proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.



 


Tjedan dana posutih fragmentima samoće

 

PONEDJELJAK

7:30h - probudila ga je jaka glavobolja, dok se s gramofona razvijala Carmina Burana po tko zna koji put u zadnjih mjesec dana. Njeni zvuci su mu pomagali da zaspi i umiri zujanje u glavi koje je prestajalo samo uz vino i cjelodnevne šetnje. 7:35h – uspio je odspavati čak nekoliko sati, oblači kaput i izlazi na ulicu u potrazi za samim sobom. Prošlo je mjesec dana otkako mu je rekla da bi život trebao biti nešto više i da joj njegova tišina više ne prija. Dugo je osjećao da njeni živci slabe i da ne podnosi njegovu tamnu stranu, beskonačne šetnje u kojima je tražio odgovore na pitanja koja si uzalud postavlja. Težak kaput. Koraci, kao uvijek, neusklađeni, jedno rame više ka podu--- Osjećao se poput likova o kojima je cijeli život čitao - odjednom uvučen u neku književnu priču bez izlaza. Đuro Martić je poludio. Jučer je bila tu. Ležala kraj njega. Gola i mila. Pružala ruku kad se noćima budio udaren nekakvom čudnovatom drhtavicom i strahom. Bila je tu. Nesvjestan činjenice da ljudi odlaze – kada više ne mogu. Njegov teret je bio prevelik za njena leđa. Njegova tišina je postala preglasna, a tumačenja kako se život samo živi i da ne treba stremiti ka višemu ostala su neispitana. Znao je da nema povratka jer se nije imala čemu vratiti – živio je omotan enigmom, mučeći sam sebe i druge oko sebe. Suvišan čovjek. Filozof bez podloge. Pjesnik bez cilja. Što se čovjeku treba dogoditi da ostane sam - vjerujući samo u svoju istinu? Odlučio je sjesti u obližnju kavanu i nastaviti čitati Jaspersa. Paragrafi filozofije Jaspersa tih dana kao da su mu davali odgovore koje je priželjkivao. Nakon njena odlaska i sam se osjećao rastrgan izneđu besmisla i potrage, između vjere i negiranja Boga do te mjere da mu se čak i samoubojstvo činilo kao osobni izbor čovjeka. Camusov klišej. Prisjeća se svih žena s kojima je bio. Onih zbog kojih je uskrsnuo i onih koje su ga napuštale... Taj dan je posebno razmišljao o udanoj ženi koja ga je voljela više nego vlastitog muža. Nedjelje s njom bile su kao jedna vrsta pričesti. On stoji u ulozi malenog dječaka – poseban u ceremoniji, ogoljen, a kao nagradu za poslušnost ona mu pruža hostiju – svoje golo preljubničko tijelo. On ju jede i postaje svet. Osjeća se kao svetac jer ju spašava ispraznog života i nevoljenog čovjeka. Volim te kao sina, ljubim te kao čovjeka... Drži je u rukama poput hostije – čistim srcem ljubi njene dvije dojke - dvije hostije na oltaru njegova života. Dolazi mu teško i shvaća da je nakon nje postao odbojan, stranac. Sve druge iza nje su ga pokušavale spasiti, dok ga je ona uistinu spasila od života... Bezuspješno...

 

 

UTORAK

Ručao je sam. Odlazi u knjižnicu gdje mu misao zastaje na Jaspersovoj tezi „granične situacije“. Filozof Karl Jaspers je smatrao kako je granična situacija – situacija između života i smrti. Vrlo jednostavno, promisli. Logično samo po sebi. Ali gdje je (i kada) povučena ta granica o kojoj Jaspers razmišlja? Mora li pojedinac zaista fizički umrijeti ili je jednostavno potrebno samo probuditi svijest o ništavilu kako bi čovjek postao dio Ničega? Znao je da je već od djetinjstva bio svjestan ništavila i zato je vjerovao da je život nešto što prolazi bez obzira na našu ulogu u njemu. Utorkom nije volio odlaziti na predavanja. Sve ono o čemu je većina profesorica na fakultetu pričala - činilo mu se tako isprazno i njihovo puko citiranje tuđih riječi zadavalo mu je mučninu. Njihova lica su se činila tako umornima i pomislio je da mu to danas ne treba. Nije se želio vraćati ni u studentsku sobu. NJE više nije bilo da ga dočeka, da ga bezbroj puta pita – a za zauzvrat bezbroj puta dobije tišinu. Melodija tišine. Bio je ljut što ljudi ne shvaćaju njenu veličinu. Vjerovao je da moć čovjeka leži u njegovoj melodiji tišine. Kroz život, spoznao je, ljudi koji su najmanje govorili, najviše su od života proživjeli. Promisli kako mu je ipak žao što taj dan nije otišao na fakultet jer je imao jedno predavanje koje ga je zanimalo. Jedina profesorica vrijedna slušanja – izgledala mu je kao netko tko živi riječi koje poučava, a te riječi su joj bile borama ispisane svuda po licu. Riječi mrtvih pjesnika. Zamišljao ju je kako navečer liježe u krevet, sama, pritisnuta težinom Tolstojeva vjerskog buncanja ili opijena nekom Rilkeovom pjesmom. Nije bitno. Fakultet ga je ionako zatupio više od ičega.

SRIJEDA

Težak san. On tek rođen, došao na svijet nepozvan, bez razloga. Udana žena ga drži u rukama poput majke. On sisa njenu dojku i gleda njene mrtve oči. Poželi ju pitati čemu odlazak. Ne može to izgovoriti, nemoćan je. Ostaje njena gola dojka i mrtve oči. Njen zagrljaj poput sigurne postelje, miran spava. Volim te kao sina, ljubim te kao čovjeka... Jecaju bezglasne riječi... 7:40h – budi se polumrtav, gleda svoje ruke i traži tragove sna. Ništa. Na ulici studenti već hrle poslušati što je Verlaine htio dokazati spajajući glazbu i poeziju ili što je Bulgakov pronašao u fantastici. Njega ne zanima. Mučnina. Osjeća se toliko sam da je bio spreman potražiti društvo. Studentski doručak. Nakon dugo vremena u društvu je kolegama s fakulteta. Tema je ostala ista, nepromijenjena. -Bilješke, ocjene, biti poseban.- Njegovo blijedo lice razmišlja o bijegu. Preskače još jedno nebitno predavanje i odlazi ka srednjovječnoj ženi opsjednutoj vinima i zabavi. Njega ne zanimaju njene riječi, opušta ga činjenica što s njom ne mora razmišljati. Prazno. Umjesto Rimbaudova Pijanog broda ljulja se pijani stan i parnasovski vrhunac umjetnosti spušten na niži nivo realiziran je kroz dva prazna tijela. Davanje jedno drugome. Bez osjećaja. Bez bespotrebnih drama. Dvadesettrogodišnjak i srednjovječna izgubljena žena. Pomislio je kako je posebna jedino po tome što većina žena njene dobi voli mačke, dok ona zna razgovarati jedino o sebi. Ali ni to ju ne sluša. Napio se, ispraznio i odlazi. Nekoliko sati iza ga ponovno poziva k sebi. Ovaj put on osjeća da drhti, hvata ga nekakav strah dolazeći pred njena vrata. Nije isto – pomisli. Nedostaje nešto. Ili mu ona postaje nešto? Nije ni bitno. Treba mu netko da skrati vrijeme, sam je i u velikom gradu. Njen stan, dvije čaše vina na stolu. Zaželi se svoje studentske sobe, ali valjalo se isprazniti, pobjeći od sebe. Kao da nije već znao odgovor na to pitanje – pitao ju je voli li poeziju i knjige. Nasmijala se. Tržiti ljubav, cjepkati život. Volim te kao sina, ljubim te kao čovjeka... odzvanjalo mu je to u glavi dok ga je vodila u krevet. U pozadini lagani blues. Neponovljivi Coleman i The sky is crying. U njenim očima nije bilo ničega. Nisu bile ni mrtve. Njeni dodiri automatizirani, njena duša prazna. U svojim dugim šetnjama često se znao pitati što joj se dogodilo da je postala prazno tijelo? On ili neki drugi u njenom krevetu – svejedno. Ali dobro da je to bio on – valjalo je skratiti vrijeme i pocijepati usamljenost.

ČETVRTAK

Cjelodnevna kiša usred studenog, gužva i pripreme za najljepše doba u godini. Njemu je bilo svejedno. U Crkvu je ušao posljednji put prije nekoliko godina. No, danas, imao je nekakvu čudnu potrebu za ispovijedi. Kleknuti na hladno drvo, poniziti se čovjeku u crnom i reći nekoliko hvalospjeva o svom životu. Prisjeća se fratra iz djetinjstva koji bi uvijek zaspao usred ispovijedi i iz usta mu je mirisalo na vino. Misno vino iskorišteno u osobne svrhe. Djetinjstvo... Najveći grijeh su bile susjedove zrele breskve, a najveći strah majčina riječ. Ništa od ispovijedi - otvoriti se nekome za njega bi značilo kršenje svega za što je nosio ožiljak od davnina. Melodija tišine – pomisli. Zakon života. Zašto bi on nekome govorio o svom životu samo zato što nosi bijeli znak na crnoj kragni? I otkud njima pravo da nešto proglase grijehom i osude čovjeka na vječnu vatru jer živi po svojoj savjesti? Odjednom mu se zgadi pomisao o ispovijedi i spozna kako će i ovaj blagdan proći bez mirisa tamjana uvučenog pod njegov studentski kaput. Poželi da je jedan od onih sretnika koji povjeruju svaku riječ koju čuju i tako se vjerovanjem u jednog, svemogućeg Boga riješe straha i drhtanja pred životom. Zašto je on morao o svemu toliko misliti, a tako malo govoriti? Tako mnogo misliti i sve osjećati? Četvrtak. Dan kada je prala njegovu studentsku robu i brinula o tome da dobro i čisto izgleda. Nije mi problem, ti ionako imaš obaveza u knjižnici... Zašto ga je odjednom napustila i zaboravila da njegove rane ne cijele same? Četvrtak. Mjesec dana da je nema. Nije je sreo nigdje, pomisli da je vjerovatno otišla na duže doma kako ga ne bi sretala. Kako bi razočarana bila da zna kako se prazni u srednjovječnu ženu bez osjećaja. No dobro, toliko ju je puta razočarao da je to postala nebitna činjenica. Uhvati sebe kako šeta gradom i zamišlja kako ga ona posmatra... Ponosno mu se digne rame s osuđenog dna, noge pohrle i nakon nekog vremena klišejski – razvuče osmijeh ... sreća? Ona me posmatra? Shvati da je zaista nema i promisli kako bi Jaspersu bilo mudrije da je „graničnu situaciju“ okrunio terminima tuge i sreće. U tom je prijelazu umrlo više ljudi negoli fizički ... Vrijeme je za studentsku večeru.

PETAK

Carmina Burana se, kao i samoća, uvukla u svaki kutak njegove studentske sobe. Osjećao ih je na krevetu gdje je spavao, u četkici kojom je prao zube, u kaputu koji je nosio ruke toliko žena da je nekada imao osjećaj da je potrošio dvadeset i tri ljeta po nekoliko puta u jednoj godini. Što bi bilo kad bi rasklopio ruke u znak prestanka melodije tišine i priznao srednjovječnoj ženi da se s njom osjeća kao preporođen? Nije sposobna shvatiti. Poželi joj reći da mu je želja odsvirati joj skladbu na klaviru ili s njom prošetati parkom. Izgledali bi smiješno, ali ne mari za tim. Ništa od toga, čim bi osjetila da ju on gleda drugačije – ostavila bi ga. Nekoliko dana poslije – tako i bi. MELODIJA TIŠINE. ZAKON ŽIVOTA. Nije bilo mjesta za žalost, iskoristio je svoje jokere preživljavanja graničnih situacija.

SUBOTA/NEDJELJA

Sanjao sam ovaj život...

Sanjao sam NJU, sanjao sam srednjovječnu ženu praznog pogleda... sanjao sam tebe... sanjao sam sebe... sanjao sam profesoricu opijenu Rilkeovom pjesmom i njenu samoću toliko tešku da joj ne dopušta da diše...  sanjao sam majku kako ljubi oca... sanjao sam tetku koja nosi ružu na grob mrtvog tetka...sanjao sam histeričnu ženu koja pokapa svoje dijete... sanjao sam mladog muža kako noćima bdije nad umirućom ženom.. sanjao sam bolnice... rat... užase... sanjao sam udanu ženu kako vodi ljubav s mužem i tužno ponavlja volim te kao sina, ljubim te kao čovjeka... sanjao sam blijeda lica u potrazi za odgovorima... Vikend se vuče ka ponedjeljku. Granična situacija za tjedan. U posjet dolaze majka i otac. Majko, sanjao sam... Sine, prestani. Život se živi, kakve ti gluposti uvijek padaju na pamet. Očeve grube ruke stežu se oko moje dječačke duše. Srednjovječna žena praznog pogleda, Carmina Burana, odlasci i dolasci na kolodvoru života. Tjedan posut fragmentima samoće je iza nas. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg