proza

Tajana Vujnović: Sjećaš li se cijevi?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Tajana Vujnović (1992., Zagreb) diplomirala je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te radi u struci. Kratke priče objavljivala je u elektroničkom časopisu ZiN Daily i UBIQ časopisu u kojem je osvojila nagradu Sfera za 2017. godinu s pričom ''Gospa od smrti. S kratkom pričom ''Fontane i medvjedi'' osvojila je 2. mjesto na metaFORI 2018.



 

Sjećaš li se cijevi?

 

Bježali su.

Kad bi je pitali koliko su već dugo bili bez korijena, Oma bi, nakon minute šutnje, nesigurno odgovorila, kao da nije ni samoj sebi vjerovala.

 “Zašto ne odete do nadzornika? On sve zna.“

Nadzornik njihova dijela kampa je bio sveprisutni, tihi sudac. Znao je sve o svakome. Oma je katkad mislila kako je on, kad bi je pogledao ledeno plavim očima, vidi bolje od nje same. Nadzornik je vidio tko je ona bila i u što se njena obitelj pretvorila.

Ako bi bili uporniji i nastavili s ispitivanjem, Oma bi sjela i duboko se zamislila. Koristila bi prste, mrmljala sebi u bradu, hvatala sjene od sjećanja i na koncu prozborila, onako tiho, bešumno.

“Predugo.“

S tom tvrdnjom, kimnula bi sama sebi, kao da je jedna riječ bila dovoljna da opiše njihovo putovanje. A opet, duboko je u nutrini, nakon toliko vremena, znala kako sve manje i manje mari za prošlim životom. Svijet izvan kampa je bio nedostižan, daleki san, bajka u koju su vjerovali samo najmlađi. Kamp je bio život. Kamp je bio Omin cijeli svijet. I morala mu je, zajedno sa svima ostalima, dati smisao.

Njen dom je bio kontejner, jedan od tisuća i tisuća metalnih skloništa, stiješnjenih na malu površinu i opasanih žičanom ogradom. Uz Omu su živjeli majka, ujak i petero mlađih bratića i sestrični. Od mnogobrojne obitelji, samo su oni došli dovde. Koliko su već dugo bili ovdje, u ovom kampu? Predugo i prekratko. Nimalo i vječno.

Koliko su već dugo bježali?

Kako glupo pitanje. Koliko su već dugo živjeli je bilo mnogo bolje.

Nadzornik bi pak, da su ga pitali, pogledao u papire i rekao da se već tri i pol godine nisu micali iz ove košnice koja je sve više ličila gradu, a sve manje samo privremenom rješenju. Također bi rekao da su u postupku stjecanja radne vize, što je značilo da, kao i svi ostali, čekaju. Službeno se ovo mjesto zvalo izbjeglički kamp, ali Oma je znala bolje.

Neće se osjećati sigurnom sve dok ne dobiju čarobni papir propusnice i odu što dalje i dalje. Tek će tada prestati bježati. Barem se nadala… A možda ni tada.

Oma je dan započela u dobro znanoj kolotečini. Ranom zorom je već stajala u redu za vodu, a u svakoj ruci je čvrsto držala prazni plastični spremnik od desetak litara. Na leđima je nosila još jedan, ali manji, od pet litara. Bila je izgubljena u mislima, obamrla za sve oko sebe.

Red se polako pomicao, a ljudi su lijeno vukli noge pred izlazećim suncem. Oma je bila u potpunosti skrivena od žarke svjetlosti, njena koža zaštićena pod slojevima tkanine. Jedino je uski prorez pokazivao njene velike, bademaste oči.

 Uvijek je bila zadužena za nabavku vode. Odnosno, sve otkako je stasala. Prije su, dok su još imali dom, majka i ujna zajedno s ostalim ženama išle po vodu. Sjećala se par puta kad su i nju povele izvan sela. Bila su to sretna sjećanja. Sada ujne više nije bilo, a majka bez nje nije nalazila radosti u ovom zadatku. U kampu su, u kojem je bilo bezbroj ljudi i mnoštvo naroda, u isto vrijeme vrijedili svi, ali i nijedan običaj.

Majka više nije išla zbog muškaraca koji su stajali u redu.

Molila je ujaka da ide po vodu umjesto Ome, ali on nije htio ni čuti.

“To je ženski posao“, rekao je: “Oduvijek je bio i vječno će biti.“

Ujak je bio dobro odgojen i znao je što je bio red. Zašto nisu svi mogli biti kao on, majka bi negodovala. Premda se brinula za sigurnost Ome, žalila se i nagovarala ujaka, svejedno joj nije htjela praviti društvo.

Zato je sada Oma stajala i šutjela.

Svakih nekoliko minuta, izgubljena u sjećanjima, bi se Oma pomakla naprijed, a s njome i cijeli red muškaraca, žena i tu i tamo kojeg djeteta. Neki su bili u grupicama, jasno određeni odjećom i jezicima koji su ih povezivali, dok su drugi bili samotni kao i Oma. Bila je jedna od rijetkih koja je, osim očiju, bila u potpunosti skrivena od tuđih pogleda. Jedina je bila u potpunosti sigurna.

Nakon što odnese vodu obitelji, Oma će još jednom doći do pumpe i ponoviti cijelu radnju. Da je majka bila s njome ne bi trebala dva puta ići.

A zašto je morala nositi toliko vode? Morali su biti čisti, majka je ustvrdila prije mnogo vremena. O, imali su u kampu komunalne tuševe, ali nisu bili dovoljno sigurni. Dovodili su muškarce u napast, to je barem bilo očito. Majka i ujak su se, što je bilo rijetko u zadnje vrijeme, usuglasili u jednome. Tuševi su bili zamka koja je mogla biti pogubna za čednost. Ta tko bi oženio Omu ako je njena čast bila upitna? Samo je zapadnjacima pala na pamet takva bistra ideja. Oni nisu razumjeli kako je pravi svijet funkcionirao.

Zamisao tuševa je bila na jednakoj razini bedastoće kao i onoj što su napravili njihovi vojnici, dok je selo još bilo čitavo. Oni i njihova cijev! Nije dugo opstala.

Nakon što je cijev bila uništena, u selo je došao njihov predstavnik. Tvrdio je kako su htjeli pomoći. Njihova pomoć im nije trebala. Nisu shvaćali što su zapravo učinili.

Glupani, ništa ne razumiju. Svugdje guraju nos, a ništa ne razumiju.

Priča o cijevi je, kako su godine prolazile, i dalje bila ponavljana. Uvijek bi je čula u djelićima, onako u prolazu, svaki put kad bi oni nešto skrivili. Cijev je postala poštapalica njene majke i žena iz njihova sela. A s vremenom i ostalih žena koje su se pridružile njihovoj grupi.

Oma je, svaki put kad bi prali odjeću u kantama između kontejnera, slušala sjećanja nekog prošlog života. Nije više bila najmlađa, ženskom društvu su se pridružile dvije najstarije sestrične, kao i druge kćeri i unuke okupljenih žena. Starije žene su pričale, a mlađe su šutjele. I tad, skrivena među brojnim pričama, je ponovno isplivala i ona koja je bila na dobrom putu da postane dio usmene predaje..

“Sjećaš li se cijevi…?“, jedna bi pitala.

“Sjećam se.“, glasio bi odgovor.

I s time je sve bilo objašnjeno, svaka frustracija prema strancima iskaljena. I to će proći, bila je suptilna poruka skrivena u tri riječi.  Kao što je i cijev prošla, tako će nestati i svi ostali problemi. Sve će to proći.

 

“Oma, sjećaš li se cijevi?“, majka je pitala, do laktova u mlakoj, prljavoj vodi: “Tada si imala, koliko…? Deset godina?“

Oma je kimnula i nastavila košulju od najmlađeg bratića.

“Nije dugo opstala.“, suhonjava Iman je iskesila zube. Sjedila je sa strane na tronošcu, duboko u sjeni koju su tvorila dva kontejnera. Bila je najstarija u društvu od kojih desetak žena što su prale, ali su zapravo veći dio vremena međusobno čavrljale. Držala je stražu. Iako su bili uz sam rub kampa i ništa zanimljivo nije bilo u blizini, nikad se nije znalo. A i, njeni zglobovi nisu bili kao što su nekoć bili.

Zahra, žena Ominih godina, je podigla glavu iznad kante u kojoj je prala još jedne pelene. Ali ove nisu bile od njenih mlađih rođaka. Zahra je, iako mlada, već bila majka i to čak dvoje djece. Iako je već godinu dana bila njihova najbliža susjeda, Oma je i dalje imala osjećaj kao da je tek jučer došla u kamp sa svojim djedom, trudna do zuba i s djetetom na leđima.

“Nije, nije! Imala je kratki rok trajanja!“, ubacila se Naima, majka četvero djece, uz smijeh. Njeni okrugli obrazi su se raširili od radosti: “Koliko je ono dugo izdržala, tri noći?“

“Dvije noći“, majka je rekla.

Uto je Zeinab mahnula rukom, bacajući sapunicu posvuda po zemlji: “Zbilja sestre, meni se čini da je u svakom prepričavanju cijev živjela sve kraće i kraće. A bila sve duža i duža!“

“E pa ja sam u pravu, tri noći od kako su priključili vodu!“

“Pet noći najmanje. Ipak je trebalo smisliti plan!“

“Dvije noći.“

“Ako si ti smišljala plan Naima, onda ni punih mjesec dana ne bi bilo dovoljno!“

Rad je prestao na trenutak, a cika i smijeh su ispunili prostor. Međusobna podbadanja i hvalisanja, lažne kavge i priznanja. Bilo je to druženje za vrijeme kojeg su, iako ne zaboravili, ali su smetnuli s uma gdje su se nalazili.

Uto je tih glas prekinuo nadmetanja: “A što je bilo s cijevi? Ne razumijem.“

Bila je to Zahra. Iako nagnuta nad kantom, njena su leđa i dugi udovi odavali njenu visinu. Bila je vitka i visoka, iznimno visoka i katkad bi se, kad bi bila nesigurna u sebe, znala pogrbiti. Zajedno s gustim, gustim trepavicama i ogromnim crnim očima, Omu je podsjećala na devu. I iako su je djelomično prigrlile u njihovo društvo, Zahra je zadržala određenu distancu prema njima. Nije bila iz njihova gorskog sela, ali nije bilo to što ju je odvajalo od ostalih. Čak ni činjenica da nije pokrivala lice pred muškarcima je više nije toliko odvajala od ostatka društva.

I iako je Zahra bila crna ovca, zbog toga što je odrasla u gradu i nije znala za bolje, često su joj progledavali kroz prste. Nije imala muža, zacijelo je poginuo u sukobima kao i Omin otac. Niti je imala majku. Jedini autoritet je bio njen djed, strojar, ako je bilo vjerovati glasinama.

Majka je bila prva koja se založila za to da je prihvate u probrano društvo. Zahra je očajnički trebala vodilju, to je barem bilo očito.

“Moramo joj pomoći“, rekla je i s time je sve bilo svršeno. Uvijek je znala nametnuti svoju volju.

Način odijevanja nije bila jedina razlika između mlade majke i ostalih žena. Često bi Zahra znala nakriviti glavu s upitnim pogledom i rekla jasno i glasno: ne razumijem. A sve je bilo razumljivo! Sve je imalo savršenog smisla, kako nije shvaćala?

Oma se ispočetka čudila, ali onda je naučila prihvatiti tu čudnovatu mladu ženu. Valjda je nebo poručivalo kako nisu svi mogli biti jednaki.

I opet je, sagnuta nad smećkastom vodom od sinovljevih pelena, upitno gledala u žene i ponovila pitanje: “Kakva je to cijev?“

Vidjevši da se nitko nije spremao odgovoriti, Oma prva zausti: “U selu smo… imali smo izvor pitke vode. Koji je bio udaljen kojih sat vremena hoda od najbliže kuće. Zapadnjaci su došli i postavili cijevi. Doveli su vodu u selo.“

“U redu … “, Zahra je zaustila. Ali Oma je čula prešutno čuđenje. Opet nije razumjela! Kako, nakon skoro godinu dana što je provela u njihovoj prisutnosti, kako nije shvaćala?!

“Nije u redu“, Oma ju je prekinula, sad već pomalo ljuta: “Nošenje vode je ženski posao. Cijev je morala otići.“

Ostale žene su zamrmljale, svaka je htjela sudjelovati u raspravi. Zato je majka bila ta koja je bila najglasnija i stišala ostale.

“I otišla je Oma, pobrinule smo se za nju“, bilo je sve što je rekla.

Sjećaš li se cijevi? Sjećam se.

I ovo će proći i prestati ćemo bježati. Imati ćemo svoju kuću i visoke zidove. Bratići i sestrične će moći uživati u djetinjstvu, majka će napokon mirno spavati, ujak će ponovno naći svrhu u životu, a Oma će se moći udati.

Sjećaš li se cijevi? Sjećam se.

Oma je tog dana odlučila da će pomoći Zahri. Uzeti će je pod svoje okrilje i pokazati joj kako je svijet funkcionirao. Unatoč tome što je crnooka ljepotica bila majka, za Omu je ona bila tek djevojčica koja je učila o ženskom svijetu. A ona će joj ga pokazati.

Sljedećih par mjeseci su bili… zanimljivi. Pristupila je Zahri kao kakvoj plahoj srni. Isprva joj je ponudila pomoć u malim stvarima. Vješanje rublja, kuhanje kaše za mlađeg sina Rashida, stajanje u redu za namirnice ... Kako je vrijeme protjecalo, kratki susreti su se produžili, a isprva poznanstvo, je preraslo u krhko prijateljstvo.

Pokazivanje svijeta Zahri je bilo teško. Katkad joj se činilo da je njena, sve bolja prijateljica, odrasla ispod staklenog zvona. Nije znala što su bile njene dužnosti, niti je znala što je bilo dolično ponašanje. Ali, barem je, ako nije imala znanja, imala napretek entuzijazma. Šutke je slušala Omina objašnjenja… i onda napravila upravo suprotno onome što joj je tako strpljivo objašnjavala.

“Zašto si išla do nadzornika sama?“

“Čime to hraniš svoje dijete?“

“Zaboga, pokrij gležnjeve!“

Oma je bila tvrdoglava, ali čak je i njoj postajalo očito da neke stvari nisu bile moguće. Ali, iako nije dopirala do Zahre, nije joj imala snage reći ne. Ta neuka žena je bila dražesna na svoj način.

Kao da je Oma imala svoje dijete, koje je bilo za par mjeseci starije od nje. Noć i dan, tako ih je susjedstvo krenulo nazivati u mjesecima koji su slijedili, dok su još uvijek čekali čarobnu riječ 'viza'. Ali, iako su bili u stanju između, Oma je sve rjeđe razmišljala o tome. Bila je… usudila bi se reći sretna.

A sa Zahrom nikada nije bilo dosadno.

Prvi tjedan od svoje odluke Oma ju je uhvatila kako sipa crvenu tintu u kantu s rubljem od Saide. Sve što je dobila u odgovor je bilo: “Bijela boja je dosadna.“ Oma je nije tužila, ali zaklela se da to više neće dozvoliti. I pogazila zakletvu već za par dana. Sljedeći put je, dok ju je tražila, nabasala na Zahru kako stavlja Rashidovu smrdljivu pelenu ispred ulaza u kontejner od obitelji Al Khalin. I prije nego što je stigla ukloniti dječju bombu, vrata su se otvorila i otac obitelji je ugazio u zamku.

Srećom, pa su se sakrile iza ugla na vrijeme prije nego što su ih odali hihoti. Psovke su odjekivale susjedstvom dok su trčale prema Zahrinom domu, a suze su im tekle od smijeha.

Zahra je, Oma je zaključila, bila demon.

Spačke i šale, iskradanja iz kampa i istraživanje obližnjeg grada, krijumčarenje sitnih predmeta i ženskih potrepština. A sve je to Zahra radila uz zdušno odobravanje svog djeda koji je većinu dana provodio brinući se o djeci. I prije nego što se okrenula, vrijeme više nije stajalo, a Omi se činilo kao da živi punim plućima, prvi puta od kad su pobjegli iz sela.

S vremenom je podijelila sve sa svojom, sada već sestrom. Od strahova prema budućnosti, priča iz prošlosti i snova o ljepšem životu. Nije ništa sakrila pred njom. A ipak, Oma se osjećala kao da je između njih dvije i dalje postojao jaz koji nije mogao biti premošten. Kao da ju je Zahra, vječno nasmijana i uvijek drugačija, držala podalje od svojih tajni.

Sve do jedne noći, dok su sjedile na krovu kontejnera i promatrale zalazak sunca onkraj ograde.

“Da li često razmišljaš o njima?“

Tiho Zahrino pitanje je prekinulo Omu iz sanjarenja.

Oma je odvojila pogled od užarene kugle koja se spuštala ispod pustinje i bez objašnjenja znala na što je mislila: “Prije… stalno. Katkad ih vidim u snovima, još uvijek su živi i sretni. Ali uglavnom u snovima ponovno proživljavam njihove smrti ... “

“Kako su umrli?“

Obgrlila je koljena, a crna tkanina se namreškala na njenim dugim rukavima.

“Imala sam dva starija brata, oni su prvi otišli. Uvijek su bili nemirni, majka je rekla da ih nismo oženili na vrijeme. Izabrali su stranu. Bilo je to prije tri godine. Pola godine nismo znali ništa o njima. Kasnije smo saznali da su umrli dva tjedna nakon što su napustili kuću. Glupo, zar ne?“, rekla je tiho, sa sjetom i suhim očima: “Nadaš se pismu, vijesti, stalno razmišljaš o njima, kako im je, što rade, jesu li sretni? A oni su mrtvi cijelo vrijeme.“

Šmrknula je nasuho, a Zahra je spustila glavu u bezglasnom suputništvu: “Vijesti o sukobima su uvijek polako stizale, ali mi se uvijek činilo kao da se nisu odnosile na nas. I onda je, nedugo nakon što smo saznali za braću, nemir došao i do nas. Naše je selo bilo smješteno u maloj udolini. A vojnici su se smjestili na dva suprotna brda…“

Na trenutak je zašutjela: “… izgubili smo oca, ujnu, tri strica i strina i njihovu djecu. Nas nekoliko je sve što je ostalo od moje obitelji.“

“Ja…“, Zahra je zaustila: “Žao mi je.“

Oma je svrnula pogled prema prijateljici, kojoj je pramen tamne kose pobjegao ispod marame. Tipično, opet nije pazila. Osmjehnula se: “Nema ti što biti žao. Nisi ti ta koja je uzrokovala ovaj kaos.“

Trebala je primijetiti napet izraz lica i stisnute šake žene do sebe. Ali nije. Njene misli su zaokupile uspomene na obitelj koju je izgubila.

“Koga si ti izgubila?“, Oma je upitala, želeći svoj tugom natopljen um svrnuti na nešto drugo. Nije očekivala detaljan odgovor, Zahra je uvijek bila neodređena. Trebalo joj je dugo vremena dok nije primijetila da Zahra nikad nije spominjala svoje roditelje niti muža. Sve njene uspomene su se vrtjele oko djeda i dvoje djece.

Ali odgovor ju je začudio.

“Sve“, bio je odgovor njene prijateljice.

 

“Ti si na redu!“

Grubi, muški glas ju je prekinuo iz razmišljanja. Stresavši se, Oma je brzo pristupila praznoj pumpi i stala točiti vodu u spremnike. Morala je požuriti i prestati sanjariti, pomislila je dok je hodala prema domu, povijena pod teretom.

Još jedan put po vodu, spremanje doručka i hranjenje bratića, oblačenje mlađe djece i spremanje ručka je ostavilo Omu iscrpljenu, ali i dalje odlučnu da posjeti Zahru. Njihov je dio kampa bio podvrgnut detaljnom ispitivanju od strane nadzornikovih ljudi i u svoj vrevi koja je poremetila dobro znanu kolotečinu, već jednu sedmicu nije vidjela prijateljicu.

Svi su bili pozvani na razgovor, u jasno određene termine od pola sata. Nešto se pokretalo, ljudi su šaptali. Možda će nas pustiti dalje, neki su promišljali. Možda ćemo dobiti svoj život nazad, treći su se nadali.

Ili će nas vratiti nazad, Oma je bila gorkog mišljenja.

Našla se kako kuca na metalna vrata s kojih se ljuštila boja i otkrivala hrđu.

“Zahra!“, zazvala je. Ali nitko joj se nije javljao. Odškrinula je vrata i provirila u mračnu nastambu.

“Zahra?“

Ali unutra nije bilo nikoga. Iako mala, unutrašnjost se nije mnogo promijenila od Ominog zadnjeg posjeta. Pod je bio prekriven sagovima koje je pomogla prokrijumčariti u njihovim pohodima do grada. Iako je znala da su bili živih boja, u mraku su svi izgledali otužno. Uže je bilo razapeto dijagonalno po kontejneru, od kuta do kuta, a na njemu je bila obješena tkanina, koja je služila kao granica između muškog i ženskog dijela. U udaljenom kutu je stajalo kuhalo na kojem su često spravljale obroke i par ležaja. Gurnula je vrata i trak svjetlosti je pao na snop papira, za koji je bila poprilično sigurna da ga prije nije vidjela.

Zakoračila je unutra, znatiželja ju je obuzela. Čula je da su Zahra i njen djed znali čitati, ali koliko je znala, osim dokumenata, nisu sa sobom ponijeli pisanu vijest. Pisanje nije imalo nikakvu vrijednost u kampu.

Kleknula je na istkani tepih i posegnula prema papirima. Ne, nisu to bili tek papiri, već pisma, prekorila se dok joj je pogled prelazio preko bezbroja sitno ispisanih poruka, s datumima koje je znala protumačiti u gornjem i uvijek istim raskošnim potpisom u donjem uglu. Bilo ih je desetak, a datumi su pokazivali razmak pisanja od svakih tjedan do nekoliko mjeseci.

Omino se lice namrštilo ispod crnog pamuka. Čija su to bila pisma? S kime je Zahrin djed održavao kontakt izvan kampa? I na kraju krajeva… tko je bio toliko važan da je Zahra krijumčarila njegova pisma u kratkim pohodima gradu? Jer očito razlog uzbuđujućih izleta nije bio pokušaj razbijanja dosade, niti uvođenje Ome u grijeh, kako je znala misliti u crnjim trenucima.

Ne, Zahra ju je iskorištavala kako bi donijela ova pisma svome djedu. Zato i nije imao ništa protiv kad mu je ostavila svoje dvoje male djece na brigu!

Ta izdajica…!

Kako se usudila ovo prešutjeti?!

Visoki, uznemireni glas ju je prenuo iz vrtloga misli: “Što radiš ovdje?“

Polako se okrenula, ni ne pokušavajući sakriti pisma. Ukrstila je pogled sa Zahrom koja je stajala na dovratku. Njeni su sinovi bili s njom, mlađeg je držala naslonjenog o bok, a desni je nijemo, raširenih očiju, promatrao Omu.

Sa svjetlosti koja im je udarala o leđa, izgledali su kao tri lika na propagandnim plakatima za izbjeglice.

Raširila je prste i papiri su rasuti pali na pod. Još uvijek držeći pogled prikovan za oči obrubljene raskošnim trepavicama, progurala se pokraj nekadašnje, skamenjene prijateljice.

“Molim te, nemoj nikome reći“, šaptaj joj je pomilovao uši.

Jurila je prašnjavim prolazima i prljavim ulicama, pokušavajući smiriti svoje misli. Mislila je da joj je mogla vjerovati! Mislila je da joj se Zahra mogla povjeriti, ma koliko bile različite! Što je ta neuka žena mislila, tko je Oma bila?

Ništa nije razumjela. A gurala je nos svugdje, a nije shvaćala.

Stisnula je zube, mrkih misli.

Našla se kako stoji pred uredima nadzornika, koji su bili veći i čišći od velikog dijela kampa. Da je samo znala čitati, sada bi znala što je pisalo u pismima…

Podigla je ruku, spremna pokucati. Ali nije. Zastala je.

I iako je bila bijesna, znala je da nije smjela biti jedna od onih osoba.

Odmahnula je glavom i okrenula se na peti. Ne, Oma je bila mnogo toga, ali nije bila cinkaroš. Oni neće ništa čuti od nje.

 

Sljedećih par tjedana se držala majke, kao kad je njena obitelj tek došla u kamp. Susjedstvo je zamijetilo iznenadnu hladnoću između Ome i Zahre i iako je nagađalo, nije otkrilo pravi razlog njihove svađe. Razgovori s nadzornikom su postali učestaliji, njena je obitelj bila jedna od rijetkih koja je i dalje bila pozivana. Ujak je bio mehaničar po struci, a uz sebe je imao većinom ženske rođakinje. A po iskustvu, znala je da su imali dobre izglede.

Iako je bila ljuta zbog Zahrinog izdajstva, tračak nade joj je ugrijao srce.

Možda će njena obitelj ponovno početi živjeti.

“Sjećaš li se cijevi?“, njena je majka upitala jednog jutra dok su ispijale čaj nad kuhalom i još uvijek uspavanom djecom. Ujak je već odavna otišao, u potragu za ono malo poslova što je bilo dostupno u kampu.

“Sjećam se“, tiho je odvratila, promatrajući paru koja se lijeno uzdizala s površine tamne tekućine.

Majka se osmjehnula, izgubljena u sjećanjima: “Tada smo ujna Asha i ja, kao sada ti i Zahra, bile posvađane.“

Oma je neodređeno promrmljala, pogleda i dalje prikovanog za šalicu čaja.

“Bilo je potrebno da postave tu prokletu cijev i da je uništimo kako bi se pomirile.“

“Navodiš li ti to mene na ilegalne radnje kako bih se pomirila s tom ženom?“

Majka je frknula: “Obje znamo da si već izvela par zabranjenih stvari zajedno sa Zahrom. Ono što hoću reći…“, zastala je, prebirući po mislima: “Katkad je lako smetnuti s uma tko je pravi neprijatelj.“

“Ne bih baš rekle da smo neprijatelji…“

“Ne, krivo sam se izrazila“, majka ju je prekinula, a bore oko njenih očiju su postale izraženije: “Prečesto se iskaljujemo na onima koji su nam blizu, jer je onaj koji je uzrok naše nesreće nedohvativ.“

Oma je šutjela, ne znajući kako da odgovori.

“Moramo se držati skupa Oma.“

 

Razgovori su stali, podaci su bili prikupljeni od njene male obitelji. Zatišje je vladalo nad njenim susjedstvom. Svi su spregnuta daha čekali presudu. Tog je kobnog jutra došlo pismo od strane uprave.

Ujak ga je zgrabio od službenika i gotovo je mahnito, ni ne odzdravljajući, rastrgao omotnicu. Majka i Oma su, zajedno s ostalom djecom, ostale sjediti i pokušavale iz ujakova lica iščitati vijesti koje je on čitao s papira.

Nažalost, vijesti nisu bile sretne.

Ujakovo se suncem opaljeno lice zgrčilo u grimasu punu boli. Bacio je pismo na pod i stao psovati sebi u bradu, napola bijesno napola mahnito. Izjurio je iz nastambe prije nego što su se snašle, ostavljajući njih dvije zajedno s preplašenom djecom.

“Šššš, sve će biti u redu“, pokušala je utješiti bratića koji je počeo tiho plakati. Rukom je posegnula prema nesretnom papiru. Napola smirujući djecu oko sebe, odsutno je izgladila nabore na djevičanski čistom papiru.

“Oma!“, Zahra je upala kroz otvorena vrata, s papirom u rukama: “Uspjeli smo, idemo…!“

Prekinula se usred rečenice, prekasno shvativši da ozračje nije bilo sretno: “Mi… ovaj.“

Pognula je glavu prema dolje i zgrbljena, kao deva, izjurila istim putem kojim je došla. Oma je nijemo zurila u njenom smjeru, previše zatečena da joj odvrati. Bile su to prve riječi koje su razmijenile u dugo vremena. Odmahnula je glavom i usmjerila pažnju prema plačućem djetetu.

“Pričaj s njom“, majka se oglasila. Na Omin upitan pogled, tiho je rekla: “Nećeš je više vidjeti.“

Neće je više vidjeti. Bila je to čudna pomisao. Cijeli dan je bio čudan. Stisnula je usnice dok je nutkala hranom svoje rođake. Vrijeme je teklo brzo i sporo, pomislila je dok je vješala rublje i tiho promrmljala sebi u bradu dok ribala pod. Ali osim u njenim mislima, glasovi koje je proizvela su bili previše nerazumljivi da ih itko dokuči.

Zagledala se u čestice prašine što su se lelujale na traku svjetlosti. Vrata su bila odškrinuta, tko ih je ostavio otvorenima?

Mela je ulicu pred ulazom u njihovu nastambu.

“Neću je više vidjeti.“

Vjetar je odnio njene tihe riječi onkraj granica kampa i beznađa što je natapalo cijelo područje. Zahra će dobiti novo korijenje i prestati će bježati, njeni sinovi će stasati i biti ponos svojoj majci. Zahra će se moći udati u dobru obitelj i osigurati dobar život svome djedu, sinovima i svojoj budućoj djeci. Biti će dobra žena.

A što je ostalo Omi?

Dugo je razmišljala o tome. Ali nije došla do odgovora.

Naposljetku je, poslušavši majčin savjet, našla Zahru sklupčanu na krovu njihova kontejnera, pogleda uperenog u daljinu, sa suncem koje je zalazilo.

Na trenutak su obje šutjele, a onda su obje započele, svaka kriveći samo sebe.

“Žao mi je…!“

“Oprosti. Nisam mislila…“

“Nisi mogla znati“, Oma ju je prekinula grublje nego što je namjeravala. Opet se ispričavala za sve živo i neživo, kao da je bila centar svijeta. Zar je Zahra mislila da ona može na išta utjecati?

“Čestitam.“

Ni ton ni izraz lica nisu slijedili Omin jezik. Ako je ovo bilo veselje koje je osjećala zbog sreće koja se pružila najboljoj prijateljici, onda nije bila ni prijateljica, a niti najbolja. Ali bolju čestitku nije bila kadra pružiti.

“Hvala ti.“ Tihi odgovor s malim smješkom. Htjela je udariti to nevino lice i velike, devine oči. Oma je stisnula šake i sjela do Zahre. Nije zaslužila njenu srdžbu. Je, zaslužila je, tihi glas joj je rekao.

Da, ali ne ovog razmjera. Imala je više sreće, i Oma neće biti zla zbog toga. Ali to nije značilo da će ostati bez odgovora.

Zaslužila ih je.

“Čija su to bila pisma?“

Zahra je raširila oči i odmahnula glavom, vidljivo progutavši slinu: “Ne mogu…“

“Zar mi tako malo vjeruješ?“ Bilo je tuge, ali ponajviše razočaranja u njenom glasu. Zašto je i dalje očekivala da će dobiti odgovor? Oma je uzdahnula i stisnula oči. Možda je bilo bolje pitanje, zašto je htjela znati? Kakvo je pravo polagala na to znanje?

Svuda oko njih su se čuli večernji zvuci kampa, molitve, krici djece, pozdravljanje žena. Kamp je živio kao da se ništa nije promijenilo.

Zahra je šutjela, kao da pregovara sama sa sobom. Na koncu je izustila: “U redu, ali samo ako mi nešto objasniš.“

Oma se okrenula prema njoj, ne vjerujući svom glasu. Što je to Zahra mogla tražiti u zamjenu za svoju najčuvaniju tajnu?

“Još uvijek ne shvaćam… zašto ste uništili tu cijev?“

Tišina je na trenutak odjeknula između njih dvije, šutke su se gledale dok Oma nije shvatila što ju je zapravo upitala.

Cijev. Zahru je zanimala vodovodna cijev.  

A onda još jedna misao. Nakon toliko mjeseci poduke, Zahra i dalje nije shvaćala?!

Oma nasmijala kako već dugo nije: “To te zanima? Cijev?! Odat ćeš svoju tajnu zbog nekakve cijevi?“

Zahra je mrzovoljno kimnula glavom, ljuta što je njeno neshvaćanje bilo uzrok Omina smijeha. I iako se zdušno smijala i držala se za trbuh da se ne prevrne s krova, primjetila je da je Zahra imala sve manje strpljenja. Stoga se uspravila i uozbiljila.

“Nošenje vode je ženski posao…“

“Da, da, znam. Kao što je rađanje i dojenje i pranje i kuhanje!“ Zahra je odmahnula rukom: “Ali zašto ste uništili ono što vam je olakšavalo život? Zar niste htjele manje raditi?“

Oma se namrštila. Je li to ona nju zadirkivala? Ta bilo je očito!

“Nošenje vode je bio jedan od rijetkih poslova koji je bio… .“, zaustila je, pokušavajući objasniti neukoj ženi tajne njihova roda: “…užitak, a ne obveza.“

“Kako bi vam dva i nešto sata tamo i natrag, pod suncem i s teretom mogao biti užitak? Vi seljani, vi uvijek…“

“Tih dva i nešto sati je bila naša sloboda, sestro.“

Na trenutak je Zahra otvorila usta da odgovori, ali je uto bljesak poimanja prešao po njenom licu. Šutke je probavljala njene riječi. Napokon je razmišljala. Okrenula je glavu prema gorućem suncu što je upravo zalazilo na počinak, a bore neshvaćanja su se izravnale na Zahrinom čelu.

“Cijev je morala otići, za našu sreću.“

Oma je rekla i spustila leđa na ravni krov. Ostale su dugo vremena tako, svaka u svom položaju i u vlastitim mislima. Stranci su htjeli pomoći, a nisu shvaćali. Oma je htjela pomoći Zahri, a Zahra Omi. Ali nijedna ni druga nije shvaćala.

Kako možemo išta shvatiti, kad cijeli život samo bježimo?

I kad je Oma pomislila da neće dobiti svoje odgovore, Zahra je prošaptala.

“Pisma su od moga muža.“

Oma je podigla obrve, koje su ostale skrivene ispod tkanine. “Mislila sam da si ga izgubila, “, tiho je odvratila.

Zahra je kimnula glavom i zgurila se još više u sebe. Deva se vratila.

“Bori se.“

“Ah, shvaćam“, pokušala je utješiti prijateljicu.

“Ne, ne shvaćaš“, crne oči su joj probole samu dušu. “Molim te, molim te, ponesi ovo sa sobom u grob i nemoj nikad nikome zaustiti.“

“Zahra, nisi li malo pretjerala…?“

“Bori se na tuđoj strani.“

Pet riječi i Oma je napokon razumjela. Odjednom plaho, uperila je pogled u smjeru u kojem je bio ured nadzornika. On nije smio saznati za ovo. Duboko je udahnula i stresla se, popravljajući misli u uredan tok. Zahra je razmjenjivala pisma s neprijateljem. Dobro. Štoviše, odlično. Bila je to sjajna stvar.

“Zar si luda?!“, Oma je prosiktala: “Što ako saznaju?!“

“Neće.“

Zahra ju je nježno uhvatila za ruke: “Ja… voljela sam ga. Volim ga. I iako je on odabrao svoju stranu, ja nisam mogla poći s njim. Možda da sam bila sama… Ali morala sam misliti na našu djecu i što je bilo najbolje za njih.“

“Tvoj djed?“

Odmakla je pogled, čvrsto stišćući njene dlanove: “Sve zna.“

Oma je srknula zrak. Zahra je ponovno ukrstila pogled s njom, ali su joj se ovog puta suze zrcalile u očima: “Danas sam mu poslala posljednje pismo.“

I s tim je riječima njena sestra po svemu osim po krvi zaplakala od tuge, iako je trebala biti najsretnija osoba u cijelom kampu.

 

Jutro je došlo prebrzo, Oma je pomislila dok je trljala umorne oči. Zahrini sinovi su veselo brbljali, stariji je tu i tamo zvučao kao ljudsko biće, našto bi Zahrin djed svaki put mudro kimnuo, kao da je shvaćao što je dijete htjelo reći.

Oma i Zahra su upravo gurale posljednji komad odjeće u prepunjene obiteljske torbe. Činilo se kao da će popucati po šavovima, ali Oma je bila uvjerena da će izdržati putovanje koje ih je čekalo.

Zahra se osvrnula po pravokutnom prostoru, kao da nije vjerovala da je cijeli njen život stao u dvije torbe.

Oma je prešutjela da su imali više imovine od njene mnogobrojnije obitelji. Neke riječi nisu bile prikladne za rastanak.

Šetali su prema izlazu, gdje je čekao autobus u koji su ulazile druge sretne obitelji. Odmah do vrata prijevoza je stajao nadzornik i za divno čudo, svakoga ponaosob pozdravio koji je ulazio. Neka imena se isplatilo zapamtiti.

Djed je sunuo naprijed i utovario torbe, a zatim se vratio do svoje unuke i praunučadi.

“To je to, tu se rastajemo“, rekla je pogleda uperenog u daljinu. Zašto su joj prsa bila tako bolna?

Odjednom je Zahra gurnula mlađeg sina prema djedu i svom snagom zagrlila Omu. Nije se ni snašla, a već je bila u čeličnom stisku.

“Pazi na maramu,“, prosiktala je, nenaviknuta na javne izljeve ljubavi.

Zahra se grleno nasmijala, poravnala tkaninu i polako se odmaknula, kao da je htjela prizor svoje sestre zauvijek utisnuti u sjećanje.

“Čuvaj se.“

“Bez brige, bez tebe sam sigurnija.“

“Ma je li?“

Oma je šmrknula: “Štoviše, sad sam sigurna da ćemo u idućem krugu mi dobiti azil. Čuvaj se, jer dolazim.“

Zahra se osmjehnula, ali uto ju je dozvao djed, koji se već ukrcao sa sinovima. Polako se okrenula i počela se odmicati od Ome. Prošla je provjere dokumenata, stala u red za ukrcaj, stisnula ruku nadglednika i eno je, već korača prolazom autobusa i sjeda do svoje obitelji.

Vozač je pokrenuo motor, buka prevladava opću graju povika, pozdrava i želja od okupljenih koji su ostajali.

“Zahra!“

Podigla je glas i s obje ruke mahala prema prozoru iza kojeg je sjedila. Je li je primijetila?

“Zahra!“

Primakla se najbliže što je mogla, ali joj je žičana ograda prepriječila put. Sve je počivalo na jačini njenog glasa. Kotači su se zarotirali na mjestu, vozač je prebacio u brzinu. Vozilo se pokrenulo.

 “SJEĆAŠ LI SE CIJEVI?!“, uzviknula je što je glasnije mogla.

Prozor se otvorio, ruka je mahnula u pozdrav. A vjetar joj je u odgovor donio jedva čujni šapat, na rubu jave i snova.

“Sjećam se.“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Dinko Kreho: Književna ''mladost'' je sklizak i evazivan pojam koji najčešće nosi i problematičan ideološki balast

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa

Dinko je u uži izbor ušao s pričom ''Zoja''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od dvojice muških natjecatelja.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg