proza

Antej Jelenić: Kentaur u kvartu

U jedan splitski kvart dolutala je nepoznata životinja i... Za više, pročitajte dojmljivu priču Anteja Jelenića.
Antej Jelenić rođen je 1983. u Splitu gdje završava opću gimnaziju i fakultet elektrotehnike. Poeziju i kratke priče objavljivao po različitim časopisima poput Zareza, Vijenca, Knjigomata, Split Mind-a, časopisa Re te zbornicima "Reč u prostoru" i "Bez vrata bez kucanja". Prvo samo kao sudionik, a kasnije i kao suorganizator, od 2008. izlaže na dugogodišnjoj manifestaciji suvremene umjetnosti Adria Art Annale(1987.). U suradnji umjetničke udruge AAA i aktivističkih skupina poput MASA-e pokreće projekt "Mreža solidarnosti" kojim je u ugroženim tvornicama Dalmacijavina i Jadrankamena realizirana inovativna proširena umjetnička forma - prostor komunikacije različitih društvenih skupina i ostvarenje izravnog odnosa između umjetnosti i političkog djelovanja. S tim projektom/inicijativom 2013. sudjeluje na bienalu mladih u Anconi, Atenskom bienalu, Zagrebačkom salonu, konferenciji "Zajednička dobra i krizni kapitalizam" u Zadru te 2014. na panel diskusiji "Practices as an Intersection in a Fragile Environment" u sklopu bienala mladih u Milanu. Dokumentarni film "Mreža solidarnosti" 2014. osvaja prvu nagradu na Vukovarskom film festivalu.
Do sada je imao jednu samostalnu izložbu u Salonu Galić, 2013. u Splitu, a sudjelovao je još i na dvama manifestacijama NUS (Neafirmirana umjetnička scena) te na 39. Splitskom Salonu.



 

Kentaur u kvartu

 

Nakon što mi je prije dvije godine pred očima proletjeo par sokolova, kao par letećih tigrova, dok sam stajao na uskom balkonu dvanaestog kata, ove godine pojavio se novi simptom divljine koji dokazuje da je civilizacija privremen projekt izgrađen na klimavim nogama. Naime, u našem kvartu pojavio se pas koji nalikuje na australskog dinga, ali sivo-crne boje. Bilo je očito da je dijelom šar-planinski nježni silovatelj, a dijelom nešto lisičje. Laganih nogu, srednjih dimenzija, hitra i senzibilna kao lakmus papir za prikrivene podvale, spavala je u grmlju ispred zgrade i hranila se iz mačjih zdjelica. Proljetni grad bio je izrešetan tratinčicama, ispresjecan toplim vjetrovima koji su nosili loše slutnje i pastiš složenog smrada sa gradskog deponija koji je davno izmakao kontroli. Na vijestima sam tih dana čuo da je Split treća luka na Mediteranu po broju uplovljavanja golemih turističkih kontejnera. Ukupno 270 uplovljavanja je bilo u programu za ovu sezonu. Na jednom predavanju o utjecaju kruzera na okoliš sam čuo da su njegovi ispušni plinovi jednaki onima milijun automobila upaljenih istodobno. Stoga sam sve pozornije pratio znakove prirode - zalutale papige na Marjanu, divlje svinje u predgrađu, pregažene ježeve, kao i kentaure koji su dojahali u mnoge ljudske psihe, savršeno otporni na državnu regulativu i antidepresive, spremni nas povesti stazama ludila ili nas poučiti tajnama glazbe i medicine kao što je to činio drevni kentaur Chiron.

Moj učitelj i prijatelj, kentaur Rio, bijeli retriver koji je posljednjih šest godina aktivno sudjelovao u radu naše umjetničke udruge, otvarao izložbe performansima (jebao me dok sam držao uvodne govore), kritizirao pojedine konceptualne radove tako što bi se pred njih posrao (ali samo rijetko i ciljano), i bio taoistički nenasilan, ali istodobno snažan u svim okršajima koje nije mogao izbjeći, ubrzo se sprijateljio s divljom pridošlicom u naš kvart. Bio je jedini kome je vjerovala i prilazila bez straha, te nas je s vremenom počela slijediti u našim kraćim šetnjama. I Tena i ja bili smo oduševljeni što su mu saveznici poslali ovo prekrasno biće, budući da je godinama intenzivno tražio nekoga koga bi iskreno naguzio, možda i zasnovao šarenu obitelj, svakako nekoga od svoje vrste s kime bi zaokružio svoju egzistenciju.

Tena me jednom prigodom izbavila dok sam se u obližnjem kafiću Cukarin koprcao zapetljan u žicu poezije. Došla je s Riom u pratnji srebrne lisice i predložila da pronađemo nešto zelenije predjele. Otišli smo do parka u sklopu kompleksa Koteks. Putem smo kupili tri pive, sjeli na jednu od klupa i s neopisivom toplinom u srcu promatrali dvije drevne energije kako kroz ples traže šifru povezivanja. Te nježne večeri su se nekoliko puta parili. Prvih par puta nezgrapno i nesigurno, bez preciznosti, a onda su se konačno energije pomirile i pronašle ključ jedine crkve koju priznajem. Tena je također bila divlje biće odraslo na psihodeličnom bilju Hvara pa smo oboje bili iskreno sretni zbog ove neočekivane pojave u društvu gdje kondom vijori nad svim institucijama i gdje je sigurnost pretvorena u glavni državni simbol, u štit iza kojega je moguće mirno uzgajati malograđanski cinizam i izopačenost.

Tek nekoliko dana nakon njihovog spajanja odlučili smo dopustiti i drugim dimenzijama stvarnosti da uđu u vidokrug naše svijesti. Morali smo uzeti u obzir da i ovoj pojavi slobode prijete razni agenti spavači koji su svoj smisao davno pronašli u statusu quo. Budući da se radilo o psećoj varijanti Hommo saccre-a - bića koje ne štiti nijedan zakon i kojem su sva prava oduzeta, ubrzo je i pojava divlje kujice počela privlačiti veliku pažnju čitavog susjedstva. Mnogi ljudi su na samu pojavu psa lutalice reagirali s prezirom, automatski spominjući razne zaraze, bjesnoću i šugu, tjerajući i napadajući je. Bilo je tu i raznih ljudi ozbiljno ovisnih o opijumu dobročinstva koji su pilećim krilcima i cmoktanjem usana svakodnevno pokušavali pridobiti njezinu naklonost. Kroz par tjedana, među stanovništvom nekoliko okolnih zgrada razvila se zasebna olimpijska disciplina. Pobjedniku je trebalo biti javno uručeno nečujno priznanje za posebnu kvalitetu duha i umijeće ophođenja s mitskim pojavama.

U mitologijama tek je najčišće biće - djevica - bila sposobna dozvati neuhvatljivog jednoroga. Svi su željeli biti ta djevica, ponosni očevi s kćerima, mlada buduća liječnica s pekinezerom, iscrpljena majka jedne tetraplegičarke, komunalna inspektorica sa šestoga kata. Čitava plejada sumnjivih lica danima se šuljala po grmičcima, pokušavajući mrvicama parizera, kao u bajci, označiti put natrag u sigurnost baš njihovog naručja ili doma. Tena i ja u početku nismo obraćali pretjeranu pažnju na sve te ljude jer je inteligencija kujice bila u svakom pogledu superiorna i držala ju na sigurnoj udaljenosti od svih utjelovljenja režima. Međutim kada smo vidjeli da se u kvartu počinju pojavljivati ljudi s velikim mrežama i konopcima svezanim u laso, da su obaviještene i određene službe čistoće, da se okupila kritična masa duhovnih parazita koji su htjeli, u skladu s kulturom kolonizacije, spremiti ovaj hodajući sveti gral u svoju otužnu vitrinu, shvatili smo da se prostor slobode divlje pridošlice opasno sužava.

Da nije bilo njezine ljubavi prema Riu ona bi već davno nastavila svoje nomadsko putovanje, ali ovako ona se i dalje skrivala u grmlju oko našeg nebodera, spremno iskačući kada bi iz zgrade slavodobitno izašao bijeli junak Rio, te mu se vedro pridružujući u tekućim poslovima. Ostavljali su žute potpise na važnim punktovima, trčali goli, igrali se, valjali u blatu i brižno dopunjavali svoje aleksandrijske kataloge mirisa. Bili su aktivno sretni, što je i za mene i Tenu, koji smo bili vrlo sličan par veličanstvenih izbjeglica, značilo da pukotine u mreži i dalje postoje i da će se i ubuduće otvarati na neočekivanim mjestima.

Najveći problem u čitavoj priči pokazalo se uključenje moje majke, budući da je često i ona šetala Ria. Radi se o vrlo djelatnoj, a time i opasnoj osobi, unatoč njezinim najboljim namjerama i neizmjernoj ljubavi prema životinjama. Moglo bi se reći da su prava životinja, usko vezana uz ekološku, bezmesnu prehranu, još davno postala njezino glavno područje interesa. Međutim čovjek koji pretjerano brine o kvaliteti materije koju unosi u svoje tijelo često zaboravlja na "nematerijalne" elemente koje konzumira u obliku misli, svjetlosnih informacija i glazbe. Stoga je postojala velika šansa da ona neće gledati na ovu stvar isto kao i Tena i ja, niti da će njezina imaginacija na ovu izvanrednu pojavu u našem susjedstvu odgovoriti adekvatnom budnošću.

Bez obzira na moje otvoreno protivljenje, ona se vrlo brzo priključila natjecanju u dozivanju i vabljenju tog plahog bića, smatrajući da je superiorna ostalim građanima "nakljukanim mesom, hormonima i umjetnim sladilima", i da je jedino logično rješenje da upravo ona prva dođe do nje, te je zaštiti od nesenzibilnog svijeta koji je stezao obruč. Pokušavao sam je uvjeriti da postoji rješenje koje bi uključivalo ostanak kujice na slobodi, a da je se ipak na neki način zaštiti. Predlagao sam komunalnu akciju izgradnje specijalne vrste rezidencije, azila ili oaze, negdje u blizini našeg nebodera, gdje bi kujica mogla boraviti, a možda i poroditi psiće. Izgradnju mjesta koje bi moglo figurirati kao trafostanica samoće - kao mjesto okupljanja i suradnje izbezumljenih bića koja su nastanjivala ove armirane katakombe koje sam već tri desetljeća promatrao s velikom zabrinutošću. Znao sam da su halucinacije i dezinformacije o samome sebi, koje su mi se povremeno počele javljati kao posljedica jednog potpuno neprirodnog, kasetnog načina života, u kvartu čije je zelene površine svakim danom sve više nagrizao galopirajući parking-tumor, tek blaga verzija onoga što su drugi, manje oprezni stanari, uzgajali u svojim vrtovima nadanja. Stoga sam u pojavi ovog divljeg bića vidio mogućnost barem djelomičnog iscjeljenja prostora i transformacije dugovalne samoće koja se nagomilala u ovim ljudima, zapravo u svima nama.

Dlake na mome tijelu, kao i moje riječi, stanjene tiho tinjajućom tugom i bezbrojnim erupcijama radosti, bile su sposobne hvatati najfinije mikrofrekvencije i odašiljati složene poetske formule, ali bile su potpuno nesposobne uvjeriti suvremenog građanina, ogrnutog navikama, samozavaravanjem i fatamorganom uspjeha, u mogućnost novosti. Ono što Derrida naziva L'avenir - Dolazak nečeg nepojmljivog, nije bilo tek van njihovog vidokruga. Svi oni bili su opremljeni alarmima koji su oglašavali uzbunu na pojavu bilo čega što već nije katalogizirano. To saznanje me s jedne strane činilo slabim i neambicioznim u komunikaciji s većinom ljudi, ali s druge sam strane brda ipak gomilao ogromne fondove bistrine i dizajnirao duhovne projektile kojima još uvijek nisam znao dobro baratati.

Tena i ja ubrzo smo morali ići na Hvar, a naš wei wu wei nam ionako nije dopuštao pretjerano uplitanje u delikatna pitanja prirode, stoga smo ostavili vatru suludih ambicija u našem kvartu da proguta ono što je morala progutati. Dok smo obrađivali vrt oko Tenine kuće u Vrboskoj, plijevili korov, sadili raštiku i volovska srca i plosnatim kamenjem izrađivali eklektične mozaike, radovale su nas vijesti o novim neuspješnim potjerama za Srnom (dobronamjerna rulja za linčevanje ju je upravo tako nazvala), koje nam je whattsup aplikacijom povremeno slala moja majka. Ubrzo se u čitavu priču uključila i skupina volontera kojima je divlja kujica bila još otprije poznata jer su je više puta lovili i udomljavali, a ona je uporno bježala. Oni su, kako mi je majka javljala, nabavili određenu kemijsku supstanciju kojom bi trebalo privremeno omamiti srebrnu lisicu, a, budući da je moja majka do tada postala slavna među zgradama jer je nekoliko puta čak uspjela i dotaknuti duguljastu njušku inteligentnog bića, uz ovacije sa čak četiri balkona, izbor je pao upravo na nju da bude ta koja će je uvjeriti da pojede piletinu punjenu farmaceutskom podvalom.

Video zapisi koje nam je slala dok smo u napuštenim poljima brali mišancu za ručak pokazivali su kako je nekoliko puta kujica uzela meso s osiromašenim uranom, ali ga pri tom nije pojela već ga je odnijela malo dalje i zakopala. Tek četvrti ili peti komad, nakon upornog tepanja, moljakanja i temeljite gnjavaže od strane moje majke, lisica je odnijela u grm i pojela. Međutim, kako smo nešto kasnije saznali, dok smo ruku punih koromača, štavelja, gorčika, maslačka i zmijske trave mazili jednog magarca, njezin anarho metabolizam nije joj dopuštao da padne u komu. Na mutnim video zapisima, koji su nam se sporo prelijevali u mobitele zbog lošeg gprs-a, vidjeli smo kako se srebrna ljepotica trese prestravljenih očiju i bježi kada bi joj se roj idiotizma dovoljno približio.

Ove snimke potresale su nas jednako kao prizori Palestinaca spaljenih fosfornim raketama Izraelaca. Ove snimke boljele su nas kao smrvljeni sirijski gradovi. Ove snimke brinule su nas možda i za nijansu više, ali zapravo podjednako kao snimke kitova ugušenih plastičnom ambalažom, kao vijesti o stadima antilopa koje bi iz nepoznatog razloga odlučile kolektivno umrijeti u kazahstanskim stepama.

 

Kasnije, dok su nam trbusi vrvjeli od zelenih bozona, a osunčana koža blago isijavala, razmišljali smo o vlastitoj dugogodišnjoj neuhvatljivosti u mrežu karijere. O svim kritičnim trenucima, o rizičnim danima u Zagrebu kada smo se borili protiv slične rulje za privođenje tržišnoj pameti. Tada smo morali koristiti najlukavije biljne plesove da bismo održali svoju vitalnost. Crtali smo po bankama grafite zaljubljenih invalida, lansirali zagrebačku katedralu u svemir ispisavši Apollo 13 na njezinom pročelju, krali etiopsku kavu i probrana vina po dućanima, pretvorili spomenik ulaska Hrvatske u Europsku uniju u kockicu za čovječe ne ljuti se, natapali svoja promrzla tijela u dub kupkama, podmazivali koljena hašišem, a oči obrubljivati speedom, družili se s pticama na Mirogoju, činili sve što je u našoj moći da umaknemo užarenim žigovima za brendiranje. Lao ce nas je srećom na vrijeme upozorio da moramo zadržati oblik nerezbarenog drveta pa smo tada lako prepoznali sve zamke glavnoga grada i elastično umakli njegovim otupjelim tesarskim alatima. Ali je li lisica stigla, u svoje nepune dvije godine života, pročitati Lao ce-a? Je li primjetila i razumjela njegove piktograme na vlastitome krznu?

Još nešto u toj priči ostaje tajanstveno. Zašto srebrna lisica nije otišla nakon što su prema njoj poletjele prve mreže ili nakon što su joj građani podvalili otrovanu hranu? Ljubav prema Riu samo je djelomično objašnjavala njezin ostanak. Ljudi koji su je željeli podvrći svom shvaćanju prirode užasavali su je, ali istodobno privlačili. Dobro se sjećam krivulje privlačnosti između elektrona i pozitivno nabijene jezgre atoma o kojoj smo učili na fakultetu elektrotehnike. Njihova međusobna privlačnost umjereno je rasla kako se udaljenost smanjivala. Ali postojala je jedna točka u kojoj bi sila podivljala. Točka u kojoj bi postajala dijabolički odbojna i rasla u beskonačnost sa svakim sljedećim nanometrom. Nije postojao dovoljno velik list papira na kojem bi se u potpunosti mogla iscrtati ta krivulja jer je u blizini nule njezin iznos rastao do broja koji je nemoguće razumjeti, a kamoli nacrtati. Izgleda da se u tom nemapiranom teritoriju odbojnosti krila i tajna spajanja - doživljaj prolaska na drugu stranu.

Vjerojatno je potraga za sličnim doživljajem i Tenu i mene dovela u Zagreb. Zimski mjeseci koje smo proveli u neuspješnim pokušajima da pronađemo odgovarajuću nišu postojanja, bliske ljude, izdavača za naše tekstove ili galeriju u kojoj bismo izložili naše konceptualne radove bili su obojani jasnim osjećajem nepripadnosti. Na različite načine pokušavali smo pronaći odgovarajući način komunikacije s gradom koji smo prezirali još dok smo mu prilazili, a u trenutku kada smo se pokušali sasvim priključiti jezgri dogodilo se isto nepremostivo odbijanje. Na koncu smo ipak pronašli krivulju o kojoj na fakultu nismo učili. Ušli smo u jezgru istim putem koji je koristio primjerice Tom Gotovac kada je gol šetao tramvajskom prugom, kada se "prilagođavao institucijama" tako što je svoje golo tijelo u različitim pozama naslanjao na važne zgrade i kada je na sred trga bana Jelačića ležao u krevetu.

Smijali smo se kasnije kada smo otkrili članak na jednom internet portalu koji hvali akciju "zagrebačkih umjetnika" koji su na crvenoj granitnoj kocki, spomeniku ulasku u EU, nacrtali roze i infrazelene točke. Grad nas je ipak prihvatio. Gradu su bili nužni povremeni dolasci kentaura. Ali i kentauri su trebali grad. Upravo zbog kvantnog događaja sličnoga onome kojeg znanstvenici pokušavaju proizvesti u tunelima velikog akceleratora u Zernu. Sudara koji razbija rešetku znanja u najsitnije komadiće. Sudara koji najavljuje svemirsko jutro.

 

Nakon desetak dana provedenih na Hvaru, odlučili smo se vratiti na nekoliko dana u Split. Najviše zbog toga što se toga vikenda u šumovitom predjelu Turske kule trebao održati trodnevni Ego free festival. Iako sam se u posljednje vrijeme bojao grupnih zbivanja želio sam čuti gostujući Afro-francuski bend. Dok smo se vozili posljednjim trajektom na liniji Stari Grad - Split, na whattsup mi je došla slikovna poruka majke. Srebrna lisica ležala je pred našim kaučem u dnevnom boravku, a pored nje Rio. Njuška joj je bila djelomično usmjerena prema tamnom teritoriju pod kaučem, a oči, otvorene kao dva hubble teleskopa, gledale su iskosa u kameru. Kada smo drndavim prometovim autobusom napokon stigli u kvart bilo je oko 11 sati navečer. Nedavno renovirani lift, sa srebrnim protugrafitnim zidovima, odsvirao je kratku uzlaznu melodiju koja je trebala razbuditi kozmonaute i označiti dolazak. Morali smo odvojiti još jednu porciju vječnosti na otključavanje blindo vrata koja su brat i majka instalirali prije nekoliko godina. Po broju okreta ključa mogao sam svo vrijeme pratiti kako naš obiteljski standard stabilno raste. Taj rast potrebe za sigurnošću bio je proporcionalan broju uplovljavanja plutajućih nebodera u naš grad. Ključ sam ovaj put morao okrenuti čak sedam puta.

Stan je bio zamračen. Uski prolaz prema kuhinji bio je zapriječen usisavačem i kartonskim kutijama. Odložili smo stvari pored ormarića u hodniku na kojem je nekoć stajao fiksni telefon i prošli okolnim putem do dnevnog boravka koji je s druge strane bio povezan s kuhinjom. Čitav kuhinjski pod bio je oblijepljen pelenama sve do zamišljene granice gdje je počinjao dnevni boravak. Na pojedinim mjestima pelene su bile oslikane blijedožutim mrljama. Na tabureu pored kauča ležala je hrpa računa i dvije knjige. "Razgovor s psima" i "Kako prehranom izliječiti rak". Srebrna lisica ležala je na boku ispred kauča u istoj pozi kao na fotografiji. Njezino obrijano međunožje bilo je obasjano slabom svjetlošću kuhinjske neonke. Mogli smo uočiti nekoliko početnih šavova koji su kao bodljikava žica nestajali među njezinim nogama. Kada nas je uočila trznula se i pridigla gornji dio tijela u stav za bježanje. Ali se već u sljedećem trenutku smirila i ponovno legla sjetivši se da su putevi blokirani. Uto su se otvorila vrata pored duguljastog niskog ormarića s plazma televizijom, nasuprot kauča, i majka je s Riom izašla iz sobe. On se nije kao obično zadihao i počeo tresti od sreće što nas ponovno vidi već je zamahao nekoliko puta repom, kratko zaroktao i legao uz drugi dio kutnog kauča.

- Jeste gladni? Ne smijete sada jesti, operirana je. Povraća čitav dan – rekla je majka iz pjesme Pink floyda.

Nismo znali što odgovoriti. Učinilo mi se kako nevidljivi pepeo prekriva čitav prostor stana. Nakon par trenutaka koje smo proveli u kamenoj pustinji, Tena je iz usta ispustila dvije crne ptice, s perjem od latinice.

- Jeli smo.

 

 

 

 

 

 

 

poezija

Lara Mitraković: Lov na ptice pjevice

Lara Mitraković (Split, 1992.) studira kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, poezija joj je objavljena u više časopisa, zbornika i portala, a 2016. pobijedila je na natječaju za književnu nagradu Grada Karlovca "Zdravko Pucak" rukopisom "Brojanje pogrešaka". Članica je književne grupe 90+.

proza

Sven Popović: Ulomak iz romana 'Uvjerljivo drugi'

Nekada se čini: sve se obrnulo. Klinci odrastaju brže, ali sporije postaju odrasli. Svijet je vruć krumpir, tridesete su nove osamnaeste, a velike priče o odgovornosti predane su sve samo ne odgovorno – i treba plesati što dulje –ili tako barem u jednom novozagrebačkom naselju izgleda Emiru, Iliji i Fricu, a najviše onome oko koga se sve vrti, Mladome Piscu, bezimenom junaku novog romana Svena Popovića.
Nakon Neba u kaljuži (Meandar, 2015.), Popović je ove godine objavio i 'Uvjerljivo drugi' roman (Fraktura) iz kojeg donosimo dio uvodnog poglavlja.

poezija

Vigor Vukotić: Geometrija kolodvora

Vigor Vukotić (1991., Zagreb) diplomirao je antropologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađivan je na Goranovom proljeću u kategoriji srednje škole, a pjesme i kratke priče objavljivao je u Vijencu, Republici i UBIQ-u. Član je Književne grupe 90+.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

poezija

Maša Seničić: Nametljive oaze

Maša Seničić (1990., Beograd) je scenaristkinja, pjesnikinja i esejistkinja. Završila je master studije Teorije dramskih umjetnosti i medija, a trenutno pohađa doktorske znanstvene studije na istom. Surađivala je na različitim domaćim i međunarodnim projektima, kao autor i suradnik na filmu, a zatim u kazalištu, na radiju i brojnim festivalima. Jedan je od izbornika programa Hrabri Balkan u okviru Festivala autorskog filma, kao i jedna od osnivača i koordinatorica edukativnih programa Filmkulture. 2015. objavljena joj je zbirka poezije “Okean” (Mladi Dis). Radi kao urednica i razvija nekoliko autorskih projekata koji uporište nalaze u teoriji kulture, studijama sjećanja i promišljanju različitih aspekata internet umjetnosti.

poezija

Josip Vdović: Zračna struja

Josip Vdović rođen je 1992. u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest. Dosad svoju poeziju nigdje nije objavljivao.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg