Rodila je sina ili kćer?”

“Sina.”

Napravio je nezadovoljnu grimasu, rekao:

“Lina je hrabra, čak i prehrabra. Ali ne zna se pokoriti stvarnosti, nije sposobna prihvatiti druge i sebe. Bilo je teško voljeti je.”

“U kojem smislu?”

“Ne zna što je predanost.”

“Možda pretjeruješ.”

“Ne, baš je puna nedostataka: u glavi i u svemu, čak i u seksu.”

Te posljednje riječi – čak i u seksu – potresle su me snažnije od ostalih. Nino, dakle, negativno komentira svoj odnos s Lilom? Dakle, upravo mi je rekao, uznemirivši me, da to mišljenje zahvaća i seksualnu sferu? Nekoliko sekunda promatrala sam tamne obrise Adele i njezina prijatelja koji su hodali pred nama. Uznemirenost se pretvorila u strepnju, predosjetila sam da je čak i u seksu uvod, da želi postati još određeniji. Prije nekoliko godina Stefano mi se povjerio nakon vjenčanja, ispričao mi o problemima s Lilom, ali pritom nijednom nije spomenuo seks, nitko u rajonu to ne bi učinio govoreći o ženi koju voli. Primjerice, bilo je nezamislivo da mi Pasquale govori o Adinoj seksualnosti ili, još gore, da Antonio s Carmen ili Gigliolom razgovara o mojoj seksualnosti. O tome su muški razgovarali među sobom – i to vulgarno, kad nisu marili za nas djevojke ili kad više nisu marili – ali ne i sa ženskima. Naslutila sam pak da Nino, novi Nino, smatra da je posve normalno sa mnom obraditi temu svojih spolnih odnosa s mojom prijateljicom. Postalo mi je neugodno, povukla sam se. Ni o ovome, pomislila sam, nikada ne smijem razgovarati s Lilom, a u međuvremenu sam rekla praveći se opuštenom: bilo pa prošlo, nemojmo kvariti raspoloženje, vratimo se tebi, na čemu radiš, kakve izglede imaš na fakultetu, gdje živiš, živiš li sam? Ali to sam zacijelo izgovorila pretjerano gorljivo, sigurno je osjetio da sam žurno prešla preko toga. Ironično se nasmiješio, krenuo mi odgovoriti. No došli smo do restorana, ušli.

(...)

Cjeloviti prijevod knjige dostupan je u izdanju Profila.